Što je pomoć u radu koju čovjek treba tražiti od Stvoritelja?

Članak br. 35, 1988.

Naši mudraci rekli su (Kidushin): „Rabi Yitzḥak je rekao: ‘Čovjekova inklinacija obnavlja se nad njim svakoga dana.’ Rabi Šimon Ben Levi je rekao: ‘Čovjekova inklinacija nadvladava ga svakoga dana i želi ga usmrtiti. Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati, kao što je rečeno: ‘Bog ga neće ostaviti u njezinoj ruci.’” Također su rekli (Šabat 104): „Onome tko se dolazi pročistiti – pomaže se.”

Trebamo razumjeti kakva je to pomoć koju čovjek treba tražiti da mu se da Odozgo. Jasno je da tamo gdje čovjek osjeća slabost, ondje mu je potrebno jačanje. To je kao dijete koje ima poteškoća u razumijevanju, pa njegov otac nastoji unajmiti nekoga i platiti mu da pomogne njegovu sinu kako bi bio u rangu s ostalom djecom u školi. Ili zna da njegov sin nije osobito nadaren, pa razgovara s nadzornikom sjemeništa da ga ohrabri i osnaži kako ne bi gubio duh zato što su njegove sposobnosti drukčije od sposobnosti ostale djece, pa stalno podbacuje i zbog toga se osjeća inferiorno.

Isto tako, u radu Stvoritelja trebamo reći da ondje gdje čovjek vidi da je slab, mora tražiti pomoć odozgo za taj dio, kao što su rekli naši mudraci: „Onome tko se dolazi pročistiti – pomaže se.” Iz riječi naših mudraca, koji su rekli „onome tko se dolazi pročistiti”, čini se kao da je sva slabost u radu upravo u čistoći, da je samo to izvan čovjekovih ruku i da mu je za to potrebna pomoć.

Ipak, naši mudraci obećali su da, onaj tko se dolazi pročistiti i vidi da ne može nadvladati, ne treba zbog toga biti obeshrabren i pobjeći iz borbe, niti obraćati pažnju na svoju nemogućnost da postigne čistoću. Umjesto toga, čovjek treba vjerovati da će mu Stvoritelj pomoći.

Međutim, trebamo razumjeti i zašto je Stvoritelj to tako uredio, jer ovdje postoji proturječje. S jedne strane, rečeno je: „Onaj tko se dolazi pročistiti.” To znači da čovjek mora započeti rad na čistoći. A zatim je rečeno: „Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati.” To implicira da čovjek nema mogućnost pobijediti svoje zlo, kao što su rekli naši mudraci – bez pomoći Stvoritelja ne bi ga mogao nadvladati.

To znači da Stvoritelj nije dao čovjeku snagu da nadvlada zlo. Naprotiv, upravo mu Stvoritelj daje snagu da ga nadvlada. Pa kakva je onda korist od toga što čovjek mora započeti? Mogao bi reći: „Moj je rad ionako bezvrijedan. Ne mogu nadvladati, pa zašto bih uopće počinjao raditi? Čekat ću dok mi Stvoritelj odozgo ne da snagu da nadvladam, pa ću tada započeti rad. Čemu raditi uzalud?” Čovjek razumije da ili mu Stvoritelj daje snagu da nadvlada zlo, ili Stvoritelj započinje rad i završava ga, kao što smo već rekli u prethodnim člancima.

Odgovor je da, budući da „nema Svjetlosti bez kli, nema ispunjenja bez nedostatka”, čovjek mora započeti rad na čistoći. Postoji poznato pravilo koje ne smijemo zaboraviti: postoji redoslijed rada, koji je suprotan stanovištu domaćina. To je stanovište Tore: rad na čistoći pripada upravo onima koji uče Toru, a oni koji uče Toru upravo su oni koji žele postići stupanj Tore. O tome su naši mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se zbog nje usmrćuje.”

Objašnjenje „usmrćuje se zbog nje” jest da on poništava svoje ja, odnosno samoljublje. On želi postići Dvekut (prianjanje), što je jednakost forme. To se naziva „čistoća”, kada se čovjek očisti od kelim primanja za sebe. To se naziva „usmrćuje se zbog nje.”

Kao što je napisano: „Očisti naša srca da Ti služimo u istini.” Čistoća srca znači da će naš rad biti u istini, odnosno s namjerom da donesemo zadovoljstvo svome Stvoritelju. Laž znači da čovjek kaže da radi za Stvoritelja, dok u stvarnosti radi za vlastitu korist, a ne radi Stvoritelja. „Učenici Tore” su oni koji razumiju da vrijedi postići Toru, jer Tora ne može biti tamo gdje postoji razdvojenost, a korist za samoga sebe odvaja čovjeka od Stvoritelja. Zato oni žele poništiti vlastitu vlast i biti nagrađeni Dvekut (prianjanjem) sa Stvoriteljem i s Torom, koja se naziva „imena Stvoritelja”. Ona se također naziva „činiti dobro Svojim stvorenjima”, a to „činjenje dobra” jest Tora.

To je cjelovitost koju čovjek mora postići, jer to je bila Njegova misao. (Tako kažemo jer „po Tvojim djelima poznajemo Te”.) Zato su rekli da je to svrha stvaranja – „činiti dobro Svojim stvorenjima”. Sve dok čovjek to nije postigao, smatra se da nije postigao cjelovitost.

Međutim, trebamo razumjeti zašto se podrazumijeva da pomoć dolazi upravo u pogledu čistoće, zašto se ne govori općenito o činjenju mitzvot i učenju Tore, i nema izričitog naglaska na „da nije pomoći Stvoritelja”.

S jedne strane, riječi „čovjekova sklonost” implicira da sklonost nadvladava izvršenje Tore i mitzvot općenito, i da mu Stvoritelj pomaže. S druge strane, kažu: „Onome tko se dolazi pročistiti – pomaže se.” To znači da prima pomoć upravo u čistoći.

Istina je da čovjek treba pomoć Stvoritelja u svemu. Međutim, u radu moramo razlikovati rad opće mase i rad pojedinca. Rad pojedinca jest da sva njegova djela budu samo radi davanja, a ne radi sebe. To je doista protiv prirode, jer je Stvoritelj stvorio stvorenja s čežnjom da primaju užitak i zadovoljstvo, tako da užitak dolazi iz ispunjenja njihovog nedostatka.

U višim svjetovima to se naziva „svijet Ein Sof (beskonačnost)”. To znači da volja za primanjem nije postavila kraj izobilju, kao da kaže: „Ne želim primati zbog jednakosti forme.” Tada još nije bilo takvog stanja. Umjesto toga, učimo da je kasnije ovu korekciju učinio niži: kada je niži htio jednakost forme, uspostavljena je zabrana da se ne smije primati više obilje u kelim primanja. Nakon toga, posebnim korekcijama, uvedeno je stanje da Svjetlost užitka može svijetliti i u kelim primanja.

U tome ima mnogo razlučivanja. S jedne strane, Zohar kaže da postoji „tanka Svjetlost”, slabašna Svjetlost koja svijetli unutar Klipot (ljuštura). Samo zbog grijeha drveta spoznaje mnoge su iskre pale u Klipot, i od njih su nastali ABYA de Klipot. Kao rezultat, u našem radu razlikujemo tri razlučivanja:

1) mitzva,

2) dopušteno (reshut),

3) prijestup.

Sva ta tri razlučivanja odnose se na djelo koje se naziva „činjenje mitzvot”. Također, postoji razlučivanje Tore u tom smislu kao „praksa”, odnosno znati kako činiti mitzvot. Postoji i Tora koja se smatra praksom, a to je „slijediti Toru”.

No postoji i namjera, odnosno koji je razlog izvršavanja Tore i mitzvot, što ga obvezuje da ih slijedi. Ta se namjera dijeli na dva razlučivanja:

1) radi nagrade, što se naziva „nagrada i kazna”.

Drugim riječima, nagrada i kazna rečene su s obzirom na nagradu. Ako vrši Toru i mitzvot, njegova je nagrada da zauzvrat prima dobre stvari. I to se dijeli na dva razlučivanja:

2) nagrada na ovom svijetu, da bude sretan,

3) nagrada na budućem svijetu.

To dvoje se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer razlog zbog kojeg slijedi Toru i mitzvot jest vlastita korist. Njegov napor u Tori i mitzvot je kako bi primio nešto dobro zauzvrat. To jest, nakon svoga rada primit će nagradu. Svako pojedino djelo ulazi u njegov obračun, i potom je nagrađen za svako djelo koje je učinio. Ništa se ne gubi; sve se računa. On vjeruje mudracima koji su rekli: „Možeš se pouzdati u svoga Gospodara da će ti platiti za tvoj rad.”

To se naziva Lo Lishma, kao što je rečeno u Zoharu („Uvod u Knjigu Zohar”, točka 190): „Strah se tumači u tri razlučivanja, od kojih dva nemaju dostojan korijen, a jedno je korijen straha. Postoji čovjek koji se boji Stvoritelja da mu djeca žive i ne umru, ili se boji tjelesne kazne ili novčane kazne. Zato Ga se stalno boji. Slijedi da strah od Stvoritelja nije korijen, jer je vlastita korist korijen, a strah je posljedica toga. Zatim postoji čovjek koji se boji Stvoritelja zbog kazne onoga svijeta i kazne pakla. Ta dva oblika straha nisu bit straha ni njegov korijen. Bit straha jest da se čovjek treba bojati svoga Gospodara zato što je On velik i vladajući. To jest, treba se bojati Stvoritelja jer je velik i vlada nad svime, i svi svjetovi koje je stvorio, viši i niži, smatraju se ništavnim pred Njim, jer ništa ne dodaju Njegovoj suštini.”

Prema tome, vidimo da postoji golema razlika između opće mase i pojedinca. „Pojedinac” znači da ovaj rad ne pripada općoj masi, nego pojedincima koji imaju težnju za istinom, koji žude postići stupanj gdje su „sva tvoja djela radi Stvoritelja”, koji žele služiti Kralju jer je „On velik i vladajući”. Jedina nagrada koju žele jest služiti Kralju, odnosno slijediti Toru i mitzvot zato što ih veličina Stvoritelja obvezuje, a ne radi vlastite koristi.

Slijedi da i među tim ljudima, koji žele raditi samo Lishma (u Njezino ime), također postoji nagrada i kazna, jer su i za njih naši mudraci rekli da čovjek mora vjerovati u nagradu i kaznu. Pa u čemu je razlika između nagrade i kazne u Lo Lishma i nagrade i kazne kod onih koji žele ići putem Lishma?

Odgovor je da moramo razumjeti što je „nagrada”, a što je „kazna”. Svatko zna da je nagrada dobra stvar, a kazna loša. Slijedi da za ljude koji rade za vlastitu korist „dobro” znači da primaju za svoj rad nešto što zadovoljava njihovu volju za primanjem, pa kažu da se isplati raditi zauzvrat za dobra koja će primiti. „Kazna” jednostavno znači da kaže: „Šteta što se nisam bavio Torom i mitzvot, jer sam izgubio nagradu, a čak sam pretrpio kaznu”, odnosno nešto što mu donosi patnju.

Nasuprot tome, oni koji žele raditi radi Stvoritelja smatraju vrijeme kada imaju snagu raditi da bi davali, a ne primali za sebe, „nagradom”. A kada su uronjeni u samoljublje, to smatraju „kaznom”. Međutim, nagrada i kazna ne odnose se na nagradu, kao kod onih koji rade Lo Lishma (ne u Njezino ime). Rad u Lishma (u Njezino ime), koji je protiv naše prirode, naziva se „čistoća”. Budući da to nije u čovjekovoj moći, naši mudraci su rekli o tome: „Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao.”

Suprotno tome, u Lo Lishma (ne u Njezino ime), koje je prirodno, nema potrebe reći: „Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao”, jer Lo Lishma nije protiv prirode. To je rad opće mase, koji se naziva „jedna linija”, koji ne znaju ni za što drugo osim za nagradu ovoga svijeta ili nagradu budućega svijeta.

Budući da se to odnosi na samoljublje, odnosno da razumiju da se isplati odreći užitaka ovoga svijeta, koji je prolazan svijet, a zauzvrat moći „jesti divljeg vola i kita”, zbog toga mnogi koji rade u jednoj liniji mogu mučiti sami sebe na ovome svijetu kako bi bili nagrađeni užicima na budućem svijetu, koji je vječan svijet. Zato im nije potrebna pomoć Stvoritelja, jer vide da su oni sami radnici, i kada gledaju opću masu, osjećaju se uzvišenijima.

Ali kada oni koji žele raditi da bi davali gledaju opću masu, osjećaju da su gori i niži od njih, jer u sebi osjećaju zlo, odnosno volju za primanjem za sebe, koja vlada njima, i ne mogu izaći iz samoljublja. Uvijek gledaju koliko su truda uložili da bi mogli raditi radi davanja, i stalno im se pokazuje koliko su po svojoj prirodi daleko od toga. Vide da su prljavi na svaki način i da im je potrebno pročišćenje.

Budući da hodaju u dvije linije, vide istinu. Zato, da takav čovjek ne pobjegne iz borbe, govori mu se istina – da nije u našoj moći pobijediti naklonjenost zlu. Umjesto toga: „Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao.”

Zato je rečeno u Zoharu: „Onome tko se dolazi pročistiti – pomaže se.” Nisu samo rekli da mu se daje pomoć, jer upravo u čistoći čovjek vidi da nije sposoban hodati putem gdje je sav njegov rad radi Stvoritelja. Slijedi da ne mora vjerovati iznad razuma da „da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao”, jer vidi istinu – da ne može izaći iz samoljublja. Zbog toga čovjek mnogo puta pada u očaj i treba veliko ojačanje da vjeruje iznad razuma da mu Stvoritelj može pomoći izaći iz samoljublja.

Ali oni koji hodaju u jednoj liniji potpuno su suprotni. Čovjek unutar razuma vidi da nadvladava svoju naklonjenost zlu i ne treba nikakvu pomoć Stvoritelja u vršenju Tore i mitzvot. Naprotiv, budući da su naši mudraci rekli: „Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao”, on vjeruje iznad razuma da mu Stvoritelj pomaže. Ipak, unutar razuma zna da ima snagu nadvladati svoju zlu inklinaciju i da nije kao drugi ljudi iz opće mase, koji su niski. Osjeća se uzvišenijim od njih.

Stoga slijedi da u vezi s pomoći Stvoritelja postoji velika razlika između onih koji hodaju u jednoj liniji i onih koji hodaju u dvije linije. Oni koji hodaju u jednoj liniji vide da oni sami sve rade i ne vide da im Stvoritelj treba dati pomoć. Oni samo vjeruju iznad razuma da im je Stvoritelj pomogao.

Međutim, oni koji hodaju u dvije linije vide da ne mogu učiniti ništa. Moraju uložiti velike napore za pomoć koju Stvoritelj daje, i moraju se truditi i govoriti da im Stvoritelj može pomoći. A kada izađu iz vlasti naklonjenosti zlu, tada unutar razuma vide da im je Stvoritelj pomogao, jer bi inače zauvijek ostali pod vlašću naklonjenosti zlu.