Što u radu znači: „Kad je Izrael u izgnanstvu, Shechina je s njima”?

Članak br. 5, 1988.

Napisano je u Megillah (str. 29): „Tania, Rabbi Shimon Ben Yochai kaže: ‘Dođi i vidi koliko je Stvoritelj privržen Izraelu; gdje god su prognani, Shechina (Božanska prisutnost) je s njima, kao što je rečeno: ‘I Gospod, tvoj Bog, vratio se iz tvog sužanjstva.’ Nije rečeno ‘vratit će se’, već ‘vratio se’, što pokazuje da se Stvoritelj vraća s njima iz izgnanstava.’”

Trebamo razumjeti u radu: 1) Što nam to daje u radu ako je i Shechina u izgnanstvu? To jest, koja je korist od toga što je Shechina u izgnanstvu, kao što je napisano: „Izrael je voljen od Stvoritelja”, u tome da je i Shechina u izgnanstvu. Stoga trebamo razumjeti što nam to dodaje u radu. Drugim riječima, koji je ispravak u tome što je i Shechina u izgnanstvu?
2) Što znači ono što su naši mudraci rekli: „To je tuga Shechine što je u izgnanstvu”? Također su naši mudraci rekli: „Čovjek treba žaliti zbog tuge Shechine.” Kako se može reći da postoji tuga odozgo, da trebamo moliti Stvoritelja da podigne Shechinu iz prašine, odnosno da trebamo moliti Stvoritelja da je podigne iz prašine?
3)Što znači u radu razumjeti da je Shechina u prašini, da se sama ne može uzdići, već treba Stvoritelja da je podigne?
4) Da bi je Stvoritelj podigao, mi moramo moliti za to. Kao da bez naše molitve Stvoritelj ne može podići Shechinu iz prašine.

Da bismo razumjeli sve ovo, najprije trebamo razumjeti koje razlučivanje nazivamo Stvoriteljem, a koje razlučivanje nazivamo Shechina. Baal HaSulam je dao objašnjenje na ono što je napisano u Zoharu: „On je Shochen (Onaj koji prebiva, u muškom obliku), a ona je Shechina (mjesto gdje On prebiva).” Trebamo znati da su sva mnoga razlučivanja koja činimo u višim svjetovima samo iz perspektive primatelja. No iz perspektive Stvoritelja napisano je: „Ja, Gospod, ne mijenjam se.” Stoga se svi svjetovi razlučuju u dvije razine: 1) Stvoritelj, koji je Shochen. On se naziva „Svjetlost”, „Onaj koji daje”, „davatelj” i „Onaj koji oživljava”. 2) Mjesto gdje se Stvoritelj otkriva, odnosno mjesto gdje Ga osjećamo i postižemo prema mjeri kli (posude) koja ima jednakost forme. Taj je ispravak nastao nakon Tzimtzum (ograničenja). Prema tome, rekao je da se mjesto gdje se Shochen otkriva naziva Shechina. Dakle, to nisu dvije stvari, već su Svjetlost i kli. Svjetlost se naziva Shochen, a kli u kojoj se Svjetlost odijeva naziva se Shechina.

Prema njegovim riječima, cijeli rad koji je pred nama u vezi s ispravkom stvaranja odnosi se samo na ispravak kelim (posuda), odnosno kako da više obilje koje On želi dati svojim stvorenjima bude takva da su kelim prikladne za primanje obilja i da obilje ne ode u izvanjske (klipot). To je sav naš rad, i ništa više.

Iz toga slijedi da Shochen želi biti otkriven, odnosno da se užitak i zadovoljstvo otkriju stvorenjima. Stvoritelju pripisujemo samo davanje i darivanje, jer je to bila svrha stvaranja.

Međutim, iz perspektive nižih, za kli u kojoj se trebaju otkriti užitak i zadovoljstvo, budući da je ona poželjela jednakost forme s korijenom, odnosno da bude davatelj poput korijena, rekla je da ne želi primati radi primanja, i na to je postavila Tzimtzum.

Samo kad postoji sposobnost namjere radi davanja, kli će primiti užitak i zadovoljstvo. To je učinjeno u višim svjetovima, koji se smatraju korijenima duša, odnosno i duše će primati obilje samo pod takvim uvjetima koji se nazivaju „radi davanja”. To uzrokuje odgodu, jer se užitak i zadovoljstvo ne mogu otkriti dok niži ne budu prikladni za primanje obilja.

Iz toga slijedi da ako niži ne daju mjesto gdje se Shochen treba otkriti, budući da nemaju snage postaviti namjeru na dar koji Shochen daje tako da primanje bude radi davanja, to se naziva „tuga Shechine”. To jest, Stvoritelj ne može dati užitak i zadovoljstvo kako želi, jer je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima.

Iz toga slijedi da „tuga Shechine” znači da Stvoritelj žali što ne može otkriti užitak i zadovoljstvo jer stvorenja ne mogu dati mjesto prikladno za primanje, budući da, ako bi im dao užitak i zadovoljstvo, sve bi otišlo u Sitra Achra (drugu stranu). Stoga proizlazi da On ne može davati užitak kako želi.

Time ćemo razumjeti da čovjek treba žaliti zbog tuge Shechine. Pitali smo: zašto Stvoritelj ne podigne Shechinu iz prašine, već traži od nižih da usmjere svoje djelovanje—odnosno ono što čine—tako da bude samo s namjerom „uzdići Shechinu iz prašine”?

Odgovor je da sve što Stvoritelj daje jest užitak i zadovoljstvo, jer je Njegova svrha činiti dobro Svojim stvorenjima. No podići Shechinu iz prašine, odnosno omogućiti Stvoritelju da daje obilje a da ona ne ode u Sitra Achra, moguće je samo kada niži ne žele primati radi vlastite koristi, već samo radi davanja.

Međutim, to pripada radu čovjeka, a ne Stvoritelja. Ono što pripada Stvoritelju jest davanje, ali ne-davanje ne pripada Stvoritelju već stvorenjima. Drugim riječima, stvorenja ne žele primati za sebe osim ako je to radi davanja. Kao što su naši mudraci rekli: „Sve je u rukama Nebesa osim straha od Nebesa.”

Baal HaSulam je objasnio da Stvoritelj daje sve. „Sve” znači da svako dobro koje se daje, Stvoritelj daje, a „strah od Nebesa”, odnosno ne primati za sebe, to je sve što čovjek treba učiniti. Stoga je na čovjeku da se ispravi kako bi Stvoritelj mogao dati užitak i zadovoljstvo.

Stoga se postavlja pitanje: koja je korist od čovjekovog rada za Stvoritelja? Što Stvoritelj treba da bismo radili radi Njega, što On prima iz čovjekovog rada? Možemo reći da je to samo jedna stvar: mjesto gdje može dati užitak i zadovoljstvo koje je želio dati u trenutku stvaranja svijeta, odnosno činiti dobro Svojim stvorenjima.

Stoga, kada kažemo „tuga Shechine”, mislimo da Stvoritelj ne može otkriti stvorenjima užitak i zadovoljstvo. Ispada da postoji, naizgled, tuga zbog Njegove nemogućnosti da čini dobro stvorenim bićima. To se naziva „tuga Shechine”—tuga što ne može davati obilje kelim, kao što smo rekli da se kelim nazivaju Shechina, gdje prebiva Shochen.

Razlog zbog kojeg trebamo usmjeriti sva svoja djelovanja prema tuzi Shechine jest taj da postignemo jednakost forme, koja se naziva „radi davanja, a ne radi primanja za sebe”. Pravilo je da čovjek ne može raditi bez cilja. Stoga mora pred sobom vidjeti što želi od svog truda, odnosno što želi postići u životu, kako bi znao da će, ako to postigne, biti najsretniji čovjek na svijetu.

Zato mu se kaže da nema ničeg većeg i važnijeg od ispunjavanja volje Stvoritelja, a ne volje primanja za sebe. Tada čovjek treba znati što nedostaje u Kraljevoj palači, što je nedostatak koji on može ispuniti. To jest, što se može reći da uzrokuje Stvoritelju tugu, što Mu nedostaje, i što će Ga učiniti sretnim ako Mu se to da.

Na to dolazi odgovor da čovjek treba žaliti zbog tuge Shechine, odnosno da je Stvoritelj, naizgled, žalostan jer ne može dati užitak i zadovoljstvo stvorenjima, kao u prispodobi u Midrašu, koja kaže da je to slično kralju koji ima kulu obilno ispunjenu, ali nema gostiju.

Da bismo razumjeli prispodobu Midraša, možemo uzeti primjer čovjeka koji je pripremio svadbu za svog sina i naručio hranu za petsto gostiju, ali iz nekog razloga nitko nije došao, i jedva je skupio minjan (deset ljudi) za Huppah (svadbenu ceremoniju). Kakvu je tugu taj čovjek osjećao, jer je imao hranu za petsto ljudi, a oni nisu došli.

Upravo zbog toga čovjek treba raditi kako bi bio nagrađen time da donese zadovoljstvo Stvoritelju—primajući od Njega užitak i zadovoljstvo. Čovjek koji postigne taj stupanj najsretniji je čovjek na svijetu.

No ako izvršava Toru i mitzvot (zapovijedi) kako bi Stvoritelj dao obilje u njegove posude primanja (kelim), jer želi zadovoljiti sebe, takav je čovjek daleko od obilja, budući da više obilje može doći samo u posude davanja. Stoga razlog zbog kojeg izvršava Toru i mitzvot mora biti taj da time postane među onima koji žele ugoditi Stvoritelju, kao u prispodobi.

Međutim, budući da je čovjek rođen s kli za primanje za sebe, kako može promijeniti svoju prirodu i reći da ga ni na koji način ne zanima on sam, i da je jedino što ga boli, i zbog čega žali, tuga Shechine, odnosno tuga koja, naizgled, postoji odozgo jer On ne može ispuniti Svoju volju?

To jest, budući da On želi činiti dobro, ali ne može provesti to dobro jer stvorenja nemaju prikladne kelim za njegovo primanje, a budući da će kroz izvršavanje Tore i mitzvot moći napraviti prikladne kelim, kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin”, zato on radi svim svojim snagama da izvršava Toru i mitzvot, kako bi kroz to izašao iz samoljublja i bio nagrađen posudama davanja. Tada će moći donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, od kojeg prima užitak i zadovoljstvo.

Time ćemo razumjeti drugo pitanje: kako se može reći da postoji tuga i nedostatak odozgo? Odgovor je da je to zato što On želi dati obilje stvorenim bićima, ali stvorenja ne mogu primiti zbog nejednakosti forme. Njegova nemogućnost da daje na mjesto gdje se Shochen treba otkriti, što se naziva Shechina, to se naziva „tuga Shechine”, odnosno tuga što ne postoji mjesto gdje Shochen može prebivati, jer se Shechina naziva kli u kojoj se Svjetlost otkriva.

Prema tome, možemo razumjeti i treće pitanje koje smo postavili: što znači u radu da je Shechina položena u prašinu i da je Stvoritelju potrebno da je samo stvorenja mogu podići iz prašine, kao da je On sam ne može?

Trebamo to protumačiti tako da se mjesto gdje se Shochen može otkriti pojavljuje samo kada postoji kli s namjerom davanja, a među stvorenjima, koja su rođena s voljom za primanjem za sebe, mjesto davanja naziva se „okus prašine”, jer je suprotno njihovoj prirodi. Stoga, svaki put kada žele raditi s namjerom davanja, osjećaju u tome okus prašine, jer je davanje protiv prirode. Zato stvorenja moraju činiti djela i radnje koje mogu ispraviti mjesto tako da bude prikladno za primanje užitka i zadovoljstva.

Stoga, kada govorimo o ispravku kelim, niži se mora sam ispraviti kako bi mogao primati. A prema pravilu, svatko mora vidjeti da je s njim sve u redu i da može učiniti ono što treba učiniti. Stoga ono što treba učiniti davatelj pripada davatelju, a ono što treba učiniti primatelj pripada primatelju. To jest, primatelj treba nastojati imati prikladne kelim, odnosno da klipot ne uzmu od njega ono što će primiti. Drugim riječima, primatelj treba nastojati imati namjeru davanja tijekom primanja, inače viša Svjetlost neće moći doći u te kelim zbog nejednakosti forme. Iz tog razloga niži mora izgraditi svojstvo davanja kako bi primio davanje odozgo.

Sada možemo razumjeti što smo pitali: koja je korist u onome što su naši mudraci rekli: „Kada je Izrael u izgnanstvu, Shechina je s njima” u radu? Naši mudraci su rekli (Tanhuma, Nitzavim 1): „Kada patnje dolaze na Izrael, oni se ponize i mole. No narodi svijeta ih udaraju i ne spominju ime Stvoritelja.”

To trebamo protumačiti u radu. U radu, patnja je kada čovjek dođe u stanje pada i pati jer nema okusa ni životnosti u Tori i mitzvot, i cijeli svijet mu postaje taman, i ne nalazi nikakav mir.

Počinje promatrati prošlost, odnosno koji je razlog da je došao u stanje niskosti i ne može pronaći ništa čemu bi pripisao ovaj pad. Štoviše, teško mu je razumjeti kako je moguće da je prije nego što je započeo rad davanja osjećao da je u svijetu koji je sav dobar, i da mu je bilo veliko postignuće izvršavati ono što su naši mudraci rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan.”

No sada vidi da je najgori na svijetu. Vidi da cijeli svijet živi i uživa u bavljenju Torom i izvršavanju mitzvot, i kada se mole, osjećaju da svaka riječ koju izgovore ostavlja trag odozgo. A budući da vjeruju da ostavlja trag odozgo, to ostavlja trag i dolje. To jest, svatko osjeća u svom srcu da je danas učinio veliku stvar time što se molio ili učio Toru, i tako nastavlja iz dana u dan.

No on sebe vidi kao najgoreg na svijetu, jer mu je cijeli svijet potamnio. To jest, sunce koje svijetli svijetu ne svijetli za njega, i ne vidi da ima pravo postojati u svijetu.

U tom trenutku čovjek se nalazi pred dilemom: može reći da pripada Izraelu. On vjeruje u Stvoritelja, da je sve pod Njegovom Providnošću. To jest, stanje u kojem se sada nalazi, Stvoritelj mu je poslao taj pad. Njegova patnja zbog toga što je u stanju niskosti dolazi od Njega, odnosno sigurno je da Stvoritelj želi da se uzdigne na stupanj, a ne da ostane u stanju gdje je sav njegov rad za vlastitu korist, jer se time odvaja od Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.

Naprotiv, Stvoritelj želi da vidi svoje stvarno stanje, koliko je udaljen od rada za dobrobit Stvoritelja. Zbog toga mu je Stvoritelj oduzeo okus koji je osjećao u Lo Lishma (ne u Njezino ime), što ga ostavlja bez života. Iz toga slijedi da se Stvoritelj brine o njemu i želi ga uvesti u Kedusha (svetost).

Stoga sada mora moliti Stvoritelja da mu pomogne, jer mu je sada potrebna Njegova pomoć. Inače vidi da je potpuno izgubljen. To se smatra da je stekao kli i potrebu za pomoći Stvoritelja, jer sada vidi da je uistinu odvojen od Stvoritelja, budući da nema života, jer onaj tko prianja uz Stvoritelja ima život, kao što je napisano: „Jer s Tobom je izvor života.”

Sada zasigurno može moliti iz dubine srca, jer prava molitva dolazi upravo iz dubine srca. Prema tome, treba zahvaliti Stvoritelju što mu je dopustio da vidi svoje pravo stanje. Sada vidi da mu je potrebna pomoć koju Stvoritelj daje, kao što su naši mudraci rekli: „Onaj koji se dolazi pročistiti, dobiva pomoć.” A Zohar pita: „Čime mu se pomaže?” i odgovara: „Svetom dušom.”

Stoga mu je sada Stvoritelj dao priliku da zadobije svetu dušu. Treba se radovati stanju pada i patnje koje osjeća u tom stanju. Zbog toga treba reći da nije u stanju pada, već naprotiv, da je u stanju uzdizanja.

Time možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Kada patnje dolaze na Izrael, oni se ponize i mole.” To znači da kada dođu u stanje pada, vide svoje stvarno stanje—da su u niskosti. To se smatra da se ponize, jer vide svoje stanje—da su se odvojili od Izvora života, jer onaj koji ima Dvekut sa Stvoriteljem ima život. Inače osjeća samo patnju. Stoga mu je jasno da je sada vrijeme za molitvu iz dubine srca. To je značenje riječi: „Ponize se i mole.”

No može se reći i suprotno—da je to tvrdnja koja pripada „narodima svijeta”, a ne „Izraelu”. To jest, ne vjeruje da mu je Stvoritelj poslao to stanje—da vidi kako je u stanju pada i osjeća da sada nema okusa u Tori i mitzvot, već da je u stanju patnje i općenito nema smisla u životu, te „razmišlja o početku”, odnosno žali što se uopće upustio na put davanja.

To jest, kaže da je prije nego što je započeo rad davanja imao radost u radu, u bavljenju Torom i molitvom te izvršavanju mitzvot. Tada je znao da ne mora raditi nikakve proračune i da su mu jedine brige bile povećati količinu, odnosno posvetiti više vremena molitvi i Tori. Što se tiče kvalitete rada, nije imao potrebu obraćati pažnju i razmišljati o cilju zbog kojeg obavlja sveti rad. Oslanjao se na opću javnost, jer mu tada nije ni padalo na pamet da postoji potreba razmišljati o razlogu koji ga obvezuje baviti se Torom i mitzvot. Zbog toga se uvijek osjećao u punoj cjelovitosti.

No sada, kada je počeo razmišljati o razlogu zbog kojeg želi izvršavati Toru i mitzvot i raditi radi Stvoritelja—radi davanja, a ne radi primanja za sebe—rad mu je postao teži i teže mu je nadvladati naklonjenost zlu.

 

On kaže da, kada želi ići putem istine, bilo bi logično da se naklonjenost zlu povuče i oslabi. No sada je potpuno suprotno: u svemu što želi činiti u Kedusha radi davanja, naklonjenost zlu ga nadvladava i teško mu je pobijediti. Pita se: „Gdje je pravda?” Zbog sveg tog rada, stalnog nadvladavanja, pada u stanje pada.

U tom trenutku dolazi do tvrdnje uhoda i kaže: „Zasićen sam ovim radom”, i napušta borbu. Tvrdi da tamo gdje je trebao napredovati, on nazaduje. Stoga „razmišlja o početku” i odbacuje ovaj put na kojem treba raditi na namjerama, gdje djela nisu dovoljna, već je namjera ono što se računa, kao što je napisano: „Bolje malo s namjerom nego mnogo bez namjere.” Kaže da taj rad nije za njega.

Sada možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Ali narodi svijeta”, kada na njih dođu patnje, „udaraju ih i ne spominju ime Stvoritelja.” To znači da kada patnja dođe na čovjeka, odnosno kad pati tijekom pada jer ne osjeća nikakav okus ni životnost u Tori i radu, i patnja je toliko snažna da mu cijeli svijet potamni zbog toga, i ne nalazi drugo rješenje osim da pobjegne iz borbe, to se smatra da „udaraju”.

Trebamo znati da taj bijeg dolazi samo iz jednog razloga, kao što je napisano: „Ali narodi svijeta udaraju ih i ne spominju ime Stvoritelja.” To jest, u stanju pada, kada osjeća patnju, oni „ne spominju ime Stvoritelja”, odnosno ne govore da mu je Stvoritelj poslao to stanje pada kako bi jasno spoznao svoje stanje, u kojoj mjeri može raditi radi Stvoritelja, i da osjeti kako sada vidi da je bez Njegove pomoći nemoguće izaći iz vlasti primanja za sebe.

Sada više ne mora vjerovati riječima naših mudraca koji su rekli: „Čovjekova naklonjenost ga svakodnevno nadvladava, i da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi to nadvladao”, jer sada vidi da mu je potrebna pomoć odozgo. Stoga je sada vrijeme kada može moliti iz dubine srca, jer prava molitva dolazi upravo iz dubine srca. To jest, moli svim srcem, jer srce razumije da je bez pomoći odozgo izgubljen.

U knjizi Plod mudraca (1. dio, str. 301), Baal HaSulam tumači da molitva mora biti iz dubine srca: „Nema sretnijeg stanja u čovjekovom svijetu nego kada se nađe očajan u vlastitoj snazi. To jest, već se trudio i učinio sve što je mogao zamisliti da može učiniti, ali nije našao nikakvo rješenje. Tada je spreman za potpunu molitvu za Njegovom pomoći, jer sigurno zna da mu vlastiti rad neće pomoći. Dokle god osjeća neku vlastitu snagu, njegova molitva neće biti potpuna, jer naklonjenost zlu dolazi prva i govori mu: ‘Najprije učini što možeš, a zatim ćeš biti dostojan Stvoritelja.’”

Trebamo protumačiti ono što kaže, da „naklonjenost zlu dolazi prva i govori mu: ‘Najprije učini što možeš, a zatim ćeš biti dostojan Stvoritelja.’” Naizgled, govori kao pravednik. Zašto se to smatra govorom naklonjenosti zlu? Odgovor je da mu naklonjenost zlu govori dobre stvari, ali ono što tim dobrim riječima zapravo misli jest da ne treba moliti Stvoritelja, da još uvijek ima vremena tražiti od Stvoritelja. Stoga, kada učini sve što je mogao, naklonjenost zlu više mu ne može doći s tvrdnjom da još ima vremena moliti Stvoritelja, jer tada čovjek odmah odgovara: „Nema više ništa što mogu učiniti, a da nisam učinio, i nije pomoglo.” Stoga je sada najbolje vrijeme da moli Stvoritelja.

Međutim, kada je čovjek učinio sve što je mogao i naklonjenost zlu više nema riječi kojima bi mu rekla da još ima vremena za molitvu, budući da još ima što učiniti—jer je već učinio sve što je mogao—tada naklonjenost zlu dolazi s drugim, gorim riječima, s više otrova i napitkom smrti.

To su riječi da „ne spominju ime Stvoritelja.” Drugim riječima, ne kaže da mu je Stvoritelj poslao stanje patnje koje osjeća tijekom pada. Umjesto toga, što čini tijekom pada? Napisano je: „Ali narodi svijeta”, tijekom pada, kad osjećaju patnju, „udaraju.” To jest, napuštaju borbu i bježe iz rada davanja.

Sada možemo razumjeti pitanje koje smo postavili: što znači „Kad je Izrael u izgnanstvu, Shechina je s njima”? Kao što je Rabbi Shimon Ben Yochai rekao: „Gdje god su prognani, Shechina je s njima.” Koja je korist od toga u radu, da o tome kaže: „Koliko je Izrael voljen od Stvoritelja”?

Trebamo to protumačiti tako da, kada čovjek osjeća da je u izgnanstvu, odnosno osjeća okus izgnanstva u radu i želi pobjeći iz izgnanstva, značenje je da čovjek mora vjerovati da gdje god su prognani, Shechina je s njima. To jest, Shechina mu daje osjetiti okus izgnanstva. „S njima” znači da je Shechina pripojena njima i da nisu odvojeni od Shechine, tako da ne treba reći da je to pad. Naprotiv, sada mu Shechina daje poticaj da se uzdigne po stupnjevima Kedusha (svetost), i oblači se u odjeću pada.

Kada čovjek zna i vjeruje da je to tako, to će ga ohrabriti da ne pobjegne iz borbe niti da kaže da rad davanja nije za njega, jer uvijek vidi da je u stanjima uspona i padova, i ne vidi kraj tim stanjima pa pada u očaj.

No ako ide putem vjere i vjeruje riječima naših mudraca, tada mora reći suprotno. Ako je red rada kod ostalih ljudi ispravan, odnosno oni se osjećaju cjelovitima i vide da, hvala Bogu, izvršavaju mitzvot, mole se i uče Toru, i što im još treba, to znači da nemaju odozgo poseban odnos na svakom koraku, niti im se govori je li njihov rad ispravan ili ne.

To je slično ljudima koji uče u sjemeništu. Pretpostavimo da u sjemeništu ima stotinu ljudi, i neki grad treba rabina. Stanovnici grada šalju zahtjev ravnatelju sjemeništa da im pošalje rabina. Tada ravnatelj bira tim koji će ispitati koji od učenika može biti rabin tamo. Od stotinu učenika biraju se najbolji. Pretpostavimo da je odabrano pet učenika i da se oni testiraju. Ispit sadrži pitanja na koja moraju odgovoriti. No ne moraju odgovoriti na sva pitanja. Dovoljno je da odgovore na devedeset posto da bi se smatrali dostojnima da budu među odabranom elitom. No neki odgovore manje od devedeset posto. Može li se reći da su oni učenici koji su ispitani u Tori i mudrosti obični ljudi, dok su devedeset i devet posto učenika u sjemeništu koji nisu ispitani—oni u redu u Tori i mudrosti, i budući da su veći, ne trebaju biti ispitani?

Isto je i ovdje u redu rada—postoji pravilo. Recimo, na primjer, da devedeset i devet posto radnika Stvoritelja nije ispitano da se vidi jesu li u redu. To jest, ne pokazuje im se njihovo stanje—jesu li u redu u svojoj Tori i radu. Ako nisu testirani, naravno da svatko misli da je u redu.

No recimo da tih pet posto koji mogu postići cjelovitost i biti primljeni u Kraljevu palaču—ti ljudi bivaju ispitani. Njima se odozgo pokazuje njihovo pravo stanje u Tori i mitzvot kako bi znali što trebaju ispraviti. Ispravci se nazivaju „vjera”, „molitva” i „rad”.

To je slično onome što je Baal HaSulam rekao o stihu: „I reče: ‘Molim Te, pokaži mi Svoju slavu…’ A Gospod reče: ‘Evo mjesta kod Mene.’” Naši mudraci su rekli da je „kod Mene” akronim (na hebrejskom) za „vjeru”, „molitvu” i „rad”. Kroz te ispravke moguće je postići istinsku cjelovitost.

Prema tome, možemo vidjeti što je pravi put u Tori i mitzvot. Put je postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što se naziva „jednakost forme”, po kojoj bivamo nagrađeni životom, kao što je napisano: „Jer s Tobom je izvor života.” Također, usponi i padovi daju se sposobnima, onima koji su prikladniji da uđu u Kraljevu palaču.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što smo pitali: što nam dodaje u radu to što znamo da će se i Stvoritelj vratiti iz izgnanstva, kao Izrael, kao što su naši mudraci rekli o stihu: „I Gospod, tvoj Bog, vratio se iz tvog sužanjstva”? Rekli su: „Nije rečeno ‘vratit će se’, već ‘vratio se’, što znači da se Stvoritelj vratio s njima iz izgnanstava.”

Međutim, najprije moramo razumjeti kako uopće možemo govoriti o „izgnanstvu” u odnosu na Stvoritelja. Izgnanstvo znači da je On napustio mjesto gdje je bio i morao otići na strana mjesta i biti pod vlašću drugih kraljeva. Također, nema izbora nego činiti i pokoravati se svakoj želji svakog vladara pod kojim se nalazi. No mi moramo vjerovati u ono što je napisano: „Cijela zemlja puna je Njegove slave.” Pa kako onda možemo govoriti o izgnanstvu u odnosu na Stvoritelja?

Također trebamo razumjeti u odnosu na koga kažemo da je Stvoritelj u izgnanstvu. U odnosu na Njega samoga to ne možemo reći, jer ne poznajemo Njegove misli, kao što je napisano u Zoharu: „Nema nikakve misli ni percepcije u Njemu.” Naprotiv, sve što govorimo o Stvoritelju jest u smislu: „Po Tvojim djelima Te poznajemo.” Stoga moramo reći da je Stvoritelj u izgnanstvu u odnosu na Izrael. Drugim riječima, narod Izraela vidi da je Stvoritelj u izgnanstvu među narodima. Stoga trebamo razumjeti kako se to očituje da se narodu Izraela čini da je On u izgnanstvu. Također trebamo razumjeti što je izgnanstvo, i tada ćemo moći razumjeti da onaj koji je u izgnanstvu osjeća okus izgnanstva.

Također trebamo znati da u vezi s izgnanstvom nalazimo dva razlučivanja: 1) Kad je narod Izraela bio u Svetoj zemlji i imao Hram. Došao je Nabukodonosor, razorio Hram i odveo Izrael iz zemlje u izgnanstvo, kao što je napisano (Esther 2): „Bio je jedan Židov u prijestolnici Šušanu, imenom Mordehaj, koji je bio odveden iz Jeruzalema.” Iz toga slijedi da izgnanstvo znači da su izbačeni s mjesta sreće i smirenosti te otišli patiti i lutati, bez unutarnjeg mira.
2) Nalazimo da u egipatskom izgnanstvu nisu bili prognani s mjesta smirenosti, već su tamo gdje su bili počeli osjećati da su u izgnanstvu. Vidjeli su da su robovi pod faraonom, kraljem Egipta, odnosno da ono što je kralj Egipta od njih zahtijevao nisu imali slobodu izbora, već su morali slušati njegovu volju u svemu što je od njih tražio.

Prema tome, što znači da je Stvoritelj prognan sa Svog mjesta? Uostalom, napisano je: „Cijela zemlja puna je Njegove slave”, pa kako možemo reći da je Stvoritelj prognan sa Svog mjesta na neko drugo mjesto? Prema drugom tumačenju izgnanstva, kao u egipatskom izgnanstvu, kada je faraon, kralj Egipta, vladao nad sinovima Izraela, oni su u tome osjećali izgnanstvo. No kako možemo govoriti o izgnanstvu u odnosu na Stvoritelja, postoji li itko tko Njime upravlja da bismo mogli reći da je Stvoritelj u izgnanstvu?

Svakako, kada govorimo o izgnanstvu u odnosu na Stvoritelja, to je samo iz perspektive stvorenja. To jest, prema postignuću stvorenja postoji stvar izgnanstva i izbavljenja. Ponekad oni percipiraju Stvoritelja kao velikog Kralja koji prebiva u Svojoj palači, sa Serafimim, Hayot (životinjama) i Ofanim (kotačima) svetosti koji stoje oko Njega, a ponekad Ga percipiraju kao Kralja koji je prognan iz Svoje palače, zarobljen pod vlašću drugog kralja. To se smatra da je Kralj u izgnanstvu.

Prema tome, trebamo protumačiti da je narod Izraela izašao iz zemlje Izraela i da je Hram razoren. U radu to trebamo protumačiti tako da je narod Izraela izašao i više nije osjećao okus Tore i mitzvot, a njihovo srce, koje je bilo mjesto osjećaja Kedusha (svetost), nazvano „Hram”, to je mjesto bilo razrušeno.

Drugi kralj, nazvan „stari i glupi kralj”, osvojio je njihova srca i iz njih izvukao sve kelim Kedusha. To znači da je uklonio sve misli Kedusha koje su imali u svojim srcima i umjesto njih postavio idol u palači Gospoda. To jest, tamo gdje je prije bila Kedusha, uklonio je sve misli Kedusha, gdje Kedusha znači misli radi Stvoritelja. Umjesto toga, osvojio je njihova srca i usadio u njih misli koje su samo za vlastitu korist. To se smatra da je stari i glupi kralj osvojio Hram i protjerao Izrael iz njega. To jest, svojstvo Izrael više nije u njihovim tijelima.

Kao što je napisano (Psalmi 79, „Psalam Asafov”): „Bože, narodi su došli u Tvoju baštinu; oskvrnuli su Hram Tvoje svetosti, pretvorili Jeruzalem u ruševine.” To jest, svojstvo Izrael izašlo je iz njihovih srca, a na njegovo mjesto došli su narodi.

Prema tome, to znači da je Stvoritelj prognan s njima. To jest, On je napustio Svoju palaču zbog Izraela, odnosno tako oni osjećaju—da On nema onu važnost koju su osjećali prije nego što su prognani iz zemlje Izraela.

Koja je korist od toga što je Stvoritelj s njima u izgnanstvu? To možemo razumjeti prema onome što je Baal HaSulam rekao o riječima naših mudraca: „Čovjek ne griješi osim ako u njega ne uđe duh ludosti.” Ljudi pitaju: „Zašto je ušao duh ludosti? Da bi sagriješio.” On kaže da, budući da postoji pravilo: „Oko vidi i srce žudi”, ako čovjek vidi nešto loše, bilo pogledom bilo u mislima, mora početi žudjeti za tim. Stoga, iako to ne može spriječiti očima, jer i misli i gledanje dolaze bez pripreme, to se još ne smatra grijehom, ali iz toga dolazimo do grijeha koji se naziva „žudnja”.

Ako se čovjek odmah pokaje zbog onoga što je vidio, neće doći do žudnje i neće sagriješiti. No ako se ne pokaje odmah nakon viđenja, mora doći do grijeha koji se naziva „žudnja”.

Učinjen je ispravak odozgo da, kako čovjek ne bi narušio slavu Kralja, iz njega je uklonjen duh mudrosti i u njega je stavljen duh ludosti. Iz toga vidimo da se čak i na zemaljskom sudu luđak ne kažnjava na isti način kao razuman čovjek. Iz toga slijedi da ovdje, kada su narodi ušli u njegovo srce i on ne osjeća okus života u Tori i mitzvot, smatra se da je za njega i Stvoritelj u izgnanstvu. U tom stanju nema vjeru u Stvoritelja kakvu je imao prije nego što je doživio pad. Stoga oštećenje nije tako veliko.

Postoji i drugo značenje toga da je Stvoritelj u izgnanstvu s njima kada je narod Izraela u izgnanstvu. Kada narodi vladaju nad njima, i Stvoritelj je u izgnanstvu. Stoga molimo da Stvoritelj izađe iz izgnanstva, jer moramo paziti da ne molimo iz samoljublja, već samo radi Stvoritelja. Stoga, kada čovjek traži od Stvoritelja da izvede Svoj narod iz izgnanstva, on traži radi stvorenja, a ne radi Stvoritelja.

Zbog toga, kada vjerujemo da je i Stvoritelj u izgnanstvu, molimo radi Stvoritelja. To jest, molimo za slavu Nebesku. Kao što se kaže u molitvi: „Smiluj nam se, Gospode, zašto bi narodi rekli: ‘Gdje je njihov Bog?’ Radi Sebe, smiluj nam se i ne odgađaj.” Iz toga slijedi da spoznaja da i Stvoritelj pati zbog izgnanstva daje čovjeku mjesto da moli za Stvoritelja, a ne za sebe.

No kako možemo reći da je On u izgnanstvu i da narodi, naizgled, vladaju Njime kao što vladaju Izraelom? Odgovor je da, budući da je svrha stvaranja činiti dobro Svojim stvorenjima, a nad dobrom koje stvorenja trebaju primiti učinjena je ispravka da ono bude primljeno s namjerom davanja, stoga kada je Izrael u izgnanstvu među narodima—kada je pod vlašću samoljublja—oni ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo odjeveno u Tori i mitzvot.

Zbog toga ne mogu osjetiti okus života koji postoji u Kedusha (svetost). A budući da je izgnanstvo među narodima svijeta nad njima, sve što primaju ima okus skrivenosti lica. No budući da Stvoritelj želi postojanje svijeta, On se mora odjenuti u odjeće koje nisu Kedusha. To jest, On daje svijetu životnost u odjeći tjelesnosti, odnosno daje svijetu užitak i život samo u tjelesnim stvarima.

To znači da svijet može primati užitak i zadovoljstvo samo u odjeći koja se naziva „zavist”, „požuda” i „čast”. To jest, On osvjetljava i održava svijet kroz odore klipot (ljuske), odjeće koje ih odvajaju od Stvoritelja, budući da ti užici dolaze odjeveni u kelim samoljublja.

Iz toga slijedi da Stvoritelj pati zbog toga što su oni u izgnanstvu, odnosno dok su pod vlašću naroda svijeta, Stvoritelj se mora skrivati od Svojih sinova kako ne bi znali da je On taj koji im daje okus izgnanstva u Tori i mitzvot, i da sav život nalaze u posudama primanja. To jest, ovu korekciju—da imaju užitke u posudama primanja i da ne mogu osjetiti okus u Tori i mitzvot—Stvoritelj je učinio kako ne bi narušili Kedusha i kako bi spriječio da sve ode u klipot. To jest, da se ne udalje još više od Kedusha osjećajući veći okus u samoprimanju, jer gdje je užitak veći, tamo se više ulazi u posude primanja, što ih odvaja od Kedusha.

Iz toga slijedi da, spoznajom da je Stvoritelj u izgnanstvu, odnosno da se mora skrivati kao da je u izgnanstvu, čovjek može razumjeti da u svijetu nema klipot same po sebi, već da sve treba tražiti samo od Stvoritelja, i da ne postoji nikakva druga sila.