Što je priprema za primanje Tore? – 1

Članak br. 18, 1987.

U tekstu je napisano: „I Stvoritelj je sišao na goru Sinaj, na vrh gore.“ A u vezi s narodom piše: „I stajali su u podnožju gore.“

Trebamo razumjeti što znači „sišao“ u odnosu na Stvoritelja, što podrazumijeva silazak, umanjenje. Uostalom, to je bilo u vrijeme davanja Tore, pa zašto bi se to smatralo silaskom za Stvoritelja, kad je to bilo vrijeme radosti?

Naši mudraci su rekli o riječima „i stajali su“, da nas to poučava da je „silom nadvio goru nad njima kao svod“ i rekao: „Ako prihvatite Toru – dobro. A ako ne, ondje će vam biti grob“ (Shabbat 88). Tamo Tosafot postavlja pitanje: „Silom nadvio goru nad njima kao svod“, iako su već pretekli ‘činjenje’ ‘slušanjem’. Postoji mnogo odgovora na to pitanje, ali trebamo također razumjeti značenje toga da je nad njima preokrenuo goru kao svod u radu.

Da bismo razumjeli navedeno, moramo se prisjetiti poznatog pravila da nema Svjetlosti bez kli (posude). To jest, ne može biti ispunjenja bez nedostatka. Nemoguće je uživati u nečemu bez čežnje za tim, a čežnja za nečim naziva se „priprema“, odnosno potreba. Potreba za nečim određuje čežnju, a razina užitka odgovara razini čežnje.

Iz toga slijedi da je prije davanja Tore morala postojati priprema za primanje Tore. Inače ne bi mogla postojati radost Tore. To jest, morali su pripremiti potrebu za primanjem Tore, a potreba stvara spomenutu čežnju. Prema razini čežnje, takva je i mjera u kojoj se može uživati u Tori. Međutim, trebamo znati što je zapravo ta potreba za primanjem Tore.

Naši mudraci su rekli (Baba Batra 16): „Stvoritelj je stvorio naklonjenost zlu, i stvorio je za nju začin.“ RASHI je protumačio: „Stvorio je za nju Toru kao začin“, koji poništava misli o prijestupima, kao što je rečeno (Kidushin 30): „Ako sretneš tog zlikovca, povuci ga u učionicu.“ I tamo, u Kidushinu, rekli su: „Tako je Stvoritelj rekao Izraelu: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu i stvorio sam za nju začin Tore. Ako se bavite Torom, nećete biti predani u njezine ruke’, kao što je rečeno: ‘ako budeš činio dobro’. ‘Ali ako se ne budeš bavio Torom, bit ćeš predan u njezine ruke’, kao što je rečeno: ‘Grijeh vreba na vratima.’“

Prema tome, vidimo da je Tora ispravak koji omogućuje izaći iz vlasti zle inklinacije. To znači da onaj tko osjeća da ima naklonjenost zlu, tko osjeća da mu naklonjenost zlu, sa svim savjetima koje mu daje o tome kako biti sretan i uživati u životu, zapravo želi nauditi – odnosno ometa ga da postigne pravo dobro, koje se naziva Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem – zato o njoj kaže da je ta sklonost loša, a ne dobra.

Međutim, čovjeku je vrlo teško tako reći o njoj. To jest, naklonjenost zlu daje mu da shvati da je u njegovu interesu brinuti se za svoj užitak u životu, osjećati zadovoljstvo u onome što radi, odnosno da sva njegova djela budu samo radi sebe. Ona mu objašnjava pravilo da su svi savjeti koje mu daje usmjereni samo na jedno: njegovu vlastitu korist. Pa čak i kada mu ponekad kaže da nešto učini za drugoga, to je s dobrim razlogom, jer mu govori da radi u korist drugoga. To je unaprijed izračunato tako da će mu to djelo kasnije donijeti korist. Stoga, kako čovjek može reći o njoj da je zla inklinacija, kad mu govori da vjeruje da nema nikakvu drugu namjeru osim njegova vlastitog dobra, a ne dobra bilo koga drugog?

Zbog toga čovjek ima mnogo rada kako bi došao do osjećaja da je njegova volja za primanjem zla, do te mjere da će s potpunom sigurnošću znati da nema većeg neprijatelja na svijetu od primatelja u sebi, kojeg kralj Solomon nazviva „neprijateljem“. Kao što je napisano: „Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga kruhom.“ Čovjeku je vrlo teško jednom zauvijek utvrditi da je on loš i da ga želi samo srušiti s puta dobra, koji je potpuna suprotnost putu primatelja, jer je put istine samo davanje, dok primatelj želi samo primati. Iz toga slijedi da ovdje čovjek mora odlučiti hoće li se nazvati „dobrim“ ili „lošim“.

Naši mudraci su o tome rekli (Nida): „Rabbi Hanina Bar Papa kaže: ‘Taj anđeo koji je postavljen nad trudnoćom zove se Laila (noć). On uzima kap i postavlja je pred Stvoritelja te Mu kaže: ‘Gospodaru svijeta, što će biti s ovom kapi? Hoće li biti snažan ili slab, mudar ili lud, bogat ili siromašan?’ Ali ‘zao ili pravedan’ nije rekao. Naprotiv, to je dano čovjekovu izboru.’“

Trebamo protumačiti da „izbor“ znači odrediti, odlučiti i imenovati primatelja u čovjeku – je li on uistinu dobra sklonost, jer teži čovjekovoj koristi i ni na trenutak se ne odvraća prema brizi za druge. Zbog toga bi ga, prema tom shvaćanju, trebalo slušati, jer se brine samo za vlastitu korist, to jest da čovjek bude sretan. Stoga mu treba vjerovati i ne skretati od njega ni udesno ni ulijevo, već izvršavati sve njegove zapovijedi i nimalo ne odstupati od njega.

Postoji i suprotno gledište – da je on doista zao, jer slušajući ga i baveći se samoljubljem, postajemo udaljeniji od Stvoritelja zbog nejednakosti forme. Tada na čovjeka dolazi svojstvo suda, što je učinjeno ispravkom Tzimtzum (ograničenje), koji je napravljen na Svjetlosti činjenja dobra Njegovim stvorenjima. Zbog toga se ime Stvoritelja, Dobri Koji čini dobro, ne može otkriti tamo gdje postoji samoljublje. I zato čovjek mora jednom zauvijek odlučiti da je samoljublje pravo zlo i onaj koji mu nanosi štetu.

Međutim, postavlja se pitanje: odakle čovjek može dobiti snagu da izabere i kaže za primatelja da je toliko loš, do te mjere da od ovoga dana nadalje više neće slušati njegov glas?

Istina je da i za to treba pomoć Stvoritelja, da mu pokaže istinu – da je primatelj za sebe čovjekov pravi zlikovac i neprijatelj. Kada čovjek dođe do toga da to osjeti, tada je zaštićen od grijeha. Tada se od njega uklanjaju sve skrivenosti i kazne, jer kada već zna da je to anđeo smrti, sigurno će pobjeći od smrti. To je vrijeme kad se može otkriti užitak i zadovoljstvo koji se nalaze u svrsi stvaranja. Tada čovjek postiže Stvoritelja, koji se naziva Dobri Koji čini dobro.

Sukladno tome, trebamo protumačiti ono što je napisano (Postanak 8:21): „I reče Gospodin u Svome srcu: ‘Neću više proklinjati zemlju zbog čovjeka, jer je naklonjenost srca čovjekova zla od njegove mladosti.’“ Nahmanides je protumačio „u Svome srcu“ kao to da tada nije otkrio stvar proroku. A Ibn Ezra dodaje i kaže: „Poslije je otkrio Svoju tajnu Noi.“

Teško je razumjeti taj stih, jer zar je Stvoritelj tek sada vidio da je „naklonjenost srca čovjekova zla od njegove mladosti“, a prije toga nije znao?

U radu to trebamo protumačiti tako da je Stvoritelj sada otkrio – nakon svega rada koji je čovjek uložio da se probudi i postigne istinu, to jest da uistinu sazna zašto je rođen i koji cilj treba dostići – da je naklonjenost čovjekova srca, odnosno primatelj u njemu, zla od njegove mladosti. To jest, ne može se reći da sada vidi da je naklonjenost postala zla. Naprotiv, ona je zla od njegove mladosti. Međutim, do sada nije mogao utvrditi da je ona doista zla, pa je zato čovjek bio u stanjima uspona i padova.

Drugim riječima, ponekad bi slušao tu naklonjenost i rekao da će od sada znati da mu je to neprijatelj i da mu sve što mu savjetuje ide na štetu.

Ali poslije se opet uzdiže važnost te naklonjenosti, i on je ponovno sluša i radi za nju svim srcem, i tako iznova i iznova. Osjeća da je poput „psa koji se vraća svojoj bljuvotini“. To jest, već je odlučio da nije dostojno da je sluša, jer su sve hrane koje mu ta naklonjenost daje samo hrana prikladna za zvijeri, a ne za čovjeka. Ali odjednom se vraća životinjskoj hrani i zaboravlja sve odluke i stavove koje je imao prije.

Nakon toga, kada se pokaje, vidi da nema drugog puta osim da mu Stvoritelj pokaže da je ta naklonjenost, koja se naziva „zla“, doista zla. Tada, kada mu Stvoritelj dade to znanje, više ne luta, već moli Stvoritelja da mu da snagu da je nadvlada svaki put kad ga ta naklonjenost želi srušiti, kako bi je imao snage pobijediti.

Stoga slijedi da mu Stvoritelj treba dati i kli (posudu) i Svjetlost – to jest i spoznaju da je naklonjenost zla i da se treba izvući ispod njezine vlasti, a ispravak za to je Tora, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“ Prema tome, Stvoritelj mu daje i potrebu za Torom, kao i samu Toru. To se smatra time da mu Stvoritelj daje i Svjetlost i kli.

Prema navedenom, trebamo protumačiti gornji stih: „I reče Gospodin u Svome srcu.“ Tumači kažu da se neotkrivanje stvari proroku smatra „u Svome srcu“. Poslije je otkrio Svoju tajnu. A koja je to tajna? Da je naklonjenost srca čovjekova zla od njegove mladosti.

Dakle, redoslijed je takav da čovjek najprije mora sam vidjeti, izabrati i utvrditi da je ime naklonjenosti u njegovu srcu „zla“. Nakon toga vidi da nije sposoban čvrsto odlučiti da se više neće predomisliti i opet reći da je ta naklonjenost dobra stvar i da se isplati slušati je, i tako dalje.

U to vrijeme smatra se da Stvoritelj kaže „u Svome srcu“ da je naklonjenost srca čovjekova zla od njegove mladosti, ali onome tko se bavi izborom Stvoritelj još uvijek nije otkrio tu tajnu, da se naklonjenost naziva „zla“ zato što je doista zla. To se čini kako bi se čovjeku dalo mjesto za izbor i da sam utvrdi da je ona zla.

Ali poslije, kada čovjek vidi da ne može reći da je ona potpuno zla, već se svaki put kaje, tada dolazi stanje u kojem vapi Stvoritelju: „Pomozi mi!“ To je značenje onoga što Ibn Ezra kaže: „Poslije je otkrio Svoju tajnu Noi.“ To znači da se Noa naziva „onaj koji služi Stvoritelju“. To jest, kada Stvoritelj otkrije čovjeku da je njegovo stremljene zlo oduvijek – što nije ništa novo, jer je naklonjenost zlu ionako zla – kao da kaže: „Ali ti to nisam rekao. Sada kada ti otkrivam ovu tajnu, da je čovjekova naklonjenost zla, možeš biti siguran da je više nećeš slušati, jer sam ti Ja sam to otkrio. Zato više neću proklinjati“, jer više neće biti potrebe za kaznama, budući da će sve biti u redu, kao što je rečeno: „I više neću udarati sve živo kao što sam činio.“

To znači da, prije nego što je Stvoritelj otkrio da je naklonjenost srca čovjekova zla, moralo je biti uspona i padova. To jest, na početku rada imao si životnost, ali da bi hodao pravim putem, morao sam „udariti sve živo“, što znači da sam ti uzeo životnost koju si imao u radu, i ti si se odatle spustio u stanje niskosti, jer u sebi imaš zlo, što je naklonjenost zlu.

Tada se može ostvariti: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“ Ali prije nego što čovjek ima tu naklonjenost zlu, on ne osjeća nužnost za Torom. Zbog toga se davanje Tore može dogoditi tek nakon što Stvoritelj otkrije tajnu da je naklonjenost srca čovjekova zla, jer nema Svjetlosti bez kelim (posuda), i samo tamo gdje postoji potreba moguće je dati mu ono što mu treba.

Međutim, i samo to što mu Stvoritelj otkriva da je naklonjenost čovjekova srca zla također se naziva „Svjetlost“, odnosno ispunjenje, a nema ispunjenja bez nedostatka. Zbog toga čovjek ne može biti nagrađen time da mu Stvoritelj otkrije zlo prije nego što za to ima potrebu, jer postoji pravilo da čovjek ne djeluje bez potrebe, a tim više Stvoritelj, koji ne čini ništa bez potrebe.

Prema tome, odakle čovjek može primiti potrebu da mu Stvoritelj otkrije tu spomenutu tajnu?

Zbog toga treba započeti rad i znati da je njegov primatelj njegovo zlo, te da mora pobjeći od njegove vlasti. I sve što čini u Tori i u molitvi, ili kada izvršava mitzvot, jest kako bi se pokušao postaviti tako da mu sve te radnje donesu spoznaju zla. Kad osjeti da je loš i želi činiti djela davanja, tada počinje primati životnost. A kad padne sa svog stupnja, gubi životnost.

Sam Stvoritelj je taj koji ga spušta s njegovog stupnja, jer on još uvijek ne vidi pravo zlo u sebi. Ali kroz padove koje ima svaki put, on moli Stvoritelja da mu jednom zauvijek otkrije da je volja za primanjem zla i da je ne treba slijediti.

Slijedi da mu padovi dolaze od Stvoritelja, kao što je napisano: „I više neću udarati sve živo“ – to jest, da od Njega primi životnost u Tori i radu, a ne da ostane bez ikakve životnosti Kedusha (svetosti), jer je čovjek već dovršen s potrebom da mu Stvoritelj pomogne trajno prepoznati zlo, kako više ne bi žudio slušati glas zla.

To je zato što je čovjek došao do potrebe za pomoći Stvoritelja, jer sada vidi da je nemoguće da će ikada zavoljeti naklonjenost zlu i htjeti je slušati, te opet beskonačno lutati. Zato mu je sada potreban Stvoritelj, da mu pomogne spoznati da je naklonjenost u njemu zla, i da je upravo to razlog zašto ne može dostići nasladu i zadovoljstvo koje je Stvoritelj stvorio za stvorenja.

Zbog toga čovjek ima mnogo padova, jer se time u njemu oblikuje želja da čezne za tim da mu Stvoritelj pomogne osjetiti da je naklonjenost čovjekova srca zla.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Što je priprema za primanje Tore?
Odgovor je – naklonjenost zlu. Kada čovjek zna da u sebi ima zlo, što je nakon što mu je Stvoritelj to obznanio, u čovjeku se rađa nova potreba: kako ga nadvladati. Međutim, to može biti samo putem Tore, kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“ To je priprema za primanje Tore. To jest, potreba za Torom naziva se „priprema za primanje Tore“.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali o značenju riječi: „I Gospod se spusti na brdo Sinaj, na vrh brda.“ Što je „vrh brda“ i kako se o Stvoritelju može govoriti kao o silasku? Poznato je da se u duhovnosti ime daje prema djelovanju, kao što je napisano o Manoahu s anđelom koji je rekao: „Zašto pitaš za moje ime?“ – nego je ime prema djelu.

Na primjer, anđeo koji liječi naziva se anđeo Rafael (Stvoriteljevo iscjeljenje), i tako dalje. Isto tako, kada Stvoritelj šalje iscjeljenje čovjeku, Stvoritelj se naziva „Onaj koji liječi bolesne“. Prema gore rečenom, to što Stvoritelj otkriva čovjeku da je naklonjenost srca čovjekova zla smatra se time da Stvoritelj čovjeku otkriva u kakvom je stanju pada rođen, kao što je napisano: „zla od njegove mladosti“, to jest od dana kada je rođen. Tada se Stvoritelj naziva prema djelu – jer pokazuje čovjeku njegovo nisko stanje – i to se naziva: „I Gospod se spusti na brdo Sinaj“.

Nalazimo ovdje dva izraza: 1) U vezi sa Stvoriteljem piše: „I Gospod se spusti na brdo Sinaj, na vrh brda.“ 2) U vezi s narodom piše: „I stadoše u podnožju brda.“

Moramo razumjeti što je „brdo“. Riječ Har (brdo) dolazi od riječi Hirhurim (misli), što je čovjekov razum. Sve što je u razumu smatra se „u potencijalu“. Nakon toga može se proširiti u stvarnost. Prema tome, možemo protumačiti „I Gospod se spusti na brdo Sinaj, na vrh brda“ kao misao i razum čovjeka, što znači da je Stvoritelj obznanio cijelom narodu da je naklonjenost srca čovjekova zla od njegove mladosti. Nakon što im je Stvoritelj to obznanio u potencijalu, to jest na vrhu brda, ono što je bilo u potencijalu proširilo se u stvarnost.

Zbog toga je narod došao do stvarnog osjećaja, i svatko je sada osjetio potrebu za Torom, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Sada su rekli, kroz stvarni osjećaj, da su bili prisiljeni primiti Toru, to jest bez izbora, jer su vidjeli da ako prime Toru imat će nasladu i zadovoljstvo, a ako ne – ondje će im biti grob. Drugim riječima, ako ostanemo u sadašnjem stanju, naši životi neće biti životi, nego će to biti naše mjesto pokopa.

Prema tome, trebamo protumačiti „I Gospod se spusti na vrh brda“ da znači da je, čim ih je Stvoritelj obavijestio na brdu, u razumu, da je zlo u srcu čovjeka, i čim se to utisnulo u njihov um, u njihove misli i razum, to je odmah počelo djelovati, kao što je napisano: „I stadoše u podnožju brda.“ Drugim riječima, silazak koji je bio na brdu djelovao je na njih i oni su stali u podnožju brda, što znači da su gornji padovi zavladali njima.

Slijedi da je „silom nadvio na njih brdo kao svod“ znači da su pad i obavijest koju su primili na brdu, to jest misao o tome da sada moraju primiti Toru, jer to brdo, odnosno taj pad, u njima stvara potrebu da prime Toru, kako bi mogli nadvladati zlo u svojim srcima.

Značenje „silomm nadvio na njih“ jest da je razlog zbog kojeg sada moraju primiti Toru i nemaju drugog izbora upravo brdo, odnosno obavijest koju su primili u misli i razumu, da se nalaze u stanju pada jer u srcu imaju zlo. To je poput svoda, što znači da djeluje prisilno i nemaju izbora. To se smatra da ih brdo drži dolje, u podnožju.

Prema tome, trebamo pitati što znači da su, kroz čudo na Purim, naši mudraci rekli: „održali i primili“?

To jest, do tada prisilno, a od tada dragovoljno (Shabbat 88). Rečeno je: „Raba je rekao: ‘Ipak, naraštaj ju je prihvatio u danima Ahašveroša,’ kao što je napisano: ‘Židovi su održali i primili.’“ RASHI tumači da je to bilo iz ljubavi prema čudu koje im je bilo učinjeno.

To trebamo objasniti kao što je napisano u „Uvodu u učenje Deset Sefirot“ (str. 41): „Postoji uvjetna ljubav, gdje zbog zadovoljstva koje osjeća u Tori i mitzvot, on ih izvršava. Ali postoji viši stupanj, nazvan ‘bezuvjetna ljubav’, da su zbog čuda preuzeli na sebe izvršavati Toru i mitzvot bez ikakvih uvjeta.“