Što znači „Kolika je patnja, tolika je nagrada“

Članak br. 29, 1987.

Riječi su naših mudrih (Mishna, Avot, peto poglavlje): „Ben Ha Ha kaže: Lefum tza'ara agra (kolika je patnja, tolika je nagrada).“ Treba razumjeti ovaj uvjet. Što možemo razumjeti iz „nagrada je sukladna radu“?

Kao što je napisano (u pjesmi „Kol Mekadesh“): „Njegova je nagrada izdašna, sukladno njegovu djelu.“ Ako je tako, treba razumjeti što znači: da je nagrada sukladna patnji. Trebalo bi reći: „nagrada je sukladna njegovom radu“. Pa onda koje je značenje „kolika je patnja, tolika je nagrada“?

Slično tome nalazimo u Zoharu (Ki Tetze, str. 19, u Sulamu, slovo 54): „I slično tome bit će i izbavljenje. Ako su zaslužili, izaći će u milosrđu, kao što je napisano: ‘prije negoli je došla bol, rodila je muško’, i izaći će u milosrđu. A ako se milosrđe ne požuri prije, izaći će u patnji. I dobro je da patnja i sud prethode, kako bi se privuklo milosrđe. I zbog toga su mudraci, autori Mishna, uspostavili: kolika je patnja, tolika je nagrada.

Isto tako, riječi svetog Zohara zahtijevaju pojašnjenje:
a) Zašto je, kako bi se privuklo milosrđe, potrebno da prethode patnja i sud, kao što je napisano: „dobro je da patnja i sud prethode, kako bi se privuklo milosrđe“?
b) U onome što su rekli „Lefum tza'ara agra“, to jest „prema patnji je nagrada“ – zar naši mudraci nisu rekli (Avot, prvo poglavlje): „Ne budite kao sluge koji služe gospodara radi primanja nagrade“?
Kako je onda dopušteno raditi radi nagrade? A oni su rekli: „prema patnji je nagrada“. Zar nije zabranjeno raditi zbog nagrade?

Da bismo to razumjeli, najprije trebamo znati što oni nazivaju „patnja“, „napor“, „sud“. I na kakvu su nagradu mislili kad su rekli: „prema patnji je nagrada“. Poznato je da „nema Svjetlosti bez kli“. To jest, nemoguće je ispuniti nedostatak tamo gdje nedostatka nema. Samo tamo gdje postoji nedostatak može se reći da ga treba ispuniti. Zbog toga je Stvoritelj stvorio nedostatak, nazvan „želja i čežnja za užitkom“.

Ova se Bechina (faza, stupanj) naziva „Malchut de Ein Sof, blagoslovljen On“, što se naziva „stvorenje“. Kao što je poznato, to je ono što se naziva „i stvara tamu“, kako bi joj dao Svjetlost i užitak. I učili smo da se ova Bechina naziva „Ein Sof“, iz razloga što ta Bechina, nazvana „želja za primanjem“, kako bi ispunila nedostatak čežnje za užitkom, nije načinila kraj. To jest, još nije rekla: „ne želim koristiti ovu kli“, nego je doista primila dobro i užitak.

Nakon toga ta kli, koja je primila obilje, rekla je: „Ne želim biti primatelj, nego želim biti slična Stvoritelju, to jest također biti onaj koji daje.“ Ali kako je to moguće? Ako govorimo o duhovnosti, koja teži prianjanju uz Stvoritelja, kako može reći: „ne želim primati“? To je protivno namjeri Stvoritelja, jer je Njegova želja dobročiniti stvorenjima. Kako je onda Malchut rekla: „ne želim da se namjera Stvoritelja ostvari“? Jer se volja Stvoritelja može ostvariti samo kada niži prima ono što On želi dati. Ako niži ne prima, namjera Stvoritelja nikada se neće ostvariti.

Odgovor je da je Malchut rekla: „Da, želim primati. Ne želim ići protiv volje Stvoritelja, koji želi dati, kao što je napisano ‘Njegova je volja dobročiniti stvorenjima’. Ali ne želim primati kako bih umirila svoju čežnju. I premda osjećam veliki nedostatak i želim ispuniti svoju želju višim obiljem, ipak iz tog razloga ne želim primati. Nego, s ovom namjerom ću primati – to jest, ne radi želje za primanjem koja je u meni. Toga se želim odreći, da ostane prazan prostor bez obilja. A budući da Emanator želi da niži primi dobro i užitak, iz tog razloga ću ipak primati. To jest, primam zato što Stvoritelj želi dati, jer je Njegovo zadovoljstvo u davanju. Iz tog razloga idem primati.“ To se naziva „primanje s namjerom davanja“, jer time ja dajem Stvoritelju, tako da se Njegova volja, nazvana „Njegova volja da čini dobro“, ostvari.

Jezikom kabale to se naziva da se postavlja masach (zaslon) na višu Svjetlost i da je ne prima dok ne izračuna obilje: koliko postotaka može primiti radi davanja – to prima. A ostatak, koji bi bio primljen radi primanja, ostaje prazan, bez obilja.

I prema pravilu: „Ono što je želja u Višem, postaje obvezujući zakon u nižem“, proizlazi da je time što je Malchut rekla: „ne želim primati radi primanja“, što se naziva Tzimtzum (ograničenje), prouzročila da je od nje i naniže već zabranjeno primati radi primanja. Ako, dakle, želi primati, postaje odvojen od Stvoritelja, budući da je On Onaj koji daje, a primatelj je u suprotnosti forme, a „suprotnost forme uzrokuje razdvajanje u duhovnosti“. Odavde je nastalo mjesto za Klipot (ljuske, kore), koje su odvojene od „Života nad životima“ i nazivaju se „mrtvi“.

Iz toga su kasnije proizašla dva sustava: Kedusha i Klipa. Kao što je napisano (Predgovor Knjizi Zohar, slovo 10): „Kako bi se ispravila ta stvar odvajanja, položena na kli duša, Uzvišeni je stvorio sve svjetove i razdvojio ih u dva sustava, a to su četiri svijeta ABYA de Kedusha (svetosti), i nasuprot njima četiri svijeta ABYA de Tum'a (nečisti). I utisnuo je želju za davanjem u sustav ABYA de Kedusha, te iz njih uklonio želju za primanjem za sebe, a nju je dao u sustav svjetova ABYA de Tum'a. I svjetovi su se spuštali do stvarnosti ovog materijalnog svijeta, to jest do mjesta gdje postoji stvarnost tijela i duše, kao i vrijeme kvarenja i ispravka. Jer tijelo, koje je želja za primanjem za sebe, proteže se iz svoga korijena u misli stvaranja, kako je gore rečeno, i prolazi kroz sustav svjetova Tum'a te ostaje podređeno do trinaeste godine, i to je vrijeme kvarenja. A kroz bavljenje Tora i mitzvot od trinaeste godine nadalje, on počinje čistiti želju za primanjem za sebe, koja je u njemu utisnuta, i postupno je preobražava u namjeru davanja. Time postupno privlači svetu Nefesh (dušu) iz njezina korijena u misli stvaranja. I ona prolazi kroz sustav svjetova Kedusha i odijeva se u tijelo. I to je vrijeme ispravka.“

Prema gore navedenom poretku, koji kaže da je do trinaeste godine čovjek pod vlašću Klipot, čovjek u potpunosti ispunjava sve svoje potrebe i nema nikoga tko ne prolazi tim putem vremena kvarenja, jer je taj put prirodan. To jest, sve što radi, ne šteti, ne daj Bože, želji za primanjem za sebe.

Ali nakon trinaeste godine, kada čovjek počinje raditi u Tori i mitzvot s namjerom da izađe iz vlasti Tum'a, nego želi raditi suprotno — to jest da snagom Tore i mitzvot koje izvršava stekne snagu poništiti želju za primanjem, koja dolazi iz sustava Tum'a — tada rad ide teško, jer je to protiv prirode. (A ja, M. Laitman, čuo sam od svog učitelja, Rabasha, blaženog sjećanja, da je Baal HaSulam broj trinaest napisao kako bi prikrio stvar.)

Budući da se čovjek rađa sa željom za primanjem za sebe, i odjednom dolazi tijelu i kaže mu:
„Slušaj, do sada si radio mišlju, govorom i djelom za svoju korist. Od sada želim da radiš samo za korist Stvoritelja.“ To jest, sva djela koja činiš neka budu s namjerom da pružiš zadovoljstvo svome Tvorcu.

Kad tijelo čuje takve riječi, protivi se svom snagom, i u umu i u srcu. Prema mjeri u kojoj se čovjek nadvladava, u toj mjeri otkriva njegov otpor u raznim tvrdnjama, poput tvrdnji uhoda (meraglim), koji su govorili o Zemlji Izraela, kako objašnjava sveti Zohar (Shlach, str. 20, u Sulamu, slovo 59):
„I uspinjali su se u Negev“ — to znači da se ljudi u nju uspinju u Negevu, to jest lijena srca, kao netko tko se uzalud trudi 'na suho', misleći da nema nagrade. On vidi da je bogatstvo ovog svijeta izgubljeno zbog toga i misli da je sve izgubljeno.

Još tamo pie (stavak 63.): „I vratiše se iz izviđanja zemlje“ — to jest vratili su se na stranu zla i skrenuli s puta istine, govoreći: „Što smo dobili? Do danas nismo vidjeli nikakvo dobro u svijetu. Trudili smo se u Tori, a kuća je prazna. Sjedili smo među najnižima u narodu. A tko će zaslužiti onaj svijet i tko će u njega ući? Bolje da se nismo toliko trudili. Taj viši svijet je dobar, ali tko ga može zaslužiti?“

Iz navedenog vidimo da tvrdnja uhoda dolazi tek nakon napora, nakon što su već počeli raditi radi davanja, kao što piše u Zoharu, da su rekli: „Do danas nismo vidjeli nikakvo dobro u svijetu. Trudili smo se u Tori.“ I još su rekli: „Bolje da se nismo toliko trudili.“ To znači da su već uložili mnogo rada kako bi došli do rada radi davanja, što se naziva „Zemlja Izraela“. Jer „zemlja“ (eretz) znači želja, a „Israel“ znači Yashar-El (ravno Bogu), to jest njihova je želja da sve bude usmjereno ravno Stvoritelju, a ne Klipot, čija je vlast nad željom za primanjem za sebe, kao što je rečeno.

Ali uhode su rekle: „Taj viši svijet je dobar, ali tko ga može zaslužiti?“ Vidimo da se zlo u čovjeku, koje ga sprječava da uđe na put istine — da radi samo radi davanja — ne otkriva odjednom. Nego sve ide putem „jedno nasuprot drugome“: prema mjeri nadvladavanja radi davanja, u toj se mjeri pojačava želja za primanjem. I zbog toga čovjek misli da ide unatrag, a ne naprijed. No istina je da on ipak napreduje. To može vidjeti po tome što, koliko god se trudi ići putem rada u davanju, prima sve veću privlačnost prema želji za primanjem. 

To jest, prije nego što je ulagao snage da ide putem davanja, nije imao tako snažnu privlačnost prema samoljublju. No nakon što je ušao u rad davanja, vidi da bi kod njega želja za davanjem trebala biti jača, a želja za primanjem slabija. I pita se: što sam dobio svojim radom radi davanja, kad je želja za primanjem postala još jača? To jest, kod njega je volja za primanjem ojačala — postala je važnija — dok je želja za davanjem postala slabija, odnosno kod njega je na nižem stupnju, nakon što je započeo taj rad stjecanja kelim davanja.

Ispada da tek kada je započeo rad davanja dolaze tvrdnje uhoda. To jest, prije nego što je započeo rad davanja, dok je njegov rad bio kao kod opće mase, znao je da uči Toru i bavi se mitzvot, i nije imao nikakvu patnju dok je izvršavao svoj rad u Tora i mitzvot. No nakon što je započeo rad davanja, čak i za vrijeme samog rada osjeća bol i patnju.

I doista, tvrdnja uhoda koja tada dolazi u njegov um — on vidi da je sve što govore točno. To ga dovodi do toga da „žali za prijašnjim“. To jest, ljut je na onoga tko ga je uveo u ovaj rad davanja.
Ta prije je živio u svijetu koji je bio sav dobar i doista je osjećao: „Blago tebi na ovom svijetu i dobro ti je u budućem svijetu.“ A sada doista sluša od svoga tijela tvrdnje uhoda: „Trudili smo se uzalud, i tko može zaslužiti onaj viši svijet?“

Ispada da se osjeća potpuno osiromašenim. To znači da sada vidi istinu — da zlo u njemu vlada nad njim i da nema dopuštenje otvoriti usta i ići protiv volje i mišljenja želje za primanjem za sebe. Doista osjeća kako je potpuno odvojen od Kedusha i da se nalazi u skupini mrtvih, u smislu „zlikovci se i za života nazivaju mrtvima“, jer su odvojeni od „Života nad životima“. Sada to osjeća stvarno i u praksi.

Dok je ranije, prije nego što je ušao u rad davanja, govorio o sebi da pripada skupini onih koji služe Stvoritelju, i sav polet koji je imao u radu donosio mu je bol i patnju samo zato što je vidio da postoje ljudi koji ne idu putem Stvoritelja. Ali u vezi sebe bio je manje-više siguran da se naziva „onaj koji služi Stvoritelju“.

A sada vidi što ga je snašlo time što su mu savjetovali da ide tim putem. Samo bol i patnja, jer nema ovaj svijet. To jest, u ovom svijetu vidi da nije u redu sa Stvoriteljem — želi raditi za dobrobit Stvoritelja, a u radu za vlastitu korist ne vidi nikakvo zadovoljstvo. I premda ne može izaći iz vlastite koristi, ipak ni u vlastitoj koristi ne nalazi ispunjenje.

A sada, što se tiče budućeg svijeta, kako se može nadati i reći sebi da će imati nagradu u budućem svijetu? Ta sada vidi istinu — da nema nikakvu namjeru raditi za dobrobit Stvoritelja, da bi mogao reći: zaslužujem nagradu time što sam radio za Stvoritelja.

Iz navedenog vidimo da upravo onda kada čovjek počinje ići putem davanja dolazi u stanje boli i patnje te osjeća napor koji postoji u radu za Stvoritelja. To jest, napor počinje djelovati upravo onda kada se želi raditi za dobrobit Stvoritelja. Jer tek tada dolaze tvrdnje uhoda i vrlo ih je teško nadvladati. I mnogi bježe iz boja i pokoravaju se tvrdnjama uhoda.

A oni koji se ne žele pomaknuti, nego kažu: „nemamo kamo otići“, pate zbog toga što ih ne mogu uvijek nadvladati. Nalaze se u stanju uspona i padova. I koliko god prevladavaju sebe, vide da su sve udaljeniji od cilja — da žele postići prianjanje uz Stvoritelja, što je jednakost forme.

Mjera patnje koju moraju podnijeti proizlazi iz toga što, prema istini, čovjek nije sposoban vlastitim snagama izaći iz vlasti samoprimanja, jer je to priroda koju je Stvoritelj stvorio u čovjeku. I samo Stvoritelj može to promijeniti. Kao što je stvorenjima dao želju za primanjem, tako im kasnije može dati i želju za davanjem.

No prema pravilu „nema Svjetlosti bez kli, nema ispunjenja bez nedostatka“, čovjek najprije mora steći nedostatak. To jest, mora osjetiti da mu nedostaje ta kli, nazvana „želja za davanjem“. A osjećaj nedostatka ne može postojati ako čovjek ne zna što gubi time što nema taj kli, nazvan „želja za davanjem“. Zato je čovjek dužan napraviti obračun sa sobom i ispitati što mu uzrokuje to da nema želju za davanjem.

Prema mjeri gubitka, u toj mjeri osjeća bol i patnju. A kada ima istinski nedostatak — to jest kada već može moliti Stvoritelja iz dubine srca zbog toga što nema snage raditi za dobrobit Stvoritelja — tada, kad ima kli, odnosno pravi nedostatak, to je pravo vrijeme da njegova molitva bude uslišana. I tada prima pomoć odozgo, kao što su rekli naši mudraci: „Onome tko se dolazi pročistiti — dobiva pomoć.“

Time možemo razumjeti ono što smo pitali: što znači „Lefum tza'ara agra“ (kolika je patnja, tolika je nagrada). Namjera je: prema nedostatku koji ima — to jest prema tome koliko osjeća bol zbog toga što ne može izaći iz vlasti zla. A „zlo“ znači da osjeća da je to doista zlo. To jest, vidi kakvo mu zlo uzrokuje kli primanja. Tada doista osjeća patnju. I to mu daje potrebu da mu Stvoritelj pomogne.
I prima „agra“ (nagradu), to jest nagradu za patnju koju je imao. Kao što je napisano „Lefum tza'ara“ — prema mjeri cjelovitosti patnje, to jest prema razumijevanju nedostatka — „agra“, tada dolazi vrijeme za nagradu, jer „nema Svjetlosti bez kli“.

Time nam se samo po sebi objašnjava ono što smo pitali u vezi riječi naših mudraca: „Ne budite kao sluge koji služe gospodara radi primanja nagrade“ — znači da je zabranjeno raditi radi nagrade. Razlog je taj što se primanjem nagrade čovjek odvaja od Stvoritelja, koji daje, dok čovjek želi primati.

Odgovor je: nagrada koju traži za svoj napor jest da može nadvladati kli primanja i da može raditi radi davanja. Takva nagrada, naprotiv, dovodi ga do prianjanja uz „Život nad životima“. Drugim riječima, nagrada kojoj teži jest da mu se daju snage raditi bez nagrade koja pripada kliju primanja, jer se time odvaja, nego nagrada koja pripada u kli davanja, čime se približava Stvoritelju.

Time također možemo razumjeti ono što smo pitali o stihovima koje pjevamo u pjesmama na Shabbat (Šabat): „Njegova je nagrada vrlo velika prema njegovu djelu.“ Treba razumjeti:
a) Zar je dopušteno raditi za nagradu? Zašto onda kaže „njegova je nagrada vrlo velika“?
b) „Njegova je nagrada vrlo velika prema njegovu djelu“ — u čemu je novost? Pa u svakoj stvari čovjek dobiva veću nagradu ako više radi. Što je onda posebno u „njegova je nagrada vrlo velika“? Razumio bih kad bi rekao: „njegova je nagrada vrlo velika, iako nije uložio toliko napora, a ipak ima veliku nagradu.“

Prema navedenom treba protumačiti da pojam „njegovo djelo“ (pa'alo) nije sličan tjelesnom radu.
Jer u tjelesnom radu nagrada se prima prema učinku koji čovjek proizvede. Učinak se naziva rezultatom, to jest postoji nešto konkretno na što se može ukazati kao na ono što je radnik napravio. I prema količini učinka prima svoju nagradu.

No ovdje „prema njegovu djelu“ znači prema tome koliko je radio i ulagao napor, a ne vidi nikakav pozitivan rezultat u svom radu. Naprotiv, svaki put vidi sve više negativnog u svome radu — to jest, svaki put vidi da ne želi raditi za dobrobit Stvoritelja. Ako je tako, kako može tražiti nagradu, kad se kaže: „njegova je nagrada izdašna, sukladno njegovu djelu“, iako ne vidi nikakav napredak? Naprotiv, vidi da svaki put ide unatrag, a ipak ne bježi iz boja i ne zapostavlja rad. Nego radi kao da doista napreduje. Ispada da „sukladno njegovu djelu“ znači: prema tome koliko sebe svaki put nadvladava, te prema boli i naporu koje ulaže u taj rad — upravo to mu omogućuje steći kli i istinsku potrebu da mu Stvoritelj pomogne.

Dakle, to nije slično tjelesnom radu, gdje se nagrada prima prema učinku, prema nečemu vidljivom što je učinio. Ovdje je suprotno.

Isto tako, zašto je ovdje dopušteno primiti nagradu? Kao što je rečeno, nagrada koju traži nije takva da ga odvoji od adhezije sa Stvoriteljem, nego je sva njegova nagrada, kojoj se nada, to da će dobiti sposobnost davati Stvoritelju. Upravo tom nagradom on će se pripojiti Stvoritelju.

To je značenje onoga što je napisano: „I dobro je da patnja i sud prethode, kako bi se privuklo milosrđe.“ Pitali smo: zašto su potrebni patnja i sud ako želimo milosrđe? Objašnjenje je, kao što je gore rečeno, da je patnja kli i potreba. Jer „nema Svjetlosti bez kli“. A što je „Svjetlost“? To je milosrđe (rachamim). To jest, kao što su rekli naši mudraci: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan“ — da mu se da ta osobina.