Povezanost između Pesaha, matze i marora (-)

Članak br. 14, 1987

U Haggadi (priča o Pesahu) je zapisano: “Tako je činio Hillel u vrijeme Hrama: povezivao bi zajedno Pesah (žrtveno janje), matzu (beskvasni kruh) i maror (gorku travu) i jeo ih zajedno, kako bi izvršio ono što je rečeno: ‘Neka ga jedu s matzom i gorkim travama.’”

Trebamo to razumjeti u radu. Što znači povezanost između te tri stvari koje je jeo zajedno?

Da bismo razumjeli značenje Pesah-žrtve u vrijeme izlaska iz Egipta, kad su izašli iz ropstva u kojem su bili u Egiptu, najprije trebamo razumjeti značenje izgnanstva u Egiptu – od čega su tamo patili.

U vezi s marorom, u Haggadi je zapisano: “Ovaj maror koji jedemo, čemu služi? Jer su životi naših otaca u Egiptu bili ogorčeni od strane Egipćana, kao što je rečeno: ‘I zagorčali su im živote teškim radom … kojim su ih prisiljavali na težak rad.’”

Trebamo razumjeti što znači “I zagorčali su im živote teškim radom”. Što je to u radu Stvoritelja? Poznato je da je rad Stvoritelja kad radimo radi Stvoritelja, kad smo nagrađeni prianjanjem uz Život života. Upravo kad radimo kako bismo davali, tada je vrijeme primiti užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj stvorio kako bi učinio dobro Svojim stvorenjima. To znači da spasenje Gospodnje dolazi u kelim davanja.

Trebamo napraviti dvije razlučbe u vezi s ulaskom obilja u kelim davanja: 1) obilje dolazi kako bi stvorilo kelim davanja. 2) Svjetlost koja dolazi nakon što već ima kelim davanja.

To znači da kad čovjek želi hodati putem davanja zadovoljstva svome Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi, tijelo se opire svom snagom i ne dopušta mu napraviti ni najmanji pokret. Oduzima mu svu motivaciju i snagu koju je imao da bi činio stvari za Stvoritelja.

Kad čovjek vidi istinu onakvu kakva jest, kad vidi koliko je uronjen u samoljublje i da u njegovu tijelu nema ni jedne iskre koja bi mu dopustila učiniti nešto radi davanja, u tom stanju čovjek je već postigao istinu, to jest došao je do spoznaje zla. Tada nema načina da si sam pomogne, i postoji samo jedan savjet: vikati Stvoritelju da mu pomogne, kao što je zapisano: “I uzdahnuli su sinovi Izraela od rada, i zavapili, i njihov vapaj uzdignuo se k Bogu od rada.”

To je značenje onoga što je rečeno: “Tko se dolazi pročistiti, biva pomognut.” Zohar pita: “Čime?” i odgovara: “Svetom dušom.”

Iz toga slijedi da značenje riječi “I zagorčali su im živote” znači da im nisu dopuštali raditi kako bi davali, što donosi Dvekut (prianjanje) uz Život života. Umjesto toga, klipa Egipta i faraon vladali su sinovima Izraela svojom vlašću samoljublja tako da nisu mogli učiniti ništa protiv volje Egipćana. To je bilo izgnanstvo – htjeli su izaći iz tog izgnanstva, ali nisu mogli.

Prema tome, značenje onoga što je zapisano: “I uzdahnuli su sinovi Izraela od rada” – o kojem radu govorimo? To znači da je riječ o radu Stvoritelja, koji se naziva “težak rad”, jer im je bilo teško raditi kako bi davali, budući da su Egipćani i faraon, kralj Egipta, usadili u njih svoje misli i želje.

Drugim riječima, budući da je klipa Egipta u biti samoljublje, Egipćani su vladali nad narodom Izraela tako da i narod Izraela ide njihovim putem, koji se naziva “samoljublje”. Izraelu je bilo teško nadvladati te misli. To je značenje onoga što je zapisano: “I uzdahnuli su sinovi Izraela od rada.”

To jest, dok su hodali putem Egipćana, koji je radi primanja, tijelo im je davalo gorivo i nije im bilo teško obavljati rad Stvoritelja. Poznato je da su Egipćani bili sluge Stvoritelja, kao što su naši mudraci napisali o onome što je zapisano (Tanchuma, Beshalach): “I uzeo je šest stotina kola”: “(Ako pitaš) odakle Egiptu stoka, kad je rečeno: ‘I sva stoka Egipta pomrije’, to je od onih koji se boje riječi Gospodnje, kao što je zapisano: ‘Onaj među slugama faraona koji se bojao riječi Gospodnje sklonio je svoje sluge i svoju stoku u kuće.’” Iz toga su rekli: “Onaj tko se boji riječi Gospodnje uzrokovat će pad Izraela.”

RASHI iz toga zaključuje: “Rabbi Shimon bi rekao: ‘Najboljeg među Egipćanima – ubij; najboljeg među zmijama – razbij mu mozak.’” Iz toga slijedi da je težak rad koji su imali bio rad u polju, jer je polje sveta Shechina (Božanska prisutnost), kao što je poznato da se Malchut naziva “polje”.

Bilo im je teško preuzeti na sebe breme kraljevstva neba kako bi davali, ali Egipćani su htjeli da obavljaju sveti rad radi primanja. Dopuštali su im misliti da se to naziva “onaj tko se boji riječi Gospodnje”.

Međutim, upravo iz ove razlučbe proizašao je pad Izraela, to jest onih koji su Yashar-El (izravno prema Stvoritelju). Oni su htjeli da sav njihov rad bude samo radi njih samih, i iz toga je proizašao pad.

To jest, pad je prvenstveno bio kad su Egipćani govorili Izraelu jezikom straha od Stvoritelja. Iz tog jezika proizlaze svi padovi Izraela. Da su Egipćani govorili svjetovnim jezikom, narod Izraela bi sigurno pobjegao od njihovog utjecaja kad bi im pristupili sa svojim mislima i željama.

Sada možemo protumačiti ono što je zapisano (Izlazak): “I Egipćani su porobili Izrael BaPerech (teškim radom).” Naši mudraci su rekli: bePeh Rach (mekim ustima). Trebamo razumjeti značenje “mekih usta” u radu Stvoritelja.

Kao što je gore rečeno, Egipćani su govorili mislima i željama da moramo služiti Stvoritelju, ali radi primanja. To se naziva “meka usta”. To jest, tijelo se više slaže obavljati sveti rad s namjerom primanja, i nema potrebe usmjeravati se na davanje.

Iz toga slijedi da su tim riječima uzrokovali Izraelu težak rad pri preuzimanju bremena kraljevstva neba, i zbog toga je svatko u Izraelu rekao da je sveti rad, radi davanja, vrlo težak.

Zbog toga su Egipćani u njih usadili misli da je bolje raditi radi primanja, jer će na taj način vidjeti da svakim danom napreduju u dobrim djelima. Ali u radu u obliku Izrael, sami vide da je to teško. A dokaz za to je što ne vide nikakav napredak u radu.

Iz toga slijedi da “mekana usta” znači da navode Izrael da misli kako je, ako slijede njihov put, rad lakši. To se naziva “meko”, što znači da je lakše napredovati u svetom radu.

Takvim prigovorima Egipćani su im zagorčavali živote teškim radom, jer su stalno objašnjavali Izraelu da se rad Izraela naziva “težak rad” i da to nije za njih.

“S Homer (žbukom)” znači da su Egipćani objašnjavali Izraelu humra (strogoću) davanja, dok će rad Egipta uvijek biti bijel, što znači da neće osjećati nikakvu tamu u radu i tijelo će se slagati s tim radom. To se naziva “Levenim (cigle)”, što znači da se rad Egipta uvijek smatra Levanim (bijelim), bez ikakvih mrlja ili nečistoće, nego će uvijek biti savršen. Time su Izraelu doista otežali rad za Stvoritelja.

Drugim riječima, težak rad proizlazio je iz toga što su im Egipćani stalno govorili o Homer (strogoći) u radu davanja, i o Levenim (ciglama) koje postoje u tom radu, i o strahu Egipćana.

Rečeno je da iz onoga koji se boji Gospodina proizlazi pad Izraela. To znači da se iz toga za njih razvio težak rad u polju, to jest u kraljevstvu neba koje su htjeli preuzeti na sebe, ali nisu mogli.

Iz toga Rabbi Shimon kaže o “onome koji se boji riječi Gospodnje”: “Najčišćeg među Egipćanima – ubij; najboljeg među zmijama – razbij mu mozak.” Trebamo protumačiti riječi Rabbi Shimona: “Najčišćeg među Egipćanima – ubij.”

To jest, ono što Egipćani kažu da je čisto – ubij, jer su naši mudraci rekli: “Onaj tko dolazi da te ubije, ubij ga prvi.” Drugim riječima, ono što ti Egipćani govore da je čisto, da je taj put prikladan za hodanje, znaj da te želi ubiti od duhovnog života. Zato ubij te misli.

“A najboljeg među zmijama – razbij mu mozak” znači da ako ti zmija, koja je zlo u čovjeku, savjetuje da je taj put dobar za tebe i jasno ti to pokazuje, kao što je zmija došla Evi, nemoj raspravljati s njom, nego joj razbij mozak. To jest, sav razum koji ti objašnjava – razbij taj razum. Drugim riječima, moramo ići iznad razuma.

Sada ćemo objasniti značenje matze. U radu, riječ matza trebamo tumačiti iz riječi Meriva (svađa), kao što je rečeno: “Masa i Meriva, i zbog svađe sinova Izraela, i zato što su iskušavali Gospodina govoreći: ‘Je li Gospodin među nama ili nije’” (Izlazak 17:7).

Prijevod (na aramejski) za Meriva kaže: “Matza (svađa) je zato što su se sinovi Izraela prepirali.” Iz toga slijedi da matza dolazi od riječi “svađa”, što znači da se narod Izraela prepirao sa Stvoriteljem zašto je učinio tako teškim raditi kako bi se davalo, i zašto, iako pokušavaju izaći iz vlasti Egipta, ne samo da ne napreduju, nego vide da čak nazaduju.

Drugim riječima, okusili su gorčinu u radu, što ih je dovelo do svađe sa Stvoriteljem, a svađa se naziva matza. Vidimo da su zbog takvog prigovora sinovi Izraela ulazili u spor s Mojsijem, to jest kad su vidjeli da su, otkad su počeli raditi radi Stvoritelja, postali gori, kao što je zapisano (Izlazak 5:21): “I rekoše im: ‘Neka Gospodin pogleda na vas i sudi, jer ste učinili da naš miris omrzne u očima faraona.’”

Te prigovore koje su rekli Mojsiju, Mojsije je prenio Stvoritelju, kao što je zapisano: “I Mojsije se vrati Gospodinu i reče: ‘Gospodine, zašto si nanio zlo ovom narodu? Zašto si me poslao? Otkako sam došao faraonu govoriti u Tvoje ime, on je nanio zlo ovom narodu, a Ti uopće nisi izbavio Svoj narod.’”

Trebamo protumačiti njihove prigovore Mojsiju. Kad su rekli: “Neka vidi i sudi”, to znači da su se prepirali s Mojsijem, jer im je Mojsije rekao da vjeruju u Stvoritelja, pa su izašli iz vlasti tijela. Faraon, kralj Egipta, vlada tijelom i tlači Kedushu (svetost). Počeli su raditi u umu i srcu i vidjeli da tijelo, koje je faraon, počinje vladati nad njima. To jest, sve što su htjeli učiniti u radu Stvoritelja, tijelo se snažno tome opire.

Prije nego što su počeli hodati Mojsijevim putem, imali su snagu u radu. Ali sada, sve što rade, tijelo prezire. To je značenje onoga što je zapisano o Mojsiju: “jer ste učinili da naš miris omrzne u očima faraona.” Drugim riječima, naše tijelo prezire naš duh u radu Stvoritelja kad počnemo putem davanja.

Nakon toga Mojsije je došao Stvoritelju s prigovorima Izraela, koji su se prepirali s Mojsijem zbog toga što im je donio poruku od Stvoritelja. O tome je zapisano: “I Mojsije se vrati Gospodinu i reče: ‘Zašto si nanio zlo ovom narodu? Zašto si me poslao’” (to jest, koje su prigovore iznijeli)? Rekao je: “Otkako sam došao faraonu govoriti u Tvoje ime, on je nanio zlo ovom narodu, a Ti uopće nisi izbavio Svoj narod.”

“Otkako sam došao sinovima Izraela” znači njihovim tijelima, koja se nazivaju “faraon”. “Govoriti u Tvoje ime” znači da će svatko početi raditi radi Stvoritelja. To je značenje “u Tvoje ime”. Razumno je da svatko želi samo istinu, jer postoji li itko tko je lud i želi hodati putem laži? Naprotiv, svatko doista želi istinu, kao što kad se zna da netko laže, nitko ga ne želi slušati.

Ali ovdje su rekli: “Zašto je to da kad je Mojsije došao i rekao im da hodaju putem istine, tijelo, koje se naziva ‘faraon’, čini da naš miris omrzne kad započnemo ovaj rad?”

Zbog toga su imali prigovore prema Stvoritelju, jer su sada postali gori nego prije nego što je Mojsije došao k njima kao glasnik Stvoritelja. On ih je htio izbaviti iz izgnanstva, pa zašto sada vide da još dublje tonu u izgnanstvo, da faraon vlada tijelom još snažnije i s više razuma, svaki put im dajući drugačiji argument? Iz toga slijedi da je stanje Izraela prije nego što im je Mojsije došao kao glasnik Stvoritelja bilo bolje u radu. Sada, međutim, vide da njihova tijela, koja se smatraju “faraon”, imaju potpunu vlast nad sinovima Izraela.

To jest, tamo gdje je trebalo biti uzdignuto raspoloženje zbog spoznaje da hodaju putem istine, dogodilo se suprotno. U očima tijela, koje se naziva “faraon”, kakvo su raspoloženje imali? O tome je zapisano: “jer ste učinili da naš miris omrzne u očima faraona.” Tijelo im je govorilo: “Kakvo raspoloženje postoji u radu davanja?”

Učiniti miris odbojnim znači loš miris koji je nemoguće podnijeti. To znači da nisu mogli podnijeti takav način razmišljanja i htjeli su pobjeći od njega kao što se bježi od smrada. To jest, umjesto da rad na putu istine donosi uzdignuto raspoloženje, tako da čovjek želi zauvijek ostati u tom stanju, ovdje se dogodilo suprotno. Iz rada davanja primili su stanje smrada, što znači da su htjeli pobjeći iz tog stanja i nisu ga mogli podnijeti ni jednu minutu. Kao što je rečeno Mojsiju: “jer ste učinili da naš miris omrzne.”

Mojsije je donio prigovore Izraela Stvoritelju i pitao Ga: “Zašto si me poslao?” Stvoritelj je odgovorio Mojsiju, kao što je zapisano: “I Gospodin reče Mojsiju: ‘Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu, jer snažnom rukom on će ih poslati.’” Odgovor na to zašto je učinio rad davanja tako teškim bio je da je želio da se otkrije snažna ruka, kao što je zapisano: “jer snažnom rukom on će ih poslati, i snažnom rukom će ih istjerati iz svoje zemlje.”

Na koji način je potrebna snažna ruka? Upravo kad se druga strana opire svom snagom. Tada se može reći da moramo koristiti snažnu ruku. Ali ako je druga strana slaba, ne može se reći da je potrebna snažna ruka da bi se s njom nosili. Kao u primjeru koji je dao Baal HaSulam: obično, kad su dva čovjeka u sporu, ponekad prijeđu na tučnjavu. Onaj koji vidi da ne može nadvladati drugoga uzme nož protiv njega. Kad drugi vidi da ima nož, uzme pištolj, a kad onaj vidi da ovaj ima pištolj, uzme pušku, i tako dalje, dok drugi ne uzme mitraljez, a ako ima mitraljez, drugi uzme tenk. Međutim, nikad nismo čuli da ako netko uzme štap i želi njime udariti, drugi uzme tenk da bi se borio protiv onoga koji ima štap.

Tako je i u radu. Ne može se reći da moramo ići protiv faraona snažnom rukom ako se faraon ne opire vrlo snažno. A budući da je Stvoritelj ovdje želio pokazati snažnu ruku, morao je otežati faraonovo srce, kao što je zapisano: “jer Ja sam otežao njegovo srce i srce njegovih slugu, kako bih postavio ove Svoje znakove u njemu.”

Međutim, trebamo razumjeti zašto je zapisano da je Stvoritelj otežao faraonovo srce zato što je želio postaviti te znakove kako bi ime Stvoritelja postalo poznato. Zar Stvoritelju nešto nedostaje? Treba li On da drugi znaju da može postaviti znakove i čudesa? Također, što to znači za nas u radu da to trebamo znati kroz generacije?

Prema onome što je rekao Baal HaSulam o pitanju koje je Abraham postavio nakon što mu je Stvoritelj obećao (Postanak 15:7): “I reče mu: ‘da ti dam ovu zemlju u nasljedstvo.’” On je pitao: “Kako ću znati da ću je naslijediti?” “I reče Abram-u: ‘Znaj zasigurno da će tvoji potomci biti stranci u zemlji koja nije njihova, i bit će porobljeni i tlačeni četiri stotine godina… a potom će izaći s velikim bogatstvom.’”

On je pitao: što je odgovor na Abramovo pitanje “Kako ću znati da ću je naslijediti”, to jest koje je značenje odgovora koji mu je Stvoritelj dao?

Odgovor: “Znaj zasigurno da će tvoji potomci biti stranci… i bit će tlačeni… a potom će izaći s velikim bogatstvom.” Pitao je: tekst pokazuje da je odgovor bio zadovoljavajući, jer Abram nije dalje pitao, a vidimo da je Abramov način bio raspravljati sa Stvoriteljem, kao u slučaju ljudi iz Sodome, kad je Stvoritelj rekao Abram-u: “Vika Sodome i Gomore zaista je velika.”

Ali ovdje, kad mu je rekao: “Znaj zasigurno”, bio je zadovoljan odgovorom.

Rekao je da, budući da je Abraham vidio veličinu nasljedstva koje je obećao njegovim sinovima, Abraham je razmišljao prema pravilu da nema Svjetlosti bez kli (posude), to jest nema nedostatka bez ispunjenja. Nije vidio da će sinovi Izraela imati potrebu za tako visokim stupnjevima i postignućima u višim svjetovima, zbog čega je pitao Stvoritelja: “Kako ću znati da ću je naslijediti”, budući da nemaju kelim niti potrebu za velikim nasljedstvom koje pokazuješ da ćeš dati mojim sinovima; nemaju potrebu.

Na to mu je Stvoritelj odgovorio: “Dat ću im potrebu za Svjetlostima, kao što ću im dati i Svjetlosti.” Drugim riječima, Stvoritelj će im dati i Svjetlosti i kelim. Nemoj misliti da Ja dajem samo obilje. Naprotiv, Ja im dajem i potrebu, koja se naziva kli, i obilje. To se naziva “nedostatak i ispunjenje.”

Time što je narod Izraela bio u izgnanstvu u Egiptu četiri stotine godina, što je potpuni stupanj četiri Behinot (razlučbe), time što su bili u izgnanstvu u zemlji koja nije njihova, to jest da će Egipćani usaditi Izraelu želju za primanjem za sebe, želju koja ne pripada Kedushi (svetosti), koja se naziva Eretz (zemlja), od riječi Ratzon (želja), i njihovim htijenjem da pobjegnu od te želje – kad ih Ja učinim nesposobnima da sami izađu iz te vlasti i vide da im samo Stvoritelj može pomoći, i da neće imati drugog izbora nego tražiti od Mene pomoć – kao što su naši mudraci rekli: “Tko se dolazi pročistiti, biva pomognut.” A Zohar kaže da je pomoć u tome što im se daje sveta duša. Mnoštvom molitava, kad traže pomoć Stvoritelja, svaki put će primiti viši stupanj, i time će imati potrebu tražiti od Stvoritelja. To će ih navesti da traže od Stvoritelja i prime viši stupanj, nakon čega ću im moći dati nasljedstvo.

Dakle, Stvoritelj je namjerno učinio da ne mogu nadvladati, kako bi imali kelim.

Iz toga slijedi da je otežavanje srca učinjeno faraonu kako bi se stvorilo mjesto za potrebu za višim Svjetlostima. Da nisu imali težak rad, ne bi imali potrebu za velikim Svjetlostima.

Onaj tko ide u borbu protiv nekoga, rukom ili štapom, drugi nema potrebe koristiti tenk ili top protiv njega. Zbog toga, kako bi niži imali potrebu primiti velike Svjetlosti, moraju se suočiti sa snažnim klipot (ljuskama), koje čovjek mora razbiti privlačeći velike Svjetlosti. Inače bi bio zadovoljan malim. Iz toga slijedi da faraonovo otežavanje srca uzrokuje da privlače velike Svjetlosti.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: “Je li On postavio znakove kako bi narodi znali da Stvoritelj može činiti čuda i znamenja? Je li, dakle, učinio otežavanje srca kako bi bio poštovan? Ima li Stvoritelj prigovore prema Svojim stvorenjima, to jest čini li nešto protiv volje stvorenja? Uostalom, cijela svrha stvaranja jest učiniti dobro Svojim stvorenjima, a ovdje ispada suprotno – da je učinio otežavanje srca stvorenjima kako bi svi vidjeli Njegovu veličinu, da je Svemoguć.”

Sada to možemo jednostavno razumjeti. Faraon i Egipat odnose se na vlast želje za primanjem koja je u stvorenjima. Kako bi stvorenja imala potrebu primiti visoke stupnjeve koje je Stvoritelj pripremio za njih, a naši mudraci su rekli da će, time što ne mogu nadvladati svoju želju za primanjem, probuditi Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što im dolazi zaslugom praotaca, kojima je Stvoritelj obećao da će njihovi sinovi biti nagrađeni užitkom i zadovoljstvom koje je pripremio za stvorenja – zbog toga je učinio otežavanje srca, kako bi imali potrebu tražiti od Stvoritelja da im pomogne. Njegova pomoć dolazi, kao što kaže Zohar, davanjem svete duše.

Iz toga slijedi da se sva nadilaženja sastoje u tome da privlače malo osvjetljenja odozgo. Time će na kraju imati kelim, to jest potrebu za nasljedstvom koje je Stvoritelj obećao praocima. Stoga proizlazi da stih: “da postavim ove Svoje znakove” nije radi Stvoritelja, nego radi stvorenja. To znači da kroz otežavanje srca koje čini faraonu, gdje tijelo svaki put postaje tvrdokornije i ne dopušta čovjeku raditi kako bi davao, ali budući da čovjek žudi za Dvekutom sa Stvoriteljem, mora svaki put ulagati veće napore, inače ga neće moći nadvladati. A kako bi primio veće snage, jedini savjet je moliti Stvoritelja, jer samo On može dati potrebne snage.

Snage Stvoritelja su, kao što je gore rečeno: duhovna snaga koju mu Stvoritelj svaki put daje naziva se “duša”, “Svjetlost Tore”. To znači da svaki put prima “slova Tore” prema nadilaženju koje treba izvršiti. To se naziva “da postavim ove Svoje znakove”. To jest, kako bi se slova Tore otkrila Izraelu, On mora u njima stvoriti potrebu. To je značenje toga da Stvoritelj daje otežavanje srca radi stvorenja.

Prema tome, možemo razumjeti ono što smo gore rekli, da nam je potrebno više obilje za izgradnju kelim, to jest da imamo kelim prikladne za primanje više Svjetlosti. Ta se pomoć smatra Svjetlošću koja dolazi kako bi stvorila kelim Kedushe, koji će htjeti raditi kako bi davali, kao što je rečeno: “Tko se dolazi pročistiti, biva pomognut.”

Nakon što je stekao kelim koji žele davati Stvoritelju, obilje dolazi kao obilje, a ne kako bi stvaralo kelim.

U tom smislu, kad ima želju za Stvoriteljem, više mu nije potrebno otežavanje srca kako bi primio Svjetlost Tore, jer prema pravilu, kad čovjek radi radi sebe, dolazi mu druga misao – da si ni iz ovog užitka, koji se naziva “užitak odmora”, ne treba uskratiti. Iz toga slijedi da užitak odmora uzrokuje da nema potrebu za višim stupnjevima, nego se zadovoljava manjim. Zato je Stvoritelj morao dati otežavanje srca, to jest da vidi da ne može ništa učiniti za Stvoritelja, jer sve dok nije osposobio svoje kelim da rade kako bi davali i dok je još u samoljublju, daju mu zadovoljstvo u malom dijelu rada za Stvoritelja kojim je nagrađen. Budući da osjeća da radi za Stvoritelja, zadovoljan je i ne može težiti višim stupnjevima. Iz toga slijedi da nije bilo mjesta za otkrivanje slova Tore.

Zbog toga, svaki put kad primi neku pomoć odozgo i zatim ponovno padne sa svog stupnja i želi ući u Kedushu (svetost), mora ponovno primiti pomoć. Kao što je zapisano o faraonu u pošasti tuče: “I faraon posla i pozva Mojsija: ‘Gospodin je pravedan, a ja i moj narod smo zli.’” Nakon toga je zapisano: “Dođi faraonu, jer sam Ja otežao njegovo srce, kako bih postavio ove Svoje znakove u njemu.”

Taj se redoslijed nastavlja dok ne ispravi kelim koji pripadaju njegovom stupnju, a tada počinje redoslijed dolaska Svjetlosti.

Međutim, kad je nagrađen kelim Kedushe i želi samo davati svome Stvoritelju, ne kaže: “Sada kažem da sam Ti već dao mnogo i sada želim malo odmoriti, jer i ja trebam primati za sebe.” Naprotiv, onaj tko ima samo želju davati ne treba da mu se daje otežavanje srca, kao kad stvara posude davanja, jer za to nema nikakav interes. Onaj tko je nagrađen željom davanja želi samo davati Stvoritelju.

Iz toga slijedi da kad čovjek ima samo želju davati i želi donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, počinje razmišljati što Stvoritelju nedostaje da bi Mu mogao dati, a što On nema. Stoga zaključuje da Stvoritelj nema nedostataka, osim što je stvorio svijet s namjerom da učini dobro Svojim stvorenjima, kako bi stvorenja primila od Njega užitak i zadovoljstvo. Zato traži od Stvoritelja da mu da užitak i zadovoljstvo, jer se može reći da je to ono što On “treba” – da niži prime od Njega velike Svjetlosti koje su pripremljene za stvorenja. Iz toga možemo reći da Stvoritelj uživa.

Ali ako niži ne mogu primiti Svjetlost Tore, koja se naziva “slova Tore”, to je kao da postoji nedostatak gore. To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Sanhedrin 46): “Kad čovjek žali, što kaže Shechina (Božanska prisutnost)? ‘Teška Mi je glava, teška Mi je ruka.’” Dakle, kad postoji zadovoljstvo gore? Samo kad stvorenja imaju užitak i zadovoljstvo.

Zbog toga tada nema mjesta za otežavanje srca. Naprotiv, vrijeme kad se mora dati otežavanje srca odozgo jest samo radi stvaranja posuda davanja, kako bi čovjek mogao primiti užitak i zadovoljstvo, što je u svrhu “da postavim ove Svoje znakove”. Trebamo to protumačiti kao slova, jer se slova nazivaju kelim. To jest, kako bi čovjek imao potrebu, koja se naziva kelim, potrebno je otežavanje srca, kao što je zapisano: “da postavim ove Svoje znakove”. Ali nakon što ima kelim, više nema potrebe za otežavanjem srca.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o povezanosti između Pesaha, matze i marora, kao što je Hillel činio u vrijeme kad je Hram stajao, i rekao da je to kako bi se ispunilo ono što je rečeno: “Neka ga jedu s beskvasnim kruhom i gorkim travama.”

Pitali smo što to znači u radu Stvoritelja. Prema gore navedenom, slijedi da je bit svrhe rada postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Zbog nejednakosti forme u nama, koja proizlazi iz želje za primanjem koja je utisnuta u nas, stvorenja su se udaljila od Stvoritelja. To je ono što prvenstveno moramo ispraviti.

Međutim, pitanje je: “Kako to ispraviti, budući da jednakost forme znači davanje, a ne primanje, i kako možemo ići protiv prirode, jer tijelo ima svoju prirodu?” Odgovor je putem snage Tore i mitzvot.

Kad bi stvorenja lako primila snagu davanja, zadovoljila bi se time, jer bi osjećala da već daju i ne bi imala potrebu za otkrivanjem slova Tore, kao što je rečeno: “da postavim ove Svoje znakove”, jer Stvoritelj želi otkriti njima Toru kao imena Stvoritelja.

Ali odakle će uzeti potrebu za tim? Uostalom, kad su već nadvladali želju za primanjem i žele samo davati Stvoritelju, već imaju Dvekut. Što im još treba? Također, poznato je da nema Svjetlosti bez kli, i nema ispunjenja bez nedostatka. Što je, dakle, Stvoritelj učinio? Dao je otežavanje srca kako čovjek ne bi mogao sam nadvladati zlo u sebi, nego bi trebao pomoć Stvoritelja, kao što je rečeno: “Tko se dolazi pročistiti, biva pomognut svetom dušom.”

U vezi s dušom, u knjizi Plod mudraca: Pisma Baal HaSulama, zapisano je: “Postoji pet razlučbi u duši, i nazivaju se NRNHY. U NRNHY razlikujemo dvije stvari: 1) Svjetlosti, 2) kelim. Kelim NRNHY stječemo izvršavanjem 613 mitzvot Tore i sedam mitzvot naših velikih mudraca. Svjetlosti NRNHY su sama bit Tore, a Svjetlost odjevena u Tori je Ein Sof (Beskonačnost). Iz toga slijedi da su Tora i duša jedno, ali Stvoritelj je Ein Sof koji je odjeven u Svjetlost Tore koja postoji u gore navedenih 620 mitzvot. To je značenje onoga što su naši mudraci rekli: ‘Cijela Tora su imena Stvoritelja.’ To znači da je Stvoritelj cjelina, a 620 imena su dijelovi. Ti dijelovi su prema stupnjevima duše, koja ne prima svoju Svjetlost odjednom, nego postupno, jedan po jedan.”

Iz toga vidimo da je Stvoritelj učinio da čovjek ne može sam nadvladati zlo, nego mora trebati pomoć Stvoritelja. Ali postoji međustanje, što znači da to uzrokuje da čovjek osjeti gorčinu u radu, jer mu tijelo ne dopušta raditi kako bi davao. To ga dovodi do svađe sa Stvoriteljem zašto je stvorio tijelo koje je tako loše da uopće ne može izaći iz vlasti zla, koje se naziva “želja za primanjem za sebe”. Kad su svi kelim koje čovjek treba da se upotpuni završeni, kako bi imao kli u kojem će držati blagoslov, počinje osjećati spasenje Stvoritelja, to jest osjeća na sebi približavanje Stvoritelja.

Time ćemo razumjeti povezanost između matze, marora i Pesah-žrtve. Kroz matzu i maror stječe stvarnu potrebu za slovima Tore. To jest, samo kroz matza i maror u njemu se formira potreba za pomoći Stvoritelja, a Njegova pomoć dolazi kroz dušu, koja se smatra “Tora i Stvoritelj su jedno”, kao što je rečeno u knjizi Plod mudraca.

Kad ima potrebu, Stvoritelj približava čovjeka, i to se naziva “Pesah-žrtva”, kad Stvoritelj prelazi preko svih njegovih nedostataka i približava ga kako bi bio nagrađen svrhom stvaranja.