Što znači “Odgovori svom srcu”?

Članak br. 14, 1989.

Napisano je u Knjizi Zohar (VaEra, stavka 89): “Rabbi Elazar započe i reče: ‘Znaj danas i odgovori svom srcu da je Gospodin, On je Bog.’ On pita: ‘Trebalo je reći: ‘Znaj danas da je Gospodin, On je Bog’, a na kraju: ‘I odgovori svom srcu’, jer spoznaja da je Gospodin Bog osposobljava ga da tako odgovori srcu. A ako je odgovorio svom srcu, zasigurno ima spoznaju. Također, trebalo je reći: ‘Odgovori svom libcha’ (לִבְּךָ, tvoje srce s jednim Bet), a ne ‘levavcha’ (לְבָבְךָ, tvoje srce s dvostrukim Bet).’”

On odgovara da je Mojsije rekao da ako želiš ustrajati u ovome i spoznati da je “Gospodin, On je Bog”, tada “odgovori svom srcu”. Znaj ovo: “tvoje srce” (s dvostrukim Bet) znači da su dobra sklonost i naklonjenost zlu, koje prebivaju u srcu, pomiješane jedna s drugom i postaju jedno, što znači u obje tvoje sklonosti, pretvarajući loše kvalitete naklonjenosti zlu u dobre. Tada više nema razlike između dobre sklonosti i naklonjenosti zlu, i tada ćeš naći da je “Gospodin, On je Bog”.

Trebamo razumjeti o čemu se radi u toj spoznaji, da ako znamo da je “Gospodin, On je Bog”, dolazimo do “odgovori svom srcu”, što je pitanje Rabbija Elazara. Također trebamo razumjeti odgovor koji daje kada kaže da je nemoguće doći do spoznaje da je “Gospodin, On je Bog” prije nego što budemo nagrađeni s “odgovori svom srcu”. Kakva je veza, da jedno ovisi o drugome, odnosno da upravo kada služi Stvoritelju i s naklonjenošću zlu, možemo doći do te spoznaje?

Da bismo to razumjeli, najprije moramo izložiti pitanje svrhe stvaranja i pitanje ispravka stvaranja. Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. To znači da Stvoritelj želi da sva stvorenja prime užitak i zadovoljstvo. Prije nego što to prime, savršenstvo svrhe stvaranja nije očito, jer još uvijek postoje razlučivanja u svijetu koja nisu postigla užitak i zadovoljstvo.

Zbog toga se savršenstvo svrhe stvaranja očituje upravo kada svi postignu užitak i zadovoljstvo. To se naziva, kako kaže Isaac Luria (ARI), da “prije nego što je svijet stvoren, On i Njegovo ime bili su jedno”, kako je napisano u Učenju o Deset Sefirot (Talmud Eser Sefirot). To znači da je užitak i zadovoljstvo koje je želio dati svojim stvorenjima imao tamo kli (posudu), nazvanu Malchut de Ein Sof (Malchut Beskonačnosti), koja je primila Svjetlost. Svjetlost, nazvana “On”, i kli, nazvana “Njegovo ime”, bili su jedno, što znači da nije bilo nejednakosti forme. To je svrha stvaranja.

Nakon toga dolazi pitanje ispravka stvaranja, kako kaže ARI, da je “kako bi izveo na vidjelo savršenstvo Svojih djela, On izvršio Tzimtzum (ograničenje)”. On tamo objašnjava, u Ohr Pnimi (Unutarnja Svjetlost) (komentar Yehuda Ashlag na ARI-ja), da kako bi se izbjegao sram, budući da nejednakost forme uzrokuje odvojenost između primatelja i Davatelja, a isto tako sve stvari koje nisu prisutne u korijenu uzrokuju neugodnost u granama, stoga su kroz Tzimtzum i skrivenost koje su učinjene nižima dano mjesto da isprave svoje kelim primanja kako bi radili u svrhu davanja.

Tada će postojati jednakost forme između primatelja i Davatelja, i tada će se sva Svjetlost koju je želio dati svojim stvorenjima otkriti među nižima, i ponovno će biti “Gospodin je Jedan i Njegovo ime Jedno”. To znači da će se užitak i zadovoljstvo koji su bili otkriveni u svijetu Ein Sof u kelim primanja, ta Svjetlost otkriti u kelim primanja koji su ispravljeni da rade u svrhu davanja.

Iz toga proizlaze dvije stvari: 1) Volja za primanjem, koja proizlazi iz svrhe stvaranja, budući da je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Stoga je u stvorenjima stvorio želju i težnju za primanjem užitka i zadovoljstva. Zlo, nazvano “naklonjenost zlu”, čija je kvaliteta samo primati za vlastitu korist, proizlazi iz tog razlučivanja. 2) Želja za davanjem, koja proizlazi iz Tzimtzum i skrivenosti koji su učinjeni kako bi se postigao ispravak stvaranja. Ona se naziva “dobra sklonost”, budući da kroz želju za davanjem postižemo jednakost forme, što je Dvekut (prianjanje), kroz koju primamo užitak i zadovoljstvo koje On želi dati Svojim stvorenjima, i tada će svrha stvaranja biti potpuno ostvarena.

Stoga, kada osoba želi započeti sveti rad, raditi i truditi se kako bi primila nagradu, da njezina nagrada bude Dvekut sa Stvoriteljem, što znači da će sva njezina djela biti radi Stvoritelja, tada se tijelo, koje je rođeno—zbog svrhe stvaranja—s željom da prima za sebe, opire svom svojom snagom. Ono viče: “Ali svrha stvaranja je činiti dobro Njegovim stvorenjima, a Stvoritelj ne treba da Mu niži daju išta!

“Stoga”, pita, “zašto bih se trebao truditi učiniti sve radi Stvoritelja bez ikakve nagrade? Uostalom, to je svrha stvaranja! Kada bi bilo istina da moramo raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, zašto je onda u nama stvorio želju da primamo za sebe? Umjesto toga, trebao je u nama stvoriti želju za davanjem, tada bi sva stvorenja radila radi Stvoritelja.

“Umjesto toga, ti pokušavaš reći da budući da On želi činiti dobro Svojim stvorenjima, stvorio je u nama volju za primanjem, a zatim želi da radimo radi Stvoritelja. To je velika patnja ako želimo poništiti primanje za sebe i ukinuti cijelo svoje ja, ne ostavljajući ništa u sebi za vlastitu korist.”

Kao što su rekli naši mudraci (Sukkah 45): “Svatko tko miješa radi Stvoritelja s nečim drugim, biva iskorijenjen iz svijeta.” To znači da ako netko sve radi radi Stvoritelja, ali u to umiješa nešto i za sebe, to se naziva “nešto drugo”, i on biva iskorijenjen iz svijeta, odnosno iz sljedećeg svijeta. Drugim riječima, ne može biti nagrađen nagradom koju čovjek prima za rad u Tori i mitzvot.

Iz toga slijedi da ne možemo razumjeti da je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima uzrokovala patnju u radu za Njega. Zašto Mu je potrebno da patimo kada se moramo odreći svoje volje za primanjem? Stoga, kada radimo pod prisilom i ulažemo napor da nadvladamo volju za primanjem u sebi, i govorimo svojim tijelima da ne trebamo biti pametni, već moramo vjerovati mudracima koji nas uče da trebamo slijediti Toru i mitzvot bez ikakve nagrade zauzvrat, nego kako su rekli (Avot, poglavlje 1:3): “On bi govorio: ‘Ne budite kao sluge koji služe ravu (velikom učitelju) kako bi primili nagradu, nego budite kao sluge koji služe ravu ne kako bi primili nagradu.’”

To znači da moramo vjerovati da Stvoritelju ništa ne nedostaje niti treba da radimo za Njega. Naprotiv, moramo vjerovati da je to što moramo raditi za Njega radi nas samih. To jest, time ćemo postići svrhu stvaranja — da niži prime užitak i zadovoljstvo. Međutim, ovaj rad je u svrsi ispravka stvaranja.

Ipak, budući da je to protiv razuma, čovjek se s tim ne slaže i mora stalno nadvladavati, jer svako nadvladavanje vrijedi samo neko vrijeme, i svaki put mora iznova nadvladati. Ovo stanje naziva se “sud”, što znači da je čovjek još uvijek pod vlašću Tzimtzum i Din (suda) koji su se dogodili kako se ne bi otkrila Svjetlost Njegova lica, tako da bi svi osjetili kako Stvoritelj upravlja svijetom vodstvom užitka i zadovoljstva.

Umjesto toga, svatko vidi kako je svojstvo suda prisutno u svijetu, jer svatko osjeća nedostatke i u tjelesnom i u duhovnom. Tada kaže da svijetom upravlja ime Elokim (Bog), što je svojstvo suda. Ipak, čovjek mora vjerovati da je u istini sve milosrđe, ali za sada mora tako osjećati, jer sve ide putem ispravka, gdje je upravo kroz to moguće postići svrhu stvaranja, koja je užitak i zadovoljstvo.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o vezi između “odgovori svom srcu” i spoznaje da je “Gospodin, On je Bog”. Prije nego što čovjek postigne stupanj gdje su sva njegova djela radi Stvoritelja, što se naziva “u svrhu davanja”, čovjek ne može vidjeti da se sve što se događa u svijetu odvija tako da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobar koji čini dobro.

Umjesto toga, on mora vjerovati da je to tako i reći kako je napisano: “Imaju oči, a ne vide.” Naprotiv, on vidi da se upravljanje svijetom odvija kroz svojstvo suda, nazvano Elokim. No kasnije, kada bude nagrađen kelim davanja, koji ispravljaju njegove kelim primanja da rade u svrhu davanja, to znači da može raditi za Stvoritelja i sa zlom inklinacijom, budući da se naklonjenost zlu naziva “volja za primanjem za vlastitu korist”, iz koje proizlazi svo zlo koje vidimo u svijetu. To vrijedi i između čovjeka i čovjeka, jer svi ratovi, krađe i ubojstva u svijetu proizlaze iz volje za primanjem za vlastitu korist.

Kada ispravi želju za primanjem užitka tako da radi u svrhu davanja, postiže jednakost forme. On postiže Dvekut sa Stvoriteljem, i Tzimtzum i skrivenost koji su prisutni u svijetu odlaze od njega. Tada vidi samo dobro, i sve što je osjećao prije nego što je bio nagrađen Dvekutom bile su samo ispravke koje su ga dovele do jednakosti forme. Slijedi da ono što je mislio — da se svijetom upravlja svojstvom suda, nazvanim Elokim — sada vidi da je to milosrđe, nazvano HaVaYaH (Gospodin).

Prema tome, trebamo protumačiti vezu između “odgovori svom srcu” i “Gospodin, On je Bog”. Prije nego što budemo nagrađeni odgovaranjem srcu, kada je ono bilo u nejednakosti forme i udaljenosti mjesta, budući da je primatelj za sebe u nejednakosti forme u odnosu na Davatelja, što se naziva “udaljenost”, slijedi da se jednakost forme smatra vraćanjem primatelja Davatelju. To se naziva “odgovori svom srcu” (na hebrejskom, Hashivota, הֲשִׁיבוֹתָ, znači i “vrati” i “odgovori”).

Tada vidi da je sve što je mislio — da se svijetom upravlja sudom, što je Elokim — sada vidi da je HaVaYaH (Gospodin) Elokim (Bog). To jest, otkriva se da je od samog početka sve bilo u svojstvu milosrđa, kako je napisano: “Jer Gospodin, On je Bog.” Međutim, prije nego što čovjek bude nagrađen vraćanjem srca, što se naziva “jednakost forme”, mislimo da je sve svojstvo suda, nazvano Elokim.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što pitaju: zašto, ako je Stvoritelj želio izvesti narod Izraela iz Egipta, poslao je Mojsije da traži i moli da dopusti narodu Izraela da izađe iz Egipta? Vidimo da je učinio čuda našim očevima u Egiptu, odnosno da sve pošasti koje su pogodile Egipat narod Izraela uopće nije osjetio. Pa zašto Stvoritelj nije izveo narod Izraela protiv volje faraona?

U doslovnom smislu postoji mnogo odgovora, ali mi ćemo to protumačiti u radu. Poznato je da je svaki čovjek mali svijet, koji se sastoji od sedamdeset naroda i naroda Izraela, odnosno svojstva Izrael u njemu, koje se smatra Yashar-El (izravno prema Stvoritelju). To znači da je sve što čini — sve radi Njega. To svojstvo nalazi se u izgnanstvu među Klipot (ljuskama), koje su sedamdeset naroda. Mitzrayim (מִצְרַיִם Egipat) znači da oni meitzarim (מְצָרִים sužavaju, tlače) Izrael u njemu, a faraon, kralj Egipta, je svojstvo koje vlada i upravlja narodom Izraela.

Stvoritelj želi da tijelo čovjeka napravi izbor, odnosno da se zlo u čovjeku pokori, da opća volja za primanjem u njemu napravi mjesto kako bi mogao izaći iz vlasti… (ostatak teksta nedostaje)