Što su blagoslov i prokletstvo u radu? (-)

Članak br. 42, 1990.

Tumači Tore pitaju o stihu: „Gle, danas pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo. Blagoslov, ako budete slušali zapovijedi Gospodina, vašeg Boga, koje vam danas zapovijedam. A prokletstvo, ako ne budete slušali.“ Pitanje je: Zašto počinje u jednini (na hebrejskom), „Gle“? Također pitaju: Zašto je napisano upravo „danas“?

Poznato je da je svrha stvaranja Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, što znači da će sva stvorena bića osjećati da od Stvoritelja primaju užitak i zadovoljstvo. To se naziva: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu“, što znači da stvorenja od Stvoritelja primaju užitak i zadovoljstvo, a to proslavlja Stvoritelja, jer stvorenja od Njega primaju užitak i zadovoljstvo.

Slijedi da svatko poštuje Stvoritelja, i time se Stvoritelju odaje čast. Obrnuto, ako stvorenja od Njega ne primaju užitak i zadovoljstvo, to ne proslavlja Stvoritelja. Odnosno, ako je stvorio stvorenja koja ne osjećaju da im Stvoritelj daje užitak i zadovoljstvo, nego se muče i pate u svijetu, to ne proslavlja Stvoritelja.

To je kao što je napisano (Psalmi 50): „Zazovi Me u dan nevolje; Ja ću te izbaviti, a ti ćeš Me proslaviti.“ RASHI je protumačio „a ti ćeš Me proslaviti“ kao: „Odaj Mi čast, jer to je Moja čast, da spašavam one koji se uzdaju u Mene.“ Trebamo razumjeti ovo: Treba li Stvoritelju poštovanje, da Ga stvorenja poštuju? Naposljetku, Njegova je želja samo davati, pružati užitak i zadovoljstvo. Zašto se onda kaže da Stvoritelj prima počasti time što spašava one koji se uzdaju u Njega?

Nastavak prijevoda:

Odgovor je da Stvoritelj zna da stvorenja znaju da je On stvorio svijet kako bi stvorenim bićima davao užitak i zadovoljstvo samo kad stvorena bića poštuju Stvoritelja zato što im daje užitak i zadovoljstvo. Slijedi da se „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu“ odnosi na stanje kad stvorenja poštuju Stvoritelja zato što smo primili užitak i zadovoljstvo.

Slijedi da stvorenja zahvaljuju Stvoritelju za primljeni užitak i zadovoljstvo, a taj osjećaj, koji proizlazi iz zadovoljstva koje stvorenja primaju, izvire iz srca primatelja i otkriva se prema van kroz zahvalnost. Odnosno, u mjeri primanja zadovoljstva otkriva se slava davatelja. U materijalnosti vidimo koliko čovjek poštuje svog prijatelja kad mu ovaj daje veliki dar, a koliko ga poštuje kad mu daje mali dar. To znači da čast koju primatelj dara iskazuje davatelju dara određuje mjeru veličine dara, odnosno mjeru osjećaja primatelja.

Na primjer, čovjek kojeg Stvoritelj približi, što znači da mu daje misao i želju da služi Kralju, svakako osjeća razliku ako osjeća da služi velikom Kralju: svakako je sretan danju i noću što je nagrađen služenjem velikom Kralju.

Odnosno, ako se čovjek moli Stvoritelju i zamišlja da stoji pred velikim Kraljem, koliko je time impresioniran? Ili, ako govori malom kralju, kakav je njegov dojam? Drugim riječima, čovjekova radost i ushićenje ovise o njegovu osjećaju kome govori i kome se moli, kao što su naši mudraci rekli: „Znaj pred kim stojiš“, odnosno pred velikim ili malim kraljem.

Ispada da, u mjeri u kojoj čovjek poštuje Stvoritelja, u toj mjeri može vidjeti kojem se Kralju moli, velikom ili malom Kralju. Slijedi da odavanje časti Stvoritelju nije radi Stvoritelja. Stvoritelju nije potrebno da Ga se poštuje. Naprotiv, to je poštovanje radi čovjeka. Odnosno, čovjek treba znati pred kakvim Kraljem stoji — malim ili velikim.

Međutim, kako bi se Stvoriteljeva volja ostvarila u potpunosti cilja, odnosno kako ne bi bilo srama, načinjen je ispravak koji se naziva „Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost“, što znači da su Tzimtzum i skrivenost učinjeni nad dvjema radnjama: 1) Sam Stvoritelj skriven je od nas i moramo vjerovati da se prema nama odnosi kroz privatnu Providnost nad svim stvorenjima. 2) Pravi užitak i zadovoljstvo nalaze se u 613 mitzvot (zapovijedi/dobrih djela), koje Zohar naziva „613 pologa“, kao što je objašnjeno u Sulam (Komentar Ljestve na Zohar) („Uvod u Knjigu Zohar“, „Opće objašnjenje svih četrnaest zapovijedi i kako se dijele na sedam dana stvaranja“, stavka 1), da je u svakoj mitzva (jednina od mitzvot) pohranjena posebna Svjetlost. Međutim, i to je skriveno, i moramo vjerovati da ćemo upravo ondje pronaći užitak i zadovoljstvo. Ipak, ta je skrivenost bila samo radi stvorenih bića, kako ne bi bilo srama pri primanju užitka i zadovoljstva, odnosno kako stvorenja ne bi osjećala sram zato što primaju užitak i zadovoljstvo jer to žele, budući da je to suprotno Stvoritelju. Prema pravilu da svaka grana želi nalikovati svom korijenu, kad stvorenja prime užitak i zadovoljstvo, osjetit će neugodnost.

Stoga stvorenja moraju nastojati sve činiti radi Stvoritelja, odnosno kako bi davala zadovoljstvo Stvoritelju, i tada između njih postoji jednakost forme, što znači da će i stvorenja sve činiti kako bi davala, poput Stvoritelja. Tada neće biti mjesta za sram, a to se naziva „savršenstvo Njegovih djela“.

Ipak, kako čovjek može postići taj stupanj da sve čini radi Stvoritelja? Naposljetku, po prirodi se čovjek rađa sa željom za primanjem radi primanja. Naši su mudraci o tome rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ Odnosno, kad čovjek vidi da je daleko od toga da sve njegove radnje budu radi Stvoritelja, on se trudi u svemu što čini. Kad vidi da ni u jednoj radnji koju izvršava nema namjere za davanje, traži od Stvoritelja da mu dâ namjeru za davanje u radnji koju izvršava.

Drugim riječima, on traži od Stvoritelja da, zahvaljujući radnji koju izvršava, ta radnja bude kao buđenje odozdo, odnosno molitva da mu Stvoritelj pošalje namjeru za davanje. Slijedi da je buđenje odozdo kli (posuda) koji Stvoritelj može ispuniti. Ali kad nema radnji u vezi s kojima bi mogao tražiti da mu Stvoritelj pošalje namjeru za davanje, to je kao što je napisano: „Nema Svjetlosti bez kli“, što znači da nema namjere bez radnje.

Iz tog razloga čovjek mora izvršavati mnoge radnje, a te radnje trebaju biti poput nedostatka, tako da će tražiti od Stvoritelja da ispuni njihovu potrebu. Međutim, ljudska je priroda takva da, kad zna da je najvažnije to da sve moramo činiti radi Stvoritelja, a vidi da su njegove radnje u krajnjoj niskosti, počinje prezirati svoje radnje.

Kaže da je, u svakom slučaju, njegov rad bezvrijedan, pa zašto bi se toliko trudio izvršavati te radnje? Stoga, kad mu nije teško raditi, on radi. Ali kad mu je teško, nema snage truditi se i raditi, jer mu dolaze misli iz svijeta da nema potrebe baviti se Torom i mitzvot, budući da sekularni ljudi ne vjeruju u nagradu i kaznu. Također, kad vidi da su njegove radnje niske, kaže za svoje radnje da su nepotpune.

On kaže da pouzdano zna da za takve radnje ne treba biti dana nikakva nagrada. Ispada da je u tom stanju, kad vidi da su njegove radnje toliko niske da ne zaslužuju nikakvu nagradu, u stanju u kojem ne vjeruje u nagradu i kaznu.

Budući da ne može zavaravati samoga sebe i reći da ima želju „radi Stvoritelja“, jer vidi da se cijelo tijelo tome protivi, kad kaže sebi: „Ako ne namjeravaš radi Stvoritelja, bit ćeš kažnjen“, on to ne razumije jer ne vidi kako će ikada moći reći da radi radi Stvoritelja.

Stoga se to naziva „ne vjerovati u kaznu“, odnosno reći da će, zato što će biti kažnjen, namjeravati radi Stvoritelja. To ne može razumjeti, jer kako čovjek može biti kažnjen za nešto što je nemoguće? Što se tiče nagrade, tada kaže da ne zaslužuje nagradu za takve radnje. Slijedi da tada ne vjeruje u nagradu i kaznu, poput sekularnih ljudi, koji ne vjeruju u nagradu i kaznu. Stoga ih omalovažava.

Međutim, bez vjere u mudrace ne možemo napredovati. Naprotiv, moramo vjerovati mudracima, koji su rekli da je redoslijed rada takav da nema Svjetlosti bez kli. Iz tog razloga čovjek mora vjerovati da, kad vidi da njegove radnje nisu radi neba, to je otkrivenje odozgo, da mu se pokazuje istina o tome kako želja za primanjem vlada čovjekom i kako on ne može učiniti ništa ako mu to ne donosi korist za sebe.

Čovjek to može vidjeti samo kad želi ići putem istine, odnosno postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. To se znanje daje čovjeku kako bi mu Stvoritelj bio potreban da mu pomogne i dâ mu želju za davanjem. Ta želja povezuje čovjeka sa Stvoriteljem, što znači da, nakon što je nagrađen primanjem želje za davanjem, Stvoritelj mu može davati užitak i zadovoljstvo koji su bili u namjeri stvaranja da čini dobro Svojim stvorenjima.

Slijedi da ovdje trebamo načiniti tri razlučivanja: 1) Čovjek počinje osjećati da mu nedostaje kli koji se naziva „želja za davanjem“, nego je potpuno uronjen u ljubav prema sebi. Taj nedostatak ne dolazi od samog čovjeka. Naprotiv, čovjek mora vjerovati da je taj nedostatak, to što ne može ništa činiti kako bi davao, pomoć koja mu dolazi odozgo, a pomoć je u tome što osjeća nedostatak.

2) Tražiti od Stvoritelja da mu dâ blagoslov, a to je želja za davanjem, koja se naziva „kli od Hesed (milost)“, gdje želi raditi samo kako bi davao zadovoljstvo svome Tvorcu. To je kao što je napisano („Uvod u Knjigu Zohar“, „Otiot de Rav Hamnuna Saba (Slova Rav Hamnuna Saba)“, stavke 37–38): „(Hesed) je blagoslov, kao što je napisano: ‘I izlit ću na vas blagoslov.’ To je značenje ‘Rekao sam: svijet milosti bit će izgrađen.’ Riječ Yibanne (bit će izgrađen) znači izgradnju i razumijevanje (na hebrejskom), budući da ju je On ustanovio kao dovoljno razlučivanje za razlikovanje onih koji prianjaju uz Kedusha (svetost) od onih koji skreću od slijeđenja Stvoritelja kako bi prionuli uz drugog Boga, kao što je napisano: ‘I iskušajte Me sada u ovome’, kaže Gospodin nad vojskama, ‘neću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti na vas blagoslov sve dok se ne prelije.’“

To znači da prije nego što prime kelim blagoslova, odnosno posude davanja, nema kelim za primanje užitka i zadovoljstva radi kojih je svijet stvoren. To je zato što će sve otići Klipot, a ne Kedusha, a cijela osnova Kedusha izgrađena je na želji za davanjem.

3) Kad njegovih 613 mitzvot postanu 613 pologa. To je vrijeme kad postiže 613 Svjetlosti koje su odjevene unutar 613 pologa. To se smatra užitkom i zadovoljstvom koji su odjeveni u njima.

Međutim, glavni je rad u prvom stanju, gdje se 613 nazivaju „613 savjeta“, odnosno savjeti kako tražiti od Stvoritelja da mu dâ posude davanja. U tom stanju postoje usponi i padovi jer čovjek često zaključi da je taj rad, da će ikada primiti pomoć odozgo, posude davanja, nemoguć, budući da, kad je riječ o traženju od Stvoritelja da mu dâ te posude, vidi upravo suprotno — ondje gdje mu je Stvoritelj trebao pomoći steći posude davanja, vidi da nakon svakog napora koji uloži prima još veću želju za primanjem.

Stoga čovjek misli da nema smisla to tražiti, budući da je kao da odozgo nema nikakve pažnje ni nadzora nad njim. Kao rezultat toga, često zaključi da se ne isplati uzalud raditi.

Ovdje je čovjeku potrebno veliko jačanje kako ne bi pobjegao iz borbe i jednom zauvijek rekao: „Ovaj rad nije za mene.“ U tom stanju čovjeku je potrebna milost neba. Ovdje čovjek mora ići samo iznad razuma jer vidi da je razum u pravu. Odnosno, razmišljajući razumno, kad napravi svoju kalkulaciju, vidi da bi trebao pobjeći iz borbe, i treba zahvaliti Stvoritelju što nije pobjegao, što nije odozgo izbačen s puta koji vodi do Kraljeve palače.

Odnosno, čovjek treba biti zahvalan i uvijek zahvaljivati Stvoritelju što nije prihvatio klevetu koju mu tijelo neprestano govori: „Ovo nije za tebe.“ Tijelo mu kaže: „Vidiš da, koliko god si se trudio, još uvijek stojiš na istom mjestu kao kad si započeo rad.“ Govori mu: „Ako želiš znati jesi li uopće uspio, vidiš da si nazadovao umjesto da si napredovao.“ To je razum (gledište) koji ga odvaja od Kedusha, jer je unutar razuma tijelo u pravu.

Slijedi da ni činjenica da čovjek ne bježi iz borbe nije zahvaljujući njegovim vlastitim snagama. Naprotiv, treba reći da mu je samo odozgo dana snaga da ne pobjegne. Drugim riječima, čovjek treba vjerovati da mu je, s jedne strane, dopušteno vidjeti koliko je daleko od rada kako bi davao, odnosno da nazaduje. S druge strane, mora vjerovati da činjenica da ne bježi iz borbe i često vjeruje iznad razuma da će biti približen i nagrađen približavanjem Stvoritelju znači da je sve što čini u radu izgrađeno samo na vjeri iznad razuma.

Sada možemo razumjeti stih: „Gle, danas pred vas stavljam.“ „Danas“ znači da svakoga dana čovjek mora započeti iznova i reći da će danas biti nagrađen s „Gle, Ja“, odnosno s „Ja sam Gospodin, tvoj Bog“, i neće pobjeći iz borbe. Odnosno, ne treba reći: „Već sam se mnogo puta molio da mi Stvoritelj dâ posude davanja i da izađem iz vlasti želje za primanjem za sebe, ali ne primam nikakav odgovor na svoju molitvu. Prema tome, koja je svrha ponovno se moliti?“

Slijedi da riječ „danas“ ukazuje na to da „svakoga dana trebaju biti kao novi u tvojim očima“. Odnosno, čovjek mora znati da se svaki početak u radu naziva „dan“, a molitva kojom čovjek traži od Stvoritelja da ga približi radu, ta se molitva naziva „dan“.

Da, budući da molitva za približavanje Stvoritelju stvara čovjekov kli, koji je potreba i želja, a želja uzrokuje da čovjek pati zato što ga Stvoritelj ne približava, stoga svaki dan stvara u čovjeku jednu rupu. Ipak, mora postojati dubok nedostatak i mora biti prepoznat kao velik nedostatak kako bi odgovarao velikom ispunjenju.

Iz tog razloga svakoga dana moramo započeti novo prevladavanje. To znači da svako prevladavanje stvara novi nedostatak, sve dok od svakog pojedinog dana ne nastane jedan dugi dan, kad postoji mogućnost da Stvoritelj ondje pruži ispunjenje koje se naziva „želja za davanjem“, a to znači da čovjek prima blagoslov, koji je svojstvo Hesed, nazvano „posude davanja“.

Time možemo protumačiti značenje „učinit ćemo i čut ćemo“. „Učinit ćemo“ odnosi se na nižeg. Odnosno, niži mora stvoriti nedostatak, što znači da mu je potrebno da mu Stvoritelj pomogne postići posude davanja, jer svi oni koji najprije kažu „čut ćemo“, što znači da tijelo najprije mora čuti isplati li se sve činiti radi Stvoritelja, tek će tada pristati raditi, odnosno pristati na rad radi Stvoritelja. Ali ako ne vidi da se isplati raditi radi Stvoritelja, kako može raditi radi Stvoritelja?

Iz tog razloga narod Izraela — oni koji žele biti Yashar-El (ravno prema Bogu), odnosno izravno prema Stvoritelju, a ne radi sebe — vide da tijelo nikada neće pristati raditi radi Stvoritelja. Tada kažu: „Izvršavat ćemo radnje s namjerom radi Stvoritelja.“ Iako vidimo da ne uspijevamo, budući da je to protivno prirodi, vjerujemo da će, ako tražimo od Stvoritelja da čuje našu molitvu, On zasigurno čuti molitvu. Tada ćemo čuti, što znači da ćemo biti nagrađeni time da vidimo da Stvoritelj doista čuje molitvu i da će nam dati snagu želje za davanjem.

To je značenje naroda Izraela — iako naklonjenost zlu u narodu Izraela također ne pristaje raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe — oni su ipak vjerovali da Stvoritelj čuje molitvu i da će, ako Ga zamolimo da nam dâ tu snagu, budući da mi želimo raditi radi Stvoritelja, osim što se naklonjenost zlu u nama tome protivi, Stvoritelj zasigurno čuti molitvu. Zasigurno ćemo biti nagrađeni time da Stvoritelj čuje našu molitvu, tako što ćemo od Njega primiti želju za davanjem. Tada ćemo zasigurno moći reći da Stvoritelj čuje.

Možemo protumačiti ono što je Izrael rekao: „Sa svoje strane, učinit ćemo ono što možemo učiniti i tražit ćemo od Njega da čuje ono što od Njega tražimo, a tada ćemo biti nagrađeni s ‘čut ćemo’, što znači da će nam Stvoritelj dati posude davanja, koje su posude blagoslova. Odnosno, viša obilnost koju Stvoritelj želi dati, a to su užitak i zadovoljstvo, može se odjenuti u te kelim jer postoji jednakost između Svjetlosti i kli.“

Slijedi da najprije moramo primiti nedostatak, što znači da čovjek treba primiti stvarnu potrebu za željom za davanjem. Drugim riječima, treba osjećati da je nedostatak toliko velik da nitko na svijetu ne može zadovoljiti tu potrebu osim samog Stvoritelja. Tada se smatra „onim kome je Stvoritelj potreban“. Tada je čovjeku potrebna milost neba kako ne bi pobjegao iz borbe, jer obično, kad čovjek radi i vidi da ne napreduje, bježi iz rada. Stoga čovjek mora tražiti od Stvoritelja da mu pomogne da ne pobjegne usred rada.

O tome možemo reći da čovjek ulaže napore kako bi postigao želju za davanjem. Osjećaj da je uložio velike napore naziva se „starost“, što znači da je dugo vremena u ovom radu. Stoga se moramo moliti Stvoritelju: „Ne odbaci nas u vrijeme starosti; ne napusti nas kad nam snaga oslabi.“ „Kad nam snaga oslabi“ znači: „Ponestalo nam je strpljenja jer, nakon svih molitvi koje smo Ti uputili da nam dâš želju za davanjem, još uvijek nismo nagrađeni njezinim primanjem. Ne odbaci nas na pola puta; daj nam snagu da izdržimo i da ne pobjegnemo iz borbe, i daj nam još snage da Ti se molimo da nam dâš želju za davanjem.“

Trebamo znati da se u radu „starost“ ne odnosi na godine. Naprotiv, „starost“ znači da je čovjek došao u stanje u kojem kaže: „Vidim da sam uložio velike napore kako bih nešto postigao u duhovnosti, a vidim da ne uspijevam.“ Stoga prihvaća stanje u kojem se nalazi i kaže: „Možda će umjesto mene doći mlađi ljudi, koji imaju više energije. Vidim da nisam prikladan.“ To se naziva „starim“ u radu.

Međutim, i u materijalnom svijetu vidimo da su ljudi ponekad stari po dobi, odnosno stari po godinama, ali su puni energije poput mladih ljudi. Može postojati čovjek koji već ima više od osamdeset godina, ali ima više energije i radi više od drugih koji su mlađi od njega, i još uvijek ima želju i čežnju nešto postići u materijalnom svijetu. Ali u radu Stvoritelja „starost“ se svakako ne odnosi na godine. Naprotiv, „starost“ znači da je prestala njegova težnja za postizanjem cilja.

Sada možemo razumjeti zašto pitaju zbog čega se kaže „Gle“ u jednini (na hebrejskom), a zatim „stavljam pred vas“ u množini (na hebrejskom). Značenje je kao što je rečeno (u članku br. 41 iz Tav-Shin-Nun), da je Stvoritelj rekao „Gle“ u jednini, „stavljam pred vas“, što znači da je „pred vama“ vlast mnogih, odnosno dvije vlasti. „I dat ću vam ‘Gle’, što znači da ćete biti nagrađeni time da vidite da ne postoji više od jedne vlasti. Drugim riječima, sve će vaše radnje biti samo kako biste davali Stvoritelju, a vlast želje za primanjem bit će poništena.“

Time trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli o „Urezano je na pločama“, da su postali slobodni od anđela smrti. Trebamo razumjeti što u radu znači sloboda od anđela smrti. Moramo znati da je želja za primanjem za sebe anđeo smrti. To je kao što su naši mudraci rekli: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, budući da su odvojeni od Života života zbog nejednakosti forme, a to je želja za primanjem.

Drugim riječima, želja za primanjem za sebe odvaja čovjeka od Života života. Prema tome, tko je anđeo koji ubija čovjeka? To je želja za primanjem. Stoga slijedi da, kad je čovjek nagrađen time da mu Stvoritelj dâ želju za davanjem, čime smo nagrađeni izvršavanjem Tore i mitzvot, kad se uspostavi jedna vlast i želja za primanjem za sebe uđe pod tu jednu vlast, koja je vlast Stvoritelja, on se oslobađa anđela smrti, budući da želja za primanjem za sebe ne djeluje u njemu jer mu je Stvoritelj dao jednu vlast. To je značenje „Gle, Ja stavljam pred vas“, kao u „Ja sam Gospodin, tvoj Bog“ — „stavljam pred vas“ da će tada postojati samo jedna vlast.

Nakon toga stih dalje tumači kako bismo znali što je blagoslov, a što prokletstvo. Kaže: „Blagoslov, ako budete slušali zapovijedi Gospodina, vašeg Boga.“ Drugim riječima: „Koji je blagoslov koji vam dajem? To je da možete slušati zapovijedi Gospodina, vašeg Boga.“ To se događa upravo time što je čovjek nagrađen posudama davanja. To je blagoslov, kao što je napisano: „blagoslov je da ćete čuti“.

„A prokletstvo“, što znači da, ako čovjek vidi da ne može čuti, mora znati da je pod vlašću Sitra Achra (druga strana), koja je suprotna Kedusha, kao što je napisano: „Blagoslov se naziva ‘davanje’, a prokletstvo se naziva ‘primanje’.“

Stoga slijedi da se čovjek svakoga dana treba truditi s novim početkom kako se ne bi pokazao kao starac. Treba nastojati steći jednu vlast, jer će tada biti nagrađen primanjem užitka i zadovoljstva, što je svrha stvaranja.