Što je „desna linija“ u radu?

Članak br. 38, 1991.

Naši mudraci su rekli (Avot de Rabbi Natan 11:2): „Svatko tko se uzvisuje riječima Tore na kraju biva ponižen, a svatko tko se ponižava riječima Tore na kraju biva uzdignut.“

Trebamo razumjeti zašto je upravo u vezi s riječima Tore zabranjeno uzdizati se. Uostalom, općenito je zabranjeno biti ohol, kao što je napisano: „Budi vrlo, vrlo ponizan“ (Avot 4:4). Također je rečeno: „Svatko tko je ohol, Stvoritelj kaže: ‘Ja i on ne možemo prebivati u istom prebivalištu.’“ Pa zašto su govorili upravo o riječima Tore?

Poznato je da imamo dva razlučivanja u izvršavanju Tore i mitzvot: 1) 613 Eitin (aramejski, savjeti), 2) 613 Pkudin (polozi, depoziti). Ta dva razlučivanja dolaze nam iz dvaju razlučivanja koja postoje u svijetu: 1) svrha stvaranja, 2) ispravak stvaranja.

U vezi sa svrhom stvaranja, Njegova želja je činiti dobro Svojim stvorenjima, zbog čega je u stvorenjima stvorio želju i čežnju da prime užitak i zadovoljstvo. Ova kli (posuda) za primanje zadovoljstva dolazi od Stvoritelja. Stoga je ta kli potpuna. Drugim riječima, čovjek ne mora raditi da bi sebi stvorio kli, jer mu ona dolazi prirodno, budući da gdje god vidi da postoji nešto u čemu se može uživati, odmah čezne za tim, kao što je napisano: „Oko vidi, a srce žudi.“

Međutim, nakon toga učinjena je korekcija kako bi se spriječio problem srama pri primanju užitka i zadovoljstva: učinjeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da ne možemo vidjeti da postoji užitak. Prirodno, čovjek ne vidi užitak i zadovoljstvo kako bi čeznuo za tim užitkom i zadovoljstvom koje Stvoritelj želi dati stvorenima. Ali kada steknu posude davanja, primanjem zadovoljstva u tim kelim uklonit će se sram pri primanju zadovoljstva. Tada se skrivenost uklanja i oni vide užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati stvorenjima.

Međutim, moramo znati da je sav naš rad u stvaranju posuda davanja, budući da je naša kli protivna našoj prirodi. No kako čovjek može ići protiv prirode? Zato počinjemo izvršavati Toru i mitzvot kako bismo primili nagradu, kao što Zohar kaže — da Toru i mitzvot trebamo izvršavati iz straha.

Taj strah dijeli se na dva načina: 1) izvršavanje Tore i mitzvot zbog nagrade i kazne u ovom svijetu, poput zdravlja i opskrbe, 2) izvršavanje Tore i mitzvot zbog nagrade i kazne u budućem svijetu, što znači ići u Raj, a ne u Pakao.

Slijedi da ta dva razlučivanja ne proturječe volji za primanjem, koja je ljudska priroda. Nakon toga čovjek ulazi u rad „nepokretnog stupnja Kedushe (svetosti)“, a „nepokretno“ je prvi stupanj na kojem svi počinju. To se odnosi na cijeli kolektiv, što znači da, kao okružujuća, Svjetlost svijetli cijelom Izraelu, to jest svima koji imaju vezu s Torom i mitzvot. Okružujuća Svjetlost (Ohr Makif) svijetli u njima, jer Okružujuća Svjetlost znači da Svjetlost svijetli izvan kelim, budući da Svjetlosti treba kli kako bi imala jednakost sa Svjetlošću.

Drugim riječima, budući da Svjetlost teži davati, isto tako i kli treba težiti davanju. Dok čovjek još nije osposobio svoje kelim da rade kako bi davali, Svjetlost ostaje izvan kli. Ipak, odande svijetli na kli, i time kli postupno stječe potrebu da se izjednači sa Svjetlošću te traži savjet kako se izjednačiti sa Svjetlošću — to jest kako da kli, koja se naziva „volja za primanjem“, dobije snagu raditi kako bi davala.

Zohar kaže da postoji način izvršavanja Tore i mitzvot iz straha:
3) On izvršava Toru i mitzvot zato što je „On velik i vlada“. To znači da strah koji ga vodi da izvršava Toru i mitzvot nije zato što će volja za primanjem u tome uživati, odnosno da će izvršavanjem Tore i mitzvot primiti neku nagradu u kojoj će uživati. Naprotiv, veličina i važnost Kralja ga obvezuju, jer želi služiti Kralju i ne želi nikakvu nagradu za svoj trud u Tori i mitzvot. Naprotiv, stvari koje čini kako bi davao Kralju jesu njegovo zadovoljstvo.

Međutim, kako čovjek može steći taj osjećaj veličine i važnosti Kralja, dok postoji skrivenost nad veličinom i važnošću Kralja, koja je učinjena kroz Tzimtzum (ograničenje)? Ako je tako, odakle će uzeti veličinu Stvoritelja?

Ovdje počinje rad na način „vjere iznad razuma“, gdje čovjek mora vjerovati u veličinu i važnost Kralja. Ovaj rad smatra se time da čovjek mora tražiti od Stvoritelja da se „Njegovo veliko ime uzvisi i posveti“, što znači da će se veličina i važnost Stvoritelja otkriti u svijetu. Sve dok je čovjek uronjen u volju za primanjem, učili smo da postoji ispravak koji se naziva „skrivenost nad Providnošću“, da Stvoritelj upravlja svijetom na način dobra i činjenja dobra.

Inače ne bi bilo mjesta za izbor, odnosno ne bi bilo moguće učiniti nešto kako bi se davalo. Poznato je da se lakše odreći manjih zadovoljstava i reći: „Ako nije radi davanja, ne želim ih koristiti.“ No  velikih se zadovoljstava sigurno teško odreći. Zbog toga je morala postojati skrivenost nad Providnošću.

Međutim, da bi čovjek mogao postojati u svijetu — a bez zadovoljstva nema postojanja za stvorenja, jer je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima — zato ARI kaže da su kroz razbijanje posuda, koje se dogodilo u svijetu Nekudim, iskre pale u klipot (ljuske) i održavaju klipot kako se ne bi poništile. One se nazivaju „sitna svjetlost“, prema riječima Zohara, i iz te sitne Svjetlosti proizlaze sva tjelesna zadovoljstva.

Nasuprot tome, pravo zadovoljstvo odijeva se u Tori. Stoga kod tjelesnih zadovoljstava, gdje zadovoljstva nisu tako velika kao duhovna, počinjemo vježbati kako ih primati radi davanja. U onoj mjeri u kojoj čovjek ulazi u rad davanja, u toj mjeri se od njega uklanjaju skrivenost i prikrivanje nad zadovoljstvom u Tori i mitzvot.

Međutim, kako čovjek stječe snagu da radi radi davanja čak i u malim zadovoljstvima? Uostalom, čovjek može raditi samo radi vlastite koristi. Dakle, na koji način može započeti, kako bi imao nešto nad čime će se odreći svoje vlastite koristi? Odgovor je da su naši mudraci o tome rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin, jer Svjetlost u njoj ga reformira (ispravlja).’“ Drugim riječima, kada se čovjek bavi Torom, mora usmjeriti da mu Tora daje Svjetlost kako bi želio raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe. Ovo razlučivanje naziva se „613 Eitin (savjeta)“. Drugim riječima, to su samo savjeti kako postići jednakost forme, koja se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem“.

Jednom kada čovjek bude nagrađen kli koja se naziva „želja za davanjem“, tada biva nagrađen Torom, koja su imena Stvoritelja. Prema riječima Zohara, ovo razlučivanje naziva se „613 Pkudin (pologa)“, što znači da je u svakoj mitzva položena posebna Svjetlost koja pripada toj mitzva. Ta Tora razlučuje se kao „imena Stvoritelja“.

Tada čovjek može postići užitak i zadovoljstvo koji postoje u misli stvaranja, nazvanoj „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“, i tada biva nagrađen razlučivanjem: „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno.“ To je razlučivanje koje čovjek treba postići, kao što je napisano u knjizi Plod mudraca (Pri Haham; פרי חכם; sv. 1, str. 118).

Međutim, srž čovjekova rada počinje kada želi izvršavati Toru i mitzvot zbog veličine Stvoritelja, što znači da želi postići stanje u kojem su sva njegova djela radi davanja. Tada osobi dolaze usponi i padovi, jer je sve izgrađeno na vjeri iznad razuma. Stoga ponekad vjera svijetli, a ponekad ne svijetli. Tada čovjek mora vjerovati da „Ne postoji ništa osim Njega“, što znači da „ne postoji druga sila u svijetu osim sile Stvoritelja“.

Baal HaSulam je rekao da čovjek mora vjerovati da i padove daje Stvoritelj, što znači da mora vjerovati iznad razuma da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta. To jest, i važnog čovjeka i običnog čovjeka. Drugim riječima, čak i ako čovjek osjeća da je običan čovjek, da mu nedostaje Tora i da je lišen snage za rad, ipak mu kroz molitvu Stvoritelj daje sve, ako moli Stvoritelja da ga približi i želi služiti Kralju bez ikakve nagrade.

Međutim, što može učiniti ako se tijelo s time ne slaže? Zbog toga traži od Stvoritelja da ga uzme kao slugu koji će služiti Stvoritelju. I premda nema nikakve zasluge nad drugima, osjeća unutarnji poticaj koji ga budi da bude sluga Kralja. No nema vlast nad tijelom, pa zato traži od Stvoritelja da mu pomogne. To se smatra time da vjeruje da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta.

Međutim, kada čovjek osjeća nedostatak i vlastitu niskost — a postoji pravilo da se ne može živjeti od nedostataka, nego se može živjeti samo od ispunjenja, jer čovjek može živjeti samo ondje gdje osjeća okus cjelovitosti — zato mu je dan drugi način rada, koji se naziva „desna linija“. Na taj način čovjek osjeća cjelovitost. No ovdje, kada čovjek želi prijeći s „lijeve linije“, što je nešto što zahtijeva ispravak, koji se u radu naziva „lijevo“, a ispravak se odnosi upravo na stanje kada postoji kvarenje. Tada je moguće govoriti o ispravku.

Stoga, kada čovjek u lijevoj liniji vidi da nema vlast nad tijelom i da ono ne želi činiti ništa osim radi vlastite koristi, kako tada može prijeći na desnu liniju i biti sretan što ima cjelovitost te hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju što ga je približio Svome radu? Uostalom, to su dva teksta koji proturječe jedan drugome.

Stvar je u tome, kao što je rekao Baal HaSulam, da u radu Stvoritelja uvijek postoje proturječja, koja se nazivaju „desno“ i „lijevo“. Tako je u višim svjetovima, i oni su u međusobnom proturječju sve dok ne dođe treća linija i presudi između njih, kao što je napisano: „Dok ne dođe treći zapis i presudi između njih.“ Rekao je da i u poretku rada postoje proturječja, koja se protežu iz viših korijena. S jedne strane vidimo da stih kaže: „i srce mu se uzvisilo na putovima Gospodnjim“. S druge strane, naši mudraci su rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Međutim, to se odnosi na dva vremena, jedno za drugim, i tek se na kraju rada primjenjuju u isto vrijeme. Drugim riječima, kada čovjek dođe do srednje linije, to je kao što su naši mudraci rekli: „Tri su partnera u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka. Njegov otac daje bijelo, njegova majka daje crveno, a Stvoritelj daje dušu“, jer se samo u srednjoj liniji svi oni nalaze zajedno.

Stoga, kada čovjek hoda u lijevoj liniji, treba biti s ponosom, kao što su naši mudraci rekli: „i srce mu se uzvisilo na putovima Gospodnjim“. Drugim riječima, treba reći ono što su naši mudraci rekli (Sanhedrin 37): „Zato svaki čovjek mora reći: ‘Svijet je stvoren radi mene.’“ To jest, treba nastojati postići svrhu stvaranja, koja je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima.

Stoga treba nastojati da se svrha stvaranja ostvari u njemu, a prije nego što je postigao cilj, treba osjećati nedostatak i žaliti što nije postigao cjelovitost koja priliči stvorenju koje je Stvoritelj stvorio. To se naziva „lijevo“, što znači nedostatak.

Međutim, što osoba treba učiniti prije nego postigne cjelovitost i dok osjeća nedostatak, budući da ne može živjeti od nedostataka i mora primiti životnu snagu, a životnu snagu možemo primiti samo iz cjelovitosti — jer iz toga čovjek izvodi užitak i zadovoljstvo, i iz toga može postojati — dok iz lijeve linije nije moguće živjeti?

U to vrijeme čovjek treba prijeći na desnu liniju, koja se naziva „cjelovitost“. No kako može primiti cjelovitost kada vidi da je ogoljen i siromašan? Iz čega može primiti cjelovitost? To jest, iz čega može primiti užitak i zadovoljstvo u tom stanju?

Odgovor je da u to vrijeme čovjek treba reći da ne vidi da je važniji od drugih ljudi, koji nemaju tu privilegiju da imaju želju i čežnju za Torom i mitzvot. To jest, oni nemaju čak ni potrebu za Lo Lishma (ne u Njezino ime). Međutim, on vidi da mu je Stvoritelj dao želju i čežnju da učini nešto u Tori i radu. Iako ne osjeća nikakav okus u radu, ipak u pogledu rada ima privilegiju da nešto čini. Jedino je to što su mu namjere pogrešne, ali vidi da ipak ima neko uporište, dok drugima Stvoritelj nije dao želju i čežnju da čine nešto u Tori i radu, i on vjeruje da je to velika stvar. Iako još ne osjeća važnost toga, ipak vjeruje u to iznad razuma.

Štoviše, vidi da ima mnogo ljudi koji su sretni kada se bave Torom i mitzvot. Oni su radosni i svjetovne ljude smatraju pukim zvijerima, ali uopće ne razmišljaju o namjeri. Stoga, zašto on ne bi bio jednako sretan kao i oni, koji osjećaju cjelovitost u svom radu? Zašto bi on zaslužio veću cjelovitost? To jest, ako vidi da ne može raditi radi davanja, osjeća nedostatak. Tko kaže da on zaslužuje viši stupanj od njihovoga?

Slijedi da se čovjek mora poniziti i reći da ne zaslužuje viši stupanj od drugih, i iz toga čovjek može primiti cjelovitost, što znači biti sretan s onim malim uporištem koje ima u radu Stvoritelja. Iz toga treba biti sretan cijeli dan.

Prema gore navedenome trebamo protumačiti ono što smo pitali: „Zašto je napisano: ‘Svatko tko se uzvisuje riječima Tore na kraju biva ponižen, a svatko tko se ponižava riječima Tore na kraju biva uzdignut’?“

Pitali smo: zašto je to zabranjeno upravo u vezi s riječima Tore, kada su naši mudraci rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan“, a ne nužno u vezi s riječima Tore?

Odgovor je da se to odnosi na one koji žele hodati putem Stvoritelja putem istine, što znači da sav njihov rad bude samo radi davanja. Oni izvršavaju ono što je napisano: „I srce mu se uzvisilo na putovima Gospodnjim“, a taj „ponos“ nije u tome da želi nešto za vlastitu korist. Naprotiv, on želi poništiti se pred Stvoriteljem, a za sebe želi usmrtiti tu želju koja se naziva „volja za primanjem“. On želi izvršiti ono što su naši mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se za nju ‘usmrti’.“

Slijedi da njegov ponos nije poput onoga kod čovjeka koji je ohol, za kojega je rečeno: „Svatko tko je ohol, Stvoritelj kaže: ‘Ja i on ne možemo prebivati u istom prebivalištu.’“ Naprotiv, ovdje je njegov ponos u tome što želi usmrtiti vlastitu volju za primanjem i ne biti poput ostalih ljudi, koji brinu samo za vlastitu korist.

Ipak, rekli su da postoji vrijeme kada treba biti u niskosti, što znači biti zadovoljan s malo. Drugim riječima, ne mora biti sluga Stvoritelja više nego drugi. Naprotiv, kao što opća javnost radi u djelovanju i ne obraća pozornost na namjeru, oni se zadovoljavaju time i sve čine radosno, svatko prema stupnju koji je primio odgojem. Stoga u to vrijeme kaže: „I ja ‘živim među svojim narodom’ i ne trebam veličinu.“

Doista, trebamo to razumjeti, jer je bolje da radi na putu postizanja stanja Lishma (u Njezino ime)! Odgovor je da postoji mnogo rada prije nego što postignemo stupanj Lishma. U međuvremenu, tijekom rada postoje usponi i padovi jer je ovaj rad protiv prirode. Kada čovjek vidi da još ne napreduje na putu postizanja želje za davanjem, tada osjeća nedostatak, a čovjek ne može primiti životnu snagu i radost iz nedostataka. Stoga je u to vrijeme bez životne snage.

To se naziva „rad lijeve linije“. Stoga čovjek mora prijeći na rad desne linije, gdje „desno“ znači cjelovitost. Kada čovjek osjeća da je u stanju cjelovitosti, iz toga može izvući radost i životnu snagu te uživati u radu koji čini za Stvoritelja, i hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju što ga je nagradio makar i malim uporištem u radu Stvoritelja. Inače čovjek ne može opstati i mora pasti u stanje tuge.

U stanju tuge čovjek ne može raditi. Naprotiv, sve svoje zadovoljstvo može pronaći u snu, jer kada čovjek spava, osjeća kao da je pobjegao od svoje patnje. Zbog toga čovjek mora ući u rad opće javnosti. No nakon toga čovjek ponovno ulazi u rad lijeve linije, ali to treba biti ograničeno i odmjereno. Većinu vremena čovjek treba biti u radu desne linije, sve dok mu Stvoritelj ne pomogne i ne da mu srednju liniju, kao što je rečeno da su tri partnera u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka.

Prema gore navedenome trebamo protumačiti ono što je napisano (Brojevi 24:7): „Voda će poteći iz njegovih vedara.“ „Voda“ se naziva Tora. „Njegova vedra“ dolazi od riječi „vedro“, to jest posuda kojom se crpi voda. Dli (vedro) dolazi od riječi Dal (siromašan), što znači siromaštvo, a „nema siromaštva osim u znanju“.

Stih dolazi reći da onaj tko želi biti nagrađen Torom, što znači da će mu Stvoritelj otvoriti oči u Tori, mora proći kroz mnoga, mnoga stanja sve dok ne bude nagrađen otvaranjem očiju u Tori. Trebamo znati da je nemoguće biti nagrađen Torom prije nego što čovjek bude nagrađen kelim koje su prikladne za Toru.

Zbog toga, prije nego što budemo nagrađeni s 613 Pekudin, najprije moramo proći kroz izvršavanje 613 Eitin, koji su savjeti kako steći sredstva da se čovjek osposobi postići stupanj 613 Pekudin. U to vrijeme postoji pitanje lijeve linije i desne linije. Poznato je da početak treba biti u jednoj liniji, nakon čega prelazimo na lijevu liniju, a tada ta jedna linija postaje desna linija. Zatim, kada jedna linija postane desna linija, teško je hodati u jednoj liniji, to jest biti u radosti i životnoj snazi samo iz bavljenja djelovanjem, a ne razmišljati o tome je li to radi davanja.

…Sada, kada je prošlo vrijeme rada na lijevoj liniji, to jest u stanju ponosa, kao u riječima „srce mu se uzvisilo na putovima Gospodnjim“, kada ne želi biti poput opće javnosti nego želi raditi na način pojedinaca, kako se poslije može poniziti i hodati putem koji se prije nazivao „jedna linija“, što znači da još nije znao da postoji druga linija, a sada kada vidi da postoji pitanje lijeve linije, kako se može poniziti i ponovno prihvatiti put koji je napustio i reći: „Vraćam se putu za koji sam rekao da je prikladan za obične ljude, a ne za mene“? Stoga mu je teško vratiti se putu koji se sada naziva „desna linija“.

On nam ovdje dolazi reći da se čovjek mora vratiti u stanje „siromašan i bijedan“, kao da nema razum zašto se vraća putu cjelovitosti, koji se sada naziva „desno“. Međutim, svaki put mora se ponovno vratiti na lijevu liniju. Slijedi da se svojim povratkom u stanje „desno“ on čini siromašnim. A od mnogih Dal (siromašan) i bijednih nastaje dli (vedro), a vedro postaje vedra, i iz njih će poteći voda, a voda se naziva „Tora“.

Drugim riječima, kroz ta vedra kasnije će biti nagrađen Torom. To je značenje riječi: „Svatko tko se uzvisuje riječima Tore na kraju biva ponižen“, jer se mora poniziti i hodati desnom linijom, a svatko tko se ponizi i hoda desnom linijom biva uzdignut i biva nagrađen Torom.