Što znači: Njegovo je upravljanje skriveno i otkriveno?

Članak 28, 1988.

Midrash Rabbah, Ruth (poglavlje 2:11) pita:
„Jedan stih kaže: ‘Jer Gospod neće napustiti Svoj narod i neće ostaviti Svoje nasljedstvo’, a drugi stih kaže: ‘Jer Gospod neće napustiti Svoj narod radi Svog velikog imena.’ Rabbi Shmuel Bar Nachmani rekao je: ‘Ponekad čini radi Svog naroda i Svog nasljedstva, a ponekad radi Svog velikog imena.’ Rabbi Ibi je rekao: ‘Kada je Izrael dostojan – radi Svog naroda i Svog nasljedstva. Kada Izrael nije dostojan – radi Svog velikog imena.’ A naši mudraci su rekli: ‘U zemlji Izraela – radi Svog naroda i nasljedstva. Izvan zemlje – radi Svog velikog imena, kao što je rečeno: ‘Radi Mene, radi Mene ću učiniti.’’”

Trebamo razumjeti značenje „Njegovog velikog imena“ i značenje „Njegov narod i Njegovo nasljedstvo“. Također trebamo razumjeti razliku između „izvan zemlje“, što se pripisuje Njegovom velikom imenu, i „zemlje Izraela“, što je „radi Njegovog naroda i nasljedstva“.

Rečeno nam je da vjerujemo u Njegovo upravljanje – da On vodi svijet kao Dobar koji čini dobro. Moramo vjerovati da je svrha stvaranja to što On želi činiti dobro Svojim stvorenjima. Moramo vjerovati čak i kada patimo od onoga što nam Providnost daje da osjetimo. Unatoč tome, trebamo vjerovati da kazne koje trpimo zbog nepoštivanja mitzvot Stvoritelja, koje nam je On zapovjedio, nisu zbog osvete, kao što je to kod ljudi od mesa i krvi, koji kažnjavaju jer im je povrijeđena čast kada se njihove zapovijedi ne poštuju. Ovdje se, naprotiv, radi o ispravku.

Odnosno, patnje koje čovjek trpi zbog nevršenja zapovijedi Stvoritelja dolaze zato što su Tora i mitzvot dane radi čovjeka. Putem njih on treba steći kelim koji mogu primiti užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj pripremio za stvorenja. Zbog toga, kada čovjek ne slijedi Toru i mitzvot, lišen je tih kelim. Stoga mu Stvoritelj šalje patnje kako bi na sebe preuzeo Toru i mitzvot. Kao što je Baal HaSulam rekao, moramo vjerovati da je grijeh kazna, a kazna je ispravak. To je suprotno uobičajenom shvaćanju.

Kao što Nahmanides kaže (navedeno u Talmud Eser Sefirot, 1. dio, Histaklut Pnimit, točka 1):
„Nahmanides nam je već objasnio pitanje Njegove jedinstvenosti, izraženo riječima: ‘Jedan, Jedinstven i Ujedinjen.’ Postoji razlika između ‘Jedan’, ‘Jedinstven’ i ‘Ujedinjen’:
Kada se ujedinjuje da djeluje jednom silom, naziva se ‘Ujedinjen’.
Kada se dijeli da izvrši Svoje djelovanje, svaki Njegov dio naziva se ‘Jedinstven’.
Kada je u jedinstvenoj jednakosti, naziva se ‘Jedan’.

Tumačenje:
Kada se ujedinjuje da djeluje jednom silom – kada djeluje da daje, kao što dolikuje Njegovoj jedinstvenosti, i Njegova su djelovanja nepromjenjiva – tada se naziva ‘Ujedinjen’.
Kada se dijeli da izvrši Svoje djelovanje – odnosno kada se Njegova djelovanja razlikuju, pa se čini kao da čini dobro i zlo – naziva se ‘Jedinstven’, jer sva Njegova različita djelovanja imaju jedan ishod: činiti dobro. Tako nalazimo da je On jedinstven u svakom pojedinom djelovanju i ne mijenja se zbog Svojih raznolikih postupaka.
Kada je u jedinstvenoj jednakosti, naziva se ‘Jedan’. ‘Jedan’ ukazuje na Njegovu suštinu.“ Tamo također piše:
„‘Jedan’ ukazuje na jedinstvenu jednakost. ‘Jedinstven’ znači da su sve te mnogostrukosti u Njemu jednako jedinstvene kao Njegova suština. ‘Ujedinjen’ pokazuje da, iako vrši mnoga djelovanja, jedna sila vrši sva ta djelovanja i sva se vraćaju i ujedinjuju u obliku ‘Jedinstvenog.’”

Vidimo da je cjelokupno upravljanje u obliku ispravaka. Iako je to teško razumjeti, moramo na sebe preuzeti vjeru u mudrace, što se naziva „usmena Tora“. To jest, moramo vjerovati onome što nam oni govore što trebamo činiti i u što trebamo vjerovati, te slijediti njihove stavove slijepo i bez kritike, jer naš razum ne može razumjeti putove Njegove Providnosti. Stoga sve mora biti u vjeri iznad razuma, i upravo time bivamo nagrađeni užitkom i zadovoljstvom, jer slijedimo putove mudrih, koji su nam odredili kojim putem i na koji način ići, a ne putem koji naš razum razumije.

Upravo na taj način, putem vjere iznad razuma, kasnije bivamo nagrađeni time da u samim organima osjećamo da Stvoritelj vodi svijet kao Dobar koji čini dobro. Tada više ne moramo vjerovati, jer to već osjećamo, i tada sami svjedočimo da je stvaranje svijeta bilo s namjerom da čini dobro Svojim stvorenjima.

Moramo vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom kao Elokim (Bog), što se naziva Teva (priroda), kao što je napisano da je gematrija riječi „priroda” jednaka riječi „Bog”, što označava svojstvo suda.

Elokim je svojstvo suda, a HaVaYaH (Gospod) je svojstvo milosrđa. Stoga, za svijet općenito, koji ne vjeruje u Stvoritelja, kažu da upravljanje svijetom slijedi zakon prirode, odnosno da priroda određuje upravljanje svijetom. Međutim, oni ne kažu da je priroda Bog, nego da je to jednostavno priroda, bez ikakvog upravitelja.

Vidimo da ta priroda, koju je Stvoritelj stvorio sa svojstvom suda, nema milosrđa u sudu, jer priroda nema razum od kojeg bi se moglo tražiti milosrđe, da nas ne kažnjava tako strogo, budući da smo tako slabi da ne možemo slijediti njezine zakone.

Odgovor na to je: „Nema milosrđa u sudu.“ Na primjer, ako netko baci svog prijatelja u vodu, i voda ga želi utopiti, on kaže vodi: „Je li moja krivnja što me prijatelj bacio u tvoje područje? Molim te, smiluj mi se, imam veliku obitelj i mnogo djece i nema tko brinuti o njima. Oprosti mi što sam ušao u tvoje područje.” Odgovor je: „Nema milosrđa u sudu” prema onima koji krše zakone prirode, koja je Elokim, svojstvo suda. Kao što je rečeno: „Sud probija planinu” (pravda se mora izvršiti pod svaku cijenu). Samo oni koji vjeruju da je priroda Bog, to jest da priroda ima Upravitelja, mogu putem molitve izazvati promjenu u prirodi, jer postoji Gospodar prirode, i zato On može promijeniti prirodu.

Napisano je (Taanit 25a) da je rabin Hanina Ben Dosa, uoči Shabata, vidio da mu je kći tužna pa joj je rekao: „Kćeri moja, zašto si tužna?” Odgovorila mu je: „Zamijenila sam posudu s uljem s posudom s octom i stavila ocat u svijeću. Svijeća će se ugasiti i bit će mrak na Shabat.” On joj je odgovorio: „Onaj koji je rekao ulju: ‘Gori!’, reći će i octu: ‘Gori!’”

Vidimo da onaj tko vjeruje da priroda ima Gospodara može promijeniti prirodu. Zato se pravednicima priroda smatra Elokim, odnosno da je Stvoritelj Gospodar prirode, i kroz njihovu molitvu Stvoritelj mijenja prirodu zbog njih. Zbog toga se molimo Stvoritelju da nam pomogne promijeniti prirodu. To jest, čak i ako, prema prirodi, svi liječnici odustanu od neke osobe i medicina mu ne daje nikakvu šansu za oporavak, Stvoritelj ga ipak može izliječiti i promijeniti prirodu.

Napisano je (Berachot 10): „Čak i ako je oštar mač položen na njegov vrat, ne smije uskratiti sebi milosrđe.”

Iako s gledišta prirode postoji presuda da će sigurno umrijeti, Židov vjeruje da postoji Upravitelj prirode i da On ima milosrđe, što se naziva HaVaYaH. Zato su rekli: „ne smije uskratiti sebi milosrđe.” To je značenje riječi: „HaVaYaH je Elokim” (Gospod je Bog).

Nasuprot tome, oni koji kažu da je priroda bez Gospodara i da nema nikoga tko je vodi, nemaju milosrđa u sudu. Stoga nemaju ni prigovora prirodi, jer nema nikoga na koga bi se ljutili, budući da ona nema um s kojim bi se moglo razgovarati ili tražiti milosrđe.

To je slično starom običaju: prije nego što su izumljeni prometni znakovi radi uvođenja reda u promet, policajci su stajali na raskrižjima i regulirali promet. U to su vrijeme mnogi ljudi bili ljuti i imali pritužbe na policajce da ne rade svoj posao kako treba i da ne primjećuju kolonu automobila.

Ponekad bi netko prišao policajcu i zamolio ga za uslugu, jer ima bolesnika kod kuće i slično, ili bi tražio poseban tretman, a policajac bi postupio prema vlastitoj prosudbi. Tada su svi mislili da policajci ne rade ispravno. Mnogi su bili zadovoljni, a mnogi nisu.

Ali danas je onaj koji regulira promet postao neživ, bez uma. Zato sada svatko prihvaća presudu prometnog znaka (semafora) i nitko se ne ljuti na njega niti od njega traži usluge.

Na primjer, ponekad vozilo hitne pomoći vozi bolesnika kojeg se mora hitno prevesti u bolnicu, u situaciji života ili smrti. On ne razgovara s prometnim znakom, koji je sličan prirodi, „regulira tok stvaranja”, da ga propusti, jer je on poput prirode, koja je sud, a u sudu nema milosrđa.

Prema tome možemo razumjeti da kada je Stvoritelj želio da fizički svijet postoji, da se vrste nastave i da se generacije smjenjuju jedna za drugom, te da čovjek ne može pokvariti poredak postojanja svijeta, iz tog je razloga stvorio svijet kao „prirodu”.

Budući da se upravljanje ne otkriva kao uređeno vodstvo, svatko misli da nema Gospodara svijeta i da čovjek može činiti što god želi. Jer kada ne znaju da postoji Gospodar koji nadgleda svijet, svatko radi što mu se prohtije i mogli bi pokvariti svijet.

Što je On učinio? Otkrio je nagradu i kaznu. To jest, svatko tko želi prekršiti zakone prirode, koje je On uspostavio, odmah će biti kažnjen. A ako se pridržavaju zakona prirode, bit će nagrađeni za svoj rad. To se naziva „otkrivena nagrada i kazna”.

Zbog toga je u fizičkom svijetu, zbog ispravka koji se naziva jednakost forme, zabranjeno primati radi vlastite koristi. Naprotiv, kao što je napisano (Avot, poglavlje 2:17): „Sva tvoja djela neka budu radi Neba.”

Jer najveće zadovoljstvo je kada čovjek osjeća da stoji u Kraljevoj palači i razgovara s Kraljem. A budući da svako primanje zadovoljstva mora biti radi Stvoritelja, a ne radi sebe samoga, to znači da čovjek mora imati namjeru – dok prima zadovoljstvo – primati zato što Stvoritelj želi da stvorenja uživaju. Ali za sebe samoga odrekao bi se tog zadovoljstva.

Poznato je da što je zadovoljstvo veće, to ga je teže se odreći. Zbog toga, kada bi se Stvoritelj otkrio i ne bi bilo potrebe vjerovati u Njega, bilo bi nemoguće da čovjek ima namjeru davati, jer čovjek nipošto nije sposoban reći da bi se, kada Stvoritelj ne bi želio da Mu budemo blizu i da osjećamo kako razgovaramo s Njim, odrekao zadovoljstva tog susreta.

Stoga je učinjena skrivenost, kako bi bilo mjesta za izbor. To jest, moramo vjerovati da je „cijela Zemlja puna Njegove slave”.

Prije nego što čovjek bude nagrađen kelim davanja, ne može imati trajnu vjeru, kao što je rečeno u „Uvodu u Knjigu Zohar”. Zbog toga postoji Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost u duhovnosti. A kako ne bi došlo do kvarenja u svijetu, nagrada i kazna su otkrivene.

Suprotno tome, kada bi nagrada i kazna u duhovnosti bile otkrivene, ne bi bilo nikakve potrebe držati se Tore i mitzvot radi Stvoritelja. Umjesto toga, obveza držanja Tore i mitzvot ostala bi u Lo Lishma (ne u Njezino ime).

To jest, ondje gdje su nagrada i kazna otkrivene, što se naziva „otvoreno upravljanje”, nema potrebe držati Toru i mitzvot zato što nam je Stvoritelj to zapovjedio i zato što želimo vršiti Njegovu volju, a ne zbog nagrade i kazne.

Budući da Toru i mitzvot moramo držati zato što je „On velik i vlada”, velika je privilegija ako možemo vršiti Njegovu volju i držati se Njegovih zapovijedi. Ali kada bi nagrada i kazna bile otkrivene, ne bi nam bilo važno tko nam daje nagradu ili kaznu.

Iz toga slijedi da čovjek tada ne bi imao nikakav izbor hoće li postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, jer mu to ne bi bilo potrebno, budući da bi ga nagrada i kazna same upućivale da se drži pravila.

Nagrada i kazna su poput čovjekove dvije noge, pomoću kojih hoda i napreduje prema cilju kamo ga noge vode. Jer s mjesta gdje osjeća patnju, što je kazna, on bježi, a prema mjestu gdje osjeća da može dobiti užitak i zadovoljstvo, on trči.

Prirodno, tada nema potrebe znati tko je Gospodar svijeta, jer što bi mu dodalo to znanje da postoji Upravitelj svijeta? Zanimale bi ga samo procjene zadovoljstva i patnje. Ondje gdje može izvući više zadovoljstva, u tome je uronjen, i svi njegovi životni proračuni odnose se samo na te stvari.

Zbog toga se Stvoritelj sakrio u Tori, što znači da Ga se kroz bavljenje Torom može pronaći, dok je inače skriven.

Iz toga slijedi da cijelom svijetu, koji nema nikakve veze s duhovnošću i kojemu je On skriven, On mora voditi svijet kroz otkrivenu Providnost, to jest tako da su nagrada i kazna otkrivene. Prirodno, oni tada neće kvariti poredak stvaranja, jer je Stvoritelj stvorio svijet u prirodi, a oni kažu da ovdje nema Gospodara, nego samo priroda — koja je naizgled neživa — upravlja svijetom.

A kada nema Gospodara kojega bi se bojali, svatko radi kako mu se prohtije i mogli bi pokvariti stvaranje. Ali zato što Stvoritelj vodi (cijeli svijet) kroz otkrivenu Providnost, oni će prirodno poštovati svaki uvjet koji priroda postavlja, ili će ih priroda kazniti. Ispada da On može biti skriven, a svi će ipak vršiti Njegovu volju, jer je svijet uredio kroz prirodu, koja se naziva „Bog”, „svojstvo suda”. Slijedi da je On skriven, a nagrada i kazna su otkrivene.

Nije tako u duhovnosti, gdje On želi biti otkriven nižima. Tada je Providnost skrivena, to jest nagrada i kazna nisu otkrivene. Umjesto toga, čovjek mora vjerovati da postoje nagrada i kazna. Zašto su nagrada i kazna skrivene? Zato što želi da Ga traže, što znači da ih svojstvo „velik i vladajući” obveže na bavljenje Torom i mitzvot, a ne nagrada, nego da sve bude Lishma (u Njezino ime), to jest da Stvoritelj bude razlog bavljenja Torom i mitzvot, jer je to Njegova volja.

Nasuprot tome, ako osjećamo nagradu i kaznu dok izvršavamo mitzvot, to se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime), kao što je napisano: „Žudi za Njegovim zapovijedima.” Tumačili su: za Njegovim zapovijedima, a ne za nagradom za Njegove zapovijedi — nego izvršavati zato što je Stvoritelj zapovjedio, a čovjek Mu želi donijeti zadovoljstvo, i zato drži Njegove zapovijedi. Kao što tamo kaže RADAK: „Žudi za Njegovim zapovijedima” odnosi se na pozitivne mitzvot. On ih izvršava dragovoljno, iz ljubavi prema Stvoritelju, koji mu je zapovjedio da ih izvrši. Zato kaže „žudi”, to jest trči za mitzva i ulaže sav svoj napor da je izvrši, cijelim tijelom i svojim imetkom.

Prema tome, ondje gdje želimo da se sam Stvoritelj otkrije čovjeku u obliku Dvekut (prianjanja), nagrada i kazna nalaze se u skrivenom vođenju. Inače, čovjek ne bi imao potrebu povezati se s Njim. Umjesto toga, držao bi Toru i mitzvot zbog vlastite koristi, i iz toga bi crpio zadovoljstvo u svom životu. Ali ondje gdje je nemoguće da ih zanima postoji li Vođa ili ne, to jest gdje je svijet vođen samo tjelesnim stvarima, proizlazi da je Stvoritelj ondje skriven, jer oni nemaju potrebu znati postoji li Gospodar i Vođa svijeta. Umjesto toga kažu da je vođa priroda, kao da je neživa.

I što je Stvoritelj učinio kako se ne bi pokvario poredak prirode? Postavio je ispravak u prirodi, a taj se ispravak naziva otkrivena nagrada i kazna. To je stroga zaštita da ne pokvare prirodu koju je Stvoritelj stvorio.

Zato trebamo reći da ondje gdje Stvoritelj ostaje skriven, nagrada i kazna su otkrivene. A ondje gdje se Stvoritelj mora osjetiti među nižima, nagrada i kazna moraju biti skrivene od nižih.

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali: što znači da su rekli za stih „Jer Gospod neće napustiti Svoj narod”, da je to iz dva razloga:

radi Svoga naroda i Svoga nasljeđa,

radi Svoga velikog Imena.

Pitali smo: koja je razlika između toga?

Naši mudraci su rekli (Masechet Sanhedrin 98) o stihu: „Radi Sebe, radi Sebe ću učiniti.” Rabbi Alexandri je rekao: „Rabbi Yehoshua Ben Levi je ukazao na proturječnost: pisano je ‘u svoje vrijeme’, a pisano je ‘ubrzat ću je’. Ako su zaslužni — ubrzat ću je. Ako nisu zaslužni — u svoje vrijeme.”

Trebamo protumačiti značenje riječi „ubrzat ću je”. Učimo da stvorenja moraju doći do toga da budu nagrađena svrhom stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Sav naš rad jest ispraviti se kelim davanja, jer se samo u tim kelim može odjenuti viša Svjetlost, tako da postoji jednakost forme između Svjetlosti i kli. To je ispravak Tzimtzum, kako ne bi bilo kruha srama. Slijedi da je to u čovjekovoj moći da ispravi.

To se naziva „ubrzavanje postizanja cilja”, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima. To možemo postići samo poništenjem vlastite vlasti, i tek tada je moguće sve primati radi davanja. Zbog toga, kada Stvoritelj daje obilje, On daje „Svome narodu i Svome nasljeđu”. To jest, sve se smatra Njegovim, a niži nema vlastite vlasti, jer je poništio svoju vlastitu vlast. Zato „On neće napustiti”, nego naprotiv, daje Svome narodu i Svome nasljeđu.

Ali ako „nisu nagrađeni”, to jest ako ne žele poništiti svoju vlast i nisu dostojni primiti obilje, to se naziva „u svoje vrijeme”. Tada Stvoritelj djeluje „radi Svoga velikog Imena”, a ime Stvoritelja je Dobri koji čini dobro. Zbog toga im daje, jer je dobar i čini dobro, što se naziva „Njegovo veliko Ime”.

To je značenje onoga što je napisano: „Naši veliki mudraci kažu: ‘U zemlji Izraela — radi Svoga naroda i Svoga nasljeđa. U inozemstvu — radi Svoga velikog Imena.’”

Koja je veza u radu između „zemlje Izraela” i „Njegova naroda i Njegova nasljeđa”?

U radu, „zemlja Izraela” znači da je čovjek već nagrađen time da su sva njegova djela Yashar-El (ravno prema Stvoritelju) i da ništa ne čini radi sebe. Slijedi da „Gospod neće napustiti”. Umjesto toga, On im daje užitak i zadovoljstvo jer imaju kelim davanja. Zato se nazivaju „Njegov narod i Njegovo nasljeđe”, jer nemaju vlastite vlasti.

Nasuprot tome, u inozemstvu, dok još nisu u zemlji Izraela, kada njihova djela još nisu radi Stvoritelja, nazvana Yashar-El, tada je to samo kroz buđenje odozgo, što se smatra „sa strane višeg”, čija je svrha Njegova volja da čini dobro Svojim stvorenjima. To se naziva „u svoje vrijeme”, i naziva se „radi Svoga velikog Imena”, gdje je Njegovo veliko Ime ime Stvoritelja — Dobri koji čini dobro. Također, „veliko” znači Hesed (milosrđe), to jest da je Njegov način davanje.

Zbog toga „Gospod neće napustiti” samo iz perspektive buđenja odozgo, jer iz perspektive nižih oni još uvijek nisu dostojni da im Stvoritelj daje užitak i zadovoljstvo.

Iz toga slijedi da u svim padovima koje čovjek doživljava u radu mora vjerovati u nagradu i kaznu, iako ih ne vidi. Umjesto toga, mora vjerovati da ga Stvoritelj neće napustiti čak ni kada je u padu.

Iako je kazna kada ga Stvoritelj udalji od rada — jer to što ne osjeća nikakav okus u radu jest samo zato što ga je Stvoritelj odbacio — kako čovjek ne bi pomislio da sada on sam ne želi biti radnik Stvoritelja, nego da je Stvoritelj taj koji njega ne želi.

On mora vjerovati da je to kazna, ali također mora vjerovati da to nije iz osvete, nego da su to ispravci, pomoću kojih će biti nagrađen usponom i postizanjem željenog cilja.