Što znači “Pastir naroda je cijeli narod” u radu? (-)

Članak br. 13, 1988.

Napisano je u Knjizi Zohar (Beshalach, stavka 68): “I Mojsije reče narodu: ‘Ne bojte se; stanite i vidite spasenje Gospodnje.’ Rabbi Shimon je rekao: ‘Sretni su Izrael jer pastir poput Mojsija hodi među njima. Napisano je: ‘I On se sjetio dana od davnina, Mojsije je Njegov narod.’ ‘I On se sjetio dana od davnina’ odnosi se na Stvoritelja. ‘Mojsije je Njegov narod’, jer je Mojsije bio jednak cijelom Izraelu. Iz ovoga učimo da je pastir naroda doista cijeli narod. Ako je nagrađen, cijeli narod je pravedan; a ako nije nagrađen, cijeli narod nije nagrađen i kažnjen je zbog njega.’”

Trebamo to razumjeti u radu, gdje učimo sve unutar jednog tijela, što znači da su i Mojsije i Izrael u istom tijelu. Također trebamo razumjeti zašto, ako nije nagrađen, što znači pastir naroda, oni bivaju kažnjeni zbog njega. Naučili smo da ako je pastir pravedan, i narod je pravedan. No zašto bi narod bio kažnjen zbog njega? Što su oni učinili da bi bili krivi za pogrešku pastira?

Poznato je da Zohar naziva Mojsija “vjerni pastir”. Baal HaSulam je to tumačio da je hranio narod Izraela vjerom. Rekao je da čovjeku ne nedostaje nikakva snaga kako bi mogao u potpunosti izvršavati Toru i mitzvot, nego mu nedostaje samo vjera. U mjeri u kojoj ima vjeru, u toj mjeri može ulagati napor u radu.

On kaže u “Uvodu u Učenje o Deset Sefirot” (stavka 14): “Jednom sam protumačio izreku naših mudraca: ‘Onaj kome je Tora njegovo zanimanje.’ Mjera njegove vjere očituje se u njegovu izvršavanju Tore, jer su slova riječi umanuto (אוּמָנוּתוֹ, njegovo zanimanje) ista (na hebrejskom) kao slova riječi Emunato (אֱמוּנָתוֹ, njegova vjera). To je poput čovjeka koji vjeruje svom prijatelju i posuđuje mu novac. Može mu vjerovati za jednu funtu, a ako zatraži dvije funte, odbit će mu posuditi. Također mu može vjerovati s cijelim svojim imetkom, bez ikakvog traga straha. Ova posljednja vjera smatra se ‘potpunom vjerom’, a prethodni oblici smatraju se ‘nepotpunom vjerom’. To jest, to je djelomična vjera.” Dakle, vidimo da čovjeku ne nedostaje nikakva snaga nego samo vjera, i to je ono što čovjeku daje snagu za rad.

Time možemo protumačiti što je Rabbi Shimon rekao: “Sretni su Izrael jer vjerni pastir poput Mojsija hodi među njima.” To znači da narod Izraela u sebi ima vjeru, koja se naziva “Mojsije, vjerni pastir”. Tada, budući da imaju vjeru, imaju snagu baviti se Torom i mitzvot. Drugim riječima, unutar svakog čovjeka postoji vjera u Stvoritelja, koja se naziva “Mojsije, vjerni pastir”. U tom trenutku cijeli narod je pravedan, što znači da su svi čovjekovi organi, odnosno njegove misli i želje, koje se nazivaju “organi”, i to se naziva “narod”.

To je značenje onoga što je napisano: “‘I On se sjetio dana od davnina’ odnosi se na Stvoritelja. ‘Mojsije je Njegov narod’, jer je Mojsije bio jednak cijelom Izraelu.” Iz ovoga učimo da je “pastir naroda doista cijeli narod”, jer je vjera u čovjeku cijeli čovjek. To jest, ako ima svojstvo Mojsija, koje se naziva “vjera”, tada je cijeli narod pravedan. Zato kaže: “Ako je nagrađen, cijeli narod je pravedan”, jer “nagrađen” znači da je njegov pastir vjera, koja se naziva Mojsije.

On kaže: “Ako nije nagrađen, cijeli narod nije nagrađen i kažnjen je zbog njega.” Poznato je da ako postoji pravednik, on štiti generaciju, a ako nema pravednika, možemo reći da nema nikoga tko bi spasio generaciju. Ipak, zašto su kažnjeni zbog njega ako on nije nagrađen? Zašto je to krivnja generacije?

Prema pravilu koje je rekao Baal HaSulam, sva težina u radu Stvoritelja je samo nedostatak vjere, jer kad je čovjek nagrađen potpunom vjerom, on žudi poništiti se pred Stvoriteljem kao svijeća pred bakljom. Prirodno, svi njegovi organi, odnosno njegove misli i želje, slijede ono što ga vjera obvezuje da čini, i to izvršavaju. Zato kaže da ako je nagrađen, svi organi su pravedni, jer misli i želje pravednika proizlaze iz vjere u Stvoritelja.

Sukladno tome, očito je da ako pastir naroda nije nagrađen, što znači da njegova vjera, koja treba biti pročišćena, odnosno potpuna vjera, nego ima samo djelomičnu vjeru, kao što je napisano (“Uvod u Učenje o Deset Sefirot”, stavka 14), “cijeli narod nije nagrađen.” To znači da svi njegovi organi čine stvari koje odgovaraju onima koji nemaju potpunu vjeru. “Kažnjeni su zbog njega”, što znači da nije njihova krivnja što imaju misli i želje neprikladne za onoga tko ima vjeru.

To jest, kad bi njihov pastir imao potpunu vjeru, organi bi ga slušali i imali bi misli i želje pravednika. Zato oni pate zbog njega, jer on nema potpunu vjeru. Zbog toga se takve misli rađaju iz tog pastira.

Stoga, kad čovjek želi ići putem istine, ne može reći da ima lošije osobine od drugih i manji razum od drugih. To jest, ne može se izuzeti iz rada zato što ima slab karakter ili nema talenta. Naprotiv, jedina poteškoća u toj stvari je nedostatak vjere. Iz tog razloga čovjek treba činiti sav svoj rad i sva svoja djelovanja kako bi stekao vjeru u Stvoritelja, jer samo to daje sve.

Iz tog razloga, kad čovjek uči Toru ili se bavi mitzvot, ili kad moli, treba usmjeriti svoje misli na to da želi nagradu za sva svoja dobra djela — da mu Stvoritelj da potpunu vjeru. Kao što je napisano u molitvi Rabbi Elimelecha (“Molitva prije molitve”): “I učvrsti Svoju vjeru u našim srcima zauvijek, i neka Tvoja vjera bude vezana za naša srca kao klin koji neće pasti.” To je značenje riječi “Pastir naroda je doista cijeli narod”.

Kako bi se postigla potpuna vjera, rekli su: “Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.” Razlog je taj što vjera zahtijeva pomoć od Stvoritelja, a postoji pravilo: “Nema Svjetlosti bez kli”, što znači da je nemoguće ispuniti mjesto gdje nema nedostatka, koji se naziva potreba, odnosno kli, kao što je rekao: “nema Svjetlosti bez kli”.

Kako bi došao do osjećaja potrebe za vjerom, čovjek najprije mora zamisliti kakvu korist može imati kroz vjeru i što gubi kad ima samo djelomičnu vjeru. Najprije mora sebi predočiti svrhu stvaranja, odnosno s kojom svrhom je Stvoritelj stvorio stvaranje. Zatim mora vjerovati mudracima, koji su rekli da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Kad čovjek počne ispitivati stvaranje svojim očima, odnosno kakav oblik dobra i činjenja dobra vidi da stvorenja primaju od Njega, čovjeku se pojavljuje suprotan pogled. Vidi da cijeli svijet pati od muka i teško je pronaći jednog čovjeka koji može reći da osjeća i vidi kako je Njegovo vodstvo u obliku dobra i činjenja dobra.

U tom stanju, kad vidi mračni svijet, a želi vjerovati da se Stvoritelj odnosi prema svijetu u Privatnoj Providnosti kao dobar i Onaj koji čini dobro, ostaje stajati na toj točki i u njegov um dolaze svakakve strane misli. Tada se mora uzdići iznad razuma da je Providnost dobra i da čini dobro. U tom trenutku prima potrebu da mu Stvoritelj da snagu vjere, kako bi imao snage ići iznad razuma i opravdati Providnost.

Tada može razumjeti značenje “Shechina u prašini”, jer tada vidi da kad treba učiniti nešto za Stvoritelja, a ne radi sebe, tijelo odmah pita: “Što je ovaj rad za tebe?” i ne želi mu dati snagu za rad. To se naziva “Shechina u prašini”, što znači da ono što želi činiti radi Shechine ima okus poput prašine i nema snage nadvladati svoje misli i želje.

U tom trenutku čovjek shvaća da mu sve što mu nedostaje da bi imao snagu za rad jest da mu Stvoritelj da snagu vjere, kao što je gore rečeno (u molitvi Rabbi Elimelecha), da trebamo moliti: “I učvrsti Svoju vjeru u našim srcima zauvijek.” U tom stanju dolazi do spoznaje da “ako mu Stvoritelj ne pomogne, ne može to nadvladati”.

Sada možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Berachot 6b): “Svaki čovjek u kojem postoji strah od neba, njegove riječi se slušaju”, kao što je rečeno: “Na kraju, sve se čuje, boj se Boga.” To je teško razumjeti doslovno. Uostalom, bilo je mnogo proroka, pravednika i velikih ljudi, pa zašto njihove riječi nisu bile slušane, nego je Izrael ostajao u svom stanju i nije slušao one koji su ga opominjali? Na doslovnoj razini vjerojatno postoji mnogo objašnjenja za to.

Međutim, u radu, gdje učimo cijelu Toru u jednom tijelu, trebamo protumačiti ovaj stih. Onaj tko želi da njegovo tijelo, odnosno svi organi — misli, želje i djelovanja — budu potpuno sveti, savjet za to, da tijelo sluša sve njegove zahtjeve, jest postići potpunu vjeru, koja se naziva “strah od neba”.

Postoji mnogo stupnjeva straha, kao što je rečeno u Zoharu (“Uvod u Knjigu Zohar”, stavka 191): “Strah, koji je najvažniji, jest kad se čovjek boji svog Gospodara jer je On velik i vlada, suština i korijen svih svjetova, i sve se smatra ništavnim u usporedbi s Njim.” Tumačenje riječi uči nas da postoje tri načina straha od Stvoritelja, od kojih se samo jedan smatra istinskim strahom: 1) Čovjek se boji Stvoritelja i izvršava Njegove zapovijedi kako bi mu djeca živjela i kako bi bio pošteđen tjelesne kazne ili kazne nad svojim imetkom. To je strah od kazni u ovom svijetu. 2) Također se boji kazni u paklu.

Ta dva nisu istinski strah, jer ne drži strah zbog zapovijedi Stvoritelja, nego zbog vlastite koristi. Slijedi da je vlastita korist korijen, a strah je izvedena grana vlastite koristi.

Strah, koji je najvažniji, znači da se boji Stvoritelja jer je On velik i vlada svime. On je velik jer je korijen iz kojeg se šire svi svjetovi.

Iz toga slijedi da je najvažnija točka u vezi sa strahom od neba vjerovati u veličinu Stvoritelja, jer veličina i važnost Stvoritelja jest razlog koji ga obvezuje izvršavati Toru i mitzvot, a ne radi vlastite koristi. Kao što tamo kaže: “I položit će svoje srce i želje na to mjesto koje se naziva ‘strah’. Prionut će uz strah od Stvoritelja dragovoljno i žarko, kako i priliči i kako je ispravno u odnosu na zapovijed Kralja.”

Kad je čovjek nagrađen takvom vjerom, što znači da u svom srcu osjeća veličinu Stvoritelja, tijelo i svi organi, odnosno želje, misli i djelovanja, poništavaju se pred Kraljem kao svijeća pred bakljom.