Što znači veliki ili mali grijeh u radu?

Članak br. 2 1989.

Najprije trebamo znati što se smatra „radom“. Odnosno, koje je značenje riječi „rad“ koju koristimo? Trebamo znati da nam je dano 613 mitzvot Tore koje trebamo izvršavati, te sedam mitzvot naših velikih mudraca (De Rabanan). Također trebamo poštovati običaje Izraela koje su ustanovili mudraci Izraela, svako mjesto prema svome običaju. Oni su nam odredili što je velika mitzva (jednina od mitzvot), a što je veliki prijestup.

Na primjer, naši mudraci su rekli: „Veliko je poštovanje prema ocu i majci, jer je Stvoritelj u vezi s tim bio stroži nego u vezi sa svojom vlastitom slavom“ (Jeruzalemski Talmud, poglavlje 1, 5:1). Ili: „Milostinja je veća od dobročinstva“ (Sukkah 49), i još mnogo sličnih izreka naših mudraca. Isto vrijedi i za prijestupe. Naši mudraci su rekli: „Kazna za ogovaranje teža je od kazne za idolopoklonstvo“ (Midrash Gadol i Gedolah, poglavlje 18).

Iz toga slijedi da su oni, uspoređujući jedno s drugim, odredili što je velika mitzva, a što je mala mitzva. Također, u vezi s prijestupima, odredili su koji je težak prijestup, a nasuprot njemu, koji je mali prijestup. Moramo vjerovati da je ono što su oni odredili uistinu tako. To je značenje „vjere u mudrace“, da moramo vjerovati onome što su rekli i ne smijemo u njih sumnjati. Sve se to naziva „Tora“, što znači da čovjekova ruka s tim nema nikakve veze.

„Rad“ se naziva prema čovjeku, prema onome što on čini, budući da osoba koja radi postavlja mjere, kako ih održavati. Odnosno, namjera nad djelom nije u čovjekovim rukama da je na bilo koji način promijeni. To se, naprotiv, odnosi na razlog, odnosno na to da radnik ima mjere razloga zbog kojih izvršava Toru i mitzvot.

Kao što je rekao Maimonides (Hilchot Teshuva, poglavlje 11): „Stoga, kada se poučavaju mala djeca, žene i neuki ljudi, poučava ih se da rade samo iz straha i radi primanja nagrade. Dok ne steknu mnogo znanja i ne zadobiju veliku mudrost, poučava ih se toj tajni malo-pomalo.“

Vidimo da Maimonides kaže da postoje mjere u razlogu, odnosno da „žene“, „mala djeca“ i „neuki ljudi“ imaju razlog Lo Lishma (ne radi Nje). Ali onima koji su već stekli mnogo znanja i zadobili veliku mudrost daje se drukčiji razlog, a to je Lishma (radi Nje), što znači da moraju raditi kako bi donijeli zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi sebe.

Iz toga slijedi da, s aspekta samog djela, nema razlike između malog i velikog. No u namjeri, odnosno u razlogu zbog kojeg se izvršavaju Tora i mitzvot, postoje razlike među vrstama ljudi. Neki ljudi pripadaju široj javnosti ili, kako kaže Maimonides, „neukim ljudima“. Postoji razlika između javnosti i pojedinca. Odnosno, neki pojedinci ne žele ići putem javnosti i raditi radi sebe, već se u njihovu srcu probudila težnja da rade radi davanja.

Trebamo znati da rad davanja znači da je čovjek davatelj, dok je u radu radi primanja nagrade Stvoritelj davatelj. Između toga postoji velika razlika, jer je razlog rada ono što čovjek za njega prima. Stoga čovjek procjenjuje mitzvot prema nagradi. Ako za rad postoji velika i važna nagrada, čovjek ga smatra velikom mitzvom, budući da promatra nagradu.

Nasuprot tome, u radu davanja, gdje je čovjek davatelj, razmatranje se odnosi na veličinu primatelja, odnosno kome čovjek daje. Što je primatelj veći, to je davanje veće i važnije. Kao što su rekli naši mudraci: „Kod važne osobe, ako ona daje, a on kaže: ‘Evo, ti si posvećena (zaručena)’, smatra se kao da je on dao, jer je ona uživala u tome što je on primio od nje.“

Dakle, vidimo da veličina davanja ovisi o tome kome dajemo. Prema tome mjerimo veličinu čina. Odnosno, ako dajemo velikoj osobi, to se smatra „velikim davanjem“. Ako dajemo maloj osobi, to je „malo davanje“.

Iz toga možemo procijeniti mjeru rada davanja. Ako čovjek daje malom kralju, to je mali rad, jer davatelj nije osobito impresioniran dok daje malom kralju. Ali ako čovjek daje velikom kralju, čin davanja je velik, jer „ona je uživala u tome što je on primio od nje“. To je veliko zadovoljstvo zato što on daje velikom kralju.

Dakle, vidimo da veličina ili malenost davanja ovisi o samom radniku. Onaj tko radi u Tori i mitzvot određuje kojoj vrsti pripada. Ako je još uvijek u odgoju koji se naziva „zapovijedi koje poučavaju ljudi“, to znači da još uvijek radi u Tori i mitzvot radi sebe, kao što je spomenuto u riječima Maimonida, koji kaže: „Kada se poučavaju mala djeca, žene i neuki ljudi, poučava ih se da rade radi primanja nagrade“, što se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime).

„Poučava se“ znači da, budući da je navikao raditi na taj način do sada, a to je bilo vrijeme Lo Lishma (ne u Njezino ime), ta osoba mjeri malenost i veličinu prema mjeri nagrade. No oni koji rade radi davanja mjere prema veličini primatelja rada.

Sukladno tome, možemo razumjeti da mogu postojati dvije osobe koje izvršavaju istu mitzvu. Jednoj će se ona smatrati velikom mitzvom, jer daje svoj rad velikom kralju. Stoga osjeća da služi velikom kralju, što je raduje i uzdiže, jer joj je dana velika povlastica da uđe i služi velikom kralju, i njezinoj radosti nema kraja.

Nasuprot tome, druga osoba ne misli da u svemu što čini služi velikom kralju, nego malom kralju. Odnosno, vidi da nitko ne cijeni izvršavanje njegovih zapovijedi. No budući da osjeća sažaljenje prema tom kralju, ona izvršava njegove zapovijedi. U tom stanju čovjek razumije da bi kralj trebao biti obziran prema njemu, jer on osjeća sažaljenje prema kralju kada nitko drugi ne želi ni pogledati tog kralja. U tom stanju čovjek mjeri koliko mu kralj plaća za njegov rad.

Ako nagrada koju mu kralj daje ne svijetli za njega, iako čini sve što mu je kralj zapovjedio, tada to čini lijeno, bez vitalnosti, jer mu nagrada koju će kralj dati za njegov rad ne svijetli kao važna.

Iz toga slijedi da te dvije osobe, koje čine isto, kod jedne se to smatra izvršavanjem velike zapovijedi, jer prima mnogo vitalnosti i uzdignuća u služenju velikom kralju, dok druga nema uzdignuće i čini to prisilno, budući da joj nagrada koju će kasnije primiti ne svijetli kao važna.

Stoga među njima postoji velika razlika: jedan misli da je mitzva koju izvršava mala mitzva, odnosno od male važnosti, dok je drugi smatra velikom mitzvom, što znači da kaže da ne može pojmiti važnost i veličinu mitzve te osjeća da mu uopće nije potrebna nikakva nagrada kasnije.

Naprotiv, on već sada osjeća nagradu u tome što ima veliko zadovoljstvo u povlastici da služi velikom kralju. Iz toga slijedi da je on radostan jer je već primio nagradu. On ne mora vjerovati da će primiti nagradu i nema nikakvih sumnji u pogledu nagrade, tako da ne možemo reći da je nezadovoljan jer sumnja u pitanje nagrade i kazne, budući da je nagradu primio odmah i ne očekuje nikakvu drugu nagradu.

Naprotiv, on vjeruje da mu samo služenje velikom kralju pruža zadovoljstvo, i zbog toga se isplati roditi se, kako bi se imala povlastica služiti velikom kralju. Iz toga slijedi da sam čovjek određuje što se smatra velikom mitzvom, a što malom mitzvom.

Međutim, ponekad može biti i suprotno, odnosno da hoda jednom linijom, gdje su sva njegova djela usmjerena samo na to da čin bude ispravan u svakom detalju i nijansi. On se bavi Torom i mitzvot kako bi kasnije primio nagradu na ovome svijetu ili na budućem svijetu, i vjeruje u nagradu i kaznu dok izvršava mitzvu, te je pedantan u izvršavanju najvažnijih mitzvot koje su naši mudraci odredili kao velike mitzvot, a koje su manje važne.

Kada izvršava mitzvu koju je odabrao kao veliku mitzvu, on je sretan i osjeća da je najvažnija osoba, jer ima veću nagradu od ostalih ljudi. Prirodno je da mitzvu izvršava s velikim oduševljenjem.

No njegov prijatelj, koji izvršava istu veliku mitzvu, ne želi raditi radi primanja nagrade. Naprotiv, on želi raditi radi davanja. A kako bi mogao raditi radi davanja, mora vjerovati da služi velikom i važnom kralju, kojemu vrijedi služiti bez ikakve naknade. Ako vjera koju ima u Stvoritelja ne može u njemu probuditi osjećaj da služi velikom Kralju, tada nema snage raditi s radošću.

Umjesto toga, u tom trenutku radi prisilno, nadvladavajući otpor, jer mu tijelo pokazuje da se ne isplati raditi radi davanja malom kralju. Ono mu govori: „Mogu razumjeti tvoga prijatelja koji radi radi primanja nagrade, jer njemu nije važno služi li velikom ili malom kralju, budući da on gleda ponajprije na nagradu.“

Stoga nema razlike je li kralj velik ili mali, jer ono što ga čini velikim kraljem jest prije svega nagrada. Ako daje malu nagradu, on je mali kralj. Iz toga slijedi da ovdje postoji drukčiji poredak nego u davanju zadovoljstva svome Stvoritelju, što je jedini razlog koji ga obvezuje da se bavi Torom i mitzvot, u usporedbi s razlogom koji ga obvezuje da se bavi Torom i mitzvot radi primanja nagrade.

Vidimo da je nemoguće odrediti istinu prema čovjekovim osjećajima. Kada čovjek vidi da radi radosno i s oduševljenjem, to još uvijek ne znači da je na ispravnom putu. Zato su naši mudraci rekli: „Načini sebi rava“, jer samo rav može voditi čovjeka i odrediti kojim putem on ide.

No radnik, iako osjeća što je dobro, a što loše, ipak ne može spoznati istinu, jer još uvijek može razumjeti samo jedno razlučivanje — razlučivanje „gorko i slatko“. To je zato što, kada je sretan i radi s oduševljenjem, osjeća slatki okus. Stoga kaže da je na ispravnom putu. Ali kada čovjek mora raditi prisilno, osjeća gorak okus. Tada čovjek razumije da se nalazi u stanju pada, i uzima to razlučivanje kao dokaz da je to istinsko razlučivanje.

Međutim, razlučivanje „gorko i slatko“ postojalo je prije grijeha Drveta spoznaje. Nakon grijeha Drveta spoznaje dano nam je drukčije razlučivanje, koje se naziva „istina i laž“. Odnosno, čovjek može osjetiti slatkoću u nekom stanju, ali ono može biti lažno, a može osjetiti gorčinu, ali ona može biti istinita.

To je slično onome što je napisano u „Uvodu u Panim Masbirot“ (točka 16): Trebamo temeljito upoznati dvije vrste razlučivanja koje se primjenjuju u nama. Prvo razlučivanje naziva se „razlučivanja dobra i zla“, a drugo razlučivanje naziva se „razlučivanja istine i laži“.

Prvo razlučivanje je tjelesna, djelatna sila, koja djeluje putem osjeta gorkog i slatkog. Ona prezire i odbacuje oblik gorčine jer se osjeća loše, a voli i privlači oblik slatkoće jer se osjeća dobro.

Osim njih postoji i ljudska vrsta, u koju je Stvoritelj utisnuo intelektualnu djelatnu silu, koja djeluje u drugom razlučivanju: odbacuje laž i ispraznost s gađenjem do mjere mučnine, a privlači istinite stvari i svaku korist velikom ljubavlju. To se razlučivanje naziva „razlučivanje istine i laži“. Ono vrijedi samo za ljudsku vrstu, svakoga prema njegovoj vlastitoj mjeri.

Znaj da je ova druga djelatna sila stvorena i došla čovjeku zbog zmije. Po stvaranju je imao samo prvu djelatnu silu, iz razlučivanja dobra i zla, koja mu je u to vrijeme bila dovoljna da mu služi.

Sukladno tome, vidimo da kada čovjek želi ići prema „gorkom i slatkom“, to razlučivanje nakon grijeha Drveta spoznaje više nije istinito. Naprotiv, može se dogoditi da čovjek osjeća slatkoću u radu dok je uronjen u laž, ili obrnuto. Zbog toga su rekli: „Načini sebi rava i udalji se od sumnje“ (Avot, poglavlje 1:16).

Iako sam čovjek određuje kako se osjeća, on ipak može osjećati slatkoću iako nije na putu istine, koji nam omogućuje postizanje Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem, budući da može hodati suprotnim smjerom od staze koja vodi do Dvekut sa Stvoriteljem, gdje je sav njegov trud usmjeren na postizanje jednakosti forme. To vrijedi za sve stupnjeve, jer je to značenje Masach (zaslona) koji se nalazi na aviut (debljini), gdje se upravo postavljanjem Masach otkrivaju užitak i zadovoljstvo.

Na temelju toga trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2:1): „Budi oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom, jer ne znaš nagradu za mitzvot.“ Naizgled postoji proturječje u riječima naših mudraca, koji su rekli: „Veliko je poštovanje prema ocu i majci, jer je Stvoritelj bio stroži prema tome nego prema svojoj vlastitoj slavi“, ili: „Milostinja je veća od dobročinstva“, i mnoge druge slične izreke. Ako su rekli: „Budi oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom“, što znači da je ona velika, kako se očituje da je jedna mitzva veća od druge?

Tijekom izvršavanja mitzvot nemoguće je znati čije mitzvot čovjek izvršava. Svakako, onaj tko izvršava mitzvot velikog kralja, koji nam je zapovjedio da ih izvršavamo, zasigurno je važniji od onoga tko izvršava Toru i mitzvot malog kralja. Iz toga slijedi da je laka mitzva, ali koju je zapovjedio veliki kralj, zasigurno važnija od teške mitzve koju izvršava mali kralj.

Čovjek se uvijek nalazi u usponima i padovima, odnosno ponekad vjeruje da služi velikom kralju, a ponekad suprotno. Stoga su nas naši mudraci poučili da trebamo znati da veličina ili malenost ne ovise o zapovijedi, nego o veličini Onoga koji zapovijeda. Na to čovjek treba obratiti pozornost — da svaki put vjeruje da postoji veliki kralj. Drugim riječima, čovjek treba nastojati zadobiti veličinu Stvoritelja. To je najvažnija stvar, a ne druge stvari.