Tko uzrokuje molitvu

Članak br. 18, 1986.

Naši su mudraci zapisali (Traktat Berachot 32): „Čovjek treba uvijek najprije hvaliti Stvoritelja, a zatim moliti.“ Iz toga vidimo da čovjek treba vjerovati da, kada dođe u stanje u kojem osjeća svoj nedostatak u radu Stvoritelja — kada osjeća da njegova vjera nije onakva kakva bi trebala biti, to jest da nije u stanju vjerovati da je Stvoritelj dobar i čini dobro — i kada vidi da ne može zahvaliti Stvoritelju i reći iz dubine srca: „Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’“, što znači da toliko uživa u svijetu da zahvaljuje Stvoritelju što je stvorio svijet kako bi imao u čemu uživati — ako ne osjeća užitak i zadovoljstvo koje se može primiti, tada mu je teško biti zahvalan na tome. I to ga boli, jer ne može zahvaliti Stvoritelju za svijet koji je stvorio i iz dubine srca reći: „Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’.“

A taj ga nedostatak boli, to jest on kaže da mu je taj osjećaj došao zato što je udaljen od Stvoritelja, odnosno uronjen u samoljublje. To uzrokuje njegovo odvajanje od Stvoritelja, što znači da ne osjeća veličinu Stvoritelja, jer mu je Stvoritelj skriven.

Zbog toga on ne može vidjeti istinu, kao što je napisano: „Jer to je tvoj život i duljina tvojih dana.“ Također, ne može osjetiti važnost Tore, kao što je napisano: „Jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje u očima naroda, koji će čuti sve te zakone i reći: ‘Uistinu, ovaj veliki narod je mudar i razuman narod.’“

Kada se čovjek preispituje i razmišlja: „Gdje je to uzbuđenje o kojem narodi govore za nas: ‘Uistinu, ovaj… je mudar i razuman narod’, zbog Tore, zato što držimo ono što je napisano: ‘Čuvajte i izvršavajte ih, jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje u očima naroda.’ Pa zašto onda ne osjećam važnost Tore i mitzvot?“

U tom stanju razmišljanja, kada osjeti koliko je udaljen od svake naklonosti prema radu Stvoritelja, počinje se buditi i misliti: „Nešto se mora učiniti. Ne mogu ostati u tom stanju niskosti do kraja života.“ Svakako, to je vrijeme kada čovjek počinje moliti Stvoritelja da ga približi Sebi i da mu pomogne odozgo, kao što su naši mudraci rekli: „Onome koji dolazi da se očisti — pomaže se.“

Drugim riječima, da On ukloni skrivanje veličine i važnosti Kedushe (svetosti) s njega, kako bi mogao nadvladati sve niske misli i želje koje dolaze iz samoljublja, i da sve njegove brige budu samo o tome kako može učiniti nešto za Kedushu, što se naziva „da bi se donijelo zadovoljstvo svome Stvoritelju“. A to je, naravno, moguće samo u mjeri u kojoj on vjeruje u veličinu i važnost Stvoritelja.

Stoga on moli Stvoritelja da mu otvori oči kako bi vidio i osjetio veličinu i važnost Stvoritelja, kao što je napisano (Psalam 88): „Gospode, zašto odbacuješ moju dušu? Zašto skrivaš svoje lice od mene?“ I tada je to molitva iz dubine srca. To jest, u tom trenutku čovjek želi da Stvoritelj izliječi njegovo srce, kao što je napisano (Psalam 147): „Koji iscjeljuje slomljena srca i povija njihove boli.“

Tada čovjek obično misli da je buđenje za molitvu, da ga Stvoritelj približi Sebi, došlo od njega samoga, i on očekuje spasenje Stvoritelja, da će mu pomoći uslišavanjem njegove molitve. To jest, da će ga približiti Sebi, jer se sada moli zato što sada osjeća svoj nedostatak, koji prije nije osjećao.

Stoga, kada čovjek ne primi od Stvoritelja ono što misli da bi mu Stvoritelj trebao dati, on se ljuti što Stvoritelj ne uslišava njegovu molitvu. Što se tiče drugih ljudi, on vjeruje da ih Stvoritelj ne približava zato što nemaju želju za duhovnošću. Ali on nije kao ostali ljudi, koji nemaju nikakvu sklonost prema Stvoritelju, pa ih Stvoritelj ionako ne treba približavati.

Ali ovaj čovjek, koji je molio Stvoritelja da mu pomogne približiti se Njemu, smatra da i sam Stvoritelj vidi da on nije kao ostali ljudi. Naprotiv, on je iznad mase; on razumije svijet i njegovu svrhu, razmišlja o cilju zbog kojeg je stvoren i o onome što mora postići. No kada gleda druge ljude, vidi njihovu niskost — da su sve njihove misli i djela za vlastitu korist — i osjeća da on razumije drukčije, jer su njegov um i njegove osobine uzvišenije i vrednije od onih kod drugih ljudi.

Štoviše, ponekad vidi da je čak uzvišeniji i od ljudi u svojoj grupi. On vidi da oni ponekad misle o duhovnosti, dok on — svaka njegova misao i sve njegove želje usmjerene su samo na duhovnost. On uvijek želi izići iz samoljublja, i svi njegovi zahtjevi prema Stvoritelju jesu samo da ga izbavi iz te niskosti. A ne vidi da su njegovi prijatelji jednako ozbiljni i da i oni misle samo o duhovnosti.

Zbog toga je ogorčen na Stvoritelja što mu ne uslišava molitvu, ostavljajući ga u sadašnjem stanju poput ostalih prijatelja, i što se ne obazire na njega, to jest na njegovu molitvu, koja je doista izrečena iz dubine srca. Tako, u vezi s uslišanjem molitve, on nalazi nedostatak gore.

I pita se: „Ali napisano je: ‘Jer Ti čuješ molitvu svakih usta’, a ‘svaka usta’ znači da cijela usta trebaju tražiti molitvu, to jest da cijelo njegovo tijelo zahtijeva da mu Stvoritelj pomogne. A kod ostalih ljudi njihove molitve nisu uslišane jer to nije sa ‘svakim ustima’.“

Baal HaSulam je o tome rekao: „Napisano je: ‘I bit će da prije nego zazovu, Ja ću odgovoriti; dok još govore, Ja ću čuti.’“ On je to protumačio tako da kada čovjek osjeti svoj nedostatak i moli da mu Stvoritelj pomogne, to nije zato što je čovjek osjetio svoj nedostatak pa mu je to dalo razlog da moli. Naprotiv, razlog je u tome što je on omiljen Stvoritelju i što ga Stvoritelj želi približiti Sebi.

U tom trenutku Stvoritelj mu šalje osjećaj vlastitog nedostatka i poziva ga da Mu se pridruži. Drugim riječima, Stvoritelj je taj koji ga približava dajući mu želju da se okrene Stvoritelju i da govori sa Stvoriteljem. Iz toga slijedi da je uslišenje molitve već imao i prije nego što se molio. To jest, Stvoritelj ga je približio time što mu je omogućio da govori sa Stvoriteljem. To se naziva: „Prije nego zazovu, Ja ću odgovoriti.“ Odnosno, Stvoritelj je približio tog čovjeka Sebi prije nego što se u čovjekovoj misli pojavila pomisao da bi se trebao moliti Stvoritelju.

Ali zašto je Stvoritelj izabrao baš njega i dao mu poziv da dođe k Njemu i da se moli? Na to nemamo odgovor. Umjesto toga, moramo vjerovati iznad razuma da je tako. To se naziva „upravljanje osobnom Providnošću“. Čovjek ne smije reći: „Čekam da mi Stvoritelj dâ buđenje odozgo, pa ću tada moći raditi u radu svetosti.“ Baal HaSulam je rekao da se, što se tiče budućnosti, čovjek mora držati vjere u nagradu i kaznu, to jest mora reći (Avot, poglavlje 1): „Ako nisam za sebe, tko je za mene? A ako sam samo za sebe, što sam? I ako ne sada, kada?“

Stoga čovjek ne smije čekati ni trenutak. Naprotiv, treba reći: „Ako ne sada, kada?“ I ne smije čekati neko bolje vrijeme, govoreći: „Tada ću ustati i obavljati rad svetosti.“ Nego je, kako su rekli naši mudraci (Avot, poglavlje 2): „Ne reci: ‘Učit ću kada budem imao vremena’, jer možda nećeš imati vremena.“

Ali nakon toga, kaže Baal HaSulam, čovjek mora vjerovati u osobnu Providnost — da nije čovjek taj koji je zazvao Stvoritelja, nego je Stvoritelj zazvao čovjeka i rekao mu: „Želim da govoriš sa Mnom.“ Iz toga slijedi da razlog približavanja nije došao od pojedinca, nego od Stvoritelja. Zbog toga čovjek ne smije misliti da Stvoritelj nije čuo njegovu molitvu. Naprotiv, On ga je približio još prije nego što se čovjek obratio Stvoritelju da ga približi Sebi.

To se naziva: „Prije nego zazovu, Ja ću odgovoriti.“ Iz svega navedenog slijedi da, ako se čovjek probudio i osjetio svoje nisko stanje, to nije došlo od njega samoga. Nego mu je Stvoritelj poslao taj osjećaj kako bi zatražio da bude približen. Stoga, čim se u čovjeku pojavi misao da je udaljen od Stvoritelja i da želi moliti Stvoritelja da ga približi, on se ne smije moliti prije nego što najprije zahvali Stvoritelju što ga je pozvao da Mu se približi.

Stvoritelj želi da se čovjek moli Njemu. A kada čovjek napravi samopropitivanje i zapita se zašto se iznenada sjetio da postoji duhovnost i da bi trebao nastojati postići nešto u duhovnosti, ako odmah kaže da mu je Stvoritelj poslao tu misao, tada može moliti.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli: „Čovjek treba uvijek hvaliti Stvoritelja.“ Drugim riječima, čim čovjek počne razmišljati o svom stanju u vezi s duhovnošću, treba odmah hvaliti i zahvaliti Stvoritelju što mu je dao misao i želju za duhovnošću. Nakon toga, kada zna da ga Stvoritelj zove, on odmah počinje zahvaljivati i hvaliti Kralja što ga je približio. Tada može moliti za svoje stanje, jer vidi da mu nedostaje Tora i da ne poznaje nikakvo razlikovanje između istine i laži, te moli Stvoritelja da mu pokaže put istine.

Sada možemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli (Midraš Raba, Toldot 63, stavak 5): „‘I Gospodin mu odgovori.’ Rabi Levi je rekao: ‘Postoji alegorija o princu koji je nastojao uzeti funtu zlata od svoga oca. Nastajao je iznutra i nastajao je izvana, jer na arapskom ‘nastojati’ znači ‘tražiti’.“ On tamo tumači darove svećenstva, da ‘uzeti funtu’ znači da je i njegov otac želio dati je te se trudio nasuprot njemu ubrzati njegovo uzimanje.’”

Iz onoga što smo objasnili proizlazi da razlog zbog kojeg se čovjek želi približiti dolazi od Stvoritelja. Stvoritelj ne čeka da se čovjek sam probudi, nego On budi čovjeka. Nakon toga, čovjek se moli da ga Stvoritelj približi. To možemo razumjeti kroz alegoriju koju on daje na stih: „I … odgovori mu“, što znači da se Izak molio Stvoritelju.

I on daje alegoriju o tome: njegov otac, odnosno Stvoritelj, spletkari iznutra, što znači da mu je otac dao misao i želju da Mu se moli, a potom princ spletkari izvana. Drugim riječima, Izraelci su prinčevi i stoje izvan Kraljeve palače te se žele približiti Stvoritelju, to jest ući u Kraljevu palaču. To znači da je njegov Otac na nebu započeo prvi.