Što znači da nevolja koja dolazi nad zle započinje od pravednika, u radu

Članak br. 9, 1989.

Naši mudraci su rekli (Bava Kama 60): „Nevolja ne dolazi na svijet osim onda kada su zli na svijetu, ali počinje najprije od pravednika.“

Treba razumjeti zašto nedaća dolazi nad pravednike. Ako treba doći nad zle, za što su onda pravednici krivi?

U radu najprije treba protumačiti što je „nevolja“ u radu, tko su „zli“ u radu, i tko su „pravednici“ u radu. A da bismo to razumjeli, moramo znati što je uopće „rad“. Također treba razumjeti zašto uopće trebamo raditi. Drugim riječima, što dobivamo time što moramo raditi. Tko je stvorio sve što postoji u svijetu? Sve je stvorio Stvoritelj. Ako je tako, zašto je bilo potrebno stvoriti takvu stvarnost u ovom svijetu da čovjek mora raditi za svaku stvar koju želi steći – bilo za tjelesne potrebe, bilo za duhovne potrebe?

Da bismo to razumjeli, najprije moramo shvatiti svrhu cjelokupnog stvaranja, to jest zašto je Stvoritelj stvorio svijet. Odgovor je, kao što su rekli mudraci: „da učini dobro Svojim stvorenjima“. Zbog toga je stvorio stvorenja i usadio u njih želju i čežnju da prime užitak i nasladu. To se naziva „cilj stvaranja“. A budući da to nije u jednakosti forme sa Stvoriteljem, primatelji bi u dobru i užitku osjećali sram.

Zato je učinjen ispravak nazvan Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da primaju samo s namjerom radi davanja. Kako tu kli niži mora sam izgraditi, a to je protiv prirode, jer je Stvoritelj stvorio stvorenja sa željom za primanjem užitka i naslade, stoga je sve što nije u skladu s prirodom čovjeku teško učiniti. To se naziva „napor“ (yegia).

Prema tome proizlazi da napor nije cilj sam po sebi, kao da čovjek mora naporno raditi. Napor je samo posljedica. Budući da je to protiv prirode, teško je izvršiti tu radnju – i to je napor. To je između čovjeka i Stvoritelja. Isto tako postoji takav ispravak i između čovjeka i bližnjega, kako ne bi bilo srama, jer se čovjek srami jesti „kruh milosti“ (besplatni dar).

Zato postoji trgovanje: radnik daje vlasniku svoj rad, a ovaj mu daje novac. Tako nema srama. I ovdje vlasnik ne želi njegov napor sam po sebi, nego rad, to jest proizvod. To je razmjena: radnik daje proizvod, a vlasnik daje novac.

Kod prodavača i kupca je obrnuto: prodavač daje robu, a kupac daje novac. Nije važno kako, nego obojica moraju dati. Ako jedan samo daje, a drugi samo prima i ništa ne vraća, nastaje različitost forme i kod primatelja se javlja sram.

Iz navedenoga proizlazi da napor nije cilj, nego obojica moraju dati kako bi spriječili sram. S obzirom da je po prirodi čovjek stvoren samo za primanje, to je rad. Dakle rad i napor su rezultat, a ne cilj odnosno svrha. Cilj je jednakost forme. Napor je samo posljedica činjenice da to nemamo po prirodi.
Prema tome možemo razumjeti što su „zli“, a što su „pravednici“, i zašto „nevolja ne dolazi na svijet osim kada su zli na svijetu“. U radu se „nevoljom“ naziva to što nema otkrivanja dobra i užitka. To jest, ne može se otkriti stvorenjima Njegova želja da im čini dobro, zbog različitosti forme. Dok čovjek nema kelim davanja, što se naziva jednakost forme, to sprječava spuštanje obilja stvorenjima. Stoga se „zlim“ naziva onaj tko je udaljen od Stvoritelja. U radu se „zlim“ naziva onaj tko je u različitosti forme od Stvoritelja, koji nije u stanju „kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan“.

Slijedi da to što se više obilje ne može spustiti do nižih dolazi zbog aspekta zlih u čovjeku. Jer u radu se smatra da je sam čovjek uključen u zle, to jest u iskre primanja. To je značenje: „Nevolja ne dolazi osim kada su zli na svijetu“ – to jest, to što obilje ne dolazi u svijet naziva se „nevolja dolazi u svijet“, a uzrok je želja za primanjem u čovjeku, koja sprječava dobro i užitak.

Time se može objasniti cijela tema zlih, koji ne slušaju glas Stvoritelja, koji nam je zapovijedio preko Mojsija, našeg učitelja, mir nad njim, da trebamo slušati Stvoriteljev glas, inače nas kažnjava. Može se postaviti pitanje: kod zemaljskog kralja, koji traži čast, razumljivo je da kažnjava onoga tko ga ne sluša. Ali kod Stvoritelja – zašto bi kažnjavao zato što Ga ne slušamo? Zar Mu treba čast od stvorenja? Zar je uvrijeđen ako Ga ne poštuju?

To je slično čovjeku koji uđe u kokošinjac i daje kokošima zapovijedi, a one ga ne slušaju. Može li se reći da je povrijeđen zbog njih? A tim više stvorenja u odnosu na Stvoritelja – kakvu vrijednost ima reći da je Stvoritelj povrijeđen jer Ga ne slušaju i zato im šalje nevolju?

Nego moramo vjerovati da sva osveta i kažnjavanje Stvoritelja nisu, ne daj Bože, radi Njegove koristi, nego radi koristi stvorenja. To jest, kazne koje primaju dovode ih do toga da zasluže dobro i užitak – što je Njegova volja, da stvorenja prime od Njega.

Drugim riječima, patnje dovode stvorenja do toga da prihvate davanje, jer su samo kelim davanja prave kelim sposobne primiti višu Svjetlost, ono što im Stvoritelj želi dati. To je značenje: „Nevolja ne dolazi na svijet osim kada su zli na svijetu.“ Tada osjećaju patnje, to jest u svemu što rade u radu osjećaju gorak okus, jer nemaju kelim davanja, u kojima jedino svijetle dobro i užitak. Proizlazi da zli, to jest aspekt primanja u čovjeku, sprječavaju primanje dobra.

Kao što je rekao Ramban (rav Moses Ben Nachman, navedeno u Talmud Eser Sefirot, dio 1, str. 14, stavak 1): „Postoji razlika između ‘jedan’, ‘jedini’ i ‘jedinstveni’. ‘Jedinstveni’ znači da djeluje jednom snagom, to jest da djeluje činiti dobro, kako dolikuje Njegovu jedinstvu. A kada se čini da su Njegova djelovanja različita pa se, ne daj Bože, čini kao da čini dobro i čini zlo, tada se naziva ‘jedini’, jer sva ta različita djelovanja imaju jedan jedini ishod – činiti dobro. I tako je On jedini u svakom djelu.“
I to je, kao što smo objasnili, da u pojmu „dolazi nevolja“ nema nikakve osvete ni zamjeranja sa strane Stvoritelja zbog toga što Ga ne slušaju. Nego to što On želi da Ga slušaju i da izvršavaju Toru i mitzvot, to je radi dobrobiti stvorenja, a ne radi dobrobiti Stvoritelja. Jer On, ne daj Bože, nema nikakav nedostatak da bi Mu nešto trebalo za Njega samoga.

Sve što On želi od nižih jest da prime dobro i užitak bez ikakve neugode, tako da užitak bude u potpunoj cjelovitosti. Jer ako bi pri primanju užitka postojao osjećaj srama, tada užitak ne bi bio potpun. Proizlazi da je nevolja, koju zli osjećaju, za njihovo dobro, jer ih to navodi da isprave svoja djela.

Međutim, treba znati što znači ispravak djela u radu. To je, kao što je rečeno, da za svako djelo koje činimo trebamo postaviti namjeru. A namjera je da tim djelom želi učiniti zadovoljstvo svome Stvoritelju. I time će doći do Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem. Ne da djelo čini s namjerom vlastite koristi, nego da sva njegova briga bude kako učiniti zadovoljstvo Stvoritelju.

Oni ljudi koji žele ići putem da postignu davanje nazivaju se „pravednici“. To jest, iako još nisu dosegli stupanj da im sva namjera bude radi davanja, ipak žele doći do toga, pa se nazivaju „oni koji idu putem pravednika“. To znači da se već nazivaju prema svom konačnom stanju.

Za razliku od onih koji rade u okviru općeg mnoštva, to jest koji se ne bave namjerom kako bi došli do stupnja pravednika – o njima se ne govori u pogledu rada na putu istine. Oni pripadaju radu na djelima. Njihova namjera u Tori i mitzvot je, kao što je napisao Rambam (rabi Moshe Ben Maimon), „da ih se poučava radi primanja nagrade“. Samo oni koji su već došli do razumijevanja da treba raditi radi Neba, ti se nazivaju onima koji idu putem rada kako bi postigli put istine.

I premda još nisu stigli do toga, o njima Rambam kaže da im se „tajna otkriva malo po malo“. A koja je to tajna koju je zabranjeno otkrivati „djeci, ženama i širokim masama“? Tajna je da samo djelo nije dovoljno, nego mora postojati i namjera – da bude radi davanja, a ne radi primanja nagrade. Nego sva njihova radost treba biti u tome što mogu služiti Stvoritelju, i to je njihova nagrada. I to im vrijedi kao da imaju golemo bogatstvo. Zato im za njihov rad ne treba ništa više – samo to što služe Kralju, to je sav njihov užitak, i to očekuju.

Sad možemo protumačiti ono što smo pitali: ako nevolja dolazi na svijet zbog zlih, zašto započinje od pravednika? Odgovor je da se „pravednicima“ u radu nazivaju oni ljudi koji žele ići putem istine, iako još nisu stigli, nego idu tim pravcem. Zato moramo znati da se ta nevolja sastoji u tome što osjećaju okus prašine u Tori i mitzvot. A umjesto da osjećaju „jer su oni naš život i duljina naših dana“, oni osjećaju gorak okus.

I pitaju se: Ali ta svrha stvaranja svijeta bila je učiniti dobro stvorenjima – pa gdje je to? Ta mi vidimo suprotno! Zar ne bismo trebali osjećati slatkoću u radu, u tome što služimo Kralju, bez traženja ikakve nagrade? A vidimo da se tijelo tome protivi.
To ih navodi da shvate da je sav taj nedostatak zato što je Kralj u njihovim očima nizak kralj, bez važnosti.

Jer inače bi morali osjećati važnost Kralja i poništiti se pred Njim. Vidimo u svojoj prirodi da je velika povlastica kada mali služi velikome. Za to nam nije potreban nikakav poseban rad da se poništimo pred velikim. Pa zašto to ne vidimo u odnosu na Stvoritelja? Na to smo prisiljeni reći da u veličinu Stvoritelja, koji je Kralj cijeloga svijeta, zapravo ne vjerujemo – naprotiv. To se u Zoharu naziva „Shechina u izgnanstvu“ ili „Shechina u prašini“.

Dakle, što nam nedostaje? Samo vjera u Stvoritelja, da je On veliki i važan Kralj. Proizlazi da upravo kod onih ljudi koji se nazivaju „pravednici“, to jest koji žele biti pravednici i raditi za Stvoritelja bez ikakve nagrade, oni vide i osjećaju zlo u sebi. To jest, oni osjećaju nevolju, jer nisu sposobni primiti dobro i užitak, zbog zlih u sebi. Jednostavno osjećaju da su zli, jer im nedostaje vjera u Stvoritelja kao velikog i važnog Kralja. A nema gorih od toga – kada čovjek jasno vidi da mu nedostaje vjera u Stvoritelja. Izlazi da se zli u čovjeku otkrivaju upravo onda kada želi biti pravednik.

Time se može protumačiti ono što je napisano: „i ne započinje osim od pravednika najprije“.
Značenje „započinje od pravednika“ jest da se nevolja najprije počinje prepoznavati i osjećati – od trenutka kada čovjek počinje prelaziti s općeg rada na osobni rad. A „osobni rad“ naziva se „put pravednika“.

Stoga nam naši mudraci nagovještavaju da čim čovjek počne raditi radi davanja, kod njega se odmah prepoznaje nevolja. Osjeća da je daleko od vjere u Stvoritelja, pa je samim tim daleko i od primanja dobra i užitka, što je Njegova želja – činiti dobro Svojim stvorenjima. U tim stanjima čovjek kod sebe vidi uspone i padove. Prema tome, značenje „započinje od pravednika“ jest da „započinje“, to jest čim počne ulaziti na put pravednika.

Za razliku od onih koji rade u okviru opće mase, oni ne osjećaju kako su pod vlašću zla i ne vide da im nedostaje vjera u Stvoritelja. Naprotiv, misle da imaju tako veliku mjeru vjere da je mogu čak i davati drugima. Propovjedaju drugima moralno se uzvisujući i prigovaraju im zašto ne idu pravim putem, da trebaju shvatiti kako je glavno samo duhovno, a ne tjelesno.

A oni koji slušaju njihove riječi misle da, kad im govore da sve treba raditi radi Neba, zasigurno znaju što znači „radi Neba“, jer inače im ne bi držali pouke. Ali uistinu oni uopće ne znaju što znači davati. Jer davanje je protiv prirode. A kada čovjek vidi koliko mu je teško nadvladati sebe i baviti se radom davanja, kako onda može drugome prigovarati? Jer vidi da mu jednostavno nedostaje vjera u Stvoritelja, da vjeruje da je On veliki Kralj, kao što je rečeno. Jer po prirodi je tako da mali može služiti velikome bez ikakve nagrade.

Za razliku od ljudi koji su u okviru općeg, kada kažu da treba raditi radi Neba, oni ni ne znaju značenje tih riječi, nego ih samo ponavljaju kako su ih čuli u odgoju, a da nisu razumjeli što su čuli. I nastavljaju s tom frazom. Kod njih je zlo samo „kao vlas kose“, kao što su rekli naši mudraci o naklonjenosti zlu:
„Iskvarenima se čini kao vlas kose, a pravednicima kao visoka planina.“

Razlog je taj što postoji ispravak da čovjek ne vidi zlo više nego što ga je sposoban ispraviti.
Stoga se u radu „zlima“ nazivaju oni koji nemaju potrebu raditi radi davanja, nego se bave Torom i mitzvot radi vlastite koristi. Zato se kod njih zlo, to jest želja za primanjem za sebe, vidi kao malo – „kao vlas kose“.

Ali „kod pravednika“, to jest kod onih koji žele ići putem davanja i počinju ispravljati želju za primanjem, oni svaki put vide kako im se zlo pokazuje u sve većoj mjeri, dok im ne postane „kao visoka planina“. Zato nisu sposobni držati pouke drugima, jer su zauzeti time da za sebe mole vjeru u Stvoritelja. I time se objašnjava ono što su rekli naši mudraci: „Nevolja ne dolazi osim zbog zlih, i ne započinje osim od pravednika najprije.“