O nagradi primatelja

Članak br. 32, 1985.

Poznato je da čovjek ne može raditi bez nagrade. To znači da, kada mu ne bi bila dana nagrada, ne bi učinio ni jedan jedini pokret. To proizlazi iz korijena (Shoresh) stvorenja, koji je potpuno nepokretan, kao što je napisano u Učenju o Deset Sefirota (1. dio, točka 19):
„Mi volimo mirovanje i silno mrzimo kretanje, do te mjere da ne činimo ni jedan jedini pokret ako to nije radi postizanja mirovanja. To je zato što je naš Korijen nepokretan i miran; u Njemu nema nikakvog kretanja. Iz tog razloga, kretanje je također protivno našoj prirodi i omraženo nam je.“

Prema tome, moramo znati koja je to nagrada zbog koje se isplati raditi. Da bismo to objasnili, moramo se osvrnuti na ono što znamo: postoji cilj stvaranja i ispravak stvaranja.

Cilj stvaranja promatra se sa stajališta Stvoritelja. Odnosno, kažemo da je Stvoritelj stvorio stvorenja zbog svoje želje da učini dobro svojim stvorenjima. Otuda proizlaze poznata pitanja:
„Zašto onda stvorenja ne primaju užitak i zadovoljstvo? Tko se može suprotstaviti Njemu i reći da ne želi užitak i zadovoljstvo, ako je u stvorenja ugradio prirodu prema kojoj svatko želi primati?“

Učimo da se samo volja za primanjem naziva „stvorenje“, a „stvorenje“ znači nešto novo, što se naziva „postojanje iz nepostojanja“. Prema tome, On je stvorio tu prirodu u stvorenjima – to jest, svatko želi primati, a On želi davati. Pa tko onda zadržava?

Odgovor na to dan je u riječima ARI-ja (na početku knjige Etz Chaim – Drvo života):
„Kako bi izveo na svjetlo savršenstvo svojih djela, ograničio je samoga Sebe.“

On tamo, u Unutarnjem promatranju (Histaklut Pnimit), objašnjava da to znači: budući da postoji razlika između davatelja i primatelja, to uzrokuje različitost forme, što kod primatelja izaziva neugodu.

Da bi se to ispravilo, učinjen je ispravak prema kojem se obilje (Shefa) svijetli samo na mjesto gdje postoji namjera davanja, jer se to naziva jednakost forme, odnosno Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.

Tada, kada prima užitak i zadovoljstvo, on se ne osjeća neugodno, i obilje može doći do primatelja jer primatelj neće osjetiti nikakav nedostatak pri primanju obilja. Odnosno, neće se osjećati manjkavim zato što je primatelj, budući da mu je namjera pružiti zadovoljstvo Stvoritelju, a ne zato što želi primiti užitak za sebe.

Iz toga slijedi da, ako se zagledamo u ono što moramo učiniti kako bismo primili užitak i zadovoljstvo, to je samo steći kelim, što je druga priroda, koja se naziva „kelim davanja“. To se naziva „ispravak stvaranja“. Stoga moramo znati koju nagradu trebamo zahtijevati od Stvoritelja zauzvrat za naš trud u Tori i mitzvot: da nam On da kelim davanja.

Napisano je u uvodu u knjigu Panim Masbirot (Lice koje objašnjava) da je korijen nagrade Masach (zaslon) i Or Hozer (odbijena svjetlost). Stoga ne trebamo zahtijevati užitak i obilje zauzvrat za rad, nego kelim davanja, jer je to sve što nam je potrebno kako bismo primili užitak i zadovoljstvo. Prije nego što čovjek stekne kelim davanja, on pati u svom životu, jer nema odgovarajuće kelim za primanje užitka i zadovoljstva.

Vidimo da u našem djelovanju, prema poretku rada, trebamo razlikovati tri razine:

zabranjene stvari,

dopuštene stvari,

mitzvot.

Kod zabranjenih stvari nemoguće je govoriti o namjerama prema Stvoritelju, da bi se nešto zabranjeno moglo učiniti čak i Lishma (u Njezino ime). O njima se uopće ne može govoriti kao o djelovanju. Naši mudraci to nazivaju „mitzva koja dolazi putem prijestupa“.

Samo kod dopuštenih stvari može se reći da čovjek treba imati namjeru prema Stvoritelju, ili da nema namjeru, a tada nema mitzva. Međutim, kada može imati namjeru davanja, to se djelovanje smatra mitzva.

Kod djela mitzva, kao što su jedenje matze (pashalnog kruha), jedenje u sukki (kolibi za Sukot) i slično, čak i kada čovjek nema namjeru davanja, to se ipak smatra mitzva, jer je i Lo Lishma (ne u Njezino ime) također mitzva. Ali kada s time ima namjeru davanja, ta mitzva uzrokuje da bude nagrađen svjetlošću koja je u mitzva.

Kada više ne može imati namjeru, ali izvršava mitzva Lo Lishma, naši su mudraci rekli: „Čovjek se treba uvijek baviti Torom i mitzvot Lo Lishma, jer će iz Lo Lishma doći do Lishma.“ Iz toga slijedi da, čak i kada nema namjeru, on ipak izvršava mitzvot Stvoritelja. No kada čini dopuštene stvari, to se naziva „dobrovoljno“, i to se ne može pribrojiti u broj mitzvot.

Međutim, kada čini zabranjene stvari, prijestup se upisuje na njegov račun. U tom trenutku on se povlači s puta Tore i udaljava se od Stvoritelja. Kada izvršava mitzvot Lo Lishma, on se također približava Stvoritelju, ali to je spor put, što znači da se tim putem približava Stvoritelju dugim obilaznim putem, sve dok ne može prionuti uz Stvoritelja.

Ali kada izvršava mitzvot Lishma, time se svaki put sve više prianja uz Stvoritelja, sve dok ne bude nagrađen okusima Tore i mitzvot.

Iz ovoga također možemo razlučiti uživa li on u mitzvi ili ne. Naime, kada pojede vrlo mali komad matze, on ne može ispuniti mitzvu ako u tome nema užitka, jer onaj tko pojede vrlo mali komad matze, ispod praga užitka, nije izvršio svoju obvezu. Naprotiv, mora uživati, jer inače ne može izgovoriti blagoslov.

I užitak Šabata je mitzva. Ako ne uživa u jelu šabatnog obroka, ni tada nije izvršio svoju obvezu. Stoga je pravilo da se uoči Šabata, blizu poslijepodnevne molitve, ne jede sve dok ne padne mrak, kako bi se uživalo u obroku. O tome su naši mudraci rekli (Pesahim, str. 99): „Ne treba jesti uoči Šabata i blagdana od vremena poslijepodnevne molitve nadalje, kako bi ušao u Šabat gladan“ — riječi rabija Yehude.

Ipak, čak i ako ne može imati namjeru radi davanja, on ipak izvršava mitzvu jedenja matze itd. Također, kod dopuštenih stvari, čak i ako ne može imati namjeru radi davanja, to se ipak ne smatra dodatnim opredmećenjem time što jede dopuštene stvari kada su nužne, to jest kada bez njih čovjek ne može živjeti. Dopušteno je primati te stvari u svakom slučaju, što znači čak i kada s njima ne može imati namjeru davanja.

Ali kod dopuštenih stvari koje nisu nužne, kada ih čovjek koristi, on se dodatno opredmećuje čak i ako time ne čini nikakav prijestup jedući ih. S jedne strane možemo reći da nužnosti stoje jednu razinu ispod mitzvot kada se izvršavaju Lo Lishma.

Iz toga slijedi da trebamo razlučivati odozdo prema gore:

zabranjene stvari,

dopuštene stvari s kojima ne može imati namjeru davanja,

dopuštene, ali nužne stvari,

mitzvot s kojima nema namjeru davanja,

dopuštene stvari s kojima ima namjeru davanja.
(Međutim, mitzva bez namjere i dopuštene stvari s namjerom davanja zahtijevaju razmatranje, jer ovdje postoji prostor za pogreške. Zato to ne želim razrađivati),

mitzvot s kojima ima namjeru davanja.

Iz toga slijedi da je nagrada jedino u stjecanju kelim davanja. Kada čovjek stekne te kelim, on ima sve.