Što znači: „Ako proguta gorku travu, ne izlazi“, u radu?

Članak br. 23, 1989

Napisano je u Shaar Hakavanot (Vrata namjera): „Ovo je značenje maror (gorka trava), što je ‘smrt’ u Gematriji. To su sudovi u njoj, za koje se hvataju Klipot (ljuske), koje se nazivaju ‘smrt’, i treba ih zasladiti privlačenjem života. Zato također mora okusiti gorčinu, a ako je proguta, nije izvršio svoju dužnost, jer mljevenje zubima zaslađuje kroz trideset i dva zuba.“ Trebamo razumjeti što je gorka trava, koja se naziva „smrt“, u radu, i što znači da se kroz žvakanje zubima, kojih je trideset i dva, gorko zaslađuje, a ako je proguta, više ne osjeća gorčinu. Kako se sve to objašnjava u radu?

Da bismo to razumjeli, prvo moramo znati zašto nam je uopće potreban rad. Vidimo da čak i u tjelesnom svijetu čovjek ne postiže ništa bez napora. Odgovor na to je poznat: budući da svaka grana želi nalikovati svom korijenu, a naš korijen, koji nas je stvorio s ciljem da čini dobro Svojim stvorenjima, znači da daje, stoga kada stvoreno biće prima, osjeća neugodnost pri primanju obilja od drugoga. Zbog toga nam je dan rad.

Kada čovjek prima nagradu za svoj rad, nema srama. Kažemo da čovjek ne želi jesti kruh srama, jer zauzvrat za kruh daje rad. To izgleda kao razmjena, gdje jedan daje rad, a drugi daje kruh ili novac, i tako dalje.

U tjelesnom svijetu, među ljudima, to je vrlo jasno. No između čovjeka i Stvoritelja, kako možemo reći da čovjek radi u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), a zauzvrat prima nagradu? Uostalom, naši mudraci su rekli da trebamo raditi ne radi primanja nagrade. Dakle, koja je korist od rada u Tori i mitzvot? Možemo razumjeti da je u tjelesnom svijetu potrebno raditi jer nagrada bez rada uzrokuje sram. Stoga, kada želi primiti nagradu, postoji ispravak na nagradu — da čovjek radi za nagradu kako primanje ne bi bilo kao kruh srama.

Iz tog razloga razumijemo da je rad ispravak na nagradu. No kada se radi ne radi primanja nagrade, zašto nam je potreban rad? Koja je svrha rada ako nema što ispraviti, budući da ne prima nikakvu nagradu, pa zašto onda rad? Što se tiče rada, također trebamo razumjeti da u tjelesnom svijetu, kada čovjek treba raditi, to je zato što onaj za koga se radi treba taj rad. Na primjer, vlasnik pekare treba radnike, inače neće moći proizvesti količinu kruha koja mu je potrebna. No u odnosu na Stvoritelja nije tako. Zar On ima nedostatak i treba stvorenja da nadopune ono što Mu nedostaje svojim radom za Njega?

Iz toga slijedi da pitanje ima dva aspekta:

1) Dat nam je rad kako bismo mogli primiti nagradu zauzvrat za rad. Time se ispravlja sram, tako da to ne bude kao da jede kruh srama. To se ne može reći u odnosu na rad za Stvoritelja, jer radimo ne radi primanja nagrade.
2) To se može reći između čovjeka i čovjeka, jer njegov prijatelj treba njegov rad. No između čovjeka i Boga, kako možemo reći da Stvoritelj treba čovjekov rad?

Odgovor je da, uistinu, trebamo pitati zašto su naši mudraci rekli da trebamo raditi ne radi primanja nagrade, budući da je cijela stvar rada uspostavljena kako ne bi bilo kruha srama? Stoga vidimo da se i u tjelesnom svijetu, između čovjeka i čovjeka, ovo pravilo — da se ne jede kruh srama — također primjenjuje, zbog srama. Dakle, zašto trebamo raditi bez nagrade u odnosu na Stvoritelja, ako rad ispravlja užitak i zadovoljstvo tako da pri primanju nema srama, jer se tada to više ne smatra darom ili milostinjom? Naprotiv, sada užitak i zadovoljstvo dobivaju novo ime: „nagrada“. Prema tome, zašto trebamo raditi ne radi primanja nagrade?

Odgovor na to donesen je u Učenju o Deset Sefirot (Talmud Eser Sefirot, 1. dio, Histaklut Pnimit, točka 7), gdje pita o onome što su naši mudraci rekli — da je, kako bi se ispravio kruh srama, učinjen ispravak time što je stvoren ovaj svijet. Ovdje postoji stvarnost rada: „jer oni primaju svoju nagradu od Cjelovitog zauzvrat za svoj rad, i time su spašeni od nedostatka srama.“ Tamo pita o tome: „Ali njihov odgovor je zaista čudan. Na što to nalikuje? Na čovjeka koji kaže svom prijatelju: ‘Radi sa mnom samo jednu minutu, a zauzvrat ću ti dati svaki užitak i blago na svijetu za ostatak tvog života.’ Doista, nema većeg besplatnog dara od toga, jer je nagrada potpuno neusporediva s radom, budući da je rad u ovom svijetu — prolaznom i bezvrijednom — u usporedbi s nagradom i užitkom u vječnom svijetu.“ I tamo (točka 20) odgovara: „Budući da postoji nejednakost forme između Stvoritelja i stvorenih bića, koja uzrokuje sram, kroz bavljenje Torom i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima) kako bi se donijelo zadovoljstvo svom Stvoritelju, oni preokreću posude primanja duše u posude davanja. To jest, za sebe ona nema želju za velikim obiljem, nego prima obilje kako bi dala zadovoljstvo svom Stvoritelju, koji želi da duše uživaju u Njegovom obilju.“

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali — da možemo shvatiti kako između čovjeka i čovjeka rad koji osoba obavlja za nagradu služi tome da ne jede kruh srama, jer je poznato da to uzrokuje sram, a kroz rad se nedostatak srama ispravlja jer prima nagradu za rad. No u odnosu na Stvoritelja, što je ispravak rada, ako moramo raditi ne radi primanja nagrade?

Također smo rekli da možemo razumjeti kako između čovjeka i čovjeka osoba treba rad svog prijatelja, ali u odnosu na Stvoritelja — zašto On treba čovjekov rad? Zar On ima nedostatak i treba čovjekov rad?

Doista, između čovjeka i Boga ne može se reći da rad ispravlja primanje užitka i zadovoljstva tako da se ne osjeća nedostatak srama. To vrijedi samo između čovjeka i čovjeka, budući da onaj koji daje rad plaća prema radu. Slijedi da je rad za nagradu neka vrsta razmjene, gdje jedan daje rad, a drugi nagradu, i tu više nema srama, jer oboje primaju — jedan prima rad, a drugi prima nagradu. No u odnosu na Stvoritelja ne postoji takva jednakost da bismo mogli reći da jedan prima rad, a drugi daje nagradu.

To je iz dva razloga:

1) Ne može se reći da Stvoritelj prima rad od čovjeka, jer Stvoritelj nema nedostatak niti treba čovjekov rad.
2) Kao što se tamo kaže u Učenju o Deset Sefirot, nagrada koju prima onaj koji radi za Stvoritelja nije jednaka radu, jer je rad, u usporedbi s nagradom, kao da čovjek radi za svog prijatelja jednu minutu, a zauzvrat prima opskrbu za cijeli svoj život. Jer onaj koji radi za Stvoritelja radi samo u ovom svijetu, a zauzvrat prima nagradu u vječnosti. No između čovjeka i čovjeka nije tako.

Stoga, kao što je tamo napisano, čovjekov rad u Tori i mitzvot nije u svrhu razmjene, kao između čovjeka i čovjeka. Naprotiv, rad je u tome da kroz rad u Tori i mitzvot čovjek primi nešto novo — drugu prirodu. To jest, umjesto prirode želje za primanjem za sebe, s kojom je rođen, kroz bavljenje Torom i mitzvot radi davanja, a ne radi primanja nagrade, primit će nagradu za svoj rad.

No, koja je nagrada koju očekuje primiti za svoj rad u Tori i mitzvot? To je da će mu Stvoritelj dati drugu prirodu: posude davanja. Do sada je imao posude želje za primanjem radi primanja. Sada će steći nove kelim (posude) koje se nazivaju „posude davanja“. Stoga, tijekom rada u Tori i mitzvot, treba imati namjeru baviti se u korist davanja. To jest, cijelo vrijeme tijekom rada mora imati na umu koju nagradu očekuje da će mu Stvoritelj dati zauzvrat za njegov rad u Tori i mitzvot.

U toj namjeri da radi radi davanja postoje dvije stvari:

1) znati koju nagradu očekuje,
2) osjetiti dobar okus u toj nagradi, to jest uživati u toj nagradi.

Drugim riječima, mjera nagrade ovisi o čežnji za njom. U tjelesnom svijetu postoji velika i mala nagrada, koja se mjeri važnošću stvari, jer se obično ono što je rijetko, što nema mnogo ljudi i što je teško postići, smatra važnim u tjelesnom svijetu.

Isto tako, svatko misli da može doći do toga da sve čini radi Stvoritelja, jer je to samo namjera — usmjeriti tijekom rada da želi da rad bude radi Stvoritelja. Čovjek misli da su samo djela teška za izvršavati, ali da su namjere vrlo lake i ovise samo o njegovoj volji, pa ako želi — može.

No oni koji počinju hodati tim putem, koji žele da njihova djela budu radi Stvoritelja — što više takvi ljudi povećavaju napor u djelima i namjerama davanja, to više otkrivaju istinu da su daleko od toga. To jest, postoji Segula (snaga/sredstvo/svojstvo) u ovom radu — istina mu se otkriva odozgo, da nema nikakve veze s djelima davanja. No prije nego što čovjek započne rad davanja, postoji ispravak da ne možemo vidjeti istinu da je čovjek daleko od tog puta, jer je to protivno prirodi.

Čovjek se rađa da sve čini radi sebe. Kako ne bi osjećao sram, mora sve činiti radi Stvoritelja i poništiti cijelo svoje biće. Kako se tijelo može s time složiti? Kao što kaže Zohar o stihu: „Ili neka mu se obznani njegov grijeh“ — Stvoritelj mu to obznanjuje, što znači da odozgo, kada vide da čovjek želi ispraviti želju za primanjem za sebe, otkrivaju mu istinu da je daleko od toga. Tada počinje vidjeti da ne može svatko postići ovu nagradu i počinje uviđati važnost stvari.

Iz toga slijedi da tek tada počinje vidjeti koliko je teško zaslužiti ovu nagradu, koja se naziva „posude davanja“, samo mu Stvoritelj može dati te kelim. Kao rezultat toga, nagrada postaje važna u njegovim očima, jer je to dragocjena stvar koju ne može svatko postići.

Prema tome, vidimo važnost ove nagrade — biti nagrađen posudama davanja. Nemoguće je razumjeti važnost te stvari prije nego što se vidi koliko ju je teško postići. Kada zadobije posude davanja, vidi da je nagrađen velikom nagradom, koja je toliko dragocjena, jer to veliko postignuće ne može sam postići, nego mu samo Stvoritelj može dati te kelim kao dar.

Stoga, izreka da je zabranjeno raditi radi primanja nagrade znači da, ako želi nagradu za rad, tada bježi od prave nagrade. Time ćemo razumjeti zašto nam je potreban rad, budući da Stvoritelj ne treba naš rad kako bi Mu na bilo koji način pomogli. Odgovor je da je ovaj rad samo za nas. To jest, kroz rad stječemo važnost nagrade. I ne samo važnost, nego kroz rad postižemo da je ta važnost zapravo naš cijeli život, jer bez Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, mi smo udaljeni od Njega, a sav užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj stvorio kako bi činio dobro Svojim stvorenjima ovisi o jednakosti sa Svjetlošću.

Kao što kaže ARI, razlog razbijanja posuda (razbijanje posuda / shevirat ha kelim) bio je taj što kelim nisu mogli podnijeti Svjetlost. Stoga su se Svjetlosti udaljile i kelim su se razbile. To znači da postoji obrnuti odnos između Svjetlosti, koja daje, i kli (posude), koja prima. Kako bi postojala jednakost, učinjen je ispravak da primatelj ne prima radi vlastite koristi, nego zato što želi izvršiti volju Stvoritelja, koji želi činiti dobro Svojim stvorenjima, i samo iz tog razloga prima užitak. To se naziva „jednakost forme“, jer su sada oboje jednaki — oboje se smatraju onima koji daju. To jest, kao što Svjetlost daje dajući kli, tako kli prima samo zato što želi davati Davatelju.

Sada možemo razumjeti ono što je rekao Baal HaSulam o riječima koje je Mojsije tražio od Stvoritelja (Izlazak 33:18–21): „I reče: ‘Pokaži mi, molim Te, Svoju slavu.’ A Gospod reče: ‘Evo mjesta kod Mene.’“

On je rekao: „Što znači ‘Evo mjesta kod Mene’?“ Odgovorio je: „Iti (kod Mene) je akronim (na hebrejskom) za vjeru, molitvu i rad. To jest, to je mjesto pomoću kojeg možemo biti nagrađeni slavom Stvoritelja.“ Slavu Stvoritelja možemo tumačiti onako kako molimo (u Osamnaestoj molitvi na Rosh Hashanah): „Daj slavu Svome narodu“, što znači da će se slava Stvoritelja otkriti unutar naroda Izraela, tako da će svaki pojedinac osjetiti veličinu Stvoritelja do te mjere da će jedina briga ljudi biti učiniti nešto kako bi donijeli zadovoljstvo Stvoritelju, i ništa drugo ih neće zanimati.

Suprotno tome, kada je stanje obrnuto, kada je Shechina (Božanska prisutnost) u prahu, veličina Stvoritelja je skrivena i mi ne vidimo niti osjećamo važnost Zapovjednika koji nam je zapovjedio izvršavati Toru i mitzvot. To nije zato što On treba naš rad. Naprotiv, On nas želi nagraditi. Dana nam je Tora i mitzvot jer su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je želio pročistiti Izrael, stoga im je dao obilje Tore i mitzvot“, kao što je napisano na početku eseja Predgovor mudrosti kabale. Stoga, kako bismo postigli slavu Stvoritelja, možemo tumačiti da je zato rekao: „Pokaži mi Svoju slavu.“ Iako postoji mnogo tumačenja, u radu to trebamo tumačiti ovako — „Pokaži mi Svoju slavu“ znači da će se slava Stvoritelja otkriti.

Trebamo tumačiti da je redoslijed „mjesto Iti (kod Mene)“ takav da čovjek treba preuzeti na sebe vjeru, vjerovati da svaki pojedinac može biti nagrađen slavom Stvoritelja. Kada u to vjeruje, mora znati zašto slava Stvoritelja nije otkrivena prije nego što započne rad, nego se otkriva samo skrivenost. Mora vjerovati riječima naših mudraca da je to ispravak kako bi čovjek mogao postići jednakost forme, koja se smatra „davanje Stvoritelju, a ne sebi“.

Zbog toga, u vezi s vjerom koju treba preuzeti na sebe, treba također vjerovati da je nemoguće biti nagrađen slavom Stvoritelja — to jest da se ukloni skrivenost — ako nije nagrađen „strahom neba“. Strah znači, kao što je napisano („Introduction of The Book of Zohar“), „ne može imati vjeru prije nego što ima jednakost forme“. Kako bi imao jednakost forme, mora nastojati imati strah u svemu što čini, kao što je tamo napisano: „Strah znači da se boji da neće umanjiti u donošenju zadovoljstva svom Stvoritelju.“

Iz toga slijedi da kada čovjek započne rad, započinje s vjerom, ali tijelo se opire tom radu, i tada dolazi stanje rada, kada mora nadvladati tijelo i tražiti svakakve savjete, kao što su naši mudraci rekli: „Lukavstvom vodi rat“, jer tijelo ne želi napustiti vlastitu korist. U mjeri u kojoj ulaže napor, u toj mjeri počinje osjećati da nije sposoban učiniti ništa, jer po njegovom viđenju učinio je sve što je mogao. Nakon rada dolazi do spoznaje da samo Stvoritelj može pomoći i da to nije u njegovim rukama. Tada dolazi treće stanje — molitva — i tada je molitva iz dubine srca, jer mu je potpuno jasno da mu nitko ne može pomoći osim Stvoritelj.

Međutim, čak i kada dođe do spoznaje da mu Stvoritelj može pomoći i razumije da je jedini pravi savjet molitva, tijelo dolazi i pokazuje mu: „Vidiš koliko si već molitvi izgovorio, a nisi dobio nikakav odgovor odozgo. Zašto se onda truditi moliti da ti Stvoritelj pomogne? Vidiš da ne dobivaš nikakvu pomoć odozgo.“ U tom trenutku ne može moliti. Tada ponovno treba nadvladati kroz vjeru i vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta, i nije važno je li čovjek sposoban i ima dobre osobine ili ne. Naprotiv, mora nadvladati i vjerovati iznad razuma, iako mu razum govori da je već mnogo puta molio, a ipak nije dobio odgovor odozgo — kako sada može ponovno moliti? I to zahtijeva nadvladavanje, to jest trud iznad razuma i molitvu da mu Stvoritelj pomogne nadvladati vlastito gledište i moliti.

Iz toga slijedi da, iako su vjera, molitva i rad tri uzastopne stvari, uistinu su to tri stvari, ali su međusobno isprepletene. To jest, u svakom stanju radi sa sve tri zajedno. Drugim riječima, iako započinjemo s vjerom, sve ostale razlučivosti uključene su u vjeru, jer kada počne nadvladavati, mora vjerovati mudracima koji su rekli: „Čovjek mora reći: ‘Ako nisam za sebe, tko je za mene?’“ Drugim riječima, čovjek mora uložiti trud i sam postići cilj. Kada vidi da ne može nadvladati i ulagati napor, mora vjerovati da molitva pomaže, kao što je napisano: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta“, iako ne vidi nikakvu promjenu kada moli da mu Stvoritelj pomogne. Dakle, i ovdje postoji stvar iznad razuma. Ipak, opći redoslijed je započeti s vjerom, zatim rad, a potom molitva.

Iz toga slijedi da je najvažnija vjera, jer s njom moramo raditi u svemu što činimo. To jest, temelj svih kelim s kojima čovjek radi jest vjera. Zato se Svjetlost koja se otkriva naziva „Svjetlost vjere“, prema kli. Ta je kli izgrađena na temelju vjere u mudrace i vjere u Stvoritelja, kao što je napisano: „I povjerovaše u Gospodina i u Njegova slugu, Mojsija.“

Sada možemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli: „Ako proguta gorku travu, ne izlazi.“ ARI je rekao da je maror (gorka trava) „smrt“ u Gematriji. Trebamo razumjeti što to znači za nas — da je maror „smrt“ u Gematriji, da su to sudovi u njoj, za koje se hvataju Klipot. Trebamo to tumačiti kako kažemo (u Pashalnoj Hagadi): „Ovaj maror koji jedemo — zbog čega? Zbog teškog rada kojim su Egipćani zagorčali njihove živote.“

Težak rad bio je u tome što su sinovi Izraela željeli izaći iz vlasti Egipćana, što se naziva „ljubav prema sebi“, i kada bi nadvladali da učine nešto radi davanja, odmah bi im dolazile misli Egipćana, postavljajući pitanje zlog: „Što je ovaj rad za vas?“ — raditi radi Stvoritelja. Svaki put kada bi nadvladali, odmah bi dolazila pitanja Egipćana. To se naziva „težak rad“, jer im je bilo teško izaći iz njihove vlasti, budući da su Egipćani zagorčavali njihove živote.

ARI o tome kaže da je maror u Gematriji „smrt“, što znači da ih Egipćani nisu željeli pustiti iz svoje vlasti, nego da ostanu u tom stanju, kao u pitanju zlog. To je značenje ostajanja u stanju: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’.“ Iz toga slijedi da to nije samo gorčina, nego stvarna smrt. Stoga „zagorčali njihove živote“ znači da su htjeli da sinovi Izraela ostanu mrtvi.

Iz toga proizlazi da težak rad, kada su kušali gorčinu, znači da su kušali okus smrti radeći radi sebe. To je značenje onoga što kaže da se maror smatra smrću i dinim (sudovima) za koje se hvataju Klipot, gdje sud znači da su bili pod sudom, odnosno zabranjeno im je bilo koristiti posude primanja, a sva ishrana Klipot dolazi iz posuda primanja koje žele primati radi primanja. Tada, kada je čovjek u stanju primanja, nalazi se u stanju skrivanja i skrivenosti od duhovnosti.

Njegov ispravak je, kao što je napisano: „Zato mora okusiti gorčinu, a ako je proguta, nije izvršio svoju dužnost, jer mljevenje zubima zaslađuje kroz trideset i dva zuba.“ Trebamo to tumačiti tako da je poznato da trideset i dva zuba ukazuju na trideset i dvije staze mudrosti, što znači da upravo kada čovjek postigne stanje uspona, koje se smatra stanjem života i mudrosti, tada treba „žvakati“ gorku travu, kako bi okusio gorčinu. Jer samo tijekom uspona možemo osjetiti što je maror, odnosno kakav je okus pada, kao u „prednosti Svjetlosti iz tame“.

To jest, nemoguće je okusiti pravi okus života i Svjetlosti ako nema okus tame i smrti. Stoga se maror zaslađuje kroz uspon, jer samo kroz tamu, koja je pad, osjeća okus u Svjetlosti. Iz toga slijedi da je tama sada ispravljena. To je značenje riječi: „I zasladiti je privlačenjem života.“