Mir

(Empirijsko, znanstveno istraživanje o nužnosti rada Stvoritelja)

„Vuk će prebivati s janjetom, leopard će ležati s jaretom, tele, mladi lav i ugojeno govedo bit će zajedno, a malo će ih dijete voditi.“

„I dogodit će se toga dana da će Gospodin ponovno, po drugi put, pružiti svoju ruku da povrati ostatak svoga naroda koji će preostati iz Ashura i iz Egipta, iz Patrosa i iz Kusha, iz Elama i iz Shin'ara, iz Hamata i s morskih otoka“ (Izaija 11).

„Rabi Shimon Ben Halafta rekao je: ‘Gospodin nije našao posudu koja bi držala blagoslov za Izrael osim mira, kao što je rečeno: „Gospodin će dati snagu svome narodu; Gospodin će blagosloviti svoj narod mirom.“’“ (kraj Masechet Okatzin).

Nakon što smo u prethodnim člancima pokazali opći oblik Njegova rada, čija bit nije ništa više ni manje nego ljubav prema drugima, praktično određena kao „davanje drugima“, što znači da je stvarno očitovanje ljubavi prema drugima davanje dobra drugima, ljubav prema drugima stoga treba odrediti kao davanje drugima, što najbolje odgovara njezinu sadržaju, s ciljem da se osigura da ne zaboravimo namjeru.

Sada kad pouzdano znamo način Njegova rada, još nam preostaje istražiti prihvaćamo li taj rad samo na temelju vjere, bez ikakve znanstvene, empirijske osnove, ili za to imamo i empirijsku osnovu. To je ono što želim dokazati u ovom eseju. No najprije moram temeljito dokazati samu temu, odnosno tko je taj koji prihvaća naš rad.

Međutim, nisam pobornik formativne filozofije, budući da ne volim istraživanja utemeljena na teoriji, a dobro je poznato da se većina mojih suvremenika slaže sa mnom, jer smo odviše dobro upoznati s takvim temeljima, koji su klimavi temelji, a kad se temelj zaljulja, cijela se građevina ruši.

Stoga sam ovdje došao govoriti isključivo kroz kritiku empirijskog razuma, počevši od jednostavnog prepoznavanja s kojim se nitko ne spori, preko analitičkog dokazivanja (razdvajanja različitih elemenata nekog pitanja), sve dok ne dođemo do utvrđivanja najviše teme. A zatim će se sintetički ispitati (povezanost i jedinstvo među pitanjima, kao što su zaključivanje i „tim više“) kako se Njegov rad potvrđuje i ponovno potvrđuje jednostavnim prepoznavanjem s praktičnog aspekta.

Proturječja u Providnosti

Svaka razumna osoba koja ispituje stvarnost pred nama nalazi u njoj dvije potpune suprotnosti. Kad ispitujemo stvaranje, njegovu stvarnost i načine njegova djelovanja, očito je i potvrđeno upravljanje s velikom mudrošću i umijećem, 1) kako u pogledu oblikovanja stvarnosti tako i 2) u pogledu osiguravanja njezina postojanja općenito.

Uzmimo kao primjer nastanak ljudskog bića: Ljubav i užitak roditelja njegov su prvi uzrok, koji pouzdano izvršava svoju zadaću. Kad se esencijalna kap izdvoji iz očeva mozga, Providnost joj je vrlo mudro osigurala sigurno mjesto koje je osposobljava da primi život. Providnost joj također daje njezin svakodnevni kruh u točnoj količini. Providnost joj je pripremila i čudesan temelj u majčinoj utrobi kako joj nijedan stranac ne bi mogao nauditi.

Ona se brine za svaku njezinu potrebu poput iskusne dadilje koja je ni na trenutak neće zaboraviti, sve dok ne stekne snagu da izađe u naš svijet. Tada joj Providnost nakratko daje upravo onoliko snage koliko joj je potrebno da probije zidove koji je okružuju te, poput uvježbanog i naoružanog ratnika, probija otvor i izlazi u svijet.

Ni tada je Providnost ne napušta. Poput majke pune ljubavi, predaje je tako brižnim i odanim ljudima kojima može vjerovati, zvanima „Majka“ i „Otac“, da joj pomažu tijekom dana njezine slabosti, sve dok ne odraste i ne bude sposobna sama se održavati. Kao što je s čovjekom, tako je i sa svim životinjama, biljkama i nepokretnim: o svima se mudro i milosrdno vodi briga kako bi se osiguralo njihovo vlastito postojanje i nastavak njihove vrste.

Međutim, oni koji tu stvarnost ispituju sa stajališta osiguravanja i održavanja postojanja mogu jasno vidjeti veliki nered i zbrku, kao da nema upravitelja ni upravljanja. Svatko čini ono što je ispravno u njegovim vlastitim očima, izgrađujući sebe na propasti drugih; zli napreduju, a pravednici bivaju nemilosrdno gaženi.

Imajte na umu da je ta suprotnost, koja stoji pred očima svake razumne i obrazovane osobe, zaokupljala čovječanstvo još u drevnim vremenima. Postoje mnoge metode kojima se objašnjavaju te dvije prividne suprotnosti u Providnosti, koje postoje u istom svijetu.

Prva metoda: Priroda

Ovo je drevna metoda. Budući da nisu pronašli način ni izlaz kako približiti te dvije očite suprotnosti, došli su do pretpostavke da je Stvoritelj, koji je stvorio sve ovo i koji moćno bdije nad svojom stvarnošću kako ništa od nje ne bi bilo poništeno, bez uma i osjećaja.

Stoga, premda On nadzire postojanje stvarnosti s čudesnom mudrošću, On sam je bez uma i sve to čini bez osjećaja. Da je u Njemu bilo ikakva razuma i osjećaja, zasigurno ne bi ostavio takve nedostatke u osiguravanju stvarnosti bez sažaljenja ili suosjećanja prema onima koji pate. Zbog toga su Ga nazvali „Priroda“, što znači nadzornik bez uma i srca. Zbog toga vjeruju da nema nikoga na koga bi se mogli ljutiti, kome bi se mogli moliti ili pred kim bi Ga mogli opravdavati.

Druga metoda: Dvije vlasti

Drugi su bili istančaniji. Bilo im je teško prihvatiti pretpostavku o nadzoru prirode, budući da su vidjeli da je nadzor nad stvarnošću, radi osiguravanja njezina postojanja, daleko dublja mudrost od svega što čovjek može dosegnuti. Nisu mogli prihvatiti da je onaj koji nadzire sve to sam bez uma, jer kako netko može dati ono što sam ne posjeduje? Može li netko poučavati svoga prijatelja dok je i sam neznalica?

Kako možete reći za Onoga koji pred nama izvršava tako pronicljiva i mudra djela da ne zna što čini, da ih čini slučajno, kad je očito da slučajnost ne može urediti nijedno uređeno djelo osmišljeno s mudrošću, a kamoli osigurati njegovo vječno postojanje? Stoga su došli do druge pretpostavke: da ovdje postoje dva nadzornika – jedan stvara i održava dobro, a drugi stvara i održava zlo. I tu su metodu uvelike razradili dokazima i argumentima na svoj način.

Treća metoda: Mnoštvo bogova

Ova je metoda proizašla iz metode dviju vlasti. To je zato što su svako od općih djelovanja razdijelili i odvojili kao zasebno, odnosno snagu, bogatstvo, vlast, ljepotu, glad, smrt, nered i tako dalje. Svakome su od njih odredili vlastitog nadzornika i proširivali tu zamisao kako im je odgovaralo.

Peta metoda: Napustio je svoje djelo

U novije vrijeme, kad se znanje povećalo i kad su uvidjeli čvrstu povezanost među svim dijelovima stvaranja, shvatili su da je pojam mnoštva bogova potpuno nemoguć. Tako se ponovno probudilo pitanje suprotnosti koja se opaža u stvaranju.

To ih je dovelo do nove pretpostavke – da je Nadzornik stvarnosti doista mudar i osjećajan, ali zbog Njegove uzvišenosti, koja je izvan našeg poimanja, naš se svijet smatra tek zrncem pijeska, ničim u Njegovim očima. Nije vrijedno da se On bavi našim beznačajnim stvarima, zbog čega je naše življenje toliko neuređeno i svatko čini ono što je ispravno u njegovim vlastitim očima.

Usporedno s tim metodama postojale su i religijske metode Božjeg jedinstva. Međutim, ovo nije mjesto da ih ispitujemo, budući da sam želio ispitati samo izvore iz kojih su proizašle te pogrešne metode i zbunjujuće pretpostavke koje su u različitim vremenima i na različitim mjestima stekle golemu prevlast i raširile se.

Nalazimo da je temelj iz kojeg su se rodile i proizašle sve navedene metode proturječje između dviju vrsta Providnosti koje se mogu uočiti u našem svijetu, a sve su te metode nastale samo kako bi premostile taj veliki rascjep.

Ipak, nema ničeg novog pod suncem, i ne samo da taj veliki rascjep nije premošten, nego raste i širi se pred nama u strašan ponor, a da ne vidimo niti se nadamo ikakvom izlazu iz njega. Kad pogledam sve one pokušaje koje čovječanstvo već nekoliko tisuća godina bezuspješno poduzima, pitam se ne bismo li uopće trebali tražiti premošćivanje tog velikog rascjepa sa stajališta Nadzornika, nego prihvatiti da je taj veliki ispravak u našim vlastitim rukama.

Nužnost opreznog pridržavanja zakona prirode

Svi možemo jasno vidjeti da ljudska vrsta mora živjeti društvenim životom, što znači da ne možemo postojati i održavati se bez pomoći društva. Stoga zamislite slučaj u kojem se netko povuče iz društva na pusto mjesto i ondje živi životom bijede i velike patnje zbog svoje nesposobnosti da zadovolji svoje potrebe. Ta osoba ne bi imala pravo žaliti se na Providnost ili na svoju sudbinu. A kad bi ta osoba to ipak činila, odnosno žalila se i proklinjala svoju gorku sudbinu, time bi samo pokazivala svoju glupost, jer dok joj je Providnost pripremila ugodno i poželjno mjesto u društvu, nema nikakva opravdanja da se iz njega povuče na pusto mjesto. Takvu osobu ne treba sažalijevati jer postupa protivno prirodi stvaranja. Budući da ima mogućnost živjeti onako kako joj je Providnost odredila, ne treba je sažalijevati. S tom se prosudbom bez spora slaže cijelo čovječanstvo.

Mogu tome dodati i utemeljiti to na religijskoj osnovi te mu dati sljedeći oblik: Budući da Providnost proizlazi od Stvoritelja, koji nesumnjivo ima svrhu u svojim djelima, jer nitko ne djeluje bez svrhe, nalazimo da svatko tko prekrši neki od zakona prirode koje je On utisnuo u nas narušava svrhoviti cilj.

Budući da je svrha nesumnjivo izgrađena na svim zakonima prirode, bez iznimke, upravo kao što vješt radnik ne bi dodao niti oduzeo ni za dlaku od radnji potrebnih za postizanje cilja, onaj tko naruši makar jedan zakon šteti i nanosi štetu svrhovitom cilju koji je Stvoritelj postavio te će ga stoga priroda kazniti. Zato ga ni mi, stvorenja Stvoritelja, ne smijemo sažalijevati, jer oskvrnjuje zakone prirode i kalja svrhu Stvoritelja. To je, vjerujem, oblik te prosudbe.

I vjerujem da nije dobro da se itko protivi ovom obliku koji sam dao toj prosudbi, jer su riječi prosudbe jedno te isto. Jer kakva je razlika kažemo li da se nadzornik naziva „priroda“, što znači da je bez uma i svrhe, ili kažemo da je nadzornik čudesno mudar, da zna i osjeća te da ima svrhu u svojim djelima?

Na kraju, svi priznajemo i slažemo se da smo obvezni slijediti zapovijedi Providnosti, odnosno zakone prirode. I svi priznajemo da onoga tko prekrši zapovijedi Providnosti, odnosno zakone prirode, priroda treba kazniti i da ga nitko ne treba sažalijevati. Prema tome, narav prosudbe je ista, a jedina je razlika u motivu: oni tvrde da je motiv nužnost, a ja tvrdim da je svrhovit.

Kako ubuduće ne bismo morali koristiti oba izraza, 1) priroda, 2) nadzornik, između kojih, kao što sam pokazao, nema razlike u pogledu slijeđenja zakona, najbolje je da se složimo i prihvatimo riječi kabalista da HaTeva (priroda) ima istu brojčanu vrijednost (na hebrejskom) kao Elokim (Bog) – osamdeset i šest. Tada ću moći zakone Boga nazivati „mitzvot prirode“ (zapovijedi), ili obratno (mitzvot Elokim nazivati „zakonima prirode“), jer su oni jedno te isto i ne trebamo o tome dalje raspravljati.

Sada je od presudne važnosti da ispitamo mitzvot prirode, kako bismo znali što ona zahtijeva od nas, da nas ne bi nemilosrdno kaznila. Rekli smo da priroda obvezuje čovječanstvo da živi društvenim životom, i to je jednostavno. Međutim, trebamo ispitati mitzvot koje nas priroda obvezuje slijediti u tom pogledu, odnosno u pogledu društvenog života.

Općenito gledano, nalazimo da u društvu treba slijediti samo dvije mitzvot. One se mogu nazvati 1) „primanje“ i 2) „davanje“. To znači da svaki član, po prirodi, mora primati svoje potrebe od društva i svojim radom mora koristiti društvu radi njegove dobrobiti. A ako netko prekrši jednu od tih dviju mitzvot, bit će nemilosrdno kažnjen.

Ne trebamo pretjerano ispitivati mitzvu (jednina od mitzvot) primanja, budući da se kazna izvršava odmah, što sprječava svako zanemarivanje. Međutim, kod druge mitzve, one davanja društvu, ne samo da kazna nije neposredna, nego se daje neizravno. Stoga se ta mitzva ne izvršava kako treba.

Zbog toga se čovječanstvo prži u užasnom metežu, a sukobi, glad i njihove posljedice sve do danas nisu prestali. Začuđujuće je da nas priroda, poput vještog suca, kažnjava u skladu s našim razvojem. Jer možemo vidjeti da se, u mjeri u kojoj se čovječanstvo razvija, umnožavaju i boli i patnje povezane s osiguravanjem našeg uzdržavanja i postojanja.

Tako imate znanstvenu, empirijsku osnovu da nam je Njegova Providnost zapovjedila da svom snagom i s potpunom preciznošću izvršavamo mitzvu davanja drugima, tako da nijedan član među nama ne radi ništa manje od mjere potrebne za osiguravanje sreće društva i njegova uspjeha. Sve dok budemo nemarni u njezinu potpunom izvršavanju, priroda nas neće prestati kažnjavati i osvećivati nam se.

A osim udaraca koje trpimo danas, moramo uzeti u obzir i mač isukan za budućnost. Mora se izvući ispravan zaključak – da će nas priroda na kraju poraziti i da ćemo svi biti prisiljeni udružiti snage u slijeđenju njezinih mitzvot u punoj mjeri koja se od nas zahtijeva.

Dokaz Njegova rada iz iskustva

Međutim, onaj tko želi kritizirati moje riječi još uvijek bi mogao upitati: „Premda sam dosad dokazao da čovjek mora raditi za dobrobit ljudi, gdje je dokaz da se to mora činiti radi Stvoritelja?“

Doista, sama se povijest potrudila u našu korist i pripremila nam utvrđenu činjenicu, dovoljnu za potpuno razumijevanje i nedvosmislen zaključak: Svatko može vidjeti kako je veliko društvo poput onoga u Rusiji, sa stotinama milijuna stanovnika, s više zemlje nego cijela Europa, koje ni za kim ne zaostaje u bogatstvu i sirovinama i koje je već pristalo živjeti zajedničkim životom te praktično u potpunosti ukinulo privatno vlasništvo, gdje se svatko brine samo za dobrobit društva, naizgled steklo punu mjeru vrline davanja drugima u njezinu punom značenju, koliko god to ljudski um može pojmiti.

Pa ipak, idite i pogledajte što je od njih postalo: Umjesto da se uzdignu i nadmaše postignuća kapitalističkih zemalja, tonuli su sve niže. Sada ne samo da ne uspijevaju poboljšati život radnika ni malo više nego u kapitalističkim zemljama, nego im ne mogu osigurati čak ni svakodnevni kruh i odjeću za tijelo. Doista, ta nas činjenica zbunjuje jer se, sudeći prema bogatstvu te zemlje i brojnosti njezina stanovništva, čini nerazumnim da je moralo doći do toga.

Međutim, taj je narod počinio jedan grijeh koji Stvoritelj neće oprostiti: Sav taj dragocjeni i uzvišeni rad, odnosno davanje drugima, koji su počeli izvršavati, mora biti radi Stvoritelja, a ne radi čovječanstva. Budući da svoj rad ne obavljaju radi Njega, sa stajališta prirode nemaju pravo na postojanje.

Pokušajte zamisliti kad bi svaka osoba u tom društvu nastojala izvršavati mitzvot Stvoritelja u mjeri stiha: „I ljubit ćeš Gospodina, Boga svojega, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom“, te bi u toj istoj mjeri žurila zadovoljiti potrebe i želje svoga prijatelja u punoj mjeri koja je utisnuta u čovjeka da zadovoljava vlastite želje, kao što je napisano: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.“ Kad bi sam Stvoritelj bio cilj svakog radnika dok radi za dobrobit društva, odnosno kad bi radnik očekivao da će ga taj rad radi društva nagraditi Dvekut (prianjanjem) s Njim, izvorom sveg dobra i istine te svake ugode i blagosti, nema sumnje da bi se u roku od nekoliko godina uzdigli u bogatstvu iznad svih zemalja svijeta zajedno. To je zato što bi tada mogli iskoristiti sirovine iz svojega plodnog tla, doista bi bili primjer svim zemljama i smatrali bi se blagoslovljenima od Stvoritelja.

Međutim, kad se sav rad davanja drugima temelji isključivo na dobrobiti društva, to je klimav temelj, jer tko bi ili što obvezivalo pojedinca da se trudi za društvo? Od suhog, beživotnog načela nikada se ne možemo nadati da ćemo izvući pokretačku snagu čak ni kod razvijenih pojedinaca (pokretačka snaga: svrhovita sila koja pokreće svako tijelo i daje mu snagu za ulaganje napora, poput goriva u stroju), a kamoli kod nerazvijenih ljudi. Stoga se postavlja pitanje: gdje bi radnik ili poljoprivrednik pronašao dovoljnu pokretačku snagu za rad, kad se njegov svakodnevni kruh neće povećati niti smanjiti zbog njegova truda, a pred njim nema nikakvih ciljeva ni nagrada? Istraživačima prirode dobro je poznato da čovjek ne može izvršiti ni najmanji pokret bez pokretačke snage, bez toga da na neki način koristi samome sebi.

Kad, primjerice, čovjek pomakne ruku sa stolca na stol, to čini zato što misli da će više uživati ako stavi ruku na stol. Kad ne bi tako mislio, ostavio bi ruku na stolcu do kraja života, a da je uopće ne pomakne. Tim više to vrijedi za veće napore.

A ako kažete da postoji rješenje – staviti ih pod nadzor tako da svatko tko je nemaran u svom radu bude kažnjen uskraćivanjem plaće – upitat ću: „Recite mi onda, odakle bi sami nadzornici uzeli pokretačku snagu za svoj rad?“ Jer stajati na jednom mjestu i nadzirati ljude kako bi ih se potaknulo na rad također je velik napor, možda čak i veći od samog rada. Stoga je to kao da netko želi pokrenuti stroj bez goriva.

Prema tome, po prirodi su osuđeni na propast, budući da će ih zakoni prirode kazniti jer se ne prilagođavaju izvršavanju njezinih zapovijedi – izvršavanju tih djela davanja drugima u obliku rada radi Stvoritelja, kako bi time postigli svrhu stvaranja, a to je Dvekut s Njim. U članku „Matan Torah“, stavka 6, objašnjeno je da taj Dvekut dolazi radniku u mjeri Njegova ugodnog i prijatnog obilja, koje se povećava sve do željene mjere uzdizanja prema spoznaji Njegove istinitosti, neprestano se razvijajući sve dok čovjek ne bude nagrađen obiljem sadržanim u riječima: „Oko nije vidjelo Boga osim Tebe.“

I zamislite kad bi poljoprivrednik i radnik osjećali taj cilj pred sobom dok rade za dobrobit društva – zasigurno im ne bi bili potrebni nikakvi nadzornici, jer bi već imali dovoljnu pokretačku snagu za velik napor, dovoljnu da društvo uzdigne do krajnje sreće.

Doista, razumijevanje toga na takav način zahtijeva veliku pažnju i provjerene načine djelovanja. Međutim, svatko može vidjeti da bez toga nemaju pravo na postojanje sa stajališta neumoljive, beskompromisne prirode, i to je ono što sam ovdje želio dokazati.

Tako sam, očito, sa stajališta empirijskog razuma – iz praktične povijesti koja se odvija pred našim očima – dokazao da za čovječanstvo nema drugog lijeka osim prihvatiti zapovijed Providnosti da daje drugima kako bi donijelo zadovoljstvo Stvoritelju, u mjeri sadržanoj u dva stiha.

Prvi je: „Ljubi svoga prijatelja kao samoga sebe“, što je svojstvo samoga rada. To znači da mjera rada na davanju drugima radi sreće društva ne smije biti manja od mjere koja je utisnuta u čovjeka da se brine za vlastite potrebe. Štoviše, potrebe svoga bližnjega treba staviti ispred vlastitih, kao što je napisano u članku „Matan Torah“, stavka 4.

Drugi je stih: „I ljubit ćeš Gospodina, Boga svojega, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom.“ To je cilj koji mora biti pred očima svakoga dok se trudi zadovoljiti potrebe svoga prijatelja. To znači da radi i trudi se samo kako bi bio po volji Stvoritelju, kao što je On rekao: „i oni izvršavaju Njegovu volju.“

„A ako budete htjeli poslušati, hranit ćete se plodovima zemlje“, jer više neće biti siromaštva, patnje ni izrabljivanja u zemlji, a sreća svakoga pojedinca uzdizat će se sve više, bez mjere. Međutim, sve dok odbijate prihvatiti savez rada radi Stvoritelja u punoj mjeri, priroda i njezini zakoni bit će spremni osvetiti vam se. I kao što smo pokazali, neće popustiti sve dok nas ne porazi i dok ne prihvatimo njezinu vlast u svemu što nam zapovijeda.

Sada sam vam iznio praktično, znanstveno istraživanje, prema kritici empirijskog razuma, o apsolutnoj nužnosti da svi ljudi prihvate rad Stvoritelja svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom.

Pojašnjenje odlomka iz Mishne: „Sve je dano na zalog, a mreža je razapeta nad cijelim životom“

Sada kad smo naučili sve prethodno, možemo razumjeti nejasan odlomak iz Masechet Avot, poglavlje 3, stavka 16. Ondje piše: „On (rabi Akiva) govorio je: ‘Sve je dano na zalog, a mreža je razapeta nad cijelim životom. Trgovina je otvorena, a trgovac prodaje uz odgođeno plaćanje; knjiga je otvorena, a ruka zapisuje. I svatko tko želi posuditi može doći i posuditi, a ubirači se redovito vraćaju, iz dana u dan, i naplaćuju od čovjeka, znao on za to ili ne. I imaju se na što osloniti, sud je istinit i sve je spremno za gozbu.’“

Taj odlomak nije bez razloga ostao zagonetna alegorija, bez ijedne naznake njegova značenja. To nam govori da se ovdje krije velika dubina u koju treba proniknuti. Doista, znanje koje smo dosad stekli vrlo ga dobro razjašnjava.

Kotač promjene forme

Najprije ću iznijeti gledište naših mudraca o razvoju naraštaja svijeta: Premda vidimo da se tijela mijenjaju iz naraštaja u naraštaj, to vrijedi samo za tijela. Međutim, duše, koje su bit čovjekova jastva, ne nestaju da bi ih zamijenile druge, nego prelaze iz tijela u tijelo, iz naraštaja u naraštaj. Iste duše koje su bile u vrijeme potopa došle su i u vrijeme Babilona, zatim u progonstvo u Egiptu i u izlazak iz Egipta itd., sve do ovog naraštaja i do kraja ispravka.

Prema tome, u našem svijetu nema novih duša na način na koji se obnavljaju tijela, nego postoji samo određeni broj duša koje se utjelovljuju na kotaču promjene forme, jer se svaki put odijevaju u novo tijelo i novi naraštaj.

Stoga su, s obzirom na duše, svi naraštaji od početka stvaranja do kraja ispravka poput jednog naraštaja koji je svoj život protegnuo kroz nekoliko tisuća godina, sve dok se nije razvio i ispravio kako treba. A činjenica da je u međuvremenu svatko nekoliko tisuća puta promijenio svoje tijelo potpuno je nevažna, jer bit čovjekova jastva, koja se naziva „duša“, uopće nije pretrpjela nikakvu promjenu zbog tih izmjena.

I postoji mnogo dokaza koji upućuju na to, kao i velika mudrost koja se naziva „tajna utjelovljenja duša“. I premda ovo nije mjesto da to objašnjavamo, zbog velike važnosti tog pitanja vrijedno je neupućenima ukazati na to da se ponovno utjelovljenje događa u svim objektima opipljive stvarnosti te da svaki objekt, na svoj način, živi vječnim životom.

Premda nam naša osjetila govore da je sve prolazno, to je samo način na koji mi to vidimo. Zapravo, ovdje postoje samo utjelovljenja i nijedan predmet ne miruje niti se zaustavlja ni na trenutak, nego se utjelovljuje na kotaču promjene forme, ne gubeći pritom ništa od svoje biti, kao što su pokazali fizičari.

A sada dolazimo do pojašnjenja odlomka: „Sve je dano na zalog.“ To se uspoređuje s nekim tko svome prijatelju posudi novac za posao kako bi ga učinio svojim partnerom u dobiti. Kako bi bio siguran da neće izgubiti svoj novac, daje mu ga uz zalog i time se oslobađa svake neizvjesnosti. Isto vrijedi i za stvaranje svijeta i njegovo postojanje, koje je Stvoritelj pripremio ljudima kako bi se njime bavili i naposljetku preko njega postigli uzvišeni cilj Dvekut (prianjanja) s Njim, kao što je objašnjeno u „Matan Torah“, stavka 6. Stoga se moramo zapitati: tko bi prisilio čovječanstvo da se bavi Njegovim radom sve dok naposljetku ne dođe do tog uzvišenog cilja?

Rabi Akiva govori nam o tome: „Sve je dano na zalog.“ To znači da sve što je Stvoritelj postavio u stvaranje i dao ljudima nije im dao nepromišljeno, nego se osigurao zalogom. A ako se pitate kakav Mu je zalog dan, na to odgovara riječima: „a mreža je razapeta nad cijelim životom“. To znači da je Stvoritelj mudro osmislio čudesnu mrežu i razapeo je nad cijelim čovječanstvom tako da nitko ne može pobjeći. Sva živa bića moraju biti uhvaćena u tu mrežu i nužno prihvatiti Njegov rad, sve dok ne postignu svoj uzvišeni cilj. To je zalog kojim se Stvoritelj osigurao da radu stvaranja neće biti nanesena nikakva šteta.

Nakon toga to detaljno tumači i kaže: „Trgovina je otvorena.“ To znači da nam se ovaj svijet čini poput otvorene trgovine bez vlasnika i svatko tko kroz nju prolazi može obilno uzimati, koliko god želi, bez ikakva plaćanja. Međutim, rabi Akiva upozorava nas da trgovac prodaje uz odgođeno plaćanje. Drugim riječima, premda ovdje ne možete vidjeti nikakva trgovca, znajte da trgovac postoji, a razlog zbog kojeg ne zahtijeva plaćanje jest taj što vam prodaje uz odgođeno plaćanje.

A ako biste upitali: „Kako on zna za moj dug?“, na to odgovara: „Knjiga je otvorena, a ruka zapisuje“, što znači da postoji opća knjiga u koju se zapisuje svako djelo, a da se pritom nijedno ne izgubi. A cilj je obuhvaćen zakonom razvoja koji je Stvoritelj utisnuo u čovječanstvo i koji nas neprestano potiče naprijed.

To znači da su iskvareni načini djelovanja u stanjima čovječanstva upravo oni koji stvaraju dobra stanja. A svako dobro stanje nije ništa drugo nego plod rada u lošem stanju koje mu je prethodilo. Doista, te vrijednosti dobra i zla ne odnose se na vrijednost samoga stanja, nego na opću svrhu: svako stanje koje čovječanstvo približava cilju smatra se dobrim, a ono koje ga udaljava od cilja smatra se lošim.

Samo je prema tom mjerilu izgrađen „zakon razvoja“ – iskvarenost i zlo koji se pojavljuju u nekom stanju smatraju se uzrokom i pokretačem dobrog stanja, tako da svako stanje traje upravo onoliko dugo koliko je potrebno da zlo u njemu naraste do te mjere da ga javnost više ne može podnositi. Tada se javnost mora ujediniti protiv njega, uništiti ga i iznova se organizirati u boljem stanju radi ispravka tog naraštaja.

I novo stanje također traje upravo onoliko dugo koliko je potrebno da iskre zla u njemu sazriju i dosegnu takvu razinu da ih se više ne može podnositi, a tada ono mora biti uništeno i na njegovu mjestu izgrađeno ugodnije stanje. I tako se stanja razjašnjavaju jedno za drugim i stupanj po stupanj, sve dok ne dođu do tako ispravljenog stanja u kojem će postojati dobro bez ikakvih iskri zla.

Nalazite da su sve sjemenke iz kojih izrastaju dobra stanja samo sama iskvarena djela, što znači da se sva razotkrivena zla koja proizlaze iz ruku zlih u naraštaju združuju i gomilaju u veliku količinu, sve dok ne postanu toliko teška da ih javnost više ne može podnositi. Tada se ljudi podižu, ruše to stanje i stvaraju poželjnije stanje. Tako vidite da svako zlo postaje uvjet za pokretačku snagu kojom se razvija dobro stanje.

To su riječi rabi Akive: „Knjiga je otvorena, a ruka zapisuje.“ Svako stanje u kojem se naraštaj nalazi nalik je knjizi, a svi zlotvori nalik su rukama koje zapisuju, jer se svako zlo urezuje i zapisuje u knjigu, sve dok se ne nagomila do mjere koju javnost više ne može podnositi. Tada uništavaju to loše stanje i iznova se uređuju u poželjnijem stanju. Tako se svako pojedino djelo izračunava i zapisuje u knjigu računa, odnosno u stanje.

On kaže: „Svatko tko želi posuditi može doći i posuditi.“ To znači da se onaj tko vjeruje da ovaj svijet nije poput otvorene trgovine bez vlasnika, nego da je prisutan vlasnik, trgovac koji stoji u svojoj trgovini i od svakog kupca zahtijeva odgovarajuću cijenu za robu koju uzima iz trgovine, odnosno trud u Njegovu radu dok se hrani iz te trgovine, na način koji će ga zasigurno dovesti do svrhe stvaranja, kako je Njemu po volji – takva osoba smatra onim tko želi posuditi. Tako, čak i prije nego što pruži ruku da uzme nešto iz ovog svijeta, koji je trgovina, uzima to kao zajam kako bi platio njegovu određenu cijenu. Odnosno, preuzima na sebe rad kako bi postigao Njegov cilj tijekom vremena u kojem živi od trgovine, na način da obećava otplatiti svoj dug postizanjem željenog cilja. Stoga se smatra onim tko želi posuditi, što znači da se obvezuje vratiti dug.

Rabi Akiva opisuje nam dvije vrste ljudi: Prvi su oni tipa „otvorene trgovine“, koji ovaj svijet smatraju otvorenom trgovinom bez trgovca. O njima kaže: „Knjiga je otvorena, a ruka zapisuje.“ Odnosno, premda ne vide da postoji račun, sva njihova djela ipak se zapisuju u knjigu, kao što je prethodno objašnjeno. To se odvija putem zakona razvoja utisnutog u stvaranje, protiv volje čovječanstva, pri čemu sama djela zlih nužno stvaraju dobra djela, kao što smo prethodno pokazali.

Druga vrsta ljudi naziva se „onima koji žele posuditi“. Oni uzimaju trgovca u obzir i kad nešto uzimaju iz trgovine, uzimaju to samo kao zajam. Obećavaju trgovcu platiti određenu cijenu, odnosno time postići cilj. O njima kaže: „Svatko tko želi posuditi može doći i posuditi.“

A ako kažete: „Koja je razlika između prve vrste, kojoj cilj dolazi putem zakona razvoja, i druge vrste, kojoj cilj dolazi putem dobrovoljnog podvrgavanja Njegovu radu? Nisu li jednaki u postizanju cilja?“

U vezi s tim nastavlja: „Ubirači se redovito vraćaju, iz dana u dan, i naplaćuju od čovjeka, znao on za to ili ne.“ Tako, zapravo, i jedni i drugi svakodnevno plaćaju svoj dio duga. I kao što se sile koje nastaju bavljenjem Njegovim radom smatraju odanim ubiračima koji svakoga dana u dijelovima naplaćuju njihov dug, sve dok ne bude potpuno otplaćen, tako se i moćne sile utisnute u zakon razvoja smatraju odanim ubiračima koji svakoga dana naplaćuju dijelove duga, sve dok ne bude u cijelosti otplaćen. To je značenje riječi: „a ubirači se redovito vraćaju, iz dana u dan, i naplaćuju od čovjeka.“

Međutim, među njima postoji velika razlika i velika udaljenost, a to je „znao on za to ili ne“. Prva vrsta, čiji dug naplaćuju ubirači razvoja, plaća svoj dug ne znajući za to. Umjesto toga, olujni valovi obrušavaju se na njih nošeni snažnim vjetrom razvoja i guraju ih odostraga, prisiljavajući ih da zakorače naprijed.

Tako se njihov dug naplaćuje protiv njihove volje i uz velike patnje, kroz očitovanja sila zla koje ih guraju odostraga. Međutim, druga vrsta plaća svoj dug, odnosno postizanje cilja, svjesno i svojom voljom, ponavljanjem radnji koje ubrzavaju razvoj osjećaja prepoznavanja zla, kao što je objašnjeno u članku „Bit religije i njezina svrha“.

Tim radom njihov je dobitak dvostruk: Prvi je dobitak to što su te sile, koje se pojavljuju iz Njegova rada, postavljene pred njih kao privlačna, magnetska sila (sprijeda). Oni za njom idu svojom slobodnom voljom, u duhu ljubavi. Ne treba ni spominjati da su oslobođeni svake vrste boli i patnje poput one koju trpi prva vrsta.

Drugi je dobitak to što ubrzavaju postizanje željenog cilja, jer su oni pravednici i proroci koji postižu cilj u svakom naraštaju, kao što je objašnjeno u eseju „Bit mudrosti Kabale“, u odjeljku „O čemu govori mudrost?“

Tako vidite da postoji velika udaljenost između onih koji plaćaju svjesno i onih koji plaćaju nesvjesno, poput prednosti Svjetlosti užitka i zadovoljstva nad tamom boli i patnje. Dalje kaže: „I imaju se na što osloniti, a sud je istinit.“ Drugim riječima, svima onima koji plaćaju svjesno i dobrovoljno obećava da „imaju se na što osloniti“, da u Njegovu radu postoji velika snaga koja ih može dovesti do uzvišenog cilja i da im se isplati podvrgnuti se Njegovu bremenu.

A o onima koji plaćaju nesvjesno kaže: „a sud je istinit“. Naizgled se treba zapitati zašto Providnost dopušta da se u svijetu pojavljuju takva iskvarenost i patnje, u kojima se čovječanstvo nemilosrdno prži.

O tome kaže da je taj „sud istinit“, budući da je „sve spremno za gozbu“, za istinski cilj. A uzvišeni užitak koji je predodređen da se pojavi s otkrivanjem Njegove svrhe u stvaranju učinit će da sve nevolje, trud i muke koje nas snalaze tijekom vremena i naraštaja izgledaju poput domaćina koji ulaže golem trud kako bi pripremio veliku gozbu za pozvane goste. A očekivani cilj, koji se na kraju mora otkriti, uspoređuje s gozbom na koju gosti dolaze s velikim užitkom. Zato kaže: „a sud je istinit i sve je spremno za gozbu“.

Slično tome pronaći ćete i u Beresheet Rabbah, poglavlje 8, u vezi sa stvaranjem čovjeka: Anđeli su upitali Stvoritelja: „Što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji da ga pohodiš? Zašto Ti je potrebna sva ta nevolja?“

Stvoritelj im je rekao: „Zašto su onda stvoreni Tzona i Alafim?“ Čemu je to slično? Postoji alegorija o kralju koji je imao kulu ispunjenu obiljem, ali nije imao gostiju. Kakvo zadovoljstvo kralj ima od svoje pune kule? Odmah su Mu rekli: „Gospodaru svijeta, Gospodine, naš Gospodaru, kako je veliko Tvoje ime po svoj zemlji. Učini ono što Ti je po volji.“

Tumačenje: Anđeli koji su vidjeli svu bol i patnju koje će snaći čovječanstvo pitali su se: „Zašto Ti je potrebna sva ta nevolja?“ Stvoritelj im je odgovorio da doista ima kulu ispunjenu obiljem, ali da je samo ovo čovječanstvo pozvano u nju. I naravno, anđeli su odvagnuli užitke u toj kuli, koji čekaju njezine goste, nasuprot patnji i nevoljama koje čekaju čovječanstvo. A kad su vidjeli da se čovječanstvu isplati pretrpjeti patnju zbog dobra koje nas očekuje, pristali su na stvaranje čovjeka, upravo kao što je rekao rabi Akiva: „Sud je istinit i sve je spremno za gozbu.“ Od početka stvaranja svi su ljudi obuhvaćeni jamstvom, a misao Stvoritelja nužno ih vodi prema tome da dođu na gozbu, svjesno ili nesvjesno.

A sada će svi vidjeti istinu u riječima proroka (Izaija 11) u proročanstvu o miru: „Vuk će prebivati s janjetom, a leopard će ležati s jaretom.“ A razlog je izrazio riječima: „Zemlja će biti puna spoznaje Gospodina kao što vode prekrivaju more.“

Tako prorok uvjetuje mir u cijelom svijetu time da cijeli svijet bude ispunjen spoznajom Stvoritelja, upravo kao što smo prethodno rekli: snažan egoistični otpor među ljudima, zbog kojeg se međunarodni odnosi pogoršavaju – sve to neće nestati iz svijeta nikakvim ljudskim savjetom ili taktikom, kakvi god oni bili.

Naše oči mogu vidjeti kako se jadni, bolesni čovjek previja u strašnim, nepodnošljivim bolovima, a čovječanstvo se već bacilo u krajnju desnicu, kao u Njemačkoj, ili u krajnju ljevicu, kao u Rusiji. Međutim, ne samo da time nisu olakšali svoje stanje, nego su pogoršali bolest i patnju, a vapaji se uzdižu do neba, kao što svi znamo.

Stoga nemaju drugog izbora nego prihvatiti Njegovo breme kroz spoznaju Stvoritelja, odnosno usmjeriti svoja djela prema volji Stvoritelja i Njegovoj svrsi, kako je za njih zamislio prije stvaranja. Kad to učine, jasno je da će služenjem Njemu sva zavist i mržnja nestati iz čovječanstva, kao što sam prethodno pokazao, jer će se tada svi pripadnici čovječanstva ujediniti u jedno tijelo i jedno srce, ispunjeni spoznajom Gospodina. Prema tome, mir u svijetu i spoznaja Stvoritelja jedno su te isto.

Odmah zatim prorok kaže: „I dogodit će se toga dana da će Gospodin ponovno, po drugi put, pružiti svoju ruku da povrati ostatak svoga naroda… i sabrati raspršene iz Jude s četiri kraja zemlje.“ Tako učimo da mir u svijetu prethodi okupljanju dijaspore.

Sada možete razumjeti riječi naših mudraca na kraju Masechet Okatzin: „Stvoritelj nije našao posudu koja bi držala blagoslov za Izrael osim mira“, kao što je rečeno: „Gospodin će dati snagu svome narodu; Gospodin će blagosloviti svoj narod mirom.“ Naizgled se treba zapitati o alegoriji „posuda koja bi držala blagoslov za Izrael“. Također, kako se to može zaključiti iz tih riječi?

Međutim, te im riječi postaju jasne poput Izaijina proročanstva da mir u svijetu prethodi okupljanju dijaspore. Zato stih kaže: „Gospodin će dati snagu svome narodu“, što znači da će u budućnosti, kad Stvoritelj svome narodu podari snagu, odnosno vječno uskrsnuće, „Gospodin blagosloviti svoj narod mirom“. To znači da će najprije blagosloviti svoj narod, Izrael, mirom u cijelom svijetu, a zatim će „ponovno, po drugi put, pružiti svoju ruku da povrati ostatak svoga naroda“.

Naši su mudraci o razlogu za te riječi rekli: Stoga blagoslov mira u cijelom svijetu prethodi snazi, odnosno otkupljenju, jer „Stvoritelj nije našao posudu koja bi držala blagoslov za Izrael osim mira“. Prema tome, sve dok među narodima postoje ljubav prema sebi i egoizam, ni Izrael neće moći služiti Stvoritelju u čistoći, u davanju drugima, kao što je napisano u objašnjenju riječi „I bit ćete Mi kraljevstvo svećenika“ u eseju „Arvut“. To vidimo iz iskustva, jer dolazak u zemlju i izgradnja Hrama nisu mogli opstati niti primiti blagoslove na koje se Stvoritelj zakleo našim očevima.

Zato su rekli: „Stvoritelj nije našao posudu koja bi držala blagoslov“, što znači da Izrael sve do sada nije imao posudu koja bi držala blagoslov otaca. Stoga se još nije ispunila zakletva da možemo naslijediti zemlju zauvijek, budući da je mir u svijetu jedina posuda koja nam omogućuje primiti blagoslov otaca, kao u Izaijinu proročanstvu.

 

Značenje stranih riječi (nehebrejskih riječi korištenih u tekstu)

Altruizam: ljubav prema drugima.

Analiza: razdvajanje različitih elemenata nekog pitanja.

Sinteza: povezanost i jedinstvo među pitanjima, kao što su zaključivanje i „tim više“.

Pokretačka snaga: svrhovita sila, snaga za ulaganje napora, koja djeluje poput goriva u stroju.

Odostraga: sila koja nešto gura odostraga.

Sprijeda: sila koja nešto vuče sprijeda.