Što je “ljiljan među trnjem” u radu?

Članak br. 22, 1991

Zapisano je u Zoharu (Ki Tissa, stavci 31-32): “Kao ljiljan među trnjem, takva je moja žena među kćerima.” Stvoritelj je želio učiniti Izrael sličnim onome što je iznad, kako bi postojao jedan ljiljan na zemlji koji je poput ljiljana iznad, što je Malchut. I mirisni ljiljan, profinjeniji od svih ljiljana na svijetu, jest samo onaj koji raste među trnjem. Taj ima miris kakav treba imati, što su sedamdeset duša, i doveo ih je među trnje, što su Egipćani. U to vrijeme ljiljan je procvjetao među njima. Kada je Stvoritelj želio izdvojiti ljiljan između njih, trnje se osušilo i bilo odbačeno i pokvarilo se sve dok se nije smatralo ničim.”

Trebamo razumjeti što to implicira za nas u radu, kada čovjek mora biti sličan višem ljiljanu, i zašto se baš kad je među trnjem smatra odabranijim i profinjenijim od ostalih ljudi, kao što je zapisano: “Zato je sedamdeset duša sišlo u Egipat, kako bi se pročistile.”

Baal HaSulam je rekao: Zašto se Malchut naziva “ljiljan”? To je zato što čovjek može preuzeti teret kraljevstva Nebeskog samo prevladavanjem želje za primanjem u sebi, jer ona dolazi i pita čovjeka kada želi raditi kako bi davao, tj. radi Stvoritelja, a ne radi sebe: “Što je ovaj rad za tebe?” To jest: “Što ćeš dobiti time što želiš raditi radi Stvoritelja?”

Zapisano je u Pashalnoj Hagadi: “Odgovor je: ‘Otupljuj mu zube.’” To znači da se ne smijemo raspravljati s njom, već joj otupiti zube, tj. moramo je nadvladati silom. To jest, kada dolazi sa svojim pitanjima (moramo zapamtiti da dolazi s tim pitanjima upravo kada čovjek želi raditi kako bi davao; tada postoji mjesto za pitanje “Zašto?” Ali kada čovjek radi kako bi primio nagradu, taj zlikovac nema što pitati), ne smijemo odgovarati niti razmišljati što joj odgovoriti. Umjesto toga, moramo znati da je gubitak vremena željeti pronaći odgovore na njezina pitanja. Naprotiv, kada dolazi i pita, čovjek treba odmah postupiti prema njoj silom i nadvladati je silom, a ne argumentima.

Budući da svaki put, čak i kada ju je čovjek jednom nadvladao, ona i dalje nije impresionirana time, i svaki put kad želi učiniti nešto radi Stvoritelja, ona dolazi sa svojim pitanjima, ovdje postoji mnogo “otupi mu zube”. Zato se Malchut naziva “ljiljan”. Drugim riječima, kada čovjek želi biti nagrađen kraljevstvom Nebeskim, koje se naziva “vjera”, mora proći proces mnogih “otupi mu zube”, zbog čega se Malchut naziva “ljiljan”. Rekao je da je to značenje riječi “Pobjedniku na ljiljanima”, tj. da pobjeda dolazi upravo kroz ljiljane.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti značenje “kao ljiljan među trnjem” i zašto je baš kada je među trnjem profinjeniji od drugih ljiljana. Trebamo znati što je trnje u radu. U tjelesnosti, trnje bode ljiljan, ali što to implicira u radu? To znači da kada zlikovac dolazi i pita “Što je ovaj rad za tebe?”, tim pitanjima bode čovjekove misli i srce i uzrokuje da čovjek pati. Kao što trnje bode u tjelesnosti, tako pitanja bodu čovjeka.

On trpi muke, tj. ta ga pitanja udaljuju od rada, jer čovjek ne može uvijek nadvladati njihova pitanja i počinje vidjeti da opada iz Kedusha (svetosti), jer obično ta pitanja dolaze tijekom uspona, kad čovjek razumije da se isplati raditi kako bi davao.

Ali odjednom dolazi sa svojim pitanjima i čovjek je mora nadvladati. Tada dolazi i traži pomoć od Stvoritelja da mu pomogne, jer vidi da je sam ne može nadvladati. Slijedi da uvijek treba milosrđe s Nebesa.

Kao što je zapisano u Knjizi Zohar, pomoć koja dolazi odozgo smatra se dušom koju prima svaki put. To se smatra da je pomoć koju prima odozgo Svjetlost koja daje čovjeku snagu da nadvlada zlo u sebi. O tome je rečeno: “Onaj koji se dolazi pročistiti, pomaže mu se.”

Time možemo protumačiti riječi “kao ljiljan među trnjem”, i ljiljan koji je mirisniji i profinjeniji od svih ostalih ljiljana na svijetu jest samo onaj koji je rastao među trnjem. Drugim riječima, upravo zato što je među trnjem, ono ga bode, tj. kraljevstvo Nebesko. Kada čovjek preuzima na sebe rad kako bi davao, to se naziva “ljiljan”.

Tada zlikovac dolazi sa svojim pitanjima “Što je ovaj rad za tebe?” i bode kraljevstvo Nebesko u njegovu srcu. Svaki put mora nadvladati i moliti se i tražiti pomoć. Time ljiljan postaje mirisan, jer miris je, kao što je zapisano: “I oni su mirisali u strahu od Stvoritelja”, što je profinjenije od svih ljiljana na svijetu koji nemaju trnje da ih bode. Ti ljiljani nisu tako profinjeni kao ljiljan koji je među trnjem.

Iz ovoga učimo da se čovjek ne treba uznemiriti kad mu zlikovac stalno dolazi i postavlja pitanje: “Što je ovaj rad za tebe?”, i kada ga ne može nadvladati. Nije kako čovjek ponekad misli, da mu te misli dolaze zato što nije prikladan za rad Stvoritelja. Naprotiv, činjenica da mu zlikovac dolazi jest zato što odozgo žele pomoći da postigne višu Kedusha (svetost). Zato mu se daju ove smetnje, kako bi imao potrebu tražiti pomoć.

Stoga, kad čovjek vidi da po svojoj prirodi nije sposoban raditi kako bi davao, njegov rad u to vrijeme jest povećati svoje molitve Stvoritelju da mu pomogne odozgo, kako bi mogao raditi u korist davanja.

Nasuprot tome, običan ljiljan — tj. drugi ljudi koji izvršavaju Toru i mitzvot radi primanja nagrade — iako se i to smatra ljiljanom, tj. tijelo se ne slaže izvršavati Toru i mitzvot čak ni radi nagrade, i to zahtijeva rad i napor, budući da moramo vjerovati u nagradu i kaznu, čemu se tijelo protivi, ali kako to nije protiv prirode, jer je njegov rad za vlastitu korist, ljiljan u njegovu srcu, koji se naziva “kraljevstvo Nebesko”, ne smatra se kao da osjeća da postoji trnje koje ga bode.

Stoga, iako je Lo Lishma (ne u Njezino ime) važna stvar, to se naziva samo “ljiljan”, budući da ne trpi ubode od trnja. Zato nema potrebu moliti Stvoritelja da mu pomogne nadvladati. Prirodno, on također ne privlači Kedusha odozgo, pomoću koje bi primio pomoć odozgo. Iz tog razloga naziva se samo “ljiljan”.

Ali “ljiljan među trnjem” profinjeniji je od svih ostalih ljiljana na svijetu, jer ubodi, tj. patnje koje trpi od zlikovca, uzrokuju da svaki put prima nove snage odozgo, i time njegova duša raste. Zato je profinjeniji od svih ljiljana na svijetu.

Slijedi da čovjek treba paziti da ne kaže, kada vidi da mu zlikovac stalno dolazi s pitanjima koja se nazivaju “trnje”, koja bodu ljiljan u njegovu srcu, da ne kaže kako je to znak da nije dostojan ovog rada davanja jer to nije za njega, budući da vidi da nema snage nadvladati zlo.

Naprotiv, treba vjerovati da svaki čovjek ima snagu raditi i postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, kao što su naši mudraci rekli: “Čovjek treba uvijek vidjeti sebe kao napola krivog, napola nevinog.” To jest, prema mjeri dobra u njemu, takva je i mjera zla. Inače čovjek ne može pokoriti zlo, jer je ono veće od dobra. Moramo vjerovati našim mudracima koji su tako rekli, i to je upravo zato da bi čovjek mogao presuditi na stranu zasluge. Stoga, uvijek, u bilo kojem stanju, zlo nema veću snagu od dobra u njemu. Zato su rekli: “Ako izvrši jednu mitzvu, sretan je, jer je presudio sebe i cijeli svijet na stranu zasluge.”

Sukladno tome, trebamo protumačiti što je zapisano: “Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje od pola šekela.” Trebamo razumjeti što to implicira za nas u radu. Moramo znati da nam je dana mogućnost izbora, kao što je zapisano: “Gle, dao sam pred tebe danas život i dobro, i smrt i zlo, i izaberi život, kako bi ti i tvoje potomstvo živjeli.”

Poznato je da izbor znači da čovjek može odlučiti što je za njega bolje. To se može reći kada su obje strane jednake i on ne zna što odabrati. Tada nam je dana zapovijed izbora, kao što su naši mudraci rekli, da čovjek mora vidjeti sebe kao “pola krivog, pola nevinog”, i tada možemo govoriti o izboru.

To znači da onaj koji vidi da ne uspijeva u radu i želi pobjeći iz borbe, jer vidi da ne može raditi radi Stvoritelja budući da je rođen s lošijim osobinama od drugih, i također vidi da ima slab karakter i stoga nema snage nadvladati zlo u sebi, tekst nas uči o tome da on nema više zla u sebi, već prema mjeri dobra.

Drugim riječima, ako čovjek vidi da ima slab karakter ili lošije osobine od druge osobe, mora znati da zlo u njemu nema veću snagu od dobra u njemu; oni su uvijek jednaki, pola-pola. Stoga, ako vidi da druga osoba ima bolje osobine od njegovih, ne treba reći da je njoj lakše raditi nego njemu, i da zato ona radi. Naprotiv, treba znati da svaki čovjek ima zlo prema mjeri dobra koje ima. Stoga, ako drugi ima bolje osobine, on također ima više zla od drugoga, budući da su zlo i dobro uvijek jednaki po snazi.

O tome stih kaže: “Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje od pola šekela, da daju prilog Gospodinu, da okaju svoje duše.” “Bogati” znači da čak i ako je netko bogat znanjem i dobrim osobinama, neće dati više od pola šekela, jer “pola” znači nedostatak, koji daje kao prilog Stvoritelju, kako bi On ispunio njegov nedostatak, kao što je rečeno da “molitva čini polovicu”. On ne može reći da daje više snage od pola time što ima dobre osobine, već upravo polovicu, iz gore navedenog razloga da, sukladno dobru koje ima, ima i više zla od druge osobe. Slijedi da čovjek nikada ne daje više od pola.

Isto tako, “siromašni neka ne daje manje”. To znači da onaj koji je siromašan znanjem i dobrim osobinama, i ustraje i ne bježi iz borbe, Stvoritelj mu pomaže. Ni on ne treba reći da ulaže manje napora od druge osobe, budući da vidi da je siromašan znanjem. Stoga, kada mu Stvoritelj pomaže i približava ga Sebi, ne treba reći da je dao manje od pola snaga u radu kako bi nadvladao zlo u sebi. Naprotiv, i on je dao pola, budući da zlo u njemu također nije bilo toliko snažno da bi se reklo da je ispunjenje bilo veće od nedostatka snaga u zlu.

Naprotiv, uvijek je pola-pola, kao što je zapisano: “siromašni neka ne daje manje od pola šekela.” To jest, dobro i zlo uvijek su jednaki. Stoga čovjek ne može reći da nije sposoban za ovaj rad, jer bi morao dati više snaga od drugih. Naprotiv, čovjek nikada ne daje više od pola šekela.

To je značenje onoga što je zapisano: “da daju prilog Gospodinu.” To jest, prilog koji čovjek treba dati Stvoritelju jest samo polovica, tj. nedostatak koji čovjek osjeća, kako bi Stvoritelj dao ispunjenje. Što je ispunjenje? Odgovor: ispunjenje je uvijek ono što čovjek treba. Stoga, kada čovjek započinje rad, treba steći nedostatak da mu Stvoritelj pomogne imati želju za davanjem, jer to je srž rada — steći tu želju.

Iz toga slijedi da polovica znači nužnost stvari, tj. osjetiti koliko mu je potrebno steći tu želju, odnosno zadobiti patnju zbog toga što nema želju za davanjem, spoznati gubitak zbog toga što nema želju za davanjem. U mjeri u kojoj zna što gubi, u toj mjeri može osjetiti koliko bi bio sretan kada bi imao želju za davanjem.

Time stječe polovicu stvari, tj. kli (posudu) kako bi Stvoritelj ispunio njegov nedostatak dajući mu odozgo drugu prirodu koja se naziva “želja za davanjem”. To je značenje onoga što je zapisano: “pola šekela, da daju prilog Gospodinu”. Drugim riječima, čovjek treba znati da može dati samo polovicu, kao što je rečeno: “molitva čini polovicu”. Mora znati da ne može dati puni šekel, koji je Svjetlost i kli, tj. potrebu za željom za davanjem i sposobnost da čini sve kako bi davao.

Naprotiv, pola šekela pripada radu čovjeka, da daje samo nedostatak, dok ispunjenje pripada Stvoritelju. To je značenje onoga što je zapisano: “idite dati prilog Gospodinu, da okajete svoje duše”. Drugim riječima, dajući prilog Gospodinu, što je polovica, Stvoritelj daje drugu polovicu, koja se naziva “želja za davanjem”, što je druga priroda, i time čovjek okajava svoju dušu, time što može činiti sve radi Stvoritelja.

Stoga, nakon što čovjek bude nagrađen time da mu Stvoritelj daje želju za davanjem, biva nagrađen trajnom vjerom, kao što je zapisano (“Uvod u Knjigu Zohar”, stavak 138), da moramo zahvaljivati Stvoritelju što nas je nagradio približavanjem Njemu. Kao što je zapisano (Psalmi 68:32-33): “Pjevajte Bogu, kraljevstva zemlje, pjevajte hvalu Gospodinu, Selah. Onome koji jaše po najvišim, drevnim nebesima; On će dati glas Svoj, glas moćan.”

Trebamo protumačiti da su “kraljevstva zemlje” oni koji su nagrađeni vjerom, koja se naziva Malchut, i svojstvom “Zemlja”. “Pjevajte Bogu” — trebaju pjevati Stvoritelju što ih je nagradio svojstvom vjere. Također, Malchut se naziva Bog, kao što je zapisano: “Pjevajte hvalu Gospodinu, Selah. Onome koji jaše po najvišim, drevnim nebesima; On će dati glas Svoj, glas moćan.”

Trebamo razumjeti zašto trebaju pjevati Stvoritelju i zahvaljivati Mu. Zar Stvoritelju trebaju ljudi od krvi i mesa da Mu zahvaljuju? Odgovor je da stvorena bića trebaju znati da sve što imaju dolazi od Stvoritelja, kako bi time postigli ljubav prema Stvoritelju. Kroz ljubav prema Stvoritelju uvijek će biti u Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, kao što je zapisano (“Uvod u Knjigu Zohar”, stavak 138), da tada postižu Njega kao Onoga koji čini dobro. A ako Ga ne postižu kao Onoga koji čini dobro, tada moraju biti pod upravom krivovjerja, jer “zakon je da stvorenje ne može primiti otkriveno zlo od Njega, jer je to nedostatak u slavi Stvoritelja da Ga stvorenje doživljava kao onoga koji čini zlo, jer to ne priliči Savršenom Djelatniku.”

To je značenje onoga što je zapisano: “On će dati glas Svoj, glas moćan.” Drugim riječima, stvorena bića trebaju pjevati i zahvaljivati Mu što im je dao da čuju glas Stvoritelja. To jest, time što osjećaju da im je Stvoritelj dao svojstvo Malchut, koje se naziva “trajna vjera”, time što osjećaju da to dolazi od Stvoritelja, to im povećava ljubav prema Stvoritelju, kao što je zapisano: “On će dati glas Svoj.” A što će reći Svojim glasom? Odgovor: “glas moćan.” David Kimhi tumači da će govoriti protiv neprijatelja Svojim glasom, koji je moćan glas. Poznato je da su u radu neprijatelji želja za primanjem koja se svaki put budi kako bi primala radi primanja. Oni su čovjekovi neprijatelji jer ga sprječavaju da primi užitak i zadovoljstvo.

Stoga, čovjek treba vjerovati da činjenica da je nagrađen vjerom u Stvoritelja dolazi od Stvoritelja. Time je nagrađen time da glas Stvoritelja pokorava neprijatelje, tj. želja za primanjem se predaje, a umjesto nje dolazi želja za davanjem, i sada želi raditi radi Stvoritelja. To dolazi od glasa Stvoritelja, kao što je zapisano: “Glas Gospodnji je snažan” (Psalms 29:4). Trebamo protumačiti da glas Gospodnji daje čovjeku snagu da pokori neprijatelje.

To je značenje onoga što je zapisano (tamo): “Dajte snagu Bogu.” David Kimhi tumači “Dajte snagu” — riječima. Dajte Mu snagu, jer je Njegova snaga izvršila vašu osvetu nad neprijateljima, a ne vaša vlastita snaga.

Trebamo protumačiti njegove riječi “riječima”, tj. da su rekli da je sva snaga sile — Stvoritelj sam učinio. To jest, činjenica da vidiš da su se tvoji neprijatelji, tj. želja za primanjem, predali pred tobom, nije snaga čovjeka, već samo snaga Stvoritelja. Kao što David Kimhi kaže: “Njegova snaga izvršila je vašu osvetu nad neprijateljima, a ne vaša vlastita snaga.”

To je značenje onoga što je zapisano: “Nad Izraelom je Njegova uzvišenost i Njegova snaga je na nebesima.” Kao što David Kimhi kaže: “Uzvišenost i veličina Stvoritelja vidi se i očituje nad Izraelom, jer On ratuje protiv neprijatelja za njih s uzvišenošću i snagom.” Kao što kaže Zohar: “Kad je Stvoritelj želio izdvojiti ljiljan između njih, trnje se osušilo i smatralo ničim.” To jest, učinio je to snagom Stvoritelja, tj. pokorio sve neprijatelje. Drugim riječima, činjenica da se želja za primanjem predala i sada želja za davanjem vlada čovjekom — to je “nad Izraelom Njegova uzvišenost”.

Drugim riječima, uzvišenost i veličina Stvoritelja vidi se i očituje nad Izraelom, tj. da želja za davanjem vlada, i to ne dolazi snagom čovjeka, već snagom Stvoritelja. To znači da je očito da dolazi od Stvoritelja time što Njegova pomoć dolazi tako da čovjek svaki put biva nagrađen većom Svjetlošću, jer Njegova pomoć, kako kaže Zohar, dolazi kao “nova duša”. Tako je sada očito da dolazi od Stvoritelja.

Trebamo protumačiti razlog zašto čovjek ne može sam postići posude davanja. Odgovor je da bi čovjek, kada bi mogao sam postići posude davanja, bio zadovoljan s malo i osjećao bi se kao potpun čovjek. Ostao bi u svom Katnut (malo stanje, malenost), jer ne bi imao potrebu napredovati, budući da bi zaista činio sve radi Stvoritelja.

Postoji pravilo da nema Svjetlosti bez kli, tj. bez potrebe. Ali kada sam ne može steći posude davanja i mora tražiti od Stvoritelja da mu pomogne, tada čovjek treba Njegovu pomoć. Time prima od Stvoritelja novu pomoć svaki put, i sva ta pomoć postaje dio njegove duše. Time biva nagrađen primanjem NRNHY u korijenu svoje duše.

Čovjek mora paziti da na sebe preuzme teret kraljevstva Nebeskog bezuvjetno. To se naziva “bezuvjetno predavanje”. To jest, ne treba reći: “Ako mi Stvoritelj da dobar okus u Tori i molitvi, moći ću obavljati sveti rad. Inače ne mogu biti sluga Stvoritelja.”

Kao što je zapisano u Knjizi Zohar (Truma, stavak 710), i učili smo da je to značenje stiha: “‘Uzdignite pjesmu Onome koji jaše kroz ravnice’, koje su Netzah i Hod, koje su bedra. Ona ne donose plod; sve je kao vrbe u lulavu (palmina grana).”

Poznato je da vrbe u lulavu ukazuju na to da rad treba biti poput vrba. Iako vrbe nemaju ni okus ni miris, kao što je Baal HaSulam rekao o onome što je zapisano (u Hoshaana): “Zabavljati Te vrbama potoka.” To jest, čak i ako čovjek ne osjeća nikakav okus u radu i to je poput vrba potoka, bez okusa i mirisa, tijekom rada to mu treba biti kao velika radost. To se naziva “bezuvjetno predavanje”, i to je značenje onoga što je zapisano: “radujte se pred Njim”, tj. biti radostan kao da ima velika postignuća. To je značenje radosti pred Stvoriteljem, i tako trebamo vjerovati.