Dođi k faraonu – 1

Članak br. 19, 1985.

„Dođi k faraonu.“ Ovo je zbunjujuće. Zar nije trebalo reći: „Idi k faraonu“? Zohar objašnjava (Bo, stavka 36): „Ali On je dopustio Mojsiju ulazak u odaje unutar odaja, do jednog velikog morskog čudovišta. …Kad je Stvoritelj vidio da se Mojsije boji … Stvoritelj je rekao: ‘Evo, Ja sam protiv tebe, faraone, kralju Egipta, veliko čudovište koje ležiš usred svojih rijeka.’ Stvoritelj je morao zaratiti protiv njega, i nitko drugi, kao što kažeš: ‘Ja sam Gospodin’, i objasnili su: ‘Ja, i nijedan poslanik.’“ Iz toga slijedi da „dođi“ znači da idemo oboje zajedno.

Da bismo to protumačili u radu Stvoritelja, najprije moramo znati koji je naš zahtjev za bavljenje Torom i mitzvot (zapovijedima). Odnosno, što tražimo zauzvrat. Nagrada mora biti jasna—da razumijemo da nam se isplati odreći tjelesnih užitaka ako razumijemo da je to ono što nas ometa u postizanju cilja, koji je naša nagrada—postići uzvišeni cilj kroz naše bavljenje Torom i mitzvot, što znači da je cilj nagrada za odricanje od tjelesnih užitaka.

Stoga moramo znati da je glavna nagrada koju želimo za izvršavanje Tore i mitzvot dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što je jednakost forme, kao u „i prionuti uz Njega“. Kao što su naši mudraci rekli (Baba Batra, 16): „Stvoritelj je stvorio naklonjenost zlu, i stvorio je za nju Toru kao začin.“ To je kli (posuda) u kojoj možemo primiti svrhu stvaranja, nazvanu „činjenje dobra Njegovim stvorenjima“, što se naziva „otkrivenje Njegove Božanstvenosti Njegovim stvorenjima u ovom svijetu“, kako je napisano u članku Matan Torah („Davanje Tore“).

Poznato je da je srž rada u izgradnji kli. No ispunjenje, koje je obilje uliveno u kli, dolazi od Višeg, što je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Svakako, s Njegove strane ništa Ga ne sprječava da nam daje, i svi nedostaci koje osjećamo dolaze zato što nemamo kelim (posude) za primanje obilja, budući da naši kelim potječu iz razbijanja. To je zato što su, uslijed razbijanja posuda koje se dogodilo u svijetu Nekudim, nastale klipot (ljušture), koje primaju radi primanja, jer je u duhovnom razbijanje slično razbijanju posude u tjelesnom. Kod fizičke posude, ako je razbijena i uliješ u nju neku tekućinu, tekućina iscuri. Isto tako, u duhovnom, ako misao o želji za primanjem za sebe uđe u kli, obilje istječe prema vanjskima, odnosno izvan kedusha (svetosti).

Kedusha znači „radi Stvoritelja“. Sve što je izvan „radi Stvoritelja“ naziva se Sitra Achra (druga strana), odnosno druga strana kedusha. Zato kažemo da kedusha znači davanje, a tuma’a (nečistoća) znači primanje.

Iz tog razloga mi, koji smo rođeni nakon razbijanja, želimo samo primati. Stoga nam se ne može dati obilje, jer će ono zasigurno otići na stranu Sitra Achra.

To je jedini razlog zašto smo daleko od primanja užitka i zadovoljstva koje je Stvoritelj pripremio za nas, jer sve što bi nam On mogao dati neće ostati kod nas, već će se izgubiti, kao što su naši mudraci rekli: „Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu je dano.“ To znači da je korijen razloga zašto gubimo to što smo budale.

Ali zašto budala mora izgubiti, a mudar zadržati ono što mu je dano? Trebamo protumačiti da je budala onaj tko ostaje u svojoj prirodi, koja je ljubav prema sebi, i ne radi na taktikama kako bi mogao izaći iz želje za primanjem. Iako postoje mnogi načini i taktike da se izađe iz vlastite prirode, on ostaje nag kao na dan kad je rođen, bez druge odjeće, odjeće poznate kao „želja za davanjem“, jer s odjećom davanja može odjenuti užitak i zadovoljstvo koje treba primiti.

Međutim, ponekad čovjek započne rad u davanju i objašnjava tijelu da je to cijela svrha rada—primiti posude davanja. No nakon svih njegovih rasprava s tijelom, tijelo mu kaže: „Ne možeš promijeniti prirodu koju je Stvoritelj stvorio. A budući da se stvaranje smatra ‘postojanjem iz odsutnosti’, ono je samo u obliku želje za primanjem, pa kako se usuđuješ reći da možeš promijeniti prirodu koju je Stvoritelj stvorio?“

O tome je rečeno: „Dođi k faraonu“, što znači da ćemo ići zajedno. Ja ću ići s tobom kako bih Ja promijenio prirodu, a sve što želim jest da Me zamoliš da ti pomognem promijeniti svoju prirodu i preokrenuti je iz želje za primanjem u želju za davanjem, kao što su naši mudraci rekli (Sukkah, 52): „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svakog dana, i da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati.“

Međutim, trebamo razumjeti zašto Stvoritelj treba da Ga čovjek moli. To je primjereno za bića od krvi i mesa, koja žele čast da budu zamoljena, kako bi znala da su pomogla. Ali kako se takvo što može reći o Stvoritelju? Međutim, pravilo „nema Svjetlosti bez kli“ znači da je nemoguće dati nekome ispunjenje ako nema želju. Dokle god ne postoji želja za nečim, ako mu daješ, neće imati nikakav okus u tome. Stoga to neće moći cijeniti niti će to sačuvati od krađe.

Odnosno, postoje ljudi koji razumiju važnost stvari i uzet će mu to. Zato čovjek treba tražiti pomoć Stvoritelja, kako bi, ako mu se da neko osvjetljenje odozgo, znao kako ga sačuvati da ga vanjski ne ukradu, jer oni znaju vrijednost svakog osvjetljenja kedusha.

Iz tog razloga, kad čovjek moli Stvoritelja da mu pomogne—a prava molitva počinje upravo kad čovjek vidi da si ne može sam pomoći—tada sigurno zna da nema drugog izbora nego tražiti od Stvoritelja da mu pomogne. Inače će ostati odvojen od kedusha i neće imati izlaza iz stanja ljubavi prema sebi. Stoga, kad mu Stvoritelj pomogne, on već zna da je to dragocjena imovina koju treba pažljivo čuvati da je vanjski ne uzmu.

Isto tako, ARI kaže (Talmud Eser Sefirot, Dio 7, str. 495): „To je značenje nastojanja zle inklinacije i Sitra Achre da navedu pravednike na grijeh i da se prianjaju uz kedusha. To je zato što nemaju nikakvu vitalnost osim kroz njih. Kad se dobro i kedusha povećavaju, njihov život se umnaža. Stoga se od sada nemoj čuditi zašto naklonjenost zlu progoni čovjeka kako bi ga navela na grijeh.“

Dakle, kako ne bi izgubio ono što mu je dano, čovjek najprije mora uložiti velike napore, jer ono što  postigne trudom uzrokuje da to čuva i ne izgubi. No tijekom napora, kad čovjek vidi da je rad još uvijek daleko od dovršetka, ponekad bježi iz borbe i pada u očaj. Tada mu je potrebno veliko jačanje, da vjeruje kako će mu Stvoritelj pomoći, a činjenica da pomoć još nije došla jest zato što nije dao potrebnu količinu i kvalitetu truda za pripremu nedostatka kako bi primio ispunjenje, kao što je rečeno („Uvod u Talmud Eser Sefirot“, stavka 18): „A ako se netko bavi Torom i ne uspije ukloniti naklonjenost zlu iz sebe, to je ili zato što je bio nemaran u davanju potrebnog rada i napora u bavljenju Torom, kao što je napisano: ‘Nisam se trudio, a našao sam—ne vjeruj’, ili je možda uložio potrebnu količinu truda, ali je bio nemaran u kvaliteti.“

Stoga trebamo obratiti pažnju na „Dođi k faraonu“ i vjerovati kroz najgora moguća stanja, i ne bježati iz borbe, već uvijek imati povjerenje da Stvoritelj može pomoći čovjeku i dati mu, bilo da mu treba mala pomoć ili velika pomoć.

Uistinu, onaj tko razumije da mu je potrebna velika pomoć Stvoritelja, jer je gori od ostalih ljudi, prikladniji je da njegova molitva bude uslišana, kao što je napisano: „Gospodin je blizu onima slomljena srca i spašava one slomljena duha.“

Stoga čovjek ne bi trebao reći da nije prikladan da ga Stvoritelj približi, već da je razlog u tome što je lijen u svom radu. Umjesto toga, čovjek se uvijek mora nadvladati i ne dopustiti mislima očaja da uđu u njegov um, kao što su naši mudraci rekli (Berachot, 10): „Čak i ako je oštar mač položen na njegov vrat, ne smije se lišiti milosti“, kao što je rečeno (Job, 13): „I ako me ubije, u Njega ću se uzdati.“

Trebamo protumačiti „oštar mač položen na njegov vrat“ kao to da, iako je čovjekovo zlo, zvano „ljubav prema sebi“, položeno na njegov vrat i želi ga odvojiti od kedusha pokazujući mu da je nemoguće izaći iz te vlasti, on treba reći da je slika koju vidi istina.

Međutim, „ne smije sebe lišiti milosti“, jer tada mora vjerovati da mu Stvoritelj može dati milost, odnosno svojstvo davanja. To jest, istina je da čovjek sam po sebi ne može izaći iz vlasti primanja za sebe. Ali iz perspektive Stvoritelja, kad mu Stvoritelj pomogne, naravno da ga može izvesti. To je značenje onoga što je napisano: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje Egipta, da budem tvoj Bog.“

To je ono što govorimo u čitanju Shema—što je prihvaćanje tereta kraljevstva nebeskog—da moramo znati da je Stvoritelj Taj koji izvodi čovjeka iz vlasti primanja, koja se naziva „odvojenost“, i uvodi ga u kedusha. Tada se ostvaruje „da budem tvoj Bog“, jer se tada čovjek smatra „narodom Izraela“, a ne „narodom zemlje“.

O tome su naši mudraci rekli (Pesachim, 118): „Rabi Yehoshua Ben Levi rekao je: ‘Kad je Stvoritelj rekao Adamu HaRishonu: ‘Trnje i korov će ti rasti’, njegove su oči zasuzile. Rekao Mu je: ‘Gospodaru svijeta, zar ću ja i moj magarac jesti iz istog korita?’ Budući da mu je rekao: ‘U znoju svoga lica jest ćeš kruh’, njegov se um odmah smirio.’“

Međutim, trebamo razumjeti prigovor Adama HaRishona, koji je pitao o djelovanju Stvoritelja, zašto je zaslužio jesti iz istog korita kao magarac. To je opravdan prigovor. Dokaz tome je da mu je Stvoritelj savjetovao da jede kruh. Da to nije bio opravdan prigovor, Stvoritelj ne bi prihvatio njegov argument. Taj argument, koji kaže: „Zar ću ja i moj magarac jesti iz istog korita“, teško je razumjeti. U čemu je njegova prednost? Uostalom, naši mudraci su rekli (Sanhedrin, 38): „Naši mudraci su rekli: ‘Čovjek je stvoren uoči Shabbat (šabata) kako bi mu, ako se uzoholi, bilo rečeno: ‘komarac je bio prije tebe u djelu stvaranja.’’“

Prema tome, ako je komarac bio prije njega, u čemu je prigovor glede jedenja iz istog korita kao magarac? Međutim, trebamo protumačiti da je nakon grijeha pao u ljubav prema sebi. Iz toga slijedi da je postao sličan magarcu, koji ne razumije ništa osim ljubavi prema sebi. To je značenje „Njegove su oči zasuzile i rekao je: ‘Zar ću ja i moj magarac jesti iz istog korita’“, odnosno iz iste razine ljubavi prema sebi?

Zato mu je dan savjet: „U znoju svoga lica jest ćeš kruh.“ Kruh se smatra hranom čovjeka. To jest, kroz trud u „U znoju svoga lica jest ćeš kruh“, što je hrana čovjeka, on izlazi iz stanja „naroda zemlje“ i tada se naziva „narod Izraela“, što je Yashar-El (ravno prema Stvoritelju).

Ali Egipat—što je bio narod Izraela u izgnanstvu, jer se Egipat naziva „narod nalik magarcu“—znači da je namjera samo radi ljubavi prema sebi. Zbog toga je tada spasenje Izraela bilo to što ih je Stvoritelj izveo iz Egipta. To je značenje potrebe da se pri prihvaćanju tereta kraljevstva nebeskog namjerava: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje Egipta, da budem tvoj Bog“, jer upravo snagom Boga možemo izaći iz Egipta i biti nagrađeni s „da budem tvoj Bog“.