Dođi k Faraonu – 2 (-)

Članak br. 13, 1986.

Zohar pita: „Napisano je: ‘Dođi k Faraonu’, ali trebalo je pisati: ‘Idi k Faraonu’ itd. Budući da je Stvoritelj vidio da se Mojsije boji i da se drugi imenovani izaslanici ne mogu približiti njemu, Stvoritelj je rekao: ‘Evo, Ja sam protiv tebe, Faraone, kralju Egipta, veliko čudovište koje leži usred svojih Nila.’ Stvoritelj je morao voditi rat protiv njega, i nitko drugi, kao što je napisano: ‘Ja sam Gospod’, što su objasnili: ‘Ja, a ne poslanik.’” Do ovdje njegove riječi (na početku odlomka Bo [Dođi]).

Razlika između „dođi” i „idi” je u tome što „dođi” znači da trebamo ići zajedno, poput čovjeka koji kaže svom prijatelju: „Dođi.”

Trebamo to razumjeti, jer Zohar pita zašto je Stvoritelj trebao ići s Mojsijem. To je zato što se Mojsije sam nije mogao boriti protiv njega, nego sam Stvoritelj i nitko drugi. Dakle, zašto je bio potreban Mojsije da ide sa Stvoriteljem? Uostalom, kaže se: „Ja, a ne poslanik.” Dakle, koja je svrha toga da Stvoritelj ide k Faraonu, koji se naziva „veliko čudovište”, zajedno s Mojsijem? Mogao je ići k Faraonu bez Mojsija.

Također trebamo razumjeti ono što su rekli naši mudraci (Kidushin 30b): „Rish Lakish je rekao: ‘Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svaki dan i nastoji ga ubiti, kao što je rečeno: ‘Zli vreba pravednika’, i kad mu Stvoritelj ne bi pomogao, ne bi je nadvladao, kao što je rečeno: ‘Gospod ga neće prepustiti u njegovu ruku.’’”

I ovdje se postavlja pitanje: ako čovjek ne može nadvladati sam i treba pomoć Stvoritelja, zašto ta dvostrukost? Drugim riječima, ili Stvoritelj daje čovjeku snagu da sam nadvlada, ili će Stvoritelj učiniti sve. Zašto se čini da su ovdje potrebne dvije sile, jedna čovjekova, a potom sila Stvoritelja? Kao da samo njih dvojica zajedno mogu pobijediti zlo, a jedna sila nije dovoljna.

Poznato je da je čovjekovo savršenstvo u tome da mora dosegnuti svrhu stvaranja, odnosno postići cilj zbog kojeg je svijet stvoren, što se naziva „činiti dobro Njegovim stvorenjima”. Drugim riječima, stvorenja trebaju doći do primanja užitka i zadovoljstva koje je On zamislio da im pruži.

Prije toga, stvaranje se još ne smatra stvaranjem koje dolikuje Stvoritelju, jer je poznato da iz savršenog Djelovatelja trebaju proizaći savršena djela. To znači da bi svatko trebao osjećati ljepotu stvaranja i moći hvaliti i veličati stvaranje, da će svatko moći uzvisiti i zahvaliti Stvoritelju za stvaranje koje je stvorio, i da će svatko moći reći: „Blagoslovljen Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet.’” Drugim riječima, svatko treba blagoslivljati Stvoritelja što je stvorio dobar svijet ispunjen užicima, gdje je svatko radostan i sretan zbog zadovoljstva koje osjeća od svih užitaka koje doživljava u svijetu.

Međutim, kad čovjek počne ispitivati je li doista zadovoljan svojim životom i koliko zadovoljstva stvarno prima od sebe i od svoje okoline, vidi suprotno—svi pate, u mukama su, i svatko pati na drugačiji način. No čovjek bi trebao reći: „Blagoslovljen Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’”, pa vidi da to govori samo površno.

Međutim, poznato je da se užitak i zadovoljstvo ne mogu pojaviti u svijetu prije nego što svijet dobije kelim (posude) davanja, jer su naše posude primanja još uvijek onečišćene samoprimanjem, koje je snažno ograničeno u svojoj mjeri i odvaja nas od Stvoritelja (što znači da je postojao prvi Tzimtzum na posude primanja kako obilje ne bi svijetlilo u njima, vidi u „Uvodu u Knjigu Zohar”, str. 138).

Stjecanje kelim davanja je mjesto gdje počinju sporovi i ratovi, jer je to protivno našoj prirodi. I zato su nam dane Tora i mitzvot, kako bismo postigli stupanj davanja, kao što su rekli naši mudraci: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin” (Kidushin 30).

Također nam je dana mitzva „voli bližnjega svoga kao sebe samoga”, a rabi Akiva je rekao: „Ovo je veliko pravilo Tore” (Beresheet Rabbah, Parasha 24). Drugim riječima, radeći na ljubavi prema prijateljima, čovjek se navikava izaći iz ljubavi prema sebi i postići ljubav prema drugima.

Međutim, trebamo razumjeti ono što vidimo pred sobom: postoje ljudi koji ulažu napor u ljubav prema prijateljima, a ipak ne dolaze ni malo bliže ljubavi prema Stvoritelju, tako da mogu raditi u Tori i mitzvot iz ljubavi prema Stvoritelju. To znači da kažu kako doista malo napreduju u ljubavi prema prijateljima, ali ne vide nikakav napredak u ljubavi prema Stvoritelju. Ipak, trebamo znati da i u ljubavi prema prijateljima postoje stupnjevi, što znači da moramo razmotriti obvezu ljubavi prema prijateljima.

Možemo to usporediti s dvokatnom zgradom koja ima i prizemlje. Kralj se nalazi na drugom katu, i onaj tko želi doći do Kralja—čiji je jedini cilj razgovarati s Kraljem licem u lice—dobiva uputu da se najprije mora popeti na prvi kat, jer je nemoguće popeti se na drugi kat prije nego što se popne na prvi.

Svakako, svatko razumije da je to tako. Međutim, postoji razlog zašto se najprije mora popeti na prvi kat—to se naziva „ispravci”. Drugim riječima, penjanjem na prvi kat čovjek može naučiti kako pristupiti Kralju licem u lice i moći će tražiti od Kralja ono što želi.

Taj čovjek, koji čuje da se najprije mora popeti na prvi kat, a zatim na drugi kat, to vrlo dobro razumije. No budući da je njegova jedina želja vidjeti lice Kralja i ništa drugo ga ne zanima, ono što mu se govori—da se mora popeti na prvi kat—za njega postaje teret i napor.

Međutim, nema izbora, pa se penje na prvi kat. Ne zanima ga vidjeti što se tamo nalazi, iako je čuo da se na prvom katu uči kako razgovarati s Kraljem. Ali on na to ne obraća pažnju, jer to nije njegov cilj. Njegov cilj je Kralj, a ne ono što može naučiti na prvom katu. Njegov cilj nije učenje, nego vidjeti lice Kralja. Zašto bi gubio vrijeme na sitnice, kad je sve ništa u usporedbi s Kraljem? Zašto bi se onda zanimao za ono što se uči na prvom katu?

Stoga, kad se popne na prvi kat, nema želju ostati tamo. Naprotiv, želi se što prije popeti na drugi, samome Kralju, jer to je sve što želi. Međutim, kaže mu se: „Bez poznavanja pravila koja vrijede na prvom katu, sigurno ćeš narušiti čast Kralja. Zbog toga se ne možeš nadati da ćeš se moći popeti na drugi kat prije nego što naučiš sve što se ima naučiti na prvom katu.”

Slično tome, u ljubavi prema prijateljima, čuli smo da je nemoguće biti nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju prije nego što se bude nagrađen ljubavlju prema prijateljima, kao što je rabi Akiva rekao: „Voli bližnjega svoga kao sebe samoga je veliko pravilo Tore.” Stoga, dok se bavi ljubavlju prema prijateljima, on ne smatra ljubav prema prijateljima vrijednom, nego suvišnom.

On to održava jer nema izbora, ali stalno traži trenutak kad će „biti nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju i moći ću se riješiti ljubavi prema prijateljima. Ovaj rad mi je težak jer jedva podnosim svoje prijatelje, jer vidim da svi imaju drugačije osobine od mojih i nemam ništa zajedničko s njima. Ali nemam izbora, jer mi je rečeno da bez ljubavi prema prijateljima neću moći postići ljubav prema Stvoritelju. Zato, protiv svoje volje, sjedim s njima.

„Međutim, mogu se pitati: ‘Što dobivam od prijatelja?’ Samo jedno: ispravljam sebe kroz samomučenje sjedeći s njima i podnoseći njihove razgovore, koji mi se ne sviđaju i koji su protiv moje prirode. Ali što mogu učiniti? Rečeno mi je da moram patiti na ovom svijetu, pa to i činim: sjedim i čekam vrijeme kad ću moći pobjeći od njih i izbjeći gledati niskost koju vidim u njima.’”

Ispada da on iz ljubavi prema prijateljima ne uzima lijek koji se naziva „ljubav prema drugima”, nego samo zato što mu je rečeno da nema izbora, jer inače neće postići ljubav prema Stvoritelju. To je razlog zašto se bavi ljubavlju prema prijateljima i drži sve obveze na koje ga prijatelji obvezuju. Ali ono što bi trebao naučiti od njih, daleko je od njega.

To znači da on ne izlazi iz ljubavi prema sebi i ne dolazi do ljubavi prema drugima. On promatra ljubav prema prijateljima ne iz ljubavi, nego iz straha, jer mu nije dopušten ulazak u ljubav prema Stvoritelju prije nego što uđe u ljubav prema prijateljima. Kao rezultat toga, boji se ne držati ljubav prema prijateljima, jer mu tada neće biti dopušten ulazak u ljubav prema Stvoritelju.

To je slično usporedbi o tome da mu nije dopušteno doći na drugi kat gdje Kralj sjedi, prije nego što se popne na prvi kat. Ideja je da će ondje naučiti pravila kako čuvati čast Kralja, pa bi bilo razumno da bude sretan što ide na prvi kat, jer sada uči kako paziti na čast Kralja.

To bi mu koristilo jer kasnije, kad uđe u Kraljevu palaču, neće narušiti čast Kralja. Stoga, dok je na prvom katu, obraća pažnju na sva pravila koja tamo vrijede i nastoji se naviknuti na njih, jer želi doći pred Kralja kako bi davao Kralju, a nikako da bi prezirao čast Kralja.

To se odnosi samo na onoga koji želi doći pred Kralja kako bi Mu dao zadovoljstvo. No onaj koji želi doći pred Kralja radi primanja za samog sebe smatra ono što se nalazi na prvom katu suvišnim. To ga ne zanima. On se penje na prvi kat samo zato što se boji, jer zna da mu neće biti dopušteno popeti se na drugi kat prije nego što se popne na prvi. Ne osjeća potrebu učiti zakone koji se tamo poučavaju—kako izbjeći narušavanje časti Kralja—jer je jedini razlog zbog kojeg želi doći pred Kralja ljubav prema sebi.

Stoga trebamo znati da nam je dana ljubav prema prijateljima kako bismo naučili kako izbjeći narušavanje časti Kralja. Drugim riječima, ako ima druge želje osim da daje zadovoljstvo Kralju, on će zasigurno narušiti čast Kralja, što se naziva „prenošenje Kedusha (svetosti) na vanjske”. Zbog toga ne smijemo podcijeniti važnost rada u ljubavi prema prijateljima, jer će time naučiti kako izaći iz ljubavi prema sebi i ući na put ljubavi prema drugima. A kad dovrši rad ljubavi prema prijateljima, moći će biti nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju.

Trebamo znati da postoji posebna vrijednost u ljubavi prema prijateljima. Čovjek se ne može obmanuti i reći da voli prijatelje ako ih uistinu ne voli. Ovdje može provjeriti ima li doista ljubav prema prijateljima ili ne. No u ljubavi prema Stvoritelju čovjek se ne može ispitati ima li njegova namjera ljubav prema Stvoritelju, što znači da želi davati Stvoritelju, ili mu je želja primati kako bi primao.

Ali trebamo znati da nakon svih ispravaka koje je čovjeku dano da izvrši bez pomoći Stvoritelja, neće mu biti dan nikakav napredak u radu davanja. I pitali smo: zašto onda čovjek treba raditi kako bi kasnije bio nagrađen pomoći Stvoritelja? Uostalom, Stvoritelj može pomoći i bez rada nižih, a čovjekov rad na napretku u radu ionako ni u kojem slučaju ne pomaže.

Međutim, ako čovjek ne započne rad, ne zna da ne može nadvladati naklonjenost zlu. Ali kad čovjek počne hodati putem rada Stvoritelja i učini ono što može, tada može uputiti istinsku molitvu Stvoritelju da mu pomogne.

Ali zašto bi Stvoritelj želio da čovjek uputi istinsku molitvu? Kod čovjeka od krvi i mesa može se reći da želi da mu se uputi iskrena molba, jer kad mu netko uputi istinsku molbu, on od toga dobiva istinsku zahvalnost. Čovjek od krvi i mesa, koji teži počastima, uživa u toj zahvalnosti jer je to kao da se drugi ponižava pred njim.

No što se tiče Stvoritelja, treba li Mu ljudsko poštovanje? Zašto bi onda Stvoritelj želio da čovjek uputi molitvu iz srca?

Stvar je u tome da je poznato da nema Svjetlosti bez kli. Nemoguće je nekome dati nešto vrlo važno, a ako on nema želju za tim, omalovažit će to i odbaciti. To će se izgubiti, jer potreba za nečim određuje njegovu važnost. Prema mjeri važnosti, čovjek čuva dar da se ne izgubi, jer inače sve odlazi u klipot.

To se naziva „dojenje klipot”, što znači da sve odlazi u posude primanja, koje pod svoju vlast uzimaju sve ono što čovjek omalovažava u stvarima Kedusha. Iz toga razumijemo zašto čovjek treba započeti rad. No zašto mu Stvoritelj ne daje snagu da sam dovrši rad, bez Njegove pomoći?

Poznato je ono što Zohar tumači u vezi s riječima naših mudraca: „Onaj tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.” Pita: „Čime?” I odgovara: „Svetom dušom”, što znači da prima osvjetljenje odozgo, koje se naziva Neshama (duša), što se naziva „postizanje Božanskog”, što znači da je uključen u misao stvaranja—činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Iz toga slijedi da time što ima kli i želju za posudama davanja, prima Svjetlost koja se naziva Neshama. Dakle, potrebna su oba. Drugim riječima, čovjek treba započeti, i time prima kli. A time što ne može završiti, viče Stvoritelju za pomoć, i tada prima Svjetlost.

Sada možemo razumjeti ono što je napisano: „Dođi k Faraonu, jer sam otvrdnuo njegovo srce i srce njegovih slugu, da postavim ove Svoje znakove u njemu.”

Postavlja se pitanje: zašto je Stvoritelj otvrdnuo Faraonovo srce? Tekst odgovara: „Da postavim ove Svoje znakove među njima.” A tumačenje je: zašto Stvoritelj otvrdnjuje čovjekovo srce tako da on sam ne može pobijediti naklonjenost zlu?

Odgovor je: kako bi čovjek zavapio Stvoritelju i time dobio kli. Tada Stvoritelj može u njega staviti slova Tore, unutar kli. To je duša koju mu Stvoritelj daje kao pomoć.

To se smatra: „Tora i Stvoritelj su jedno.” „Moji znakovi” odnose se na slova Tore, kao na imena Stvoritelja. To je „činiti dobro Njegovim stvorenjima”, što je misao stvaranja da učini dobro Njegovim stvorenjima. To dolazi čovjeku upravo kad ima kli, a taj kli dolazi kroz otvrdnuće srca, jer tada postoji mjesto gdje može vapiti Stvoritelju za pomoć, i On mu pomaže svetom dušom.

Sada možemo razumjeti značenje „Dođi k Faraonu”, što znači—oboje zajedno. Drugim riječima, čovjek treba započeti, a zatim vidjeti da ga ne može nadvladati, što je naznačeno time da se Mojsije bojao približiti mu se. Tada Stvoritelj kaže: „Evo, Ja sam protiv tebe, Faraone”, što znači da tada dolazi pomoć od Stvoritelja. A čime? Svetom dušom, kao što je napisano u Zoharu.

Iz toga slijedi da je otvrdnuće srca, u riječima „jer sam otvrdnuo njegovo srce”, bilo da bi se stvorilo mjesto za molitvu. A ta molitva nije poput one čovjeka od krvi i mesa, koji želi poštovanje pa želi da ga se moli kako bi bio cijenjen. Naprotiv, svrha molitve je da čovjek ima kli, potrebu za pomoći Stvoritelja, jer nema Svjetlosti bez kli. A kad čovjek vidi da si ni na koji način ne može pomoći, tada ima potrebu za pomoći Stvoritelja.

To je značenje riječi naših mudraca: „Stvoritelj žudi za molitvom pravednika.” I ovdje se postavlja pitanje: treba li Stvoritelju čovjekova poniznost, da Ga moli? Međutim, budući da je Njegova želja činiti dobro Njegovim stvorenjima, ali nema Svjetlosti bez kli, On žudi za molitvom pravednika, jer time otkrivaju kelim u koje može davati. Iz toga slijedi da kad čovjek vidi da ne može nadvladati zlo u sebi, to je zapravo vrijeme da traži pomoć Stvoritelja.

Sada možemo razumjeti ono što je Stvoritelj rekao (Izlazak 6): „I uzet ću vas k Sebi za narod, i bit ću vam Bog; i znat ćete da sam Ja Gospod, vaš Bog, koji vas je izveo ispod tereta Egipćana.”

U Masechet Berachot (38a), naši mudraci su o tome rekli: „‘Koji vas je izveo ispod tereta Egipćana.’ Mudraci… Tako je rekao Stvoritelj Izraelu: ‘Kad vas izvedem, učinit ću za vas nešto da vam pokažem da sam vas Ja izveo iz Egipta, kao što je napisano: ‘da sam Ja Gospod, vaš Bog, koji vas je izveo.’’”

To znači da nije dovoljno da Stvoritelj izvede narod Izraela iz Egipta, odnosno da su oslobođeni od patnje koju su tamo trpjeli. Kad se govori o radu Stvoritelja, postavlja se pitanje: zar to nije dovoljno? Sada su oslobođeni ropstva izgnanstva, jer nisu mogli služiti Stvoritelju zbog Faraonove vlasti, a sve što su izgradili za sebe, bilo kakav položaj u radu, bilo je progutano u zemlji, kao što su rekli naši mudraci (Sotah str. 11): „Pitom i Ramses. Rav i Shmuel, jedan je rekao da joj je ime Pitom. A zašto joj je ime Ramses? Jer se njezina glava najprije raspada (Mitroses).” RASHI tumači: „Kad bi nešto gradili, raspadalo bi se i padalo. Ponovno bi gradili, i opet bi padalo. A jedan je rekao: ‘Ime joj je Ramses, a zašto joj je ime Pitom? Zato što je najprije bilo progutano u Pi Tehom (ustima bezdana).’”

Iz toga vidimo da nema spora između Rava i Shmuela u vezi s činjenicama, nego samo u vezi s tumačenjem. Činjenica je bila da bi se sve što su gradili rušilo. To znači da svaki put kad su za sebe izgradili neku strukturu u radu, Egipćani su dolazili, odnosno strane misli Egipćana, i uništavali sav njihov rad. Drugim riječima, sav rad koji su činili uz sav trud da nadvladaju i služe u radu svetosti bio je progutan u zemlji.

Stoga su svaki dan morali započinjati iznova, i činilo im se kao da se nikada nisu bavili radom svetosti. Štoviše, svaki put kad su razmišljali o napredovanju, vidjeli su da ne samo da ne napreduju, nego čak i nazaduju, jer su se u njihovim umovima uvijek iznova pojavljivala nova pitanja „tko” i „što”.

Prema tome, trebamo razumjeti izlazak iz Egipta kao to da su napokon stekli sposobnost služiti Stvoritelju bez stranih misli Egipćana. Dakle, što nam dolazi reći to „znanje” u riječima: „I znat ćete”? Da trebamo znati da je Stvoritelj taj koji ih je izbavio iz zemlje Egipta. I još se trebamo pitati, jer smo započeli razmatranje s ropstvom u Egiptu, kad su bili pod teškim radom, i bili su oslobođeni od toga—što im je još nedostajalo?

Ali što je težak rad? Naši mudraci su objasnili stih: „Sav njihov rad koji su im nametnuli s mukom” (Sotah 11b). „Rabbi Shmuel Bar Nahmany je rekao: ‘Rabbi Yonatan je rekao: ‘Zamijenili su muški rad ženskim radom, a ženski rad muškim radom. I Egipćani su natjerali sinove Izraela da rade Ba-Parech (s mukom).’’ Rabi Elazar kaže: Be Peh Rach (mekim ustima).”

Trebamo također razumjeti značenje teškog rada u radu svetosti. Trebamo napraviti dva razlučivanja.

1) Radnja koja se naziva „otkriveni dio”, koju čovjek može vidjeti i gdje se ne može reći da griješi ili se obmanjuje, jer se ne može reći da postoji pogreška u nečemu što je očito vidljivo. To je zato što kod izvršavanja mitzvot i učenja Tore on vidi, a i drugi mogu vidjeti izvršava li radnje Tore i mitzvot ili ne.

2) Namjera. To se naziva „skriveni dio”, jer drugi ne mogu vidjeti namjeru iza čovjekovih radnji. A ni on sam ne može vidjeti namjeru u radnji, jer se u namjerama čovjek može zavesti i obmanuti, budući da samo u očitim stvarima, koje se nazivaju „otkriveni dio”, svatko može vidjeti istinu. Ali kad je riječ o namjerama u srcu ili mislima u umu, čovjek sebi ne može vjerovati. Iz toga slijedi da je to skriveno i od njega samoga i od drugih.

Sada možemo protumačiti značenje teškog rada, za koji je rečeno da je „zamjena muškog rada ženskim radom”. „Muški rad” znači da je on već Gever (muškarac), da se može lehitgaber (nadvladati) svoju naklonjenost zlu i baviti se Torom i mitzvot u djelovanju. Dakle, što treba učiniti kad se već naziva „muškarcem”, odnosno čovjekom rata, koji se može boriti sa svojim zlom u djelovanju? Sada je vrijeme da započne svoj rad u drugom razlučivanju, to jest u skrivenom, što je namjera. Drugim riječima, od sada treba nastojati usmjeriti sve svoje radnje kako bi bile radi davanja zadovoljstva Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi.

A što su Egipćani učinili kad su vidjeli da je on čovjek koji može izaći iz njihove vlasti i ući u svetost? Zamijenili su njihov rad i dali im ženski rad. To znači da je sav njihov rad bio u ženskom radu, odnosno Egipćani su ih navodili da misle: „Kome trebaju namjere? Radnje su ono što se računa, i ovdje ćeš uspjeti, kao što vidiš—ti si muškarac, možeš nadvladati zlo u sebi i baviti se Torom i mitzvot u svakom detalju i preciznosti, i moraš uložiti sav svoj trud da budeš još pažljiviji u Tori i mitzvot.

„Međutim, nemoj se baviti namjerama! Taj rad nije za tebe, nego samo za odabrane pojedince. Ako počneš s radom davanja, to jest primjećivati da sve trebaš usmjeriti kako bi bilo radi davanja, nećeš imati snage biti tako precizan u otkrivenoj radnji, gdje se nećeš obmanjivati jer vidiš što radiš. Stoga se upravo tamo možeš proširiti u svakom detalju i preciznosti u svojim radnjama.

„Ali što se tiče namjera, nemaš stvarni test. Stoga ti savjetujemo za tvoje dobro, i ne pomišljaj, ne daj Bože, da te želimo odvratiti od rada svetosti. Naprotiv, želimo da napreduješ u stupnjevima svetosti.”

To se naziva „zamjena muškog rada ženskim radom”. Tamo gdje su trebali obavljati rad koji pripada muškarcima, objasnili su narodu Izraela da bi za njih bilo bolje da obavljaju ženski rad, odnosno ono što pripada ženama.

„A ženski rad muškim radom” znači da ti ljudi nemaju snage nadvladati. Naprotiv, „slabi su kao žena”, što znači da su bili slabi u držanju Tore i mitzvot i nisu imali snage držati i izvršavati mitzvot čak ni u otkrivenom obliku, koji se naziva „samo u djelovanju”. I sav rad nadvladavanja bio je samo u djelovanju, a ne u namjeri.

Egipćani su došli k njima i naveli ih da misle: „Mi ne želimo prekidati vaš sveti rad. Naprotiv, želimo da budete istinski sluge Stvoritelja. Drugim riječima, vidimo da želite služiti u radu svetosti, pa vas savjetujemo da najvažnija stvar nije djelovanje, nego namjera. Zato, umjesto da ulažete napor da nadvladate u djelovanju, da se navikavate nadvladavati svoje tijelo, učiti još jedan sat ili moliti još pola sata, nastojeći odgovoriti ‘Blagoslovljen On’, i ‘Blagoslovljeno Ime Njegovo’, i ‘Amen’, a da i ne govorimo usred ponavljanja kantora. Kome to treba?

„Glavna usmjerenost treba biti prema Stvoritelju. Tamo trebate usmjeriti sav svoj trud. Zašto rasipati svoju snagu na sitnice? Istina, Halacha (vjerski zakon) kaže da morate držati sve te sitne stvari, ali taj rad nije za vas; to je rad za žene. Vi se trebate baviti muškim radom. Nije primjereno vama da se bavite samo djelovanjem. Trebate se prvenstveno usredotočiti na namjeru, što znači upotrijebiti svaki djelić energije koji imate kako biste usmjerili da sve bude za Stvoritelja. Međutim, nemojte ni na trenutak pomisliti, ne daj Bože, da vas pokušavamo prekinuti u radu Stvoritelja. Želimo upravo suprotno — da se uzdignete na ljestvici svetosti i postignete savršenstvo, što znači da će sva vaša djelovanja biti samo radi davanja zadovoljstva vašem Stvoritelju.”

 

A budući da su bili na stupnju koji se naziva „žene” i još nisu imali snage nadvladati, čak ni u dijelu djelovanja — što se smatra time da su slabi kao žene — Egipćani su im dali vidjeti da je važna stvar namjera Lishma (u Njezino ime). Time su Egipćani osigurali da neće imati snage nastaviti i nadvladati u radu svetosti.

To je kao što kaže Maimonides kad piše (Hilchot Teshuva (Zakoni pokajanja), Parasha br. 10): „Mudraci su rekli: ‘Čovjek se uvijek treba baviti Torom, čak i u Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer će iz Lo Lishma doći do Lishma (u Njezino ime).’ Stoga, kad se poučavaju mali, žene i općenito nepismeni, treba ih učiti da rade iz straha i radi primanja nagrade. Kad steknu znanje i zadobiju mnogo mudrosti, tada im se malo-pomalo otkriva ta tajna, i treba ih na nju navikavati postupno i blago, dok je ne postignu, ne spoznaju Njega i ne počnu Mu služiti iz ljubavi.”

Egipćani su savjetovali one koji su bili pod razlučivanjem žena da ne slijede riječi Maimonidesa. Naprotiv, iako su bili na stupnju žena i malih, naveli su ih da razumiju kako trebaju odmah započeti rad na usmjerenju prema Lishma (u Njezino ime). Time su Egipćani osigurali da ostanu pod njihovom vlašću, izvan Kedusha (svetosti).

Stoga se to naziva „težak rad”, kao što je rabbi Shmuel Bar Nahmany protumačio: „Ba-Parech (s mukom) znači BePricha (krhko/lomljivo, mrvljenje).” A RASHI je protumačio: „U mrvljenju i lomljenju tijela i bokova.” Razlog je taj što, kad su zamijenili muški rad ženskim radom, a ženski rad muškim radom, bilo je kao što smo objasnili, jer je muški rad bio nadvladati, napredovati i ciljati na namjeru Lishma, ali su ih u tom radu oslabili zato što su se Egipćani suprotstavljali tom radu. Stoga su, osim što su morali ulagati napor u nadvladavanje kako bi mogli ciljati radi davanja, imali i dodatni rad u tome što su ih Egipćani navodili da misle kako je sav taj rad suvišan, da rad davanja ne pripada njima, nego samo nekolicini odabranih.

To se naziva „dvostruki rad”: 1) naprezanje da se cilja radi davanja i 2) borba protiv njih i tvrdnja da to nije istina, da će moći postići Lishma, a ne kako su Egipćani govorili, da trebaju obavljati ženski rad. I to je bila sva namjera Egipćana — spriječiti ih da se približe radu davanja.

Također, oni su zamijenili rad muškaraca radom žena, što je, kao što smo rekli, bezvrijedno jer je to držanje Tore i mitzvot samo u djelovanju. To znači da je sav njihov rat protiv naklonjenosti bio samo oko djelovanja, a ne, kao što kaže Maimonides, da rad žena treba biti samo u tome da čine djela, a ne da ih se uči da moraju ciljati na Lishma.

Stoga, kad su Egipćani došli i rekli im da moraju obavljati muški rad, to jest ciljati radi davanja, to je za njih bio težak rad: 1) što se tiče Lishma, vi ste za to potpuno nesposobni; 2) nadvladavanje tijela i držanje praktičnih mitzvot bilo im je teže nego prije nego što su došle strane misli Egipćana i navele ih da misle kako je čin mitzvot bez namjere potpuno bezvrijedan i da umanjuje važnost Tore i mitzvot u Lo Lishma. Tako je sada, preko Egipćana, rad u obliku žena bio obezvrijeđen, i to im je uzrokovalo težak rad, kao što je rečeno da je to lomljenje tijela i bokova.

Iz svega navedenog slijedi da postoje tri značenja riječi Perech (muka/težak rad), i nema proturječja između jednog tumačenja i drugog. Naprotiv, sva tri su bila prisutna, i svatko je tumačio prema svom vidu:

1) U prvom tumačenju Parech, rabi Elazar kaže da je to „u Peh Rach (mekim ustima)”.

2) Rabi Shmuel Bar Nahmany kaže „u Pericha”, što znači lomljenje.

3) Rabi Shmuel Bar Nahmany kaže: „Rabi Yonatan je rekao: ‘Zamijenili su muški rad ženskim radom, a ženski rad muškim radom.’”

Međutim, svi oni tumače težak rad kao Pericha (razbijanje), što znači lomljenje tijela. A razlog zašto je to bio tako težak rad, do te mjere da su ga nazvali „rad koji lomi tijelo i bokove”, jest taj što su zamijenili muški rad ženskim radom, a ženski rad muškim radom. To im je uzrokovalo težak rad.

Ipak, zašto su slušali mišljenja Egipćana? To je zato što su govorili Izraelu s Peh Rach (mekim ustima), što znači da su misli Egipćana dolazile Izraelu na blag način. To jest, sve što su im govorili da čine nije bilo da ih, ne daj Bože, odvrate od služenja Stvoritelju. Naprotiv, željeli su ih voditi da uspješno hodaju putovima Stvoritelja, kako ne bi uzalud trošili vrijeme, odnosno da ne bi vidjeli nikakav napredak u radu svetosti. A budući da im je bilo govoreno „mekim ustima”, bilo im je teško nadvladati te misli.

Iz toga proizlazi da kad kaže da su zamijenili muški rad ženskim radom, time objašnjava zašto su slušali Egipćane. Odgovor je: zbog Perech—jer su govorili Izraelu s Peh Rach (mekim ustima). Dakle, zbog ta dva razloga došli su do teškog rada, kao što rabbi Shmuel Bar Nahmany kaže da Perech znači rad Pericha (lomljenja), što je rad koji lomi tijelo.

Prema tome, trebamo razumjeti zašto nije dovoljno da je Stvoritelj izveo narod Izraela iz Egipta, iz njihovog ropstva, tako da se mogu baviti Torom i mitzvot, svaki prema svom postignuću, i da klipa Egipta nema snage suprotstaviti se njihovom radu.

Doista, koliko je velik taj čudo i tko može procijeniti važnost te stvari? Kad čovjek razmotri količinu patnje i muka koje osjeća dok je u izgnanstvu pod ropstvom Faraona, kralja Egipta, i stupanj tame Pitoma i Ramsesa koje osjeća u svom srcu, koje su gradili. A sada, odjednom, vrata klipa Egipta otvorila su se pred njima i došli su pod vlast samih sebe. To znači da su sada slobodni baviti se Torom i mitzvot kako žele, bez ikakvih smetnji. Kakvu radost i uzvišenost to donosi čovjeku kad usporedi vrijeme tame s vremenom kad Svjetlost zasja. Kao što je rečeno: „Onaj koji razdvaja između tame i Svjetlosti.”

Prema navedenom, trebamo razumjeti nužnost toga da se zna da samo Stvoritelj izbavlja iz tereta Egipćana, kao što su rekli naši mudraci: „Kad vas izvedem, učinit ću za vas nešto da vam pokažem da sam vas Ja izveo iz Egipta, kao što je napisano: ‘da sam Ja Gospod, vaš Bog, koji vas je izveo ispod tereta Egipćana.’”

Stvar je u tome da uvijek moramo imati na umu cilj koji trebamo dosegnuti. A budući da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, naš cilj je primiti užitak i zadovoljstvo koje je On namijenio za nas. No radi ispravka, koji se naziva Dvekut (prianjanje), a koji se odnosi na jednakost forme, moramo raditi kako bismo stekli posude davanja.

Ipak, to je samo ispravak stvaranja; to nije savršenstvo. Savršenstvo znači spoznati Stvoritelja, spoznati i postići Toru, koja se naziva „imena Stvoritelja”.

Prema tome, nije dovoljno to što već imamo snagu držati Toru i mitzvot bez ikakvih smetnji, jer je to samo ispravak, a ne potpuni cilj. Potpuni cilj je postići spoznaju Tore, kao što je rečeno: „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno.” Zato su naši mudraci rekli: „To je ono što je Stvoritelj rekao Izraelu: ‘I znat ćete da sam Ja Gospod, vaš Bog, koji vas je izveo’, Ja, a ne poslanik.” To znači da svatko mora doći do spoznaje Stvoritelja, a to se naziva „Tora”, imena Stvoritelja.