Što znači da je Mojsije bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca u radu?

Članak br. 23, 1990.

Rashi donosi riječi naših mudraca koji su rekli o riječima: „Ovaj mjesec.“ Ovo su njegove riječi: „Mojsije je bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca, pri kojoj mjeri ga treba vidjeti da bi bio dostojan posvećenja. On mu je prstom pokazao Mjesec na svodu i rekao: ‘Takav kao ovaj, vidi i posveti.’“

Trebamo razumjeti što nam to implicira u radu, da je Mojsije bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca, i što nam implicira to da je Stvoritelj pokazao Mojsiji Svojim prstom. Također trebamo razumjeti što su naši mudraci rekli (Sukkah 29): „Izrael broji po Mjesecu, a idolopoklonici po Suncu.“ Što nam u radu implicira razlika između brojanja po Mjesecu i brojanja po Suncu?

Poznato je da je svrha stvaranja Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Međutim, kako bi se otkrilo savršenstvo Njegovih djela, učinjen je Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost kako na Tori tako i na mitzvot, jer su u Tori i mitzvot odjeveni užitak i naslada, kao i na činjenici da je On postavio Tzimtzum i skrivenost na Samog Stvoritelja, kao što je napisano: „Doista, Ti si Bog koji se skriva.“ To znači da je Stvoritelj skriven od nas i dana nam je zapovijed vjere, da vjerujemo u Stvoritelja, da On vodi svijet vodstvom Dobrog koji čini dobro.

Iako kada čovjek počne promatrati stvaranje, ono je puno nedostataka, što znači da se Dobri koji čini dobro ne otkriva u svijetu, čovjek mora vjerovati iznad razuma da je Njegovo vodstvo u obliku Dobrog koji čini dobro. Iako to ne vidi, treba reći: „Imaju oči, a ne vide.“

Stoga, kada čovjek počne preuzimati na sebe teret kraljevstva nebeskog, odmah dobiva strane misli koje ga udaljavaju od rada Stvoritelja. I što više nadvladava misli, te misli razdvajanja probadaju njegov um i srce, i on misli: „Iako sada ne mogu nadvladati strane misli, čekam priliku kada ću imati veću važnost za Toru i mitzvot, i tada ću imati snagu nadvladati.“ U međuvremenu napušta bitku.

U vezi s vjerom, Baal HaSulam je rekao da je čovjeku ona od male važnosti, jer osoba želi sve razumjeti i sve znati. Stoga, kada čovjek preuzme vjeru, koja je protiv razuma, što znači da razum to ne dostiže, tijelo ne želi preuzeti takav rad, posebno zato što to nije bilo kakav rad, nego na osnovi iznad intelekta mora raditi „svim svojim srcem i svom svojom dušom“, kao što su naši mudraci rekli: „čak i ako ti uzme dušu.“

Stoga, zbog skrivenosti koja se dogodila, ovdje postoje usponi i padovi. To jest, pitanje vjere ne svijetli uvijek čovjeku. No najvažnije je da mora vjerovati u nagradu i kaznu. A u vezi s nagradom i kaznom, mnogo smo puta rekli da se vjera u nagradu i kaznu odnosi na svako razlučivanje u kojem se čovjek nalazi, ali razlika među ljudima je u kelim.

Postoje ljudi kod kojih su nagrada i kazna odjevene u posude primanja. To jest, ono što posude primanja čovjeka mogu primiti smatra se nagradom, i oni uopće ne govore o nagradi koja se ne može odjenuti u posude primanja, budući da ih nagrada koja se ne odijeva u volju za primanjem za sebe ne zanima.

Zatim postoje ljudi kod kojih se nagrada i kazna nazivaju „nagrada i kazna“ upravo kada su odjevene u posude davanja. To jest, ako mogu biti nagrađeni time da kroz svoj rad daju zadovoljstvo Stvoritelju, oni to smatraju nagradom. U tu svrhu kažu da se isplati raditi i doći do toga da On ima dobar okus i užitak u tome što mogu izvršavati djela davanja prema Stvoritelju.

Ako vide da nemaju taj osjećaj, to smatraju kaznom, što znači da ih Stvoritelj odbija i ne želi ih prihvatiti kao sluge Kralja, jer Stvoritelj na njih gleda kao na nedostojne ljude. Stoga im ne može dopustiti da uđu u Kraljevu palaču i oni su izvan Kraljeve palače. Oni razumiju zašto zaslužuju kaznu, budući da su još uvijek uronjeni u samoljublje.

Stoga je sav njihov rad da im Stvoritelj pomogne da mogu izaći iz samoljublja. Slijedi da općenito svi moraju raditi s nagradom i kaznom, i u tome nema razlike među ljudima. Razlika je u tome o kakvoj nagradi i kakvoj kazni govorimo.

Stoga, kada je čovjeku obećana nagrada i kazna odjevena u posude samoljublja, tijelo se tome ne protivi toliko, jer u mjeri u kojoj čovjek vjeruje u nagradu i kaznu, ima gorivo koje mu omogućuje da nadvlada strane misli koje mu dolaze i ne dopuštaju mu vjerovati u nagradu i kaznu.

Ali kod onih za koje je nagrada i kazna ono što se odijeva u posude davanja, tijelo se tome protivi svom svojom snagom. Tijelo kaže: „Ako se složim s onim što govoriš, da vjeruješ u nagradu i kaznu, kakvu mi nagradu obećavaš ako se ne budem protivio bavljenju Torom i mitzvot? Nagrada će biti da ćeš me potpuno poništiti, tako da ja, to jest volja za primanjem, uopće neću imati nikakvo pravo. Ti želiš imati nagradu poput nagrade Davida, o kojem su naši mudraci rekli, o onome što je David rekao: ‘Moje je srce ubijeno u meni’, gdje ‘ubijeno’ znači da su gladovanjem ubili naklonjenost zlu. Dakle, ako ti vjerujem da ćeš biti nagrađen time da me ubiješ zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot, ta nagrada kojoj se nadaš za mene je stvarna smrt, pa kako ti mogu pomoći da me ubiješ?’“

Stoga, onaj koji želi da nagrada i kazna budu u posudama davanja, gdje ako bude nagrađen, to će biti njegova nagrada, tijelo se zasigurno protivi. Otuda u tom radu započinje pitanje uspona i padova, do te mjere da čovjek često odlučuje da ova metoda gdje će zaslužiti posude davanja, da će mu to biti nagrada — taj rad nije za njega, i želi pobjeći iz te bitke.

U tom radu, nagrada i kazna — da želi biti nagrađen posudama davanja — mora postojati skrivenost Lica u Providnosti, inače bi bilo potpuno nemoguće da čovjek može išta učiniti radi Stvoritelja.

Stoga, kada čovjek želi preuzeti na sebe kraljevstvo nebesko, u stanju vremena skrivenosti, Malchut se smatra „Mjesecem, koji prima svoju Svjetlost od Sunca“. Međutim, u samoj Malchut ne otkriva se nikakva Svjetlost sama po sebi, kao što je napisano u Knjizi Zohar: „Malchut nema ništa svoje, osim onoga što joj daje njezin muž.“

To jest, s obzirom na dio nižeg, onaj koji preuzima na sebe teret kraljevstva nebeskog ne osjeća nikakav okus važnosti sam od sebe. „Sam od sebe“ znači da on ne želi nikakav okus, nego ako viši daje, niži prima. To se smatra da ona nema ništa svoje osim onoga što joj daje njezin muž. To ona ima. Ali za sebe ne želi ništa.

Umjesto toga, čovjek bezuvjetno pristaje biti sluga Stvoritelja, što znači bez obzira osjeća li okus važnosti ili ne osjeća nikakav okus u radu. On kaže: „Ako želim donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, zašto bi me trebalo zanimati osjećam li užitak u svom radu? Moram samo vjerovati da Stvoritelj uživa u mom radu. I iako vidim da rad koji činim nije svim mojim srcem, i nemam osjećaj da izvršavam zapovijed Kralja, budući da je zasad sve skriveno od mene, i prema mom mišljenju,“ kaže čovjek, „nema vrijednosti u onome što činim, pa kako mogu reći da Stvoritelj uživa u takvom djelu? A kada bi mi barem takva vjera svijetlila, da Stvoritelj uživa u tome, tada bih i ja osjetio određeni užitak.“

Odgovor je kao što je rekao Baal HaSulam, da čovjek mora vjerovati da kada nešto čini i želi da Stvoritelj uživa u onome što on čini, On već osjeća užitak odozgo. Forma djela nije važna; dovoljno je da čovjek želi, čak i kad vidi da je to djelo u potpunoj niskosti, najnižoj koja može biti.

To se smatra da on ide pravim putem, što znači da čovjek ne kaže da je njegov rad savršen; on ne laže samome sebi. Naprotiv, kaže da rad koji čini ne može biti manjkaviji, i to je istina, ali vjeruje mudracima koji nam govore da vjerujemo u ono što je napisano: „Gospodin je uzvišen i niski će vidjeti.“ Zbog toga vjeruje da Stvoritelj doista uživa u tom radu.

Sada trebamo protumačiti ono što smo pitali: što znači da je Mojsije bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca, do koje mjere treba biti vidljiv da bi bio prikladan za posvećenje? Trebamo protumačiti da rođenje Mjeseca implicira da, kad osoba počne preuzimati na sebe teret kraljevstva nebeskog, a „počinje“ znači početak čovjekova rođenja, tada je pitanje mjere prihvaćanja kraljevstva nebeskog, to jest vjera koju čovjek preuzima na sebe.

Prema toj mjeri vjere on izvršava djela, a „rođenje Mjeseca“ znači da se vjera u Stvoritelja još ne osjeća u svim njegovim organima. Međutim, on već želi prihvatiti kraljevstvo, ali se tijelo s time ne slaže, i on radi sa svojim tijelom prisilno. Drugim riječima, s jedne strane želi vjerovati u Stvoritelja i voljeti Ga, a s druge strane tijelo se tome protivi i on osjeća svoju niskost.

Za takvog čovjeka možemo reći da je u stanju „skrivenosti Lica“. No oni ljudi koji nemaju nikakve veze s vjerom u Stvoritelja nisu u stanju skrivenosti Lica. To jest, oni ne vjeruju da je Stvoritelj skriven od njih, što znači da je Stvoritelj prekrio Sebe kako Ga ne bi osjećali, radi svrhe ispravka stvaranja.

Zbog toga o njima uopće ne govorimo. Naprotiv, početak govora u radu počinje od vremena kada čovjek počne preuzimati na sebe teret kraljevstva nebeskog, i na temelju te vjere on izvršava Toru i mitzvot. U odnosu na njega počinjemo govoriti o pitanju rođenja Mjeseca, do koje mjere treba biti viđen i postati dostojan posvećenja. Drugim riječima, na kojoj razini vjere možemo reći da on već ima Kedusha (svetost) i može reći da Stvoritelj uživa u onome što on čini jer su njegova djela iz svetosti. Iako su stvari koje čini prisilne, budući da se cijelo tijelo protivi onome što on želi, pa kako se može reći da Stvoritelj uživa u takvim djelima, kada „njegovo srce nije s njim“?

Na primjer, ako čovjek daje dar svom prijatelju, a njegov prijatelj zna da, iako mu daje dar, to nije svim srcem, budući da ga još ne voli, taj čovjek ne bi primio dar od njega. No u stvarnosti vidimo da ako netko pozove svog prijatelja na obrok, a gost zna da taj poziv nije iz dubine srca nego je prisilan, kad bi gost to znao, odbio bi poziv. Pa kako čovjek može reći za stanje skrivenosti, kada svoj rad obavlja na prisilan način, da Stvoritelj prihvaća njegov rad i uživa u njemu?

Međutim, moramo vjerovati mudracima, koji nam govore da sav naš rad, kako god radili, ako pripisujemo rad Stvoritelju, čak i ako je u potpunoj niskosti, Stvoritelj uživa u tome. Osoba treba biti sretna što može činiti stvari dok je u stanju niskosti.

Treba reći samome sebi da On uživa u tom radu, koji je potpuno iznad razuma. Prema razumu, ovaj rad se ne smatra „radom“, to jest važnim djelom u kojem Stvoritelj uživa. Ipak, osoba vjeruje mudracima, koji su nam rekli da Stvoritelj doista uživa, ali to je iznad razuma.

Time trebamo protumačiti zašto je Mojsije bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca: kako je moguće da se za takav rad tijekom rođenja, koje je stanje skrivenosti, može reći da je to Kedusha i da Stvoritelj uživa u takvim djelima?

Napisano je: „Mojsije je bio zbunjen u vezi s rođenjem Mjeseca. Stvoritelj mu je prstom pokazao Mjesec na svodu i rekao mu: ‘Takav kao ovaj, vidi i posveti.’“

Pitali smo: što implicira to da mu je pokazao prstom? To je kao što je rekao Baal HaSulam o onome što su naši mudraci rekli (Kraj Taanit): Rabi Elazar je rekao: „Stvoritelj je predodređen oprostiti pravednicima i boraviti među njima, i svaki će pokazivati prstom.“ Rekao je da „pokazivati prstom“ implicira Svjetlost Hochma, nazvanu „viđenje“, što znači da će svatko biti nagrađen otkrivenjem Hochma (mudrosti).

Prema tome, ovdje možemo protumačiti riječi „Stvoritelj je pokazao Mojsiju prstom i rekao: ‘Takav kao ovaj, vidi i posveti’“, kao što je napisano: „pokazao mu je Mjesec na svodu“, što znači da se rođenje Mjeseca vidi na svodu. „Svod“ je „razdvajajući Masach (zaslon)“, kao što su naši mudraci rekli: „I Bog načini svod, i on razdvoji vode od voda“, a niže vode plaču: „Želimo biti pred Kraljem.“

Mjesec koji je na svodu u vrijeme rođenja nalazi se u skrivenosti Lica. Stvoritelj je rekao: „Ta mjera koju vidiš tijekom rođenja, takva kao ova, vidi i posveti. Iako je to potpuna niskost, koja je potpuno iznad razuma, budući da su sva njegova djela još uvijek prisilna, ipak, ako ovaj rad pripisuješ Mom Imenu, Ja u njemu uživam kao da pokazuje prstom.“

Kao što je rečeno riječima naših mudraca: „Stvoritelj je predodređen oprostiti pravednicima, i svaki će pokazivati prstom.“ To jest, Ja uživam u tome kao da su već bili nagrađeni Hochmom. Zbog toga, ako čovjek to nadvlada i vjeruje vjerom u mudrace, može se uzdići, jer govori Stvoritelju: „Želim se bezuvjetno poništiti, tako da mi ne moraš dati dobar okus u radu.“

Inače, čovjek govori Stvoritelju: „Ako vidiš da uživam, tada mogu raditi radi davanja, pa ćeš i Ti uživati. Inače, ne mogu raditi radi davanja.“ Slijedi da on diktira Stvoritelju kako se On treba odnositi prema njemu, to jest prema čovjekovu razumu. O tome trebamo reći da je Stvoritelj rekao: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“

Naprotiv, čovjek kaže: „Nije mi važno koliko razumijem kako cijeniti važnost izvršavanja Tore i mitzvot, da ću iz toga primiti takvo veliko nadahnuće da će se cijelo tijelo predati Stvoritelju i sve činiti s ljubavlju i radošću. Naprotiv, po tome vidim da sveti rad mogu činiti samo prisilno. Slijedi da još nemam spoznaju da razumijem i cijenim Kome služim, to jest da osjetim da služim velikom Kralju. Pa kako mogu reći da radim u Kedusha? Uostalom, imam strane misli protiv rada Stvoritelja, do te mjere da sve moram činiti prisilno.“ Ipak, on vjeruje vjerom u mudrace.

Odgovor na to je da je Stvoritelj rekao: „Takav kao ovaj, vidi i posveti.“ To jest, iako on još uvijek ne vidi mjeru važnosti Mjeseca, gdje „Mjesec“ implicira kraljevstvo nebesko, a Mjesec je Stvoritelj pokazao prstom na svodu, što je skrivenost prema nižima, kao što je rečeno u tumačenju riječi: „I Bog načini svod i razdvoji između voda koje su ispod svoda.“

Drugim riječima, niži ne mogu gledati prema gore, jer postoji svod koji skriva i razdvaja od nižih. To je bio odgovor Stvoritelja Mojsijeu, koji je bio zbunjen do koje mjere treba biti viđeno i biti dostojno posvećenja, to jest da može reći: „Ovo je Kedusha, i ova Kedusha uzdiže se preda Mnom i Ja je prihvaćam kao Kedusha.“

Pokazao mu je prstom. To jest: „Takav kao ovaj, vidi i posveti.“ Drugim riječima, kao što je Mjesec na svodu u potpunoj skrivenosti, a čovjek ga posvećuje i kaže: „Kakav god zahvat imam u duhovnosti, prihvaćam ga s ljubavlju, iako je moj rad prisilan; i to je važno, da ipak imam neku vjeru u Stvoritelja, da se unatoč tome mogu saviti i učiniti nešto prisilno kako bih donio zadovoljstvo Stvoritelju, i to je najmanje što imam.“ Čovjek treba reći da je to u njegovim očima jednako važno kao da On pokazuje prstom.

To je značenje riječi: „Izrael broji po Mjesecu, a idolopoklonici broje po Suncu.“ Pitali smo: čemu nas to uči u radu? Trebamo protumačiti da, budući da je čovjek mali svijet, koji obuhvaća svojstvo „Izrael“ i svojstvo „naroda svijeta“, „Izrael broji po Mjesecu, a idolopoklonici broje po Suncu“. Nešto važno naziva se „nešto što se broji“.

Kod naroda svijeta u čovjeku to je kada rad Stvoritelja svijetli za njega poput Sunca. Kao što se Sunce naziva „dan“, kao što su naši mudraci rekli (Pesachim 2b): „Ako ti je stvar jasna kao svjetlost“, to jest kao svjetlost koja svijetli. Drugim riječima, pitanje rada svijetli kroz cijelo njegovo tijelo. Tada može raditi i baviti se Torom i mitzvot.

Ali ako mu ne svijetli kroz cijelo tijelo, ne može činiti sveti rad. Ovo razlučivanje naziva se „narodi svijeta“, koji služe samo Suncu, to jest upravo kada im svijetli, i ne mogu nadvladati i raditi prisilno.

Ali Izrael u čovjeku broji po Mjesecu. To jest, oni posvećuju svoj rad tijekom rođenja Mjeseca, kada se Svjetlost koju bi trebao primiti od Sunca još ne vidi. Naprotiv, „Takav kao ovaj, vidi i posveti.“ On ne čeka da mu neka iluminacija odozgo zasvijetli, pa da tada počne raditi. Naprotiv, za bilo kakav zahvat koji ima u duhovnosti zahvaljuje Stvoritelju. To se naziva „svojstvo Izrael“, i upravo time čovjek biva nagrađen uspinjanjem po stupnjevima svetosti, kao što je rečeno: „Zauzvrat za ‘A Mojsije sakri svoje lice jer se bojao pogledati’, bio je nagrađen s ‘Lik Gospodnji on gleda’.“ Drugim riječima, upravo preuzimanjem na sebe da se obavlja rad svetosti bezuvjetno, čovjek biva nagrađen postizanjem svrhe stvaranja, a to je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima.

Takvo što vidimo izloženo u Zoharu (Beresheet Bet, stavka 14): „Unutar te palače nalaze se svi oni koji su u ovom svijetu pretrpjeli patnje i bolesti kako bi bili ispravljeni u potpunom pokajanju, koji su svakoga dana zahvaljivali i hvalili svoga Gospodara i nikada nisu prekidali svoju molitvu. To jest, priroda je čovjeka koji se brine pred Njim da sebe vidi kao ispunjenog nedostacima. To mu omogućuje da uvijek moli za nadopunu svojih nedostataka. Međutim, ne može zahvaljivati i hvaliti Stvoritelja jer, prema njegovu mišljenju, nema za što zahvaljivati i hvaliti. S druge strane, ako nadvlada i uvijek svakoga dana zahvaljuje i hvali Stvoritelja za veliku milost prema njemu, nužno osjeća zadovoljstvo u svom stanju, pa opet ne može moliti i žaliti se Stvoritelju zbog svojih nedostataka.“ Zohar kaže da je „zasluga tih pravednika u tome što su potpuni na obje strane. Stoga su bili nagrađeni ulaskom u palaču Hod u Edenskom vrtu.“

Iz toga slijedi da čovjek treba hodati po objema linijama, iako one proturječe jedna drugoj, jer upravo time bivamo nagrađeni ulaskom u Kraljevu palaču.