Mjera izvršavanja mitzvot (zapovijedi) - prijevod u tijeku
Članak br. 25, 1986.
Dato nam je 613 mitzvot (zapovijedi) koje trebamo izvršavati u praksi. Čak i bez namjere, ako čovjek samo ima na umu da sada izvršava jednu od mitzvot koje nam je Stvoritelj zapovjedio, ako se zadovolji izvršavanjem mitzve (jednina od zapovijedi) bez razmišljanja o bilo kakvoj namjeri, već jednostavno, tada je izvršio svoju dužnost.
Međutim, trebamo izvršavati sve mitzvot prema uvjetima u svakoj mitzvi. Na primjer, čovjek može izvršavati mitzvu Tzitzit (rese—ukras koji se sastoji od niti pričvršćenih na jednom kraju), kao što je napisano: „Neka načine sebi rese na uglovima svojih odjevnih predmeta.” Međutim, postoje razlike u vezi s materijalom od kojeg je načinjen Talit (molitveni šal koji se nosi tijekom jutarnjih židovskih službi, na čijem se svakom uglu nalazi Tzitzit), kao i u dužini i širini Talita. Također, postoje razlike u samom Tzitzitu—materijalu od kojeg je napravljen—vuna, lan ili drugi materijali—kao i u broju niti, njihovoj dužini i slično.
Uvjeti u mitzvi Tzitzit svakako se moraju primijeniti. Inače se to smatra nepotpunim izvršavanjem mitzve i predstavlja manjkavost u djelu. Također, postoji i uljepšavanje u izvršavanju mitzvot, kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Ovo je moj Bog i ja ću Ga slaviti”, i postoje mnoge druge preciznosti koje treba provesti.
Ova se stvar odnosi na svako izvršavanje mitzvot, bilo da su mitzvot iz Tore, od naših mudraca ili mitzvot koje izvršavamo zbog običaja, kao što su naši mudraci rekli: „Običaji Izraela su Tora” (Minchot, 20b), „i običaji naših otaca su Tora”.
Opseg preciznosti, odnosno koliko trebamo biti pedantni u vezi s mitzvot, dat nam je u mitzvi da se ne jede kvasac na Pesach (Pashu). Primjer koliko trebamo biti pedantni: to nam je dano na Pesah, budući da kvasac podrazumijeva naklonjenost zlu. Iz tog razloga imamo mnoga ograničenja i preciznosti. To nam je dano kao primjer kako trebamo paziti da, ne daj Bože, ne dođemo do stvarnog prijestupa. Stoga su nam dane preciznosti koje nas udaljuju od samog prijestupa, kao i omogućuju izvršavanje same mitzve.
Međutim, Baal Shem Tov je rekao: „Neka ne bude previše pedantan.” To jest, čovjek ne bi trebao posvetiti sva svoja osjetila i vrijeme preciznostima. Umjesto toga, koliko god može, treba izvršavati mitzvot sa svim njihovim detaljima i preciznostima, ali bez pretjerivanja. Možda je to razlog zašto ne primjenjujemo istu strogoću i preciznosti na sve mitzvot kao na Pesah, jer nam je potrebna energija i za namjere u djelima. Inače nećemo imati mnogo vremena za namjeru.
To znači da moramo razmišljati i o namjeri, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.” Stoga moramo posvetiti vrijeme i trud i namjeri, odnosno vidjeti u kojoj se mjeri naklonjenost zlu ispravlja kroz Toru i mitzvot. To jest, moramo kritički promatrati svoju želju, koja se naziva „volja za primanjem”, kako bismo vidjeli jesmo li se više udaljili od korištenja volje za primanjem i od nje se odmaknuli, i koliko smo ušli u rad davanja. To jest, moramo se stalno provjeravati kako bismo sa sigurnošću znali mjeru mržnje koju smo stekli prema našim posudama primanja (kelim), i težnju za posudama davanja.
Stoga, kada se čovjek bavi nekom mitzvom, najprije mora znati da izvršava mitzvu na jednostavan način—da sada ne razmišlja ni o čemu osim o mitzvi koju izvršava, odnosno da zna da izvršava zapovijed Stvoritelja i vjeruje da nam je Stvoritelj zapovjedio preko Mojsija da izvršavamo Njegovu zapovijed. Izvršavanjem 613 mitzvot koje nam je dao, kao i kroz mitzvot naših mudraca, i izvršavanjem običaja Izraela, koji su također Tora, sve što čini treba biti s namjerom da želi obradovati Stvoritelja. Dana mu je velika privilegija odozgo da može govoriti sa Stvoriteljem. Stoga, kada blagoslivlja, bilo da blagoslivlja za užitke ili blagoslivlja za mitzvot, treba znati i malo razmisliti kome daje blagoslov, kome zahvaljuje.
Čovjek treba predočiti da, kada bi mu bilo dopušteno ući i vidjeti najvažniju osobu u gradu, kojoj nije svima dopušten pristup, kako bi se osjećao kada bi ušao i razgovarao s njom? Ili kada bi mu bilo dopušteno doći najvažnijoj osobi u državi, kakvu bi radost imao. Također, ako zamisli da mu je dopušteno razgovarati s najvažnijom osobom na svijetu, koja govori samo s odabranima, koliko bi bio sretan i ushićen što mu je dana ta velika važnost, koju drugi nemaju sreću imati? Vidimo da nam u našem svijetu to daje zadovoljstvo i ispunjenje u životu.
Prema tome, postavlja se pitanje: „Zašto ne možemo napraviti isti taj izračun i predodžbu važnosti koju imamo prema nekoj osobi, ako je ona poštovana u tjelesnosti, kada možemo razgovarati s nekim tako važnim, dok u duhovnosti, kada razgovaramo sa Stvoriteljem, nemamo taj osjećaj da osjetimo s Kim govorimo, da bismo mogli reći sami sebi: ‘Pogledaj koliko ljudi na svijetu nema privilegiju razgovarati s Kraljem svijeta’? A nama je Stvoritelj dao misao i želju da uđemo i govorimo s Njim.”
Međutim, čovjek mora vjerovati u ono što su naši mudraci rekli: „Da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi to nadvladao” (Kidushin, 30). Stoga trebamo reći da nam se sada Stvoritelj približio i pomogao nam, pa zašto onda nismo nadahnuti Stvoriteljem i naša srca se ne raduju?
Ipak, kada čovjek govori riječi Tore i moli se Stvoritelju, ili kada blagoslivlja, treba zamisliti da govori s uglednom osobom, s Kraljem svijeta, i poželjeti da mu to pomogne. To jest, nakon svih tih predodžbi, to još uvijek nije isto kao kada govori s uglednom osobom u tjelesnosti i osjećaj koji tada ima, gdje osjeća važnost bez ikakvog rada. No u duhovnosti mora ulagati trud kroz različite predodžbe dok ne osjeti neku važnost da govori sa Stvoriteljem.
Međutim, stvar je vrlo jednostavna: u tjelesnosti vidi da ga ljudi poštuju. Stoga je pojedinac pod utjecajem važnosti koju javnost ima, i preuzima na sebe služenje toj osobi zbog važnosti koju je upio od javnosti u odnosu na tu osobu.
Ali u odnosu na Stvoritelja, čovjek ne može vidjeti stvarnu mjeru poštovanja ljudi prema Stvoritelju. Naprotiv, sve je izgrađeno na vjeri. Tamo gdje čovjek mora vjerovati, tamo započinje rad, jer se tada rađaju sumnje i čovjek mora odlučiti između da i ne.
U duhovnosti ima mnogo rada kada čovjek treba cijeniti Stvoritelja, i zbog toga se odreći mnogih stvari u kojima tijelo uživa. Osjeća bol kada se odriče svojih užitaka, i sve to kako bi zadobio naklonost Stvoritelja i bio dopušten ući i govoriti s Njim, kako bi mu On dao osjetiti s Kim govori, odnosno da mu se Stvoritelj otkrije i ne bude toliko skriven.
No kada bi mogao primiti važnost Stvoritelja od drugih ljudi, kao što je to u tjelesnosti, ne bi imao nikakav rad. Međutim, postoji posebna stvar u Kedusha (svetosti), koja se naziva „Shechina (Božanska prisutnost) u izgnanstvu” ili „Shechina u prašini”. To nam pokazuje nevažnost, što je suprotno od važnosti.
Prirodno, ne možemo primiti važnost od javnosti, jer vidimo da javnost nema nikakvo uvažavanje niti poštovanje prema duhovnosti, iz čega bi čovjek mogao primiti podršku na koju bi se oslonio i ići prema onome što mu je dano kao važno, kako bi se odrekao svjetovnog života, koji se naziva „tjelesni život”, i preuzeo na sebe služenje Stvoritelju u svrhu davanja, a ne radi vlastite koristi.
To je zato što ne vidi da drugi cijene duhovnost u mjeri koja bi učinila vrijednim odricanje od samoljublja. Jer kada počne promatrati druge koji uče Toru i izvršavaju mitzvot, ne vidi kod njih dovoljnu važnost koja bi ih potaknula da rade radi davanja. Prirodno, on ne prima važnost duhovnosti kao što prima važnost tjelesnosti od javnosti.
U tjelesnosti vidi da postoji javnost koja cijeni nekoga. Nije važno koga ili što cijene, ali je pod njihovim utjecajem. No u duhovnosti ne vidi da itko, čak ni pojedinci, cijene duhovnost. Pa što može učiniti da stekne važnost koja će mu omogućiti da radi radi davanja?
Slijedi da čovjek ima mnogo rada koji treba uložiti kako bi učinio sve što može da stekne neku važnost, kako bi razumio da je velika privilegija što je nagrađen time da služi Stvoritelju i izvršava Njegove mitzvot u potpunoj jednostavnosti, to jest bez velikih namjera. Naprotiv, čovjek treba jednostavno osjećati radost i vitalnost u izvršavanju onoga što nam je Stvoritelj zapovjedio.
To jest, treba misliti da sada izvršava volju Kralja, i da Kralj uživa u tome što on izvršava Njegovu volju. Čovjek treba vjerovati iznad razuma da mu je Stvoritelj poslao njegove misli i želje, koje su ga dovele do izvršavanja mitzvot, i da mu je to došlo kao buđenje odozgo. To jest, sada ga Stvoritelj poziva: „Dođi k Meni; želim ti dati službu u Mojoj palači.” Kada čovjek tako razmišlja, srce se uzdiže i ispunjava radošću, i tada osjeća uzvišeno raspoloženje.
Iz toga slijedi da nije važno što čovjek čini. Sve je isto, kao što je napisano: „Pazi na laganu mitzvu kao na tešku, jer ne znaš nagradu za mitzvot.” Može se reći da nije važno koju mitzvu Stvoritelja čovjek izvršava, jer mu je jedina misao donijeti zadovoljstvo Stvoritelju.
Stoga čovjek može crpiti veliku radost iz malih djela, budući da glavna stvar nije veličina mitzve, već mjera i važnost Onoga koji daje mitzvu. To jest, sve ovisi o njegovom uvažavanju Kralja.
Kada čovjek razmisli, vidi da mora zadovoljiti želju, imati ispunjenje. Međutim, postoje oni koji rade kako bi zadovoljili vlastite želje, odnosno ono što srce zahtijeva. To se naziva „požuda”. Nasuprot tome, postoje oni koji trebaju zadovoljiti volju drugih, ono što oni od njega zahtijevaju, odnosno kako se treba odijevati, živjeti u stanu, i slično, prema njihovim zahtjevima. To spada u kategoriju časti. A postoji i ispunjavanje želje Stvoritelja, onoga što On zahtijeva, što je izvršavanje Tore i mitzvot.
Međutim, čovjek se treba zapitati: „Je li mi služenje Stvoritelju zaista toliko važno da osjećam takvu veliku važnost? Pa zašto, nakon svih tih proračuna, sve zaboravim, uđem u tjelesni svijet, prekinem sve što je povezano s Kedusha (svetost), i preuzmem na sebe ispunjavanje želja drugih, a ne Stvoriteljevih, iako sam rekao da je volja Stvoritelja toliko važna, važnija nego zadovoljiti vlastitu želju?
„Kada brinem o zadovoljavanju vlastite želje, to spada u kategoriju požude. Kada pokušavam zadovoljiti želje drugih, to spada u kategoriju časti. Te dvije stvari želim zadovoljiti iz samoljublja. No kada želim izvršavati volju Kralja, to stanje je vrlo važno jer tada izlazim iz samoljublja, koje se naziva ‘zvijer’, i ulazim u kategoriju ‘čovjek’, kao što su naši mudraci rekli: ‘Vi se nazivate ‘čovjek’, a narodi svijeta ne.’”
Stoga, čim čovjek izađe iz stanja Tore i molitve, govori da mu je i najmanja stvar koju čini u Kedusha toliko važna da ga čini vrlo sretnim što je nagrađen ulaskom u područje Kedusha, i koji bi lud želio izaći iz stanja emocionalnog zadovoljstva i uzvišenja? Osjeća da je najsretniji čovjek na svijetu jer je imao veliku privilegiju izaći iz životinjskog stanja u kojem je bio cijelo vrijeme.
Odjednom je pozvan da dođe pred Kralja i razgovara s Njim. Tada gleda sebe, kako je uvijek uronjen u svjetovne požude poput svih drugih životinja. No sada vidi da je postao pravi čovjek. Postaje vrlo kritičan prema svojoj okolini, koliko je ona niska, do te mjere da jedva može podnijeti biti u njihovoj blizini i razgovarati s njima, jer se ne može toliko spustiti da govori s ljudima lišenima duha Kedusha, koji su toliko uronjeni u samoljublje da ih jedva može podnijeti.
Nakon svega toga, nakon nekog vremena, čak i trenutak kasnije, nakon sve kritike koju je uputio svojoj okolini, potpuno zaboravlja na duhovnost u kojoj je bio i ulazi u tjelesni svijet sa svim životinjskim požudama. Ne sjeća se čak ni kada je izašao, trenutka kada je izašao iz duhovnog stanja u tjelesno stanje u kojem se sada nalazi.
Stoga se postavlja pitanje: „Kada je bio u duhovnom stanju i uživao u svom stanju, je li to bila laž? Je li to bio samo san? Ili je, naprotiv, prethodno stanje njegovo stvarno stanje, a ovo što sada osjeća, da je uronjen u životinjske požude, zapravo san?”
Istina je da čovjek mora vjerovati da, kada mu se Stvoritelj malo otkrije, počinje osjećati važnost Kralja i privlači se prema Njemu te se poništava poput svijeće pred bakljom. Ako nastavi cijeniti poziv koji je čuo odozgo, i u mjeri u kojoj ga može uvažavati, u toj mjeri raste njegova težnja za duhovnošću i počinje osjećati da je izašao iz tjelesnog svijeta i ušao u svijet koji je samo dobro.
No ako zaboravi cijeniti taj poziv—da je pozvan doći govoriti s Kraljem—i počne uživati te usađivati radost koju ima u svoje posude primanja (kelim), i ne pazi da zahvaljuje i slavi Stvoritelja što ga je približio Sebi, odmah biva odbačen i izbačen iz Kraljeve palače.
To se događa tako brzo da nema vremena osjetiti da je izbačen. Tek nakon nekog vremena dolazi k sebi i vidi da je izbačen. No kada je izbačen iz Kraljeve palače, ostaje bez svijesti, i stoga ne može osjetiti trenutak izbacivanja.
Poznato je da i u tjelesnosti, ako čovjek padne s visine na tlo, ako ga pitaš kako je pao, ne sjeća se ničega. Sve što zna jest da je sada u bolnici, ali se ničega ne sjeća: tko ga je podigao, tko ga je doveo u bolnicu—sve je zaboravljeno.
Isto je i u duhovnosti. Kada je izbačen iz Kraljeve palače, ne sjeća se tko ga je izbacio, odnosno što je uzrokovalo da padne sa svog stanja u kojem je bio u potpunosti, ispunjen radošću zbog svog stanja. Također se ne sjeća kada je pao iz svog uzvišenog stanja na tlo, da bi mogao reći: „Do tog trenutka sam bio dobro, a u tom trenutku sam pao.” Ne može se sjetiti trenutka kada je pao iz svog stanja. No nakon nekog vremena otvara oči i počinje vidjeti da je sada u tjelesnom svijetu.
To vraćanje—svijest koju je ponovno stekao kada vidi da je sada izvan palače—može se dogoditi nakon nekoliko sati ili čak nakon nekoliko dana. Odjednom vidi da je uronjen u svjetovne požude i da je nekada imao stanje uzdizanja.
Sada se vratimo na stvar od koje smo započeli, naime na veličinu svojstva izvršavanja mitzvot i riječi Tore i molitve u potpunoj jednostavnosti, bez ikakvih namjera, već samo da uči Toru, budući da je cijela Tora imena Stvoritelja, i bez obzira razumije li vezu koju ima—da uči—odnosno samu činjenicu da uči s Onim.
To jest, čovjek ne treba reći: „Što nas to dolazi naučiti?” Naprotiv, svaka riječ koju uči velika je stvar za njegovu dušu. I premda to ne razumije, mora vjerovati mudracima, koji su nas tako poučili.
Isto je i s molitvom. Treba znati i vjerovati da je svaka riječ koju su naši mudraci uredili za nas izrečena u duhu svetosti. Iz tog razloga moramo uvažavati svaku riječ, odnosno da ima privilegiju da mu je Stvoritelj dao misao i želju da izvršava Njegove zapovijedi, i da Mu zahvaljuje za to. Treba vjerovati da sve što čini u duhovnosti, dok drugi nisu bili nagrađeni time, dolazi zato što ga je Stvoritelj izabrao da Mu služi.
Čovjek treba razmisliti o tome kako ga Kralj poziva i daje mu određeno razumijevanje da barem izvršava Njegove zapovijedi kako bi imao neki kontakt sa Stvoriteljem. Isto tako, treba što više može predočiti važnost Kralja i iz toga crpiti radost i uzvišenje. To je put istine.
To jest, trebamo vjerovati u važnost Stvoritelja iako tijelo još nije impresionirano do te mjere kao da služi kralju od krvi i mesa, jer tamo javnost poštuje kralja i pojedinac je pod utjecajem javnosti. No u duhovnosti čovjek ne može vidjeti da javnost poštuje Kralja i vrijednost poništavanja pred Njim mu je skrivena. Umjesto toga, mora vjerovati da je tako. To se naziva „desna linija”, odnosno bez ikakvih namjera. Naprotiv, čak i ako se bavi s najmanjim razumijevanjem, treba to smatrati kao da čini veliku službu.
Kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2, Mishna 1): „Pazi na laganu mitzvu kao na tešku, jer ne znaš nagradu za mitzvot.” To jest, za nas nije važno kakvu službu činimo za Kralja, kojom službom Mu donosimo zadovoljstvo. Naprotiv, imamo jednu misao: da Stvoritelj bude zadovoljan onim što činim.
Stoga nije važno je li taj rad važan ili ne, budući da nemam nikakav obzir prema sebi. To može biti nevažan rad koji mnogi ljudi ne žele, pa ga on želi činiti jer je potrebniji od važnog rada koji mnogi žele.
Međutim, postavlja se pitanje: „Zašto čovjek ne može osjetiti Svjetlost koja svijetli u Tori i mitzvot čim započne rad?” Umjesto toga, mora vjerovati da tamo postoji skrivena Svjetlost, koju ne može vidjeti. Svakako bi bilo bolje kada bi važnost bila otkrivena svima, jer bi tada svi mogli izvršavati Toru i mitzvot.
Dakle, zašto postoji skrivenost nad Torom i mitzvot do te mjere da svaki pojedinac mora raditi i truditi se, i obavljati svakakve radnje kako bi mogao reći da cijeli tjelesni svijet nije vrijedan u usporedbi s Torom i mitzvot, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 4, 22): „Jedan sat pokajanja i dobrih djela na ovom svijetu bolji je od cijelog života na budućem svijetu, a jedan sat zadovoljstva na budućem svijetu bolji je od cijelog života na ovom svijetu.”
Međutim, dana nam je ta skrivenost kako bismo imali mjesto za izbor, odnosno mogućnost da radimo u Tori i mitzvot za Stvoritelja, to jest radi davanja. Inače, kada bi Svjetlost skrivena u Tori i mitzvot bila otkrivena, čovjek bi radio samo iz samoljublja. No tada ne bi mogao kritički ispitati sebe i vidjeti je li njegova namjera radi davanja ili radi vlastite koristi.
Ali budući da su nam Tora i mitzvot dane da ih izvršavamo u stanju skrivenosti, možemo ih izvršavati u potpunoj jednostavnosti i reći: „Ako je moja namjera radi davanja, zašto bih mario kakav okus osjećam?” Stoga, ako čovjek želi biti nagrađen bilo čime, mora preuzeti na sebe izvršavanje Tore i mitzvot u potpunoj jednostavnosti.