Lishma i Lo Lishma

Članak br. 29, 1986

Nalazimo četiri vrste među onima koji vrše Toru i mitzvot (zapovijedi):

Prva vrsta: Ponekad čovjek izvršava Shabbat (Šabat, šesti dan "tjedna", subota) zato što ga poslodavac prisiljava. To jest, pravilo je da ako čovjek ima zaposlenika koji oskvrnjuje Shabbat, pa mu kaže: „Ako ne prestaneš oskvrnjivati Shabbat, otpustit ću te”, tada je zakon da mora reći da će poštivati Shabbat, ili će ga otpustiti s posla. A gdje nema drugih poslova, on obećava poslodavcu da će vršiti Shabbat. Slijedi da on poštuje Shabbat zato što ga poslodavac prisiljava.

Postavlja se pitanje: „Čiji Shabbat on izvršava? Je li to Shabbat koji je Stvoritelj zapovjedio da se poštuje?” Prema tome, poštuje li on mitzvot Stvoritelja ili mitzvot poslodavca, budući da mu je poslodavac zapovjedio da izvršava Shabbat, inače neće imati sredstva za život? Ipak, prema Halachi (židovski zakon), on se smatra „onim koji poštuje Shabbat”.

Isto pravilo vrijedi i za ostale mitzvot. Možemo to reći drukčije: Ako otac zna da će, ako kaže sinu da mora izvršavati Toru i mitzvot ili ga neće uzdržavati, a budući da zna da bez njegove potpore neće imati sredstva za život, te prema Halachi otac mora paziti da sin izvršava Toru i mitzvot – i ovdje se postavlja pitanje: „Čiju Toru i mitzvot on izvršava? Stvoriteljevu, koji nam je zapovjedio da poštujemo Toru i mitzvot, ili poštuje očevu Toru i mitzvot?”

Kako god bilo, on pripada ljudima koji izvršavaju Toru i mitzvot. To su riječi Maimonidesa (Hilchot De’ot, poglavlje 6): „Onaj koji najprije opominje svoga prijatelja, neće mu govoriti grubo.” O čemu je riječ? Riječ je o stvarima koje se tiču odnosa čovjeka prema čovjeku. Međutim, u stvarima koje se tiču Boga, ako se potajno ne pokaje, javno ga se sramoti, njegov se grijeh obznanjuje, proklinje ga se u lice, prezire i proklinje dok se ne popravi.

I ovdje se postavlja pitanje: „Čije mitzvot on izvršava – Stvoriteljeve ili onih ljudi koji ga proklinju?” Ipak, i ovdje vidimo da se na kraju smatra „onim koji štuje Toru i mitzvot”. To jest, kada promatramo samo čin koji izvršava, nalazimo da se samom djelovanju nema što dodati.

Jedino se pitanje odnosi na namjeru, odnosno na razlog koji ga prisiljava da izvršava Toru i mitzvot. To je prva vrsta štovanja Tore i mitzvot.

Druga vrsta: On slijedi Toru i mitzvot zbog odgoja, jer je rođen u ortodoksnom okruženju, ili nije rođen u takvom okruženju, ali je kasnije došao u njega i ono je na njega utjecalo da izvršava Toru i mitzvot. Razlog zbog kojega slijedi Toru i mitzvot jest to što mu je rečeno da će time imati i život ovoga svijeta i život budućega svijeta.

Poslije je počeo uviđati da su ljudi koji su pedantni u Tori i mitzvot poštovani i cijenjeni, te je vidio kako drugi govore takvim ljudima koji se mole s većim žarom i posvećuju više vremena učenju Tore. Poštovanje koje primaju daje mu poticaj; to mu je gorivo. I on se počinje moliti s većim žarom i postaje pažljiviji u svakoj zapovijedi i svakom detalju. Time dobiva snagu dodati više vremena učenju Tore.

To je već druga vrsta izvršavanja Tore i mitzvot, jer on želi vršiti Toru i mitzvot po vlastitom izboru, budući da razumije da će ga Stvoritelj za to nagraditi jer drži Njegove zapovijedi. Međutim, on dodaje još jedno ime, odnosno još jedan razlog koji ga obvezuje da štuje Toru i mitzvot. To je poštovanje koje vidi da dobivaju oni koji marljivije slijede Toru i mitzvot od drugih. A osim poštovanja, oni koji su pedantni u Tori i mitzvot dobivaju i druge stvari zbog kojih ih mnoštvo obvezuje da rade više. To može biti novac ili bilo što drugo, ali postoji dodatni razlog zbog kojega mora izvršavati Toru i mitzvot.

Slijedi da je s jedne strane on viši od prve vrste, jer ovdje izvršava Toru i mitzvot Stvoritelja, budući da vjeruje u Stvoritelja. Nije kao prva vrsta, koja ne vjeruje u Stvoritelja i slijedi Toru i mitzvot iz znanja o kazni – da bi ga poslodavac mogao otpustiti – i zato je na sebe preuzeo štovanje Tore i mitzvot.

Međutim, druga je vrsta odgojena da vjeruje u Stvoritelja i da izvršava Toru i mitzvot zato što nam je Stvoritelj zapovjedio da ih štujemo. Nagrada i kazna ovdje nisu u znanju. Naprotiv, on mora vjerovati u nagradu i kaznu, da je Stvoritelj Taj koji daje nagradu, kao što su rekli naši mudraci (Avot, poglavlje 2, 21): „Možeš vjerovati svome Gospodaru da će ti platiti za tvoj rad, i znaj da je nagrada pravednika u budućnosti.”

Dakle, on mora vjerovati u nagradu i kaznu. Tako nije kod prve vrste. Oni ne moraju vjerovati u nagradu i kaznu, jer su nagrada i kazna otkrivene. To znači da će, ako ne posluša poslodavca i ne bude izvršavao Toru i mitzvot, sigurno biti kažnjen – to jest, bit će otpušten i ostat će bez posla.

Također, prema gorenavedenim riječima Maimonidesa, da ga se mora poniziti itd., i ovdje ne mora vjerovati u nagradu i kaznu jer osjeća patnju zbog pritiska koji ga tjera da na sebe preuzme štovanje Tore i mitzvot. To je nešto drugo, jer on zapravo vrši zapovijed poslodavca, a ne zapovijed Stvoritelja, pa se to smatra samo prvom vrstom rada Stvoritelja.

U drugoj vrsti on izvršava zapovijedi Stvoritelja, ali dodaje još nešto, odnosno dodaje još jedan razlog da ima gorivo za štovanje Tore i mitzvot, poput časti, novca ili drugih stvari. To jest, ima dodatne razloge zbog kojih izvršava Toru i mitzvot.

Riječima naših mudraca (Sukkah 45b), to se naziva: „Svatko tko pridružuje radu za Stvoritelja još nešto, biva iskorijenjen iz svijeta”, kao što je rečeno: „samo za Gospodina”.

Trebamo protumačiti što znači pridružiti Stvoritelja nečemu drugome. Prema našem putu, to treba tumačiti tako da, ako primi još neki razlog koji ga obvezuje na vršenje Tore i mitzvot, to se smatra kao da je iskorijenjen iz svijeta, jer uzrok vršenja Tore i mitzvot treba biti „samo radi Gospodina”, to jest da štuje Toru i mitzvot zato što je to zapovijed Stvoritelja, bez dodavanja drugog razloga.

Stoga slijedi da je glavni nedostatak u samom činu to što on narušava Lishma (u Njezino ime), jer izvršavanje mitzvot treba biti zato što radi i provodi zapovijedi Stvoritelja i služi Mu. I zato kasnije dolazi tražiti od Stvoritelja da ga nagradi za njegov rad. Tada mu se kaže: „Ali ti si također radio i za druge, pa su te i drugi obvezivali da radiš za njih. Idi k njima, pa neka ti oni plate nagradu za rad koji si učinio za njih.”

To je slično nekome tko radi za Dan (izraelsku autobusnu tvrtku), a traži plaću od EGED-a (druge autobusne tvrtke). Oni mu ne žele platiti, jer nije radio za njih. Isto tako, kada čovjek zahtijeva od Stvoritelja da ga nagradi za njegov rad, kaže mu se: „Radio si za ljude, pa će ti oni dati čast ili novac. Idi k njima i oni će ti platiti.” I doista, oni mu plaćaju: prema mjeri njegova rada, on biva poštovan.

Ispada da time što pridružuje Stvoritelja nečemu drugome – to jest da ga i ljudi obvezuju na rad – on narušava Lishma. Zato se to smatra samo drugom vrstom, i njegov rad još uvijek nije potpun, savršen i čist.

Treća vrsta: On radi samo za Stvoritelja, a ne za ljude. Radi ponizno i nitko ne zna koliko se moli i koliko uči. Stoga ne možemo reći da radi za ljude kako bi mu oni dali nešto za njegov rad. Naprotiv, on radi samo za Stvoritelja, to jest jedini razlog koji ga obvezuje da izvršava Toru i mitzvot jest to što želi ispuniti volju Stvoritelja.

Međutim, on radi radi nagrade. Kao što je rekao Maimonides: „da ga ne snađu nevolje i da primi nagradu na ovome svijetu”, to jest da mu Stvoritelj da zdravlje, opskrbu i zadovoljstvo od djece itd., ili da mu dā budući svijet. To je razlog koji mu daje gorivo kako bi mogao obavljati sveti rad. Zbog toga se ovaj rad smatra Lishma, jer je razlog koji ga navodi na vršenje Tore i mitzvot samo Stvoritelj, to jest on radi samo za Stvoritelja i ne dodaje tome druge stvari.

To jest, nema drugog razloga koji ga navodi da štuje Toru i mitzvot. To se smatra trećom vrstom, jer nema želju raditi ni za koga drugoga, već samo za Stvoritelja. Ali razlog koji ga obvezuje da vrši zapovijedi Stvoritelja jest strah od kazne ili ljubav prema nagradi.

Kao što je napisano u Sulamu (komentaru na Zohar) („Uvod u Knjigu Zohar“, točka 190): „Postoji čovjek koji se boji Stvoritelja kako bi mu sinovi živjeli i ne umrli, ili se boji tjelesne kazne, ili kazne na njegov imetak, pa Ga se zato uvijek boji. Ispada da strah koji osjeća prema Stvoritelju ne postavlja kao korijen, jer je vlastita korist korijen, a strah je njegova posljedica. I postoji čovjek koji se boji Stvoritelja jer se boji kazne onoga svijeta i kazne pakla. Te dvije vrste straha — strah od kazne na ovom svijetu i strah od kazne na budućem svijetu — nisu suština straha niti njegov korijen.”

Zbog toga, budući da to nije prvenstveno radi straha neba, to razlučujemo kao treću vrstu. Slijedi da se ovaj rad naziva Lishma (u Njezino ime), jer je radio za Stvoritelja, a ne i za druge. To jest, nije uzeo nikoga drugoga za koga bi radio, odnosno za druge, da bi ga oni poštovali. Naprotiv, on dolazi Stvoritelju s pritužbom: „Budući da sam radio samo za Tebe, i nitko ne zna što sam učinio u vršenju Tore i mitzvot, jer sam radio ponizno, pravedno je da me Ti nagradiš za moj rad.”

Na taj način trebamo tumačiti riječi naših mudraca: „Onaj koji daje kamen za milostinju kako bi mu sinovi živjeli – on je potpuni pravednik.” Razlog je taj što on izvršava zapovijedi Stvoritelja. Budući da nam je Stvoritelj zapovjedio davati milostinju, mi dajemo. Ispada da s obzirom na samo davanje ovdje nema nedostataka, jer on vrši mitzvu Lishma (u Njezino ime), to jest radi Stvoritelja, i nema nikoga drugoga tko ga obvezuje da daje milostinju.

Naprotiv, on traži nagradu od Stvoritelja, da On plati za mitzvu koju vrši, i da mu plati za trud koji je uložio samo za Stvoritelja, a ni za koga drugoga. To jest, nije kao druga vrsta, gdje je pridružio još nekoga, odnosno ljude izvana, koji su ga također naveli da vrši i bude pedantan u vršenju Tore i mitzvot.

Kao što su rekli (Pesachim 8a): „I Tania: onaj koji kaže: ‘Ovaj kamen je za milostinju, da bi mu sinovi živjeli, ili da odem u budući svijet,’ on je potpuni pravednik.” RASHI tumači: „On je potpuni pravednik” u tome. Nisu rekli da radi Lo Lishma (ne u Njezino ime), nego da je ispunio zapovijed svoga Stvoritelja, koji je zapovjedio davati milostinju, čak i ako namjerava radi vlastitog užitka, da bude nagrađen budućim svijetom ili da mu sinovi žive.

To znači da iako traži nagradu za vršenje mitzve, odnosno da mu sinovi žive, ili zato što želi nagradu budućeg svijeta za tu mitzvu, on je pravednik. Činjenica da želi budući svijet također se smatra željom za nagradom, isto kao i to da mu sinovi žive. To je poput gore navedenih riječi svetog Zohara: „Bilo da želi nagradu na ovom svijetu ili na budućem svijetu zauzvrat za mitzvot, to se ne smatra suštinskim strahom”, jer je vlastita korist uzrok vršenja mitzvot, a ne Stvoritelj.

Ipak, naši mudraci su ovdje rekli: „On je potpuni pravednik.” Kao što RASHI tumači: „Budući da izvršava mitzvot svoga Stvoritelja, koji mu je zapovjedio davati milostinju, i pritom također namjerava radi vlastitog užitka, zato se naziva ‘potpuni pravednik.’”

Ovo je kao što smo objasnili: budući da on radi zato što mu je Stvoritelj zapovjedio da vrši Toru i mitzvot, i nema nikoga drugoga tko ga obvezuje da izvršava Toru i mitzvot, to se naziva Lishma, kao što je RASHI gore protumačio. To je poput gorespomenute alegorije, odnosno da radi za Reuvena, a plaću traži od Shimona. To se zasigurno naziva Lo Lishma, jer je istodobno radio i za druge, što se naziva Lo Lishma, a također i „druga vrsta”.

(Čuo sam da postoje oni koji pokušavaju objasniti riječi naših mudraca, koji su rekli: „Onaj koji kaže: ‘ovaj kamen je za milostinju, da bi moji sinovi živjeli’, potpuni je pravednik.” No on time postavlja uvjet u štovanju mitzve, pa pokušavaju reći da je to zapisano inicijalima „Tzadi-Gimel (צג)”. Nakon toga, kada su to zapisali punim riječima, pretvorili su Tzadi-Gimel u Tzadik Gamur (potpuni pravednik). Međutim, pogriješili su u tumačenju inicijala, jer Tzadi-Gimel znači Tzedakah Gedolah (velika pravednost/milostinja), a ne Tzadik Gamur. No vjerojatno to ipak nije slučaj, jer ne mogu objasniti drugi stih, koji kaže: „ili da imam budući svijet”, budući da i pod „budućim svijetom” također cilja na vlastitu korist, isto kao i „da mi sinovi žive”, prema gore navedenim riječima svetog Zohara.)

Međutim, treća vrsta znači da on radi za Stvoritelja, kao što nam je Stvoritelj zapovjedio preko Mojsija da izvršavamo Toru i mitzvot, i mi od Njega tražimo nagradu, budući da smo radili samo za Njega, zbog zapovijedi Stvoritelja, a ne iz bilo kojeg drugog razloga. Zato se to naziva Lishma. Ipak, to je samo treća vrsta.

Četvrta vrsta izvršava Toru i mitzvot ne da bi primili nagradu, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 1, 3): „Antigonos, čovjek iz Sochoa, primio je od Shimona Pravednog. Govorio je: ‘Ne budite kao sluge koji služe gospodaru da bi primili nagradu, nego budite kao sluge koji služe gospodaru ne da bi primili nagradu, i neka strah nebeski bude nad vama.’”

To znači da se upravo „ne radi primanja nagrade” smatra „radi Stvoritelja”, kao što zaključuje i kaže: „i neka strah nebeski bude nad vama.” To znači da je istinski strah nebesa upravo u Lishma, bez ikakve nagrade. To jest, on ne namjerava vlastito zadovoljstvo, nego mu je jedina namjera donijeti zadovoljstvo Stvoritelju. To se smatra „čistim Lishma”, bez ikakve primjese vlastite koristi. To se naziva „četvrta vrsta”.

Međutim, poznato je pitanje: je li Stvoritelju nešto nedostaje pa Mu je potrebno da stvorenja rade samo za Njega, a nimalo za sebe, nego samo za Stvoritelja, bez ijedne mrvice vlastitog zadovoljstva? I ako oni žele uživati u svom radu, je li takav rad diskvalificiran i nije prihvaćen odozgo kao mitzva dostojna da je Kralj primi? Zašto bi Stvoritelju smetalo da i čovjek uživa u radu?

Odgovor je da mora postojati jednakost forme, kako ne bi bilo „kruha srama”. Pravilo je da grana želi nalikovati svom korijenu, a budući da je Stvoritelj Onaj koji daje, kada čovjek mora primati od nekoga, to osjeća kao neugodno. Slijedi da su ograničenje (Tzimtzum) i skrivenost na našim kelim primanja, kako ne bismo radili radi primanja nagrade, učinjeni u našu korist.

Inače, ne bi bilo moguće imati izbor. To jest, čovjek nikada ne bi mogao slijediti i održavati Toru i mitzvot radi davanja, jer ne bi mogao nadvladati užitak koji bi okusio u Tori i mitzvot, da nije bilo ograničenja i skrivenosti. Poznato je da što je užitak veći, to ga se teže odreći.

Zbog toga su nam dani tjelesni užici u kojima postoji samo vrlo tanka Svjetlost, koju sveti Zohar naziva „tanka Svjetlost”, a koja je pala u Klipot (ljuske/kore) u vrijeme razbijanja kelim. Također, nakon grijeha Drveta spoznaje, kada je Adam HaRishon sagriješio, dodane su im iskre svetosti. To su užici za kojima sva stvorenja jure. Svi ratovi, ubojstva, krađe i slično što postoje u svijetu nastaju zato što svatko teži primiti užitak.

Na nama je da nadvladamo te užitke i sve primamo radi Stvoritelja. No čovjek vidi koliko je teško izaći iz samoljublja i odreći se čak i malih užitaka. Zbog toga, da nije bilo Tzimtzuma, kada bi se otkrio stvarni užitak koji postoji u Tori i mitzvot, nema sumnje da se ne bi mogli odreći tih užitaka i reći da vrše Toru i mitzvot zato što žele donijeti zadovoljstvo Stvoritelju.

Međutim, čovjek ne može pristati vršiti Toru i mitzvot bez ikakvog užitka zbog naše prirode — da smo rođeni s kli zvanim „želja za primanjem užitka i naslade” — pa kako onda možemo raditi bez ikakve nagrade?

Ipak, dano nam je jedno mjesto na kojem možemo raditi bez ikakve nagrade. To jest, čak i kada još nemamo okus u Tori i mitzvot zbog Tzimtzuma, postoji jedan savjet: raditi u veličini Stvoritelja, koliko smo povlašteni što služimo Kralju.

To je nešto što doista postoji u našoj prirodi — da se manji poništava pred većim. Imamo snagu i motivaciju raditi za velikoga, kojega naraštaj smatra najvažnijim i najuglednijim na svijetu. U mjeri njegove važnosti, uživamo služiti mu. To zadovoljstvo dopušteno je primiti, jer uživanje u davanju ne smatra se davanjem radi primanja, budući da „davanje radi primanja” znači da čovjek želi nagradu upravo za službu koju mu daje.

Suprotno tome, ako netko radi u tvornici i zna da vlasnik uživa kada su svi produktivni, te da onaj tko proizvede više od uobičajenog donosi vlasniku veliko zadovoljstvo, tada se trudi proizvesti više od ostalih radnika kako bi razveselio vlasnika. Međutim, poslije želi da ga vlasnik nagradi zato što ga je pokušao zadovoljiti. To se smatra da s jedne strane daje, ali s druge strane želi nagradu. To se naziva „davanje radi primanja nagrade”.

Nije tako kada kaže da služi kralju i kaže kralju: „Ne želim ništa zauzvrat za službu, jer mi je sama služba zadovoljstvo, i ne trebam primiti nikakvu nagradu, jer osjećam da bi sve što mi daš za službu koju činim za tebe okaljalo moju službu. Sve što želim jest sama služba. Nemoj mi davati nikakvu nagradu, i to je moje zadovoljstvo, jer mi je velika čast što sam nagrađen time da služim kralju.”

Naravno, za njega se ne može reći da daje radi primanja, jer ne želi primiti ništa zauzvrat. A zašto ne želi? Zato što iz same službe kralju prima veliko zadovoljstvo. Slijedi da se to smatra „davanjem radi davanja važnoj osobi”, a čovjek mjeri važnost kralja prema mjeri svoje radosti u služenju kralju. Što je kralj važniji, to više uživa, jer nije isto služiti najvažnijem u gradu kao najvažnijem u državi ili najvažnijem na svijetu.

To se smatra istinskim davanjem. To jest, on uživa u samom davanju, jer je glavna svrha davanja jednakost forme. Kao što je Stvoritelj Onaj koji daje, tako i stvorenja žele biti davatelji, i zasigurno trebamo reći da Stvoritelj uživa u Svom davanju.

Slijedi da ako stvorenja daju Stvoritelju, a On iz toga nema radosti, još uvijek nema jednakosti forme, jer Stvoritelj uživa kada daje nižima. To znači da radost proizlazi iz samog čina davanja. A ako moramo primiti nešto zauzvrat za čin, tada kvarimo čin i govorimo da u činu nema potpunosti. Umjesto toga, da bismo imali potpunost, moramo dodati nešto — primiti nešto zauzvrat — dok sam čin nije toliko važan.

Uistinu, ako želimo učiniti čin davanja Stvoritelju, moramo se truditi uživati u tome, jer radost u činu davanja daje važnost samoj radnji. Svaku stvar koju čovjek želi učiniti i koja mu je važna, daje joj prednost da je učini prva. A mjera po kojoj čovjek bira što je najvažnije jest ono u čemu najviše uživa.

Slijedi da, ako netko želi cijeniti rad koji obavlja za Stvoritelja, može ga cijeniti jedino primanjem velike radosti. To jest, ako se može potruditi izvući veliku radost, tada može znati da sada donosi veliko zadovoljstvo Stvoritelju time što daje Stvoritelju kada izvršava Njegove mitzvot.

To jest, čovjek želi donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, ali ne zna što može dati Stvoritelju da Ga razveseli. Zbog toga, kada nam se otkrije da nam je dao Toru i mitzvot, i da će On imati zadovoljstvo ako ih izvršavamo, mi smo zasigurno radosni jer sada znamo što trebamo činiti za Njega. Stoga vidimo da nam je dana blagoslovljenost da činimo dok vršimo Toru i mitzvot, jer kažemo: „Blagoslovljen Ti, Gospode, Davatelju Tore.”

Zapisano je u mitzvot da Mu zahvaljujemo što nam ih je dao, na primjer mitzva Sukkah. Primjerice, svi smo sretni što nas On upućuje što da činimo kako bismo Mu donijeli zadovoljstvo, i ne moramo tražiti stvari koje će obradovati Stvoritelja. No pitanje je: kako možemo povećati svoje zadovoljstvo dok izvršavamo mitzvot?

Odgovor: postoji samo jedan način — pokušati doseći veličinu Stvoritelja. To jest, u svemu što činimo u Tori i mitzvot, želimo da naša nagrada bude osjećaj veličine Stvoritelja, a sve naše molitve trebaju biti da se „podigne Shechina iz prašine”, jer je Stvoritelj skriven od nas zbog Tzimtzuma koji se dogodio i ne možemo cijeniti Njegovu važnost i veličinu.

Stoga molimo Stvoritelja da ukloni Svoju skrivenost od nas i da uzdigne slavu Tore. Kao što kažemo u Osamnaestoj molitvi za Rosh Hashanah: „Daj, doista, slavu Svome narodu.” To jest: „Daj slavu Gospoda Svome narodu”, kako bi osjetili slavu Kralja.

Zbog toga se čovjek mora truditi pamtiti cilj dok uči Toru, tako da mu uvijek bude pred očima što želi primiti iz učenja — da mu učenje prenese veličinu i važnost Stvoritelja. Također, dok izvršava mitzvot, ne smije zaboraviti namjeru da će zahvaljujući štovanju mitzvot Stvoritelj ukloniti skrivenost duhovnosti s njega i da će primiti osjećaj veličine Stvoritelja.

Međutim, težak je to rad — slijediti Toru i mitzvot s namjerom da se time bude nagrađen približavanjem Stvoritelju — dosezanjem veličine Stvoritelja kako bi Mu mogao donijeti zadovoljstvo zbog Njegove važnosti, tako da to bude njegova jedina nagrada i da nema želju ni za kakvom drugom nagradom za svoj rad. Tijelo ne pristaje raditi s takvom namjerom.

Sveti Zohar (Nasso, točke 102–104) kaže: „Junaci lutaju od grada do grada i ne bivaju pomilovani. mješovito mnoštvo ih progoni među njima, i na mnogim mjestima dobivaju samo obroke. Tako njihov pad nema uzdizanja, čak ni na trenutak. A svi mudraci i junaci koji se boje grijeha bivaju napaćeni, pritisnuti i u tuzi. Smatraju se poput pasa, djeca mjerena naspram finog zlata — kako su smatrani poput glinenih posuda razbacanih po svakoj ulici itd. A to mješovito mnoštvo su bogati, mirni, radosni, bez tuge i patnje uopće, razbojnici i podmititelji; oni su suci i glave naroda.”

Vidimo u tim riječima Zohara da on razlikuje između mudraca i junaka koji se boje grijeha, i sudaca i glava naroda, koji se smatraju mješovitim mnoštvom. Kaže da su mudraci i junaci koji se boje grijeha napaćeni i pod pritiskom, dok su suci i glave naroda bogati, mirni i radosni. Zašto? Zato što su mješovito mnoštvo.

Trebamo razumjeti značenje mješovitog mnoštva — zašto baš zato što su mješovito mnoštvo imaju radost i mir. Vidimo da je u raspravi koju je Jakov imao s Ezavom, Ezav rekao Jakovu: „Imam dovoljno”, a Jakov je odgovorio: „Imam sve.” Trebamo razumjeti razliku između „dovoljno” i „sve”.

*

Poznato je da se Sefira Yesod naziva „sve”, te se smatra Yesod Tzadik (pravednik), kao što kažemo u molitvi: „Tebi, Gospode, pripada veličina, sila, ljepota, vječnost i slava.” To je zato što je „sve” Yesod, a pravednik, koji se naziva Yesod, samo daje.

Sefira Yesod daje Malchut, kao što je poznato i kao što je napisano u svetom Zoharu. To znači da je stupanj Yesod Tzadik, koji ništa ne uzima za sebe, nego su sva njegova djela radi davanja.

Svakako, kada čovjek počne raditi na tome da bude pravednik, to jest da ne prima nikakvu nagradu za sebe, nego da radi samo kako bi donio zadovoljstvo svom Stvoritelju, tijelo se s time ne slaže i postavlja mu prepreke. Ono čini sve što može kako bi omelo njegov rad.

U to vrijeme čovjek je stalno u patnji i nema mira u stanju u kojem se nalazi, jer vidi da još nije došao do toga da bude onaj koji daje Stvoritelju. Naprotiv, sve što čini još uvijek je bez sposobnosti da to usmjeri radi davanja.

Stalno pati zbog toga, zbog boli Shechine, koja se naziva „Shechina u izgnanstvu”. Boli ga što za samoljublje ima snage raditi, ali ondje gdje vidi da njegova volja za primanjem neće imati ništa, ondje je nemaran u radu.

Nakon nekog vremena napora u radu i želje da vidi barem neko približavanje Stvoritelju, svaki put osjeća još više istinu o sebi: da je uistinu udaljen od Dvekut (prianjanja) uz Stvoritelja.

To jest, u pogledu jednakosti forme, kao što je rečeno: „Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan”, on je suprotan.

Prije je mislio da želi donijeti zadovoljstvo Stvoritelju i da će u tome biti neka radost. Nadao se da će za svoj rad primiti nagradu na ovom svijetu, kao i nagradu na budućem svijetu. Ali sada vidi da je nemoćan raditi za Stvoritelja, nego je sve samo radi primanja za sebe, a nimalo radi davanja.

Ono što sada vidi jest da je gori nego kada je započeo rad.

Kada je započeo rad u trećoj vrsti, imao je radost i mir, jer je znao i vjerovao da se svakoga dana njegova imovina povećava u veliku količinu, budući da se svaka mitzva koju izvršava upisuje na njegov račun. Ta vjera mu je davala radost i mir, jer je vidio da napreduje u radu, odnosno da mu se „imovina” povećava iz dana u dan.

Ali sada, kada je prešao iz treće vrste i započeo rad četvrte vrste, što je rad ne radi primanja nagrade, on je potišten i pritisnut, jer se ispituje kelim davanja – koliko je već stekao takvog kli.

Tada vidi suprotno: da se svakoga dana, koliko god se trudio i želio postići bliskost sa Stvoriteljem, to jest imati želju za davanjem, zapravo otkriva istinu da se svakoga dana sve više udaljava.

Prema onome što je rekao Baal HaSulam, zašto čovjek vidi da se udaljava, kad svakoga dana čini dobra djela? Prema tome, djela bi ga trebala približavati.

Naši su mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu (zlu inklinaciju); stvorio sam Toru kao začin.” Pa zašto onda onaj tko počne raditi u davanju vidi da mu je svakim danom sve gore?

On kaže da to nije tako. Uistinu, on se ne pogoršava iz dana u dan, kako mu se čini. Naprotiv, svakoga dana ide naprijed. Razlog zašto vidi da je postao gori jest to što čovjek najprije mora vidjeti laž i zlo, a tek ih tada može ispraviti.

Jer ako čovjek samo želi zakrpati rupu ili pukotinu na zgradi i misli da je duga dvadeset centimetara, pa radi i trudi se, a na kraju vidi da postoji još dvadeset centimetara koje treba zakrpati, ispada da sve dok ne vidi pravi nedostatak, radi uzalud, odnosno ništa zapravo ne ispravlja.

Pouka je da čovjek misli da, primjerice, ima jedan kilogram zla i želi ga ispraviti. Počne ispravljati, ali onda vidi da postoji još jedan kilogram zla. Ispada da ništa nije ispravio.

Ali ako vidi punu mjeru zla u sebi, a zatim ga ispravi, to se naziva „potpuni ispravak”.

Zato je Baal HaSulam rekao da se čovjek, svaki dan kada se bavi radom u davanju, približava istini, to jest vidi količinu zla u sebi. U mračnoj kući nije moguće vidjeti da u njoj ima prljavštine i smeća. Ali ako uneseš malo svjetla, tada možeš vidjeti da postoji prljavština i smeće.

Slično tome, kada čovjek počne izvršavati Toru i mitzvot u davanju, Tora i mitzvot ga svaki put više osvjetljavaju, kako bi vidio istinu o količini zla u sebi. Iz toga slijedi da svakoga dana napreduje dok ne dosegne potpuno zlo u sebi. Tada, kada počne ispravljati, događa se potpuna ispravka, kako bi kasnije mogao staviti u svoje kelim užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj zamišljao dati stvorenjima, kao što je zapisano da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Ovo nalazimo u izlasku iz Egipta. Sveti ARI je rekao da je u vrijeme izlaska iz Egipta narod Izraela bio u 49 vrata Tuma’e (nečistoće), sve dok im se nije pojavio Kralj nad kraljevima i oslobodio ih. Svatko se pita: Može li biti da narod Izraela, koji je čuo o poslanju Stvoritelja od Mojsija i Arona, koje je poslao da ih izvede iz egipatskog izgnanstva, kako tumači sveti ARI, gdje izlazak iz Egipta znači da je pogled Kedushe (svetosti) bio u izgnanstvu? Mojsije i Aron su obećali narodu Izraela da će izaći iz izgnanstva i ući u Kedushu. Kao što se kaže u čitanju Šema: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje Egipta da budeš Moj narod.”

Stoga je logično da su se svakoga dana trebali uzdizati iz stupnja u stupanj Kedushe, pogotovo jer su vidjeli deset pošasti koje su se dogodile u Egiptu. Ipak, sveti ARI kaže da je u vrijeme izlaska iz Egipta narod Izraela bio u 49 vrata Tuma’e.

Međutim, svakoga dana uzdizali su se u stupnju istine i približavali se da vide mjeru zla koju su imali u kelim primanja. To jest, prije nego što su Mojsije i Aron došli reći im da moraju izaći iz egipatskog izgnanstva, koje je Klipa (kora/ljuska) koja siše iz Kedushe, kako kaže sveti ARI, narod Izraela je počeo udaljavati se od njih. U tom je trenutku Klipa Egipta počela s njima boriti moćnim silama.

Klipa Egipta je dopuštala narodu Izraela da vidi kako nije vrijedno izlaziti iz samoprimanja. A u vezi s radom davanja, pokazivala im je kako je teško i nije vrijedno raditi ništa bez nagrade, jer zahtijeva posebne snage. I što je narod Izraela više dobivao ojačanje od Mojsija i Arona, to je Klipa Egipta dolazila i slabila ih.

Toliko je to bilo da su svaki put kada su nadvladali argument Egipćana koji im je dolazio u misli, vidjeli da to nije argument Egipta, nego da narod Izraela misli da su te misli njihove vlastite. Ovo se naziva: „Tko je veći od prijatelja, njegova je želja veća od njega.”

To znači da, u mjeri njihovog jačanja u Kedushi, u toj mjeri su se i Klipot pojačale protiv njih. U mjeri moći želje za bijegom, u toj mjeri mora druga strana pokazati veću moć da ga zadrži u svom području, kako ne bi pobjegao.

Ispada da se narod Izraela zapravo svakoga dana približavao Kedushi, a dokaz za to je da, ako se kaže da su bili u 49 vrata Tuma’e, to je zato što su već prešli 49 vrata Kedushe, pa je trebalo biti suprotno Kedushi, 49 vrata Tuma’e.

Međutim, prije nego što čovjek dovrši rad i izađe iz područja Klipot, ne vidi mjeru svog ulaska u Kedushu. Sve što vidi je da je svaki put dalje, jer suprotno od Kedushe otkriva zlo u njemu. Prije nego što postoji svjetlost Kedushe, čovjek ne može vidjeti pravi oblik zla u sebi. Kao što je rečeno gore, upravo ondje gdje je svjetlost, možemo vidjeti prljavštinu u kući.

Iz toga slijedi da čovjek ne može znati što može smatrati dobrim stanjem. To jest, može biti da osjeća da je u padu, to jest da vidi da nema želju za Torom i mitzvot. Vidi da sada ima više strasti za samoljublje nego, primjerice, jučer. Dakle, čovjek bi vjerojatno trebao reći da je jučer bio u stanju u kojem je gledao ljude koji su se brinuli za tjelesna sredstva, za zadovoljavanje svoje volje za primanjem, držao se podalje od njih i nije mogao vidjeti kako odrasli razumni ljudi ponižavaju sebe ulaskom u tako nizak stupanj.

Ali sada vidi da je jedan od njih i da se ne srami osjećati svoju niskost. Naprotiv, to mu je sasvim obična stvar, kao da nikada nije razmišljao o duhovnosti. Da bismo to bolje razumjeli, uzmimo primjer kada se čovjek mora ustati prije zore. Kada ga probudi alarm ili druga osoba, osjeća da mora ustati da bi služio Stvoritelju. Počinje osjećati važnost tog posla i stoga se brzo diže jer mu osjećaj važnosti služenja Stvoritelju daje snagu da brzo ustane.

Nema sumnje da je u tom trenutku u stanju uzdizanja. To jest, nije tjelesnost ona koja mu daje snagu za rad, nego duhovnost – njegov osjećaj da će sada imati kontakt sa Stvoriteljem, na bilo koji način, dovoljan je da mu daje snagu za rad, i ne misli ni na što osim na Stvoritelja. Osjeća da je sada živ, ali bez duhovnosti bio bi smatran mrtvim. Prirodno, osjeća da je u stanju uzdizanja.

Uistinu, čovjek ne može odrediti svoje stanje, da osjeća da je udaljen. To jest, ako je osoba koja želi hodati putem davanja, mora razumjeti da mu odozgo dolazi posebno tretiranje, da je spušten iz prethodnog stanja kako bi zaista počeo razmatrati cilj, to jest što se traži od čovjeka i što čovjek želi da mu Stvoritelj da.

Ali kada je u stanju uzdizanja, kada ima želju za Torom i mitzvot, ne treba se brinuti o duhovnosti. Naprotiv, vidi da će ostati takav cijeli život jer je sretan na taj način.

Iz toga slijedi da je pad koji je primio za njegovo vlastito dobro, to jest da prima posebno tretiranje, da je spušten iz svog stanja u kojem je mislio da ima neku potpunost. To se očituje u njegovom pristanku da ostane u trenutnom stanju cijeli život.

Ali sada, kada vidi da je daleko od duhovnosti, počinje razmišljati: „Što se od mene stvarno traži? Što trebam činiti? Koji je cilj koji trebam postići?” Vidi da nema snage za rad i nalazi se u stanju „između neba i zemlje.” Tada je jedino jačanje čovjeka u tome da samo Stvoritelj može pomoći, a sam po sebi je osuđen.

O tome je rečeno (Izaija, 40:31): „Ali oni koji se uzdaju u Gospodina dobit će novu snagu,” to jest oni ljudi koji se uzdaju u Stvoritelja. To znači da oni koji vide da nema nikoga drugoga na svijetu tko im može pomoći, ponovno stječu snagu svaki put. Iz toga slijedi da je ovaj pad zapravo uzdizanje, to jest da im ovaj pad koji osjećaju omogućava da se uzdignu u stupnju, budući da „nema svjetla bez klija.”

Iz toga slijedi da kada je mislio da je u stanju uzdizanja, nije imao želje u kojoj bi Stvoritelj mogao staviti išta, budući da je njegov kli bio pun i nije bilo mjesta da se išta unutra stavi. Ali sada, kada osjeća da je u stanju pada, počinje vidjeti svoje nedostatke i glavne razloge koji ometaju postizanje Dvekuta sa Stvoriteljem. U tom trenutku zna kakvu pomoć tražiti od Stvoritelja jer vidi istinu, stvarnog preprečitelja.

Prema gore navedenom, ne može se reći da ga je Stvoritelj odvratio od rada za Stvoritelja. Dokaz za to je što je u stanju pada, to jest da ga Stvoritelj nije izbacio iz rada i ne želi da radi za Njega. Nije tako. Naprotiv, zato što Stvoritelj želi da mu se približi, kada je osjećao da je u uzdizanju, nije mu mogao približiti jer nije imao kelim.

Da bi mu dao Kelim, Stvoritelj ga je morao izvesti iz njegova stanja i uvesti ga u stanje u kojem osjeća nedostatke. Tek tada Stvoritelj može dati pomoć odozgo, kao što su naši učeni rekli: „Onaj koji dolazi da se pročisti, biva pomognut.“ Sveti Zohar pita: „S čime?“ I odgovara: „Svetom dušom.“ To jest, čovjek se stavlja u stanje da osjeti da je duša dio Boga odozgo, i tada ulazi u Kedushu. U tom trenutku može napredovati iz stupnja u stupanj dok ne dovrši svoju dušu u pogledu onoga što treba ispraviti.

Iz toga slijedi da je u prvom tipu razlog i uzrok izvršavanja Tore i mitzvot ljudi izvana. U drugom tipu, Stvoritelj, zajedno s ljudima izvana, obvezuje ga na Toru i mitzvot. U trećem tipu, samo Stvoritelj ga obvezuje na izvršavanje Tore i mitzvot. Ljudi izvana ga ne obvezuju, ali on sam također uzrokuje izvršavanje Tore i mitzvot. U četvrtom tipu, samo Stvoritelj je uzrok izvršavanja Tore i mitzvot, i nema drugog partnera koji sudjeluje u obvezi izvršavanja Tore i mitzvot. To se zove „samo za Gospodina,” i to je ono što se naziva „miješano mnoštvo unutar Kedushe.”