Što je priprema za primanje Tore u radu? – 2

Članak br. 29, 1989.

Naši mudraci su rekli (Shabbat, str. 87) da je u pogledu pripreme, koja je postojala u vrijeme davanja Tore, postojalo pitanje kraljevstva svećenika, te mitzva ograničavanja i pitanje uzdržavanja. To je bilo za opću javnost.

Postoje ljudi koji izvršavaju Toru i mitzvot općenito, što znači samo u praksi. To jest, oni smatraju da nam je Stvoritelj zapovjedio izvršavati Toru i mitzvot, a zauzvrat za poslušnost Njemu On će nas nagraditi za trud ili za odricanje od mnogih stvari za kojima tijelo žudi. Za nas je to veliki napor – ne poslušati ono što tijelo zahtijeva – no ipak nastojimo slijediti glas Stvoritelja, to jest ono što Stvoritelj želi. Odnosno, poništavamo svoju volju pred voljom Stvoritelja. Zauzvrat za to, On će nas nagraditi na ovome svijetu i na sljedećem svijetu, kao što je rečeno: „Sretan si na ovome svijetu i sretan si na sljedećem svijetu.“ To je rad opće javnosti.

A zatim postoji rad pojedinaca. Oni žele izvršavati Toru i mitzvot pojedinačno. To jest, njih ne zanima što radi opća javnost; oni žele znati zašto nam je Stvoritelj zapovjedio izvršavati Toru i mitzvot. Je li On manjkav, pa Mu je potreban netko tko će Mu učiniti uslugu i izvršavati Njegovu Toru i mitzvot? Naprotiv, mora biti da su Tora i mitzvot koje nam je dao – za naše dobro. Tada počinju razmišljati i obraćati pozornost na to kakva će korist iz toga proizaći za stvorenja ako izvršavaju Toru i mitzvot. Odnosno, što gube ako ih ne izvršavaju, i što dobivaju ako izvršavaju ono što nam je Stvoritelj zapovjedio.

To je kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2): „Budi pažljiv s lakom mitzvom kao s teškom, jer ne znaš nagradu za mitzvot; i razmotri trošak mitzve u odnosu na njezinu nagradu, te nagradu za prijestup (radost koju doživljavaš u prijestupu) u odnosu na njegov trošak.“ Stoga, kada počnu razmišljati o koristi izvršavanja Tore i mitzvot, to jest tko od toga ima dobit, vide ono što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 1): „Budite kao sluge koje služe ravu (velikome) ne radi primanja nagrade, i strah od Nebesa bit će nad vama.“

To znači da činjenica da moramo raditi ne radi primanja nagrade proizlazi iz toga što izvršavanje Tore i mitzvot nije za Stvoritelja, kao da Mu je potrebno da Mu se služi. Kad bi to bilo istina i kad bi Mu bio potreban naš rad, On bi zasigurno morao platiti, baš kao što mi radimo za nekoga na ovome svijetu. Ako je čovjeku potreban rad zaposlenika, on zasigurno plaća, jer tako svijet funkcionira. Budući da su naši mudraci rekli da treba raditi ne radi primanja nagrade, razlog mora biti taj da je ovaj rad za nas, to jest za naše dobro.

Dakle, kako možemo reći da onaj tko obavlja neki rad za svoje vlastito dobro, to jest da mu je taj rad potreban, ali mu je netko samo dao plan rada kako bi znao kako raditi tako da rezultat bude cjelovit proizvod u kojem će uživati – možemo li reći da bi osoba koja mu je dala plan rada također trebala platiti za njegov rad? U našem svijetu vidimo suprotno: čovjek mora platiti za plan rada koji mu je netko dao, a onaj koji je dao plan rada ne plaća osobi zato što radi prema planu rada koji je primila.

To je slično onome tko želi sagraditi kuću. Odlazi inženjeru da mu napravi plan rada. Tko tada mora platiti? Plaća li inženjer osobi koja je primila plan rada, ili osoba plaća inženjeru za to što joj je dao plan rada pomoću kojeg si može sagraditi kuću? Jasno je da osoba plaća inženjeru.

Prema gore navedenom, jasno je da nam je Stvoritelj dao Toru i mitzvot kako bismo sebe ispravili, kako bismo imali strukturu Kedusha (svetosti). Dakle, tko treba platiti za plan? Svakako mi, jer bez Tore i mitzvot, što je naš plan za strukturu Kedusha, bilo bi potpuno nemoguće izgraditi u nama strukturu Kedusha. To je kao što su naši mudraci rekli: „Kad ne bi bilo Mog saveza danju i noću, ne bih postavio zakone neba i zemlje.“ To jest, bez Tore i mitzvot, odnosno zakona Neba i zemlje, što je struktura svijeta, on ne bi mogao postojati. Naprotiv, upravo ako gradimo svijet prema Tori, svijet može postojati.

Iz toga razumijemo da, iako nemamo čime platiti Stvoritelju za to što nam je dao plan Tore i mitzvot, te Mu možemo samo zahvaljivati i slaviti Ga zbog toga, ne bismo trebali tražiti nagradu zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot — da nam On plati za naše izvršavanje Tore i mitzvot, to jest za korištenje Njegova plana kako bismo sami sebi izgradili kuću.

Ljudi koji to razumiju smatraju se onima koji „idu u radu Stvoritelja putem pojedinaca“. Oni imaju drukčiju perspektivu po pitanju izvršavanja Tore i mitzvot u odnosu na način na koji opća javnost razumije izvršavanje Tore i mitzvot — da bi im Stvoritelj trebao platiti za slijeđenje zakona Tore, što je Stvoriteljev plan rada. Oni razumiju da Stvoritelj želi da slijede plan koji im je dao, i da je to radi Stvoritelja. Stoga bi On trebao platiti za taj rad slijeđenja Njegova plana.

To je kao što su naši mudraci rekli (Midrash Rabbah, Beresheet 1:1): „Drugo tumačenje: Amon je obrtnik (Uman). Tora kaže: ‘Bila sam oruđe rada Stvoritelja.’ Kada kralj od krvi i mesa gradi palaču, ne gradi je svojom vlastitom vještinom, nego vještinom arhitekta. A arhitekt je ne gradi iz svoje glave, nego se služi planovima i nacrtima (to jest knjigama koje sadrže razne nacrte građevina, prema kojima majstor pravi plan kako sagraditi palaču). Tako je i Bog pogledao u Toru i stvorio svijet.“

Trebamo razumjeti čemu nas to uči u pogledu puta rada — kako je bilo stvaranje svijeta, da je Stvoritelj pogledao u Toru, što znači da je Tora plan prema kojem je stvorio svijet.

Poznato je da je svrha stvaranja bila činiti dobro Svojim stvorenjima. To je bio razlog stvaranja svijeta. Zbog toga je Stvoritelj stvorio u stvorenjima želju i čežnju za primanjem užitaka, jer bez užitka nemoguće je postojati.

Kao što vidimo, onaj tko počini samoubojstvo čini to zato što ne vidi da će sada, u onome što se naziva „sadašnjost“, primiti ikakav užitak, a također ne vidi da će u budućnosti moći primiti užitak. Naprotiv, vidi da je svijet za njega potamnio i da mu ne svijetli. Tada nema drugog izbora nego počiniti samoubojstvo, jer misli da će se time izbaviti iz patnji.

Zbog toga je činjenica da čovjek uvijek želi primati užitke iz prirode koju je Stvoritelj stvorio — da svako stvoreno biće teži jedino primanju užitaka. Moramo znati da sve što nazivamo „naklonjenost zlu“ jest samo ta osobina koja se naziva „želja za primanjem užitka kako bi se zadovoljila čežnja“.

Razlog zbog kojeg se volja za primanjem za sebe naziva „naklonjenost zlu“ objašnjava se s obzirom na ispravak stvaranja koji je učinjen. To jest, kada stvorenje prima od Stvoritelja, u tome postoji nejednakost forme, što dovodi do toga da se čovjek srami primati za sebe od svoga bližnjega. Zbog toga se čovjek srami jesti kruh srama. Slijedi da bi, kad bi primao užitak i zadovoljstvo u kelim primanja, čovjek osjećao nelagodu dok prima obilje. Stoga je učinjen ispravak da, sve dok čovjek ne opozove kelim želje za primanjem za sebe, ne može primiti užitak i zadovoljstvo. Slijedi da je jedina prepreka primanju užitka i zadovoljstva volja za primanjem za sebe. Zato se ta volja za primanjem naziva naklonjenost zlu/zla inklinacija.

Međutim, kako se ona može opozvati, kao što je napisano: „Poništi svoju volju pred Njegovom voljom“? To je Tora, kao što su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“ To znači da Stvoritelj kaže: „Činjenica da sam stvorio volju za primanjem užitka, i da je to priroda stvaranja, kao što je rečeno da se stvaranje naziva ‘postojanje iz nepostojanja (alt. iz odsutnosti, op. prev.)’, znači da je ovdje stvorena nova stvar.“ To je rečeno o toj volji za primanjem. Stvoritelj je rekao: „Stvorio sam Toru kao začin“, to jest, jer „Svjetlost u njoj ga reformira“.

Prema tome, slijedi da, kada ne bi bilo Tore, svijet ne bi mogao postojati, jer bi zbog skrivanja i skrivenosti koje su nastale uslijed ispravka svijeta, stvorenja morala ostati u tami, bez Svjetlosti. Prirodno, svijet ne bi mogao postojati. To je značenje da je Stvoritelj pogledao u Toru, što znači da je Tora plan rada. To jest, prema tom planu svijet će biti izgrađen kroz Toru i svijet će moći postojati. To se naziva: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“

U vezi s učenjem Tore, naši mudraci su rekli (Hagigah 13): „Riječ Tore ne smije se dati idolopokloniku, kao što je rečeno: ‘Nije tako učinio ni s jednim narodom, i zakone im Svoje nije objavio.’“ Trebamo razumjeti značenje idolopoklonika u radu. U radu učimo da je sve u jednom tijelu, kao što je napisano u Zoharu, da je čovjek mali svijet. Dakle, što su idolopoklonici u radu, a što je Izrael u radu?

Već smo rekli da Izrael znači da čovjek želi da sva njegova djela budu radi Stvoritelja, a ne radi sebe. To se naziva Yashar-El (ravno prema Stvoritelju), što znači da su sva njegova djela izravno prema Stvoritelju. Idolopoklonik je potpuna suprotnost: sva njegova djela su radi sebe. To jest, on želi dvije vlasti. To znači da želi izvući užitak i zadovoljstvo iz vlasti Stvoritelja u svoju vlastitu vlast.

Drugim riječima, želi da u svijetu ostanu dvije vlasti — vlast Stvoritelja i njegova vlastita vlast. To se naziva „idolopoklonstvo“, što je rad koji nam je stran. „Izrael“ znači da čovjek radi radi Stvoritelja, odnosno da se smatra „radnikom Stvoritelja“, čija su djela sva radi Stvoritelja. No ako čovjek radi radi sebe, a ne radi Stvoritelja, smatra se da je njegov rad idolopoklonstvo, a ne rad za Stvoritelja.

Slijedi da je sva razlika između idolopoklonika i Israela u radu u tome što „Izrael“ znači da čovjek želi raditi radi Stvoritelja. Iako je još uvijek porobljen zlom inklinacijom i ne može je pokoriti, budući da ide putem koji vodi radu radi Stvoritelja, već se smatra „Izraelom“, jer želi postići taj stupanj.

No kada čovjek želi raditi u stanju „Izrael“, što smo rekli da se smatra radom u stanju „pojedinaca“, tada se sve loše u čovjeku podiže protiv njega. To jest, prije nego što je odlučio ići kao „Izrael“, i njegov rad je bio na način opće javnosti, gledao je na stvari koje je činio i vjerovao da će za svako pojedino djelo primiti nagradu — nagradu na ovome svijetu i nagradu na sljedećem svijetu. Bilo mu je lako činiti dobra djela, jer to nije bilo protiv naklonjenosti zlu, koja se naziva „volja za primanjem za sebe“.

Ali sada, kad želi raditi kako bi poništio svoju vlastitu vlast i ostavio samo jednu vlast u svijetu — vlast Stvoritelja — volja za primanjem za sebe tome se protivi. Tada dolazi pitanje iskvarenoga, koji pita: „Što je taj rad za tebe? Ako želiš raditi ne radi sebe, što ćeš time dobiti?“ Na to nema odgovora, nego kao što je napisano: „Otupi mu zube.“

Slijedi da tada čovjek treba pomoć kako bi mogao izaći iz vlasti zle inklinacije. U to vrijeme njegov je jedini izbor ono što je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Slijedi da je sada pravo vrijeme kada čovjek treba pomoć Tore kako bi ga izvukla iz vlasti naklonjenosti zlu.

Prema gore navedenom, što čovjek treba pripremiti u sebi kako bi primio Toru? To je potreba za Torom, a potreba se naziva kli (posuda). Ne može biti ispunjenja bez nedostatka. To je slično čovjeku koji pita svoga prijatelja, kada ga ovaj pozove da navečer dođe na obrok koji mu je pripremio: „Kako da se pripremim za jelo kod tebe?“ On će mu vjerojatno reći: „Pazi da ne jedeš kod kuće prije nego što dođeš k meni, jer tada nećeš moći jesti kod mene.“

Isto tako, kako bi primio Toru, čovjek se mora pripremiti — imati potrebu koja se naziva kli, koju Tora može ispuniti. To vrijedi upravo kada želi raditi radi Stvoritelja, jer tada nailazi na otpor tijela, koje viče: „Što je taj rad za tebe?“ No čovjek vjeruje mudracima, koji su rekli da samo Tora može izbaviti čovjeka iz vlasti zle inklinacije. To se može reći samo za one koji žele biti „Izrael“, to jest Yashar-El (izravno ka Stvoritelju). Oni vide da im naklonjenost zlu ne dopušta da izađu iz njezine vlasti, i tada imaju potrebu primiti Toru kako bi ih Svjetlost Tore ispravila.

Sada možemo razumjeti što su naši mudraci rekli: „Riječ Tore ne smije se dati idolopokloniku, kao što je rečeno: ‘Nije tako učinio ni s jednim narodom, i zakone im Svoje nije objavio’“, jer oni nemaju potrebu za Torom. Onaj tko obavlja rad koji nam je stran, to jest radi sebe, može živjeti bez Tore, jer mu nije potrebna pomoć Tore. Samo Izrael — oni koji žele raditi radi Stvoritelja — trebaju Svjetlost Tore, jer „Svjetlost u njoj ga reformira“. To jest, nemoguće je pobijediti zlo u sebi bez Tore.

Prema tome možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se ubija nad njom.“ Trebamo razumjeti riječ „postoji“. Što nam ona govori? To trebamo tumačiti prema onome što su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“ To jest, Tora treba biti začin. U kome je to tako? Jer „nema Svjetlosti bez kli, nema ispunjenja bez nedostatka“.

Zbog toga su rekli da oni koji se žele „ubiti nad njom“, što znači da žele usmrtiti volju za primanjem radi sebe i žele sve činiti radi Stvoritelja, vide da to ne mogu učiniti sami. Njima je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“

No kod onih koji se ne žele poništiti i žele da postoje dvije vlasti — to jest da čovjekova vlast ostane, a Stvoritelj da daje, a oni da uzimaju užitak i zadovoljstvo koji su u Njegovoj vlasti i predaju ih primateljima — Tora ne postoji. To jest, Tora za njih ne postaje začin, jer ne žele da bude začin, a ako nema želje i potrebe, koje su kli, nema ni Svjetlosti.

Sada možemo razumjeti zašto je zabranjeno poučavati Toru idolopoklonike u radu. To znači da onaj tko prakticira rad koji nam je stran, to jest radi za sebe — budući da je Tora za naklonjenost zlu, tako da je za onoga tko je želi opozvati, ali ne može, rečeno: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“

Ali onaj tko želi raditi radi sebe — što je idolopoklonstvo — nema potrebu za Torom. Stoga, ako uči Toru, Tora u njemu neće postojati u smislu onoga što je Tora namijenjena dati. Dakle, što je priprema za primanje Tore? Potreba za pomoći Tore. A to se postiže time da čovjek želi sve usmjeriti radi Stvoritelja. Tada nam je potrebna Tora da pruži pomoć.