Što znači „Tora iscrpljuje čovjekovu snagu“ u radu

Članak br. 29, 1990.

Naši su mudraci rekli (Sanhedrin 26b): „Rekao je rabi Hanin: zašto se Tora naziva Tushiya (smionost/ snalažljivost)? Zato što Mateshet (iscrpljuje) čovjekovu snagu“. To treba razumjeti, jer su mudraci također rekli (Avot, poglavlje 6, 7): „Velika je Tora, jer daje život onima koji je izvršavaju, kao što je rečeno: ‘Jer su život onima koji ih nalaze i lijek svemu njihovu tijelu.’“ I isto su tako rekli (Eruvin 54): „Ako ga boli glava, neka se bavi Torom. Ako ga boli grlo, neka se bavi Torom. Ako ga boli stomak, neka se bavi Torom, kao što je rečeno: ‘i lijek svemu njegovu tijelu.’“ Dakle, to je u proturječju s prethodno navedenim.

Da bismo to razumjeli, najprije trebamo shvatiti što je aspekt Tore. To jest, s kojom nam je svrhom Stvoritelj dao Toru. Mudraci su rekli (Kidushin 30): „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“ Iz toga proizlazi kao da, da nije bilo naklonjenosti zlu, ne bi stvorio Toru, kao što je rečeno: „stvorio sam Toru kao začin“. Može li se reći da je Tora stvorena zbog zle inklinacije?

U Zoharu (1. dio, Uvod u Knjigu Zohar, Marot HaSulam, str. 242) kaže se: „mitzvot u Tori u jeziku Zohara nazivaju se Pekudin (aramejski: zapovjedi, polozi/depoziti), a također se nazivaju Taryag Eitin (aramejski: 613 savjeta). Razlika između njih je u tome što u svakoj stvari postoje lice i naličje. Aspekt pripreme za nešto naziva se naličje, a postizanje toga naziva se lice. I na taj način u Tori i mitzvot postoje aspekti ‘učiniti’ i ‘čuti’. Kada izvršavaju Toru i mitzvot u aspektu ‘oni koji izvršavaju Njegovu riječ’, prije nego što budu nagrađeni time da ‘čuju glas Njegove riječi’, mitzvot se nazivaju Taryag Eitin, i to je aspekt naličja. A kada budu nagrađeni aspektom ‘čuti glas Njegove riječi’, tada 613 mitzvot postaju aspekt Pekudin, od riječi Pikadon (polog), jer postoji 613 mitzvot, i u svakoj mitzvi pohranjena je Svjetlost posebnog stupnja, koja odgovara određenom organu među 613 organa i tetiva duše i tijela.“

Iz navedenog proizlazi da se Tora i mitzvot razlikuju u dvije razine: 
a. Kao savjet, i to je ono što se naziva Taryag Eitin (613 savjeta). To jest, time što izvršavaju Toru i mitzvot, dobit će snagu da ponište naklonjenost zlu. I to je značenje onoga što je rečeno: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin“, tj. Tora je začin za zlu inklinaciju. To se u Zoharu naziva Taryag Etin.
b. Tora radi same Tore, što je aspekt Taryag Pekudin (613 pologa/depozita), gdje je ova Tora aspekt Imena Stvoritelja. Ovu razinu Tore postižu nakon što su ispravili svoja djela, tako da već mogu raditi radi davanja, a ne radi vlastite koristi.

Međutim, kada počinju hodati prema postizanju kelim de-hashpaa (posudama davanja), i za to smo rekli da im je potrebna Tora kao savjeti, kako je gore navedeno, što se naziva „Taryag Eitin“, sigurno postoji i rad prije toga, što je prva razina iz koje se počinje ulaziti u izvršavanje Tore i mitzvot. I to se naziva „Lo Lishma (ne u Njezino ime)“. To je prvo razlučivanje.

Drugo razlučivanje je vrijeme kada žele ići u Lishma (u Njezino ime). Tada čovjek mora učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi dosegao Lishma, to jest, da stekne snagu da sva djela izvršava radi davanja.

Nakon toga dolaze u treće stanje, kada bivaju nagrađeni aspektom Tore koji se naziva „Imena Stvoritelja“, što se u Zoharu naziva „Taryag Pekudin“ (613 pologa).

Stoga, kad započinju izvršavanje Tore i mitzvot u prvoj razini, to jest u Lo Lishma, ne radi Nje, nego kako bi primili nagradu, kao što je zapisano u Zoharu (u članku Pekudin, 1. dio, Uvod u Knjigu Zohar, Marot HaSulam, str. 242): „Početak čovjekova rada u Tori i mitzvot jest zbog nagrade i kazne na ovome svijetu, ili zbog nagrade i kazne na budućem svijetu. Dakle, u tom stanju još nema potrebu za Torom i mitzvot kao savjetima, nego prema tome koliko vjeruje u nagradu i kaznu, to ga obvezuje na izvršavanje Tore i mitzvot.“ A ne zbog savjeta, kako je gore rečeno: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin“, gdje je Tora savjet protiv čovjekove zle inklinacije, kada želi izaći iz njezine vlasti, to jest izaći iz samoljublja i sve činiti za dobrobit Stvoritelja, i zbog toga izvršava Toru i mitzvot. Naprotiv, volja za primanjem za samoga sebe obvezuje ga da izvršava Toru i mitzvot.

Prema tome, kako onda razumjeti riječi: „Iz Lo Lishma dolazi se do Lishma“? Ne vidimo nikakvu vezu između toga da čovjek izvršava Toru i mitzvot radi nagrade i toga da mu to daje odskočnu dasku da prijeđe iz Lo Lishma u Lishma. A mudri su rekli: „jer Svjetlost u njoj reformira (ispravlja)“. To znači da Svjetlost koja je u Tori svijetli čovjeku tako da osjeti kako on nije na razini „Čovjek (Adam)“, nego je sličan svim živim bićima. To je kao što je rečeno (Yevamot 61): „Vi se nazivate Adam (Čovjek), a idolopoklonici se ne nazivaju čovjekom.“

Time možemo objasniti ono što smo pitali: što znači to što su rekli: „Zašto se Tora naziva Tushiya? Zato što iscrpljuje čovjekovu snagu“, kad su rekli suprotno, da je „lijek svemu njegovu mesu“?

Objašnjenje je da, kada čovjek uči Lo Lishma, ta Tora mu donosi osjećaj da je razina „Adam“ u njemu vrlo slaba, to jest, da je oslabjela njegova snaga „čovjeka“, te je sličan svim drugim životinjama. Ali koju formu osoba vidi? Da je razina „Adam“ u njemu vrlo slaba.

Glavna razlika između čovjeka i životinje, kao što je poznato, jest u tome što životinja nema osjećaj drugoga, što se naziva „želja za primanjem samo za vlastitu potrebu i korist“. To se također naziva „zlo“. To jest, želja za primanjem za sebe naziva se „zlo“, jer je na nju učinjen Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da u tu želju za primanjem ne može ući nikakva Svjetlost Kedushe (svetosti).

Budući da je ta želja za primanjem sve ono što ometa primanje dobra i užitka koje je On, neka je blagoslovljen, želio dati stvorenjima, ona se zato naziva „zlo“ ili „naklonjenost zlu“. Međutim, teško je razumjeti zašto, kada čovjek izvršava Toru i mitzvot s namjerom „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin“, zašto onda, ako je već došao do osjećaja da ima zlo — to jest, da je već imao dobro u vrijeme uzdizanja, a zatim dobio pad i osjetio zlo u sebi — zašto ima toliko mnogo padova.

Ako je Tora začin za naklonjenost zlu, zašto ne vidimo da je zla inklinacija izgubila svoju snagu? Naprotiv, svaki put se zlo iznova otkriva. Jer vidimo da, kada počnu ići Putem da sva djela izvršavaju radi davanja, postoje mnogi padovi. To jest, svaki put se zlo obnavlja s još većom snagom nego prije nego što su započeli rad na namjeri da dosegnu stanje u kojem će sva njihova djela biti radi Stvoritelja.

Međutim, stvar je u tome da je onaj dio želje za primanjem za sebe, koji se naziva „zlo“, već poništen u njemu, ali postoje još drugi dijelovi koje još nije poništio putem Svjetlosti u Tori.

To se može razumjeti pomoću primjera: recimo da u želji za primanjem postoji želja da primi sto kilograma užitka. Ali čovjek još nije sposoban odjednom poništiti želju od sto kilograma. Kad bi čovjek odmah vidio veličinu zla u sebi, odmah bi pobjegao iz borbe. Zato se to odvija po redu i postupno, stupanj po stupanj.

Drugim riječima, u početku čovjek osjeća da iz tjelesnih užitaka može primiti jedan kilogram užitka. A kada primi uzdizanje, tada se u njemu poništi snaga zla. To jest, nad tim jednim kilogramom užitka koji je osjećao u tjelesnim stvarima on to već može nadvladati. A budući da mora dobiti snagu da poništi svih sto kilograma užitka koji postoje u tjelesnosti, ali kao što je rečeno, ne može se odjednom prevladati sto kilograma užitka, zato mu se dodaje okus u tjelesnosti, još jedan kilogram.

Sukladno dobiva pad, jer je imao snagu nadvladavanja samo nad jednim kilogramom. A kada mu se doda osjećaj većeg užitka, iz toga dobiva pad, jer se pokorava pred većim užitkom. A kada nadvlada – što se naziva „uzdizanje“ – daju mu da osjeti tri kilograma užitka u tjelesnosti, sve dok ne završi sva nadvladavanja koja su potrebna u radu radi davanja nad tjelesnim užicima.

Recimo da već može svladati sve tjelesne požude i da ih izvršava radi davanja. I naravno, za to svaki put treba primiti pomoć odozgo, inače se ne može nadvladati čak ni nad malim užitkom, kao što je napisano: „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svaki dan, i da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi je mogao pobijediti.“

Međutim, čovjek uvijek mora tražiti pomoć. Kad bi mu se na početku otkrila veličina požude u želji za primanjem, odmah bi vidio da ovaj rad nije za njega. Zato mu se u početku pokazuje mali okus u tjelesnim požudama. Ali kasnije, kada je već dobio snagu nadvladavanja nad svim tjelesnim požudama, tada čovjek biva nagrađen primanjem duhovnih požuda, gdje se primjenjuje stvar masach (zaslona), to jest nadvladavanje nad Svjetlošću duhovnog užitka.

Ali ondje se također ide po nekom redosljedu. To jest, započinje se, na primjer, s malim stupnjem, to jest sa Svjetlošću Nefesh. A kada to već može primiti radi davanja, daje mu se Svjetlost Ruach, sve dok ne bude nagrađen svim aspektima NRNHY. Kao što je napisano u Zoharu: „Kad se rodi, daje mu se Nefesh. Ako zasluži više, daje mu se Ruach.“

To je kao što su rekli mudraci (Sukkah 52): „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova naklonjenost zlu veća je od njega.“ Pojam „veći“ znači da je već bio nagrađen uzdizanjem u duhovnosti, to jest da se već može nadvladati nad određenom mjerom užitka i primiti ga radi davanja. Tada mu se ponovno daje užitak koji još nije mogao nadvladati.

A kada prevlada taj užitak i ponovno postane „veći“, to jest dođe do veličine, što se naziva gadlut (veliko stanje, odraslost), odnosno „uzdizanje“, tada mu se opet daje viši stupanj koji dosad nije nadvladao. Zato vidi da je sada gori, to jest, ne može svladati taj stupanj.

I tada se opet odvija isti redosljed: moli da mu Stvoritelj da snagu Odozgo, kako bi mogao nadvladati i tu veliku mjeru želje za primanjem. To se naziva da se niži uzdiže višem kako bi zatražio snagu masach (antiegostičnog zaslona).

Time možemo objasniti ono što su mudraci rekli: „Zašto se naziva ‘Tushiya’? Zato što iscrpljuje (Mateshet) čovjekovu snagu.“ To jest, kao što je rečeno, svaki put prema mjeri njegove veličine dobiva veću mjeru zla. Drugim riječima, što je užitak veći, to ga je teže nadvladati. Ispada da je razina „Adam“, koja se naziva „onaj koji daje“, oslabljena. Kao što je poznato, Adam ima gematriju MA (45), a MA se naziva Zeir Anpin, koji daje. BON (52) naziva se Malchut, koja prima. MA je aspekt muškog, Adam, onoga koji daje, dok je „behema“ (životinja) gematrija BON, aspekt ženskog, to jest onaj koji prima i ne daje.

Ispada da je u stanju gadlut (veliko stanje), kada je Svjetlost veća, teže nadvladati. Prema tome, razina „Adam“ svaki put postaje slabija, jer svaki put ima veću Svjetlost.

Time možemo objasniti ono što smo pitali: „Ako ga boli glava, neka se bavi Torom.“ A prema onome što je govorio moj otac i učitelj Baal HaSulam, objašnjenje je sljedeće:
„Boli ga glava“ – to jest, njegove misli nisu u redu.
„Boli ga utroba“ – to jest, sve što ulazi u njegovu nutrinu, sve je za njegovu želju za primanjem.
„Neka se bavi Torom, kao što je rečeno: ‘lijek je svemu njegovu tijelu’“ – to jest, putem Tore biva nagrađen Gadlutom, jer „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro“, reformira/ispravlja, i on postaje velik.

A zatim biva nagrađen još većim stupnjem, nad kojim još nije imao snage nadvladavanja. I tada mora moliti Stvoritelja da mu da pomoć, kako bi imao snagu nadvladati i taj stupanj. Dakle, svaki put govorimo o dvije stvari koje su suprotne jedna drugoj.

I u svakom stupnju uvijek treba razlikovati dvije strane:
1. Da se niži uzdigao do Gadlut, što se naziva „uzdizanje“ razine, jer je primio osjećaj važnosti približavanja Stvoritelju. Sada razumije da treba brinuti samo za dobrobit Stvoritelja, a on sam se uopće ne računa. To jest, za sebe mu ništa ne treba, i može se odreći i tjelesnog i duhovnog, svega što se tiče vlastite koristi. I sva njegova djela bit će samo kako bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju. To se naziva da Tora daje život svima, kao što je napisano: „Velika je Tora, jer daje život onima koji je izvršavaju, i lijek je svemu njegovu tijelu.“
2. „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova naklonjenost zlu veća je od njega.“ To jest, nakon toga prima još veći užitak. Drugim riječima, dok još nije bio nagrađen posudama davanja (kelim de-hashpaa), on je još uvijek prionut uz tjelesne užitke. Tada svaki put prima jači okus u tjelesnim stvarima, kako bi se morao nadvladati i uzdići iznad želje za primanjem za sebe. Jer čovjeku se ne pokazuje prava veličina užitka koji postoji u tjelesnosti, budući da ga ne bi mogao nadvladati. Umjesto toga, postoji određena mjera koju svatko osjeća u tjelesnim užicima.

No kad osoba počne ići putem da sve postigne radi davanja, a ne radi vlastite koristi, tada joj odozgo daju veći okus slasti u samoljublju. Ispada da, u trenutku kada počinje ulaziti u veličinu rada, to jest kada želi biti među onima koji rade radi davanja, svaki put mu se dodaje još veći okus u samoljublju. Posljedično, svaki put vidi da u njemu ima više zla.

Iz navedenoga vidimo da čak i u vrijeme pripreme, kada čovjek želi ući u rad radi davanja – iako to još nije postigao – već započinje pravilo: „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova naklonjenost zlu veća je od njega.“ To jest, kao što je rečeno, time što čovjek želi ući u rad velikih, onih koji rade radi davanja, on često prima uzdizanja, zbog „Svjetlosti u njoj koja ga ispravlja“. I tada je u Gadlut, „velikom stanju“.

A zatim mu se da da okusi još malo više zla, kako je rečeno, kako bi molio Stvoritelja da mu pomogne.
Dakle, ovdje treba razlikovati dvije stvari:
1. Tora mu daje život i on postaje velik.
2. A zatim mu se daje zlo, prema pravilu: „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova naklonjenost zlu veća je od njega.“

Slijedi da se tada nalazi u stanju u kojem, upravo putem Tore, time što je postao „velik“, dolazi do viđenja istine: da je razina „Adam“ u njemu oslabila, i da je sličan životinji, jer se želja za primanjem za sebe u njemu svaki put pojačava u većoj mjeri, prema mjeri dobra koje je primio od Tore, koja ga reformira.

Zato se može objasniti: „Zašto se Tora naziva ‘Tushiya’?“, jer putem Tore vidi da je snaga „Adam“ u njemu slaba, dok njegova „životinjska“ snaga postaje sve jača.

Jednako je i u duhovnosti. To jest, nakon što čovjek bude nagrađen posudama davanja, svaki put dolazi do nadvladavanja nad njegovim Aviutom (grubost, „debljina“ želje). I svaki se put mora uzdići do višeg stupnja i tražiti snagu nadvladavanja nad željom za primanjem, koja je sada veća nego snaga nadvladavanja koju je imao iz onoga što je ranije primio, s obzirom da je sada primio veći Aviut. Stoga i tamo – čak i nakon što je već bio nagrađen posudama davanja – uvijek mora ići naprijed kako bi ispravljao želju za primanjem, svatko prema svojoj razini.

Iz navedenoga proizlazi da, kada čovjek želi ući u rad radi davanja, vidi da ima samo malo zla. To jest, čovjek prema vlastitoj spoznaji zna da ima tek malo zla. Dakle, zlo koje vidi dolazi mu iz njegove vlastite procjene. Zato razumije da ima moć nadvladavanja vlastitom snagom. Stoga vrijedi pravilo: „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova naklonjenost zlu veća je od njega.“

Ispada da mu je Odozgo dana spoznaja zla. To jest, zlo koje mu se sada otkrilo dolazi odozgo.
Tada čovjek stoji i misli: odakle mi je došlo to zlo? Uostalom, prema pravilu „Svjetlost u Tori vraća ga na dobro“, a on je već ranije osjećao da je primio neko uzdizanje u duhovnosti. Pa koji je onda razlog da sada ima više zla?

To zlo koje je sada primio vidi kao da dolazi iznad njegova znanja (iznad razuma). To jest, razum ne može shvatiti kako je pao u stanje niskosti, koje se naziva „zlo“, to jest da je sada stekao zajednički odnos sa svim tjelesnim stvarima, od kojih je prethodno, prije nego što je ušao u rad radi davanja, već bio udaljen. A sada je dobio veću bliskost samoljublju.

To je kao što je napisano u knjizi Panim Meirot (str. 68): „Stvar dobre nagrade za pravednike jest njihovo vlastito postignuće onih stupnjeva na koje su svojim dobrim djelima vratili Svjetlosti u više ZON. A stvar kazne za zle je tajna stiha ‘ovo nasuprot onome’. U istoj mjeri u kojoj je čovjek odbačen od postizanja vječne Svjetlosti, u toj istoj mjeri silazi u užitke nečistih Klipot, koji se nazivaju ‘Sheol (podzemlje) i Avadon (zaborav)’, jer u njemu raste neka vrsta odnosa prema njima, tako da ih može podnositi.“

Dakle, zlo koje se otkriva u čovjeku ne dolazi s njegove strane. Naprotiv, čovjek vidi kao da mu to zlo dolazi iznad vlastita razuma. Tada vidi da nema nikakvu mogućnost nadvladati to zlo koje mu je sada dodano upravo nakon što je uložio napor i rad. A kakav je bio rezultat? Dobio je još više zla. Tada pita: „Što će biti na kraju?“, jer rad i napor ne pomažu da izađe iz vlasti zla, koje je samoljublje.

Odgovor je da čovjek mora znati: kao što mu je zlo došlo odozgo, tako će mu i izlazak iz zla doći uz pomoć Odozgo. Stoga se čovjek ne treba uznemiravati time što vidi da nema nikakvu mogućnost izaći iz vlasti zla vlastitim snagama. Naprotiv, treba znati da, kao što zlo koje mu se svaki put dodaje nije došlo njegovom vlastitom snagom – jer on nije ulagao napor da dobije više zla, nego je to došlo Odozgo, iznad razuma, što ne razumije – tako isto i izlazak iz zla dolazi odozgo. Čovjek mora vjerovati da će i za izlazak iz zla dobiti snagu odozgo. 

Drugim riječima, sve stvari koje dolaze odozgo, iznad razuma, isto tako se poništavaju iznad razuma.
Može se reći da to što se čovjek nalazi u progonstvu pod vlašću razuma nije došlo njegovom vlastitom snagom, nego odozgo. Tako isto i izbavljenje dolazi odozgo.

Iz navedenoga proizlazi da, kada čovjek ulazi u rad radi davanja, i zna da ima malo zla – to jest, još ne nalazi tako velik okus u samoljublju – ali kada želi poništiti svoje samoljublje i raditi radi davanja, tada odozgo prima veću žudnju za samoljubljem. To jest, otkriva mu se ono što mu je prije bilo skriveno – veličina i snaga kontrole koje postoje u samoljublju.

Tada čovjek vidi kako je doista na posve suprotnom kraju od Stvoritelja: jer je Stvoritelj sav u davanju, a čovjek sav u primanju. A kada mu Stvoritelj pomaže, tada čovjek osjeća veličinu Stvoritelja, kako se Stvoritelj bavi njime da bi ga izveo iz vlasti zla. I svaki put kad se u njemu otkrije više zla, to jest kad je čovjek niži, tada vidi da se Stvoritelj bavi upravo najnižim čovjekom.

Time se može objasniti ono što su mudraci rekli: „Rekao je rabi Yochanan: na svakom mjestu gdje nalaziš veličinu Stvoritelja, tamo nalaziš Njegovu poniznost.“ Objašnjenje je: na svakom mjestu gdje čovjek vidi veličinu Stvoritelja, vidi i da je Stvoritelj ponizan, jer se osobno njime bavi u osobnoj Providnosti. Stoga, što Stvoritelj postaje veći u njegovim očima, to vidi da je Stvoritelj ponizniji.