Pismo br. 59

8. lipnja 1962., Shavuot, Antwerpen

Mom prijatelju…

U vezi s tvojim pitanjem o riječima naših mudraca: „Tvrdoglav i buntovan sin nije postojao niti će postojati. Nego, proučavaj i primi nagradu“ (Sanhedrin, str. 71a). Tora je duža od zemlje, pa zašto su dane stvari koje su samo za „proučavaj i primi nagradu“, a ne stvarne stvari?

Također si pitao o nagradi. Zapravo, čovjek treba služiti ravu ne kako bi primio nagradu, što znači Lishma (u Njezino ime).

Također trebamo razumjeti da je poznato kako je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da će stvorenja primiti užitak i zadovoljstvo. A razlog zašto se stvorenja moraju baviti Torom i mitzvot bez nagrade jest taj što je to samo ispravak sa strane stvorenja, budući da stvorenja ne mogu okusiti primanje zadovoljstva bez srama. Sveti Zohar to naziva: „Onaj koji jede ono što nije njegovo, boji se pogledati Mu u lice.“

To jest, osjećamo nedostatak pri primanju zadovoljstva, pa nam je dan lijek Tore i mitzvot, pomoću kojih čovjek postaje prikladan primiti sva zadovoljstva koja je Stvoritelj zamislio za naše dobro, i tada neće biti mane srama jer je sve samo radi Stvoritelja. Iz toga slijedi da je to tumačenje ispravak pomoću kojeg možemo primiti nagradu, a da ona neće biti za nas same, nego za Stvoritelja. Inače je nemoguće primiti nagradu, odnosno zadovoljstva, jer se zadovoljstvo naziva „nagrada“.

A što se tiče „nije postojao niti će postojati“, objašnjeno je da postoje stvari koje čovjek može postići tijekom šest tisuća godina. Budući da je moguće postići tajnu, te su nam stvari dane u tjelesnosti kao djela koja treba izvršavati. To se odnosi na svijet djelovanja.

Međutim, postoje stvari koje se mogu postići samo u sedmom tisućljeću. Stoga, premda su naznačene u tjelesnom činu mitzve, kao što je tvrdoglav i buntovan sin, one se ne provode tijekom šest tisuća godina. Zato to ne treba postati stvarni rad, nego „proučavaj i primi nagradu“, jer samo proučavanje pripada šest tisuća godina, dok će nagrada, odnosno više postignuće, biti u sedmom tisućljeću. To se naziva „nije postojao“ na početku šest tisuća godina „niti će postojati“ na kraju šest tisuća godina. Nego će se pojaviti na početku sedmog tisućljeća.

U smislu etike, trebamo protumačiti da čovjek ponekad dolazi u stanje takve niskosti da ne osjeća nikakav okus u Tori i molitvi. Iako uči, zna i osjeća istinu o sebi – da pravi razlog zbog kojeg nastavlja učiti Toru nije strah od Nebesa, nego navika, a osobito zbog toga što će ljudi reći. To jest, kad okolina u kojoj se nalazi vidi da popušta u učenju Tore, smatrat će ga praznom posudom bez straha od Nebesa i neće ga poštovati kao prije. Stoga će, ako napusti učenje Tore, trpjeti zbog svoje okoline, a njegova će ga obitelj prezirati.

Isto je i s molitvom; moli samo iz navike, ali bez ikakve obaveze koja proizlazi iz straha od Nebesa. Nastavlja s time također iz istog razloga kao i s učenjem Tore. Ali najvažnije je da ne vidi nikakvu svrhu u svom životu i ne može još dugo nastaviti u takvom stanju.

Za to postoji ispravak nazvan „ministar zaborava“. Čovjek zaboravlja cilj, odnosno razlog koji ga obvezuje nastaviti baviti se Torom i molitvom. Kad zaboravi razlog koji ga prisiljava, nastavlja s Torom i mitzvot samo iz navike. Ako ima priliku izaći iz te okoline, odmah to čini.

U takvom stanju potrebna nam je velika milost kako bismo se mogli držati sve dok gnjev – odnosno niskost – ne prođe. A budući da patnje pročišćuju čovjekove grijehe, kroz patnju mu se odozgo iskazuje milost i daje mu se iluminacija straha od Nebesa, te se vraća u život. Tako se stanje vraća na ono kakvo je bilo prije njegova pada u stanje niskosti.

To gore navedeno vrijeme niskosti naziva se „nije postojao niti će postojati“, što znači da nije bilo u svrsi stvaranja niti će biti. Takva se stvar naziva „pit stop“, jer postoji stanje Kedusha (svetosti) i stanje Tuma’a (nečistoće).

Čovjek se može nadati pokajanju iz stanja Tuma’a, ali gore navedeno stanje naziva se stanjem „smrti“. To jest, sve što čini bez života je i smatra se mrtvim. To nije bilo u cilju niti će biti. U tom slučaju, zašto je to potrebno? Međutim, „proučavaj i primi nagradu“, što znači da u tom stanju čovjek mora zahtijevati Stvoritelja, kao što su naši mudraci rekli: „Cion; nitko ga ne zahtijeva“, što znači da je potrebno zahtijevanje. To jest, takvo je stanje dano čovjeku kako bi imao mjesta za zahtjev, da usmjereno zahtijeva od Stvoritelja da ga približi Kedusha.

Ali kad čovjek izvršava mitzvot, osjeća o sebi da će ga Stvoritelj približiti. Međutim, upravo je to vrijeme, nazvano „pit stop“, mjesto za zahtjev kroz molitvu i molbu.

Neka Stvoritelj otvori naše oči u Svojoj Tori

Baruch Shalom HaLevi Ashlag

Sin Baal HaSulama

P.S.

Što se tiče brojanja Omera, poznato je da je čovjekov glavni rad povezati se sa Stvoriteljem.

Omer dolazi od riječi „skupljanje snopova“. RASHI je protumačio: „kako je prevedeno, skupljanje snopova, sabiranje.“ To znači da čovjek postaje nijem i ne otvara usta prigovorima protiv Stvoritelja, nego za takvu osobu vrijedi: „Sve što Milosrdni čini, čini za dobro“ (Berachot 9), i kaže da će on, odnosno njegova misao i želja, biti samo za Stvoritelja – tada on skuplja.

To jest, povezivanjem svih svojih misli i želja čvrstom vezom u kojoj postoji samo jedan cilj – donijeti zadovoljstvo Stvoritelju – čovjek se smatra onim koji „skuplja“.

Tumači kažu da brojanje Omera dolazi iz riječi: „A pod Njegovim nogama bijaše nešto poput safirne opeke, čisto poput nebeskog tijela.“ To znači da povezivanjem sa Stvoriteljem čovjek biva nagrađen otkrivenjem Svjetlosti Stvoritelja koja se pojavljuje nad njim. Iz toga slijedi da kad čovjek skuplja, vežući sve želje u jedan čvor, odnosno u jednu svrhu – za Stvoritelja – tada taj Omer svijetli. To je značenje brojanja Omera (skupljanja), kada čovjek svijetli Svjetlošću Stvoritelja.

A budući da se Židov sastoji od sedam kvaliteta, koje moraju biti ispravljene da budu za Stvoritelja, i postoji pravilo da svaka kvaliteta uključuje ostale, tada imamo sedam puta sedam, odnosno četrdeset i devet dana. Zato brojimo četrdeset i devet dana do dana primanja Tore.

Omer dolazi od riječi Seorim (ječam/mjere). To znači da dolazi od mjerenja, mjerenjem u srcu veličine Stvoritelja, kao što sveti Zohar tumači stih: „Njezin muž poznat je na vratima.“ Sveti Zohar kaže: „Svaki prema onome što procjenjuje u svom srcu“, do te mjere je Svjetlost Stvoritelja nad tom osobom.

To se naziva „vjera“. Kad čovjek bude nagrađen vjerom u Stvoritelja, to se smatra „zvijeri“. To je značenje da je Omer od ječma, koji je hrana za životinje, što znači da još nije bio nagrađen pogledom Tore. Ali na Shavuot, kad bude nagrađen primanjem Tore, prima pogled Tore. Zbog toga prinosimo prinos od pšenice, koja je hrana za čovjeka, odnosno govorećeg. No prije nego što čovjek bude nagrađen Torom, koja je govoreći stupanj, to se smatra prinosom od ječma, koji je hrana za životinje. Tada se to naziva „skupljanje snopova“, što se smatra nijemošću, koja je samo živi stupanj, a ne govoreći, jer samo kroz Toru bivaju nagrađeni time da budu „govoreći“.