Sloboda

"'Harut [urezano] na pločama'; ne čitajte to kao 'Harut', već 'Herut' [sloboda], što nas uči da su bili oslobođeni od anđela smrti."

[Shemot Rabbah 41]

Potrebno je razjasniti ove riječi, jer kako je prihvaćanje Tore povezano s oslobođenjem od smrti? Štoviše, nakon što su postigli vječno tijelo koje ne može umrijeti kroz prihvaćanje Tore, kako su ga ponovno izgubili? Može li nešto vječno nestati?

Sloboda volje
Da bismo razumjeli uzvišeni pojam "slobode od anđela smrti", prvo moramo razumjeti koncept slobode kako ga obično shvaća čitavo čovječanstvo.

Opće je mišljenje da se sloboda smatra prirodnim zakonom koji se odnosi na sav život. Tako vidimo da životinje koje budu zarobljene umiru kada im oduzmemo slobodu. To je jasan dokaz da Providnost ne prihvaća porobljavanje nijednog stvorenja. I zato nije slučajno što se čovječanstvo bori posljednjih nekoliko stotina godina kako bi ostvarilo određenu mjeru slobode pojedinca.

Unatoč svemu, ovaj pojam, izražen tom riječju, "sloboda," ostaje nejasan, a ako dublje istražimo značenje te riječi, gotovo ništa neće ostati, jer prije nego što tražite slobodu pojedinca, morate pretpostaviti da svaki pojedinac, sam po sebi, ima tu osobinu zvanu "sloboda," što znači da netko može djelovati prema vlastitom izboru svoje slobodne volje.

Užitak i bol

Međutim, kada promatramo čovjekova djela, vidimo da ih čini iz nužde. Prisiljen je činiti ih i nema izbora. Na neki način, on je poput variva koje se kuha na štednjaku; nema izbora nego da se kuha, jer je Providnost povezala život s dvije uzde: užitkom i boli.

Živa bića nemaju slobodu izbora—birati bol ili odbaciti užitak. A čovjekova prednost nad životinjama je što čovjek može težiti udaljenom cilju, što znači pristati na određenu količinu trenutne boli, radi buduće koristi ili užitka, koje treba postići nakon nekog vremena.

Ali zapravo, ovdje nema ničeg više od naizgled komercijalne kalkulacije, gdje se buduća korist ili zadovoljstvo čine poželjnijima i korisnijima od muke koju trpe zbog boli koju su pristali trenutno preuzeti. Ovdje postoji samo pitanje odbitka—pri čemu odbijaju bol i patnju od očekivanog zadovoljstva, i ostaje neki višak.

Tako se zadovoljstvo samo odgađa. A ponekad se dogodi da smo na mukama jer zadovoljstvo koje smo primili nije višak kojem smo se nadali u usporedbi s mukom koju smo pretrpjeli. Stoga smo u manjku, baš kao i trgovci.

I kad se sve zbroji, nema ovdje razlike između čovjeka i životinje. A ako je to slučaj, nema nikakvog slobodnog izbora, već sila privlačnosti koja ih vuče prema bilo kojem prolaznom zadovoljstvu i odbija ih od bolnih okolnosti. Providnost ih vodi kamo god želi pomoću te dvije sile, ne pitajući za njihovo mišljenje po tom pitanju.

Štoviše, čak i određivanje vrste užitka i koristi u potpunosti je izvan vlastite slobode izbora, već slijedi volju drugih, kako oni žele, a ne on. Naprimjer: sjedim, oblačim se, govorim i jedem. Sve to ne činim zato što želim sjediti na taj način, ili razgovarati na taj način, ili se odijevati na taj način, ili jesti na taj način, već zato što drugi žele da sjedim, govorim, odijevam se i jedem na taj način. Sve to prati želju i hir društva, a ne moju vlastitu slobodnu volju.

Štoviše, u većini slučajeva sve to radim protiv svoje volje. Jer bilo bi mi ugodnije ponašati se jednostavno, bez ikakvog tereta. Ali ja sam okovan željeznim okovima, u svim svojim kretnjama, za hirove i manire drugih, koji čine društvo.

Dakle, recite mi, gdje je moja sloboda volje? S druge strane, ako pretpostavimo da volja nema slobodu, i svi smo kao strojevi koji djeluju i stvaraju kroz vanjske sile koje ih prisiljavaju da djeluju na taj način, što znači da smo svi zatvorenici Providnosti, koja, koristeći ta dva lanca, užitak i bol, gura i povlači nas kako želi, prema onome što ona smatra prikladnim.

Ispostavlja se da u svijetu ne postoji nešto poput sebičnosti, jer nitko ovdje nije slobodan niti stoji neovisno. Nisam vlasnik djela i niti sam činitelj jer želim činiti. Umjesto toga, to je zato što sam prisiljen djelovati protiv svoje volje i bez svog znanja. Tako nagrada i kazna izumiru.

I to je prilično čudno ne samo za vjernike, koji vjeruju u Njegovu Providnost i mogu se osloniti na Njega i vjerovati da Njegovo djelovanje za cilj ima samo najbolje. Još je čudnije za one koji vjeruju u prirodu, jer prema gore rečenom, svi smo zarobljeni lancima slijepe prirode, bez svijesti ili odgovornosti. A mi, odabrana vrsta, s razumom i znanjem, postali smo igračka u rukama slijepe prirode, koja nas vodi u nepoznato, i tko zna kamo?

Zakon uzročnosti

Vrijedi uložiti malo vremena kako bismo shvatili tako važnu stvar, što znači kako postojimo u svijetu kao bića sa svojim "ja," gdje svaki od nas smatra sebe jedinstvenim entitetom, djelujući samostalno, neovisno o vanjskim, stranim i nepoznatim silama, i u čemu se to biće—"ja"— nama otkriva.

Istina je da postoji opća povezanost među svim elementima stvarnosti pred nama, koja poštuje zakon uzročnosti, putem uzroka i posljedice, krećući se naprijed. Kako je to s cjelinom, tako je i sa svakim predmetom za sebe, što znači da svako stvorenje u svijetu iz četiri vrste—nepokretne, vegetativne, životinjske i govorne—poštuje zakon uzročnosti putem uzroka i posljedice.

Štoviše, svaki poseban oblik određenog ponašanja koji stvorenje slijedi dok je na ovom svijetu, potaknut je drevnim uzrocima, prisiljavajući ga da prihvati tu promjenu u ponašanju, a ne neku drugu. To je jasno svima koji proučavaju načine prirode s čisto znanstvenog stajališta i bez mješavine pristranosti. Doista, moramo analizirati ovo pitanje kako bismo ga mogli sagledati sa svih strana.

Četiri čimbenika

Imajte na umu da se svaka pojava koja se događa u bićima svijeta ne smije percipirati kao širenje postojanja iz nepostojanja, već kao postojanje iz postojanja, kroz stvarni entitet koji je odbacio svoj prethodni oblik i odjenuo svoj trenutni.

Stoga, moramo razumjeti da u svakoj pojavi u svijetu postoje četiri čimbenika iz kojih zajedno proizlazi ta pojava. Oni se nazivaju sljedećim imenima:

A. Izvor.

B. Unutarnji čimbenici - oni koji proizlaze iz same prirode materije i ne mijenjaju se

C. Promjenjivi unutarnji čimbenici - oni koji nastaju iz kontakta s vanjskim silama.

D. Vanjski čimbenici - vanjske sile koje utječu na materiju

Razjasnit ću ih jedan po jedan.

Prvi razlog: Izvor, početna materija
A) "Izvor" je osnovna materija iz koje se nešto razvija. Jer "nema ničeg novog pod suncem" i sve što se događa u našem svijetu nije postojanje iz nepostojanja, već postojanje iz postojanja (ne nastaje ni iz čega, več iz nečega, op. prev.). To je entitet koji je odbacio svoj prethodni oblik i poprimio drugi oblik, različit od prvog. I taj entitet, koji je odbacio svoj prethodni oblik, definira se kao "izvor." U njemu leži potencijal koji je predodređen da se otkrije i odredi na kraju formiranja te pojave. Stoga se jasno smatra njegovim primarnim uzrokom.

Drugi razlog: Uzrok i posljedica koje proizlaze iz njega samog
B) Ovo je uzročno-posljedično djelovanje povezano s unutarnjim svojstvima izvora, i ne mijenja se. Uzmimo, naprimjer, stabljiku pšenice koja je istrunula u zemlji i došla do stanja sjetve mnogih stabljika pšenice. Dakle, to trulo stanje smatra se "izvorom", što znači da se bit izgubila svoj prethodni oblik (zrno pšenice), i poprimila novi oblik - trule pšenice, tj. sjeme zvano "izvor", koje nema nikakav oblik. Sada, nakon što je istrunulo u zemlji, postalo je prikladno da poprimi drugi oblik - da ponovno postane stabljika pšenice, koja raste iz tog izvora, koji je sjeme.

Svima je poznato da taj izvor neće postati ječam niti zob, već će se samo izjednačiti sa svojim prijašnjim oblikom, koji ga je napustio, a to je pojedinačna stabljika pšenice. Iako se do određene mjere mijenja u kvaliteti i količini, jer je u prijašnjem obliku bila pojedinačna stabljika, a sada ih je deset, te u okusu i izgledu, suština oblika pšenice ostaje nepromijenjena.

Dakle, ovdje postoji uzročno-posljedično djelovanje, koje se pripisuje vlastitom svojstvu izvora, koji se nikad ne mijenja. Dakle, ječam nikad neće nastati iz pšenice, kao što smo rekli, i to se naziva "drugi uzrok."

Treći razlog: Unutarnje uzročno-posljedično djelovanje

C) Ovo je unutarnje uzročno-posljedično djelovanje izvora, koje se mijenja pri susretu s vanjskim silama u svojoj okolini. Tako iz jednog klasa pšenice, koji trune u zemlji, izrasta mnogo stabljika, ponekad veće i bolje pšenice nego prije sjetve.

Stoga ovdje zasigurno moraju biti uključeni dodatni čimbenici koji surađuju i povezuju se sa silom skrivenom u okolini, odnosno s "izvorom."Ti vanjski utjecaji sjedinjuju se s unutarnjom snagom sjemena i kroz uzročno-posljedični  proces  povećavaju i broj i kvalitetu uroda. To su minerali i tvari u zemlji, kiša i sunce. Sve te sile djeluju na pšenicu dajući joj snagu i spajajući se sa silom unutar samog izvora. I kroz uzročno-posljedično djelovanje, proizveli su mnoštvo u količini i kvaliteti u toj pojavi.

Moramo razumjeti da se treći čimbenik pridružuje unutrašnjosti izvora, budući da sila skrivena u izvoru upravlja njima. Na kraju, sve te promjene pripadaju pšenici, a ne nijednoj drugoj biljci. Stoga ih definiramo kao unutarnje faktore. Međutim, razlikuju se od drugog čimbenika, koji je potpuno nepromjenjiv, dok se treći čimbenik mijenja i u kvaliteti i u količini.

Četvrti razlog: Uzročno-posljedično djelovanje stranih čimbenika

D) Ovo je uzročno-posljedično djelovanje stranih čimbenika koje djeluju na njega izvana. Drugim riječima, nemaju neposrednu vezu sa pšenicom, poput minerala, kiše ili sunca, već su joj strane, kao što su obližnje stvari ili vanjski događaji, poput tuče, vjetra itd.

Otkrit ćete da četiri čimbenika utječu na pšenicu tijekom čitava njenog rasta. Svako pojedino stanje kojem je pšenica podložna tijekom tog vremena postaje uvjetovano s ta četiri čimbenika te oni određuju kvalitetu i količinu svakog stanja.

Kao što smo prikazali na pšenici, to se pravilo odnosi na svaku pojavu u svijetu, čak i misli i ideje. Ako, naprimjer, zamislimo neko konceptualno stanje kod određenog pojedinca, poput stanja osobe koja je religiozna ili ne-religiozna, ili strogo ortodoksna ili ne tako stroga, ili negdje na sredini, otkrit ćemo da je to stanje nastalo u toj osobi kroz četiri navedena čimbenika.

Nasljedne osobine

Prvi uzrok kod čovjeka je izvor - prva tvar. Čovjek je stvoren postojanjem-iz-postojanja, što znači od uma svojih predaka. Tako da je on, u određenoj mjeri, poput replicirane knjige. To znači da su gotovo sve stvari koje su bile prihvaćene i postignute kod očeva i predaka replicirane i u njegovom slučaju.

Ali razlika je u tome što su one u apstraktnom obliku, poput posijane pšenice, čije sjeme mora istrunuti da bi mogla rasti pšenica, tako je i ljudsko sjeme lišeno konkretnih oblika osobina predaka - ono nosi potencijale, ne forme.

Jer iste ideje koje su imali njegovi preci  pretvorile su se u obične sklonosti u njemu, koje se nazivaju „instinktima“ ili „navikama,“ a da ni ne zna zašto radi ono što radi. Doista, to su skrivene sile koje je naslijedio od svojih predaka na način da ne nasljeđujemo samo materijalno, već se i duhovne osobine, misli i stremljenja naših očeva prenose na nas iz generacije u generaciju.

Odavde dolaze brojne tendencije koje nalazimo kod ljudi, kao što su sklonost vjerovanju ili kritiziranju, sklonost da se zadovolji materijalnim životom ili želja samo za duhovnom, moralnom cjelokupnošću, preziranje beskorisnog života, škrtost, podložnost, drskost ili stidljivost.

Sve te slike koje se pojavljuju kod ljudi nisu njihovo vlastito vlasništvo koje su stekli, već samo nasljedstvo koje su im dali njihovi preci. Poznato je da postoji posebno mjesto u ljudskom mozgu gdje se ta nasljedstva pohranjuju. Zove se „izduženi mozak,“ ili „podsvijest,“ i sve se sklonosti nalaze tamo.

Ali budući da su koncepti naših predaka, stečeni kroz njihova iskustva, postali obične sklonosti u nama, smatramo ih istima poput sjemena pšenice koje je izgubilo svoj prijašnji oblik i ostalo ogoljena, posjedujući samo potencijalne sile prikladne za primanje novih oblika. U našoj materiji, te sklonosti će odijevati forme ideja i stavova. To se smatra prvom tvari, i to je primarni faktor, zvan „izvor.“ U njemu borave sve sile jedinstvenih tendencija koje je naslijedio od svojih predaka, koje su definirane kao „nasljedstvo predaka.“

Imajte na umu da neke od tih sklonosti dolaze u negativnom obliku, što znači suprotno od onih koje su bile u precima - npr. otac može biti škrt, a sin otvoren i darežljiv. Zato se kaže, „Što otac skriva u srcu, sin pokazuje javno.“

Razlog tome je što izvor skida svoj prijašnji oblik kako bi preuzeo novi oblik. Stoga je blizu toga da izgubi forme preda, kao što pšenica koja istruli u zemlji gubi oblik koji je postojao u pšenici. Međutim, još uvijek ovisi o ostala tri faktora, kao što sam napisao gore.

Utjecaj okoline

Drugi razlog je nepromjenjiv,  izravan niz uzroka i posljedica u skladu s prirodom izvora. To znači, kao što smo razjasnili sa pšenicom koja trune u zemlji, okolina u kojoj se izvor nalazi, poput tla, minerala i kiše, zraka i sunca utječu na sjetvu kroz dugi lanac uzroka i posljedica u dugačkom i postupnom procesu, iz stanja u stanje, sve dok ne sazrije.

I taj izvor ponovo poprima svoj prijašnji oblik, oblik pšenice, ali se razlikuje u kvaliteti i količini. Općenito gledajući, ostaje potpuno nepromijenjen; dakle, neće iz njega izrasti niti jedno zrno ječma ili zobi. No u konkretnim aspektima, dolazi do promjene u količini, kao kad iz jedne stabljike iznikne desetak ili dvadesetak stabljika; a i u kvaliteti, jer su bolje ili lošije od prijašnjeg oblika pšenice.

Isto je i ovdje: Čovjek je, kao „izvor“, stavljen u okolinu, što znači u društvo. Nužno je da ono utječe na njega, kao što na pšenicu utječe njezina okolina, jer je izvor samo sirovi oblik. Tako, kroz stalni kontakt s okolinom i društvom, on postupno postaje impresioniran njima kroz lanac uzastopnih stanja, jednog po jednog, kao uzrok i posljedica.

U tom trenutku, sklonosti sadržane u njegovom izvoru mijenjaju se i poprimaju oblik stvarnih ideja i stavova. Naprimjer, ako netko naslijedi sklonost škrtosti, kako odrasta, razvija argumente i stavove koji opravdavaju škrtost kao nešto razborito. Stoga, iako je njegov otac bio velikodušan, on može naslijediti od njega negativnu sklonost—biti škrt—jer je odsutnost nečega jednako toliko nasljedstvo koliko i prisutnost.

Ili, ako netko naslijedi od svojih predaka sklonost ka slobodoumnosti, on gradi ideologiju slobode mišljenja i izvlači zaključke po kojima je dobro za osobu biti otvorenog uma. No odakle dolaze te ideje, retorika i stil razmišljanja? Sve to uzima iz okoline nesvjesno, jer mu ona prenosi njihove poglede i sklonosti postupno djelujući u obliku uzroka i posljedice.

Stoga, čovjek ih smatra svojim vlasništvom, koje je stekao kroz svoje slobodno mišljenje. Ali ovdje, kao i kod pšenice, postoji nepromjenjiva jezgra izvora, temeljne naslijeđene sklonosti koje ostaju u osobi, iako se njihov izričaj može razlikovati. To se naziva „drugi čimbenik.“

Navika postaje drugom prirodom

Treći razlog je uzročno-posljedično djelovanje, koje utječe na izvor i mijenja ga. Budući da su naslijeđene sklonosti u čovjeku postale razumno shvaćanje zbog okoline, one djeluju u istim smjerovima koje to razumno shvaćanje određuje. Naprimjer, čovjek štedljive prirode, u kojem je sklonost ka škrtosti postala razumno shvaćanje kroz okolinu, percipira štedljivost kroz neku razumnu definiciju.

Pretpostavimo da se tim ponašanjem štiti od potrebe za drugim ljudima. Tako je stekao mjerilo za štedljivost, i kada taj strah izostane, može ga se odreći. Dakl, značajno se poboljšao u odnosu na sklonosti koju je naslijedio od svojih predaka. Čak ponekad uspijeva potpuno iskorijeniti neku lošu sklonost. To se postiže navikom, koja ima sposobnost postati drugom prirodom.

U tome čovjekova snaga nadmašuje biljke, jer se pšenica može promijeniti samo djelomično, kao što je prethodno spomenuto, dok se čovjek, snagom "uzročno-posjedičnog djelovanja okoline, može promijeniti čak i u svojim općim dijelovima – tj. može do kraja iskorijeniti neku sklonost i preokrenuti je u njezinu suprotnost.

Vanjski čimbenici

Četvrti razlog je uzročno-posljedično djelovanje koje utječe na izvor stvarima koje su mu potpuno strane i djeluju na njega izvana. To znači da te stvari uopće nisu izravno povezane s procesom rasta izvora. Umjesto toga, djeluju neizravno. Naprimjer, financije, opterećenja ili vjetrovi, itd., imaju svoj vlastiti, potpuni, spori i postupni poredak stanja koji uzročno-posljedičnim djelovanjem mijenjaju čovjekovo shvaćanje na bolje ili na gore.

Tako sam izložio četiri prirodna čimbenika koji su uzrok svake misli i ideje koje se pojave u nama. Čak i kad bi čovjek cijeli dan sjedio i razmišljao o nečemu, ne bi mogao dodati ili promijeniti ništa osim onoga što mu ta četiri čimbenika daju. Sve što može dodati odnosi se na količinu - tj. imati veću ili manju količinu razuma. No u kvaliteti, ne može dodati ni malo, jer su ti uzroci oni koji nam određuju oblik i karakter razuma i zaključaka, bez da nas itko pita za mišljenje. Na taj način, predani smo u ruke ta četiri čimbenika, baš poput gline u rukama lončara.

Slobodan izbor

Međutim, kada prispitujemo ta četiri faktora, otkrivamo da iako naša snaga nije dovoljna da se suočimo s prvim faktorom -  izvorom, i dalje imamo sposobnost i slobodu izbora da se zaštitimo od ostala tri faktora pomoću kojih se izvor mijenja u svojim pojedinačnim dijelovima, a ponekad i u svom općem dijelu, također, kroz naviku, koja mu daruje drugu prirodu, kao što je gore objašnjeno.

Okolina kao čimbenik

Ova zaštita znači da uvijek možemo dodati po pitanju odabira naše okoline, koju čine prijatelji, knjige, učitelji, i tako dalje. To je kao čovjek koji naslijedi nekoliko klasja pšenice od svog oca. Iz te male količine, može uzgojiti mnogo desetaka klasja kroz svoj izbor okruženja za svoj izvor, odnosno plodnog tla koje sadrži sve potrebne minerale i sirovine koje obilno hrane pšenicu.

Tu je također i pitanje rada na poboljšanju uvjeta u okolini, kako bi se prilagodili potrebama biljke i poticali rast, jer mudri će mudro birati najbolje uvjete i uspjet će. A budala će uzeti što god se nađe pred njim i tako pretvoriti sjetvu u prokletstvo umjesto blagoslova.

Dakle, sva vrijednost ovisi o izboru okoline u kojoj će se posijati pšenica. Ali kad je jednom posijana na odabranoj lokaciji, konačni oblik pšenice određen je onime što joj okolina može pružiti.

Tako je i u našem slučaju, jer je istina da želja nema slobodu, već njome upravljaju navedena četiri faktora. I čovjek je prisiljen razmišljati i zaključivati kako oni nalažu, bez mogućnosti da im se odupre, baš kao i pšenica koja je posijana u svom okruženju.

Međutim, postoji sloboda volje da se u početku izabere takvo okruženje, takve knjige i takvi vodiči koji mu usadjuju dobre ideje. Ako to ne učini, već je voljan ući u bilo koje okruženje koje se nađe pred njim i čitati bilo koju knjigu koja mu padne u ruke, osuđen je pasti u lošu okolinu ili izgubiti vrijeme na bezvrijedne knjige, koje su brojne i dostupnije. Posljedično, bit će prisiljen na iskvarene misli koje ga navode da griješi i osuđuje. Sigurno će biti kažnjen, ne zbog svojih zlih misli ili djela, u čemu nema izbora, već zato što nije izabrao bolju okolinu, jer u tome definitivno postoji izbor.

Stoga, onaj tko se trudi neprestano birati bolju okolinu vrijedan je pohvale i nagrade. No čak i u tom slučaju, to nije zbog njegovih dobrih misli ili djela, koja mu dolaze bez njegovog izbora, već zbog njegovog truda da stekne dobru okolinu, koja mu donosi te dobre misli i djela. Kao što je rekao Rabbi Yehoshua Ben Perachya, "Nađi si učitelja i kupi si prijatelja."

Nužnost odabira dobre okoline

Sada možete razumjeti riječi rabina Josija Ben Kisme (Avot, Poglavlje 6), kad je odgovorio čovjeku koji mu je nudio milijune zlatnika kako bi živio u njegovu gradu: "Čak i ako mi daš sve zlato, srebro i dragulje na svijetu, ja ću živjeti samo na mjestu Tore." Ove riječi djeluju neshvatljivo našem jednostavnom umu, jer kako bi mogao odbaciti milijune zlatnika zbog tako male stvari kao što je život na mjestu gdje nema učenika Tore, dok je sam bio veliki mudrac kojem nije bilo potrebno učiti od ikoga? Doista, neshvatljivo.

Ali, kao što smo vidjeli, to je jednostavna stvar koje bi se trebao držati svatko od nas. Iako svatko ima svoj izvor, sile se otkrivaju samo kroz okolinu u kojoj se nalazi. To je slično pšenici posijanoj u zemlji, čije sile postaju očite samo kroz njezinu okolinu, a to su tlo, kiša i sunčeva svjetlost.

Tako je rabin Josi Ben Kisma ispravno pretpostavio da ako napusti dobru okolinu koju je odabrao i padne u štetnu okolinu u gradu gdje nema Tore, ne samo da bi njegovo prethodno shvaćanje bilo ugroženo, već bi i sve druge sile skrivene u njegovom izvoru, koje još nije otkrio u djelu, ostale skrivene. To je zato što ne bi bile pod utjecajem prave okoline koja bi ih mogla aktivirati.

I kao što smo pojasnili gore, samo u pitanju odabira okoline mjeri se čovjekova vladavina nad samim sobom, i za to bi trebao primiti nagradu ili kaznu. Stoga se ne treba čuditi da je mudrac poput rabina Josija Ben Kisme odabrao dobro i odbacio loše te nije bio zaveden materijalnim ili tjelesnim stvarima, kako zaključuje: "Kad čovjek umre, ne nosi sa sobom srebro, zlato ili dragulje, već samo Toru i dobra djela."

I tako su naši mudraci upozorili, "Nađi si učitelja i kupi si prijatelja." Tu je i izbor knjiga, kao što smo spomenuli, jer samo u tome netko biva ukoren ili pohvaljen — u svom izboru okoline. Ali jednom kad je odabrao okolinu, on je u njenim rukama kao glina u rukama lončara.

Vlast uma nad tijelom

Neki vanjski suvremeni mudraci, nakon što su razmatrali spomenutu tematiku i uvidjeli kako je čovjekov um tek plod koji raste iz događaja života, zaključili su da um nema nikakvu kontrolu nad tijelom. Naprotiv, samo životni događaji, utisnuti u fizičke tetive mozga, upravljaju i aktiviraju čovjeka. Čovjekov um je poput ogledala, koje odražava oblike pred sobom. Iako je ogledalo nositelj tih oblika, ne može aktivirati ili pomaknuti oblike koji su u njemu odraženi.

Tako je i s umom. Iako životni događaji, u svim svojim uzročnim i posljedičnim pojavama, bivaju viđeni i prepoznati od strane uma, um je u potpunosti nesposoban kontrolirati tijelo, pokrenuti ga, znači, približiti ga dobru ili ga udaljiti od zla. To je zato što su duhovno i fizičko potpuno udaljeni jedno od drugoga, i ne postoji posrednički alat koji bi omogućio duhovnom umu da aktivira i upravlja tjelesnim tijelom, kao što je već opširno raspravljano.

Ali tamo gdje su pametni, tamo poremete. Čovjekova mašta koristi um baš kao što mikroskop služi očima: Bez mikroskopa ne bismo vidjeli ništa štetno, jer je presitno. No, jednom kada vidimo štetno biće kroz mikroskop, udaljavamo se od štetnog elementa.

Dakle, mikroskop je taj koji čovjeka dovodi do udaljavanja od štete, a ne osjet, jer osjet nije prepoznao nanosioca štete. I u toj mjeri um potpuno kontrolira čovjekovo tijelo, da ga udalji od štetnog i približi korisnom – upravo tamo gdje tijelo nema dovoljno osjetila da prepozna dobro ili loše, nego mu je potreban razum.

Štoviše, budući da čovjek zna da je razum pouzdani zaključak iz životnih iskustava, sposoban je prihvatiti razum i spoznaje od drugog čovjeka kojem vjeruje – i uzeti ih kao zakon, iako sam kroz svoje iskustvo nije došao do toga. Poput bolesnika koji se savjetuje s liječnikom – prihvaća njegov savjet iako ga ne razumije u potpunosti. Time koristi razum drugih, ništa manje nego vlastiti.

Kao što smo već objasnili, postoje dva puta kojima nas Providnost vodi prema konačnom cilju – put patnje i put Tore. Sva jasnoća koju nalazimo na putu Tore dolazi iz činjenice da su svi ti razumni zaključci proizišli iz dugog niza iskustava proroka i ljudi od vjere – a čovjek ih iskorištava kao da su njegova vlastita iskustva.
Tako se oslobađa od svih gorkih iskušenja kroz koja bi morao proći da bi sam razvio taj razum. Dakle, oslobođen je patnje i još štedi vrijeme.

To se može usporediti s bolesnikom koji ne želi poslušati liječničke upute prije nego što sam shvati kako bi mu taj savjet mogao pomoći da se izliječi, i stoga počinje učiti medicinu na sebi. Mogao bi umrijeti od svoje bolesti prije nego što nauči medicinu.

Tako je put patnje u usporedbi s putem Tore. Onaj tko ne vjeruje razumnim savjetima koje mu Tora i proročanstvo nude da ih prihvati bez osobnog razumijevanja, prisiljen je sam doći do tih spoznaja – samo kroz lanac uzroka i posljedica životnih događaja, kroz iskustva koja razvijaju u njemu osjećaj za razlikovanje dobra i zla, kao što je objašnjeno, bez ičijeg izbora, već zbog vlastitih napora da se stekne dobro okruženje, što dovodi do tih misli i postupaka.

Sloboda pojedinca

Sada smo došli do temeljitog i preciznog razumijevanja slobode pojedinca. Međutim, to se odnosi samo na prvi faktor, izvor, koji je temelj, odnosno prvobitna tvar svake osobe, odnosno na karakteristike koje nasljeđujemo od naših očeva i predaka i po kojima se razlikujemo jedni od drugih.

To je zato što čak i kada tisuće ljudi dijele isto okruženje na takav način da ostala tri faktora jednako utječu na njih, još uvijek nećete naći dvije osobe s istim osobinama . To je zato što svatko od njih ima svoj jedinstveni izvor. To je poput izvora pšenice: iako se mijenja u velikoj mjeri zbog tri posljednja čimbenika, još uvijek zadržava početni oblik pšenice i nikada neće poprimiti oblik neke druge vrste.

Opći oblik  predaka ne nestaje

Tako svaki “izvor” koji je preuzeo početni oblik pretka i poprimio novi oblik kao rezultat tri čimbenika koja su mu dodana, i koji ga značajno mijenjaju, opći oblik pretka još uvijek ostaje i nikada neće preuzeti oblik druge osobe koja mu nalikuje, baš kao što ječam nikada neće biti jednak pšenici.

Jer svaki izvor (temelj) ima iza sebe dugi lanac generacija, stotine naraštaja, i taj izvor u sebi sadrži sve njihove spoznaje – ali one u njemu nisu otkrivene u istom obliku u kojem su bile prisutne kod njegovih predaka. Odnosno, nisu prisutne kao oblikovane spoznaje, već samo u obliku sirove snage, nazvane sklonostima i instinktima, a čovjek ne zna zašto djeluje na taj način, kao što je već rečeno. Stoga se nikada ne može zamisliti da će dva čovjeka imati iste osobine.

Potreba za očuvanjem slobode pojedinca

Znajte da je to jedina istinska imovina pojedinca koja se ne smije oštetiti ili izmijeniti. Jer sve sklonosti koje su sadržane u „izvoru“ na kraju će se razviti i poprimiti oblik razumnih spoznaja, kada pojedinac odraste i dosegne svijest – kao što je već objašnjeno. A zbog zakona razvoja koji vlada cijelim tim lancem, i koji ga neprestano gura naprijed, kao što je objašnjeno u članku Mir, proizlazi da će svaka pojedina sklonost na kraju postati izuzetno uzvišena i vrijedna spoznaja.

Dakle, svatko tko uništi neku sklonost u pojedincu i iščupa je iz njega, uzrokuje da svijet izgubi onu uzvišenu i čudesnu spoznaju koja se u budućnosti trebala iz nje razviti na kraju lanca. Jer ta se sklonost nikada više neće pojaviti ni u jednom drugom tijelu osim njegovom. Ovdje treba razumjeti da, kada neka sklonost prijeđe u oblik razumne spoznaje, više se u njoj ne mogu razaznati razlike između dobra i zla. Te se razlike prepoznaju samo dok su one još uvijek sklonosti ili nezrele spoznaje, ali se nikako ne mogu raspoznati kada one postanu istinske spoznaje. Ovo će biti objašnjeno u narednim člancima sa svom svojom dubinom i argumentacijom.

Iz gore navedenog učimo kakvu užasnu nepravdu nanose one nacije koje nametnu svoju vladavinu manjinama, oduzimajući im slobodu i ne dopuštajući im da vode svoje živote prema tendencijama koje su naslijedili od svojih pradjedova. Smatraju se ni manje ni više nego ubojicama duša.

Čak i oni koji ne vjeruju u religiju ili svrhovito vodstvo mogu razumjeti potrebu za očuvanjem slobode pojedinca promatranjem prirodnih sustava, jer možemo vidjeti kako su sve nacije koje su ikada pale, kroz generacije, do toga došle samo zbog svoje opresije manjina i pojedinaca, koji su stoga pobunili protiv njih i uništili ih. Stoga, svima je jasno da mir ne može postojati u svijetu ukoliko ne uzmemo u obzir slobodu pojedinca. Bez nje, mir neće biti održiv i prevladavat će propast.

Dosad smo jasno definirali bit pojedinca, do krajnje preciznosti, nakon što smo ga očistili od svega što dolazi od društva. No sada se suočavamo s pitanjem: "Gdje je na kraju sam pojedinac?" Sve što smo dosad rekli o pojedincu percipira se samo kao vlasništvo pojedinca, naslijeđeno od njegovih predaka. Ali gdje je sam pojedinac, nasljednik i nositelj tog vlasništva, koji zahtijeva da čuvamo njegovo vlasništvo?

Iz svega što je dosad rečeno, još nismo pronašli točku "ja" u čovjeku, koja stoji pred nama kao samostalna jedinka. I zašto mi treba prvi faktor, koji je dugi lanac od tisuća ljudi, jedan za drugim, iz generacije u generaciju, s kojim postavljamo sliku pojedinca kao nasljednika? I zašto mi trebaju ostala tri faktora, koja su tisuće ljudi koji stoje jedan pored drugog u istoj generaciji? Na kraju, svaki pojedinac je samo javni stroj, uvijek spreman služiti javnosti kako joj odgovara.

Drugim riječima, on je postao pasivan prema dva oblika društva: kroz prvi čimbenik postaje pasivan prema velikoj zajednici prošlih generacija koje su živjele jedna za drugom, a kroz ostala tri čimbenika postaje pasivan prema društvu koje s njim dijeli istu generaciju.

Ovo je doista univerzalno pitanje. Iz tog razloga, mnogi se protive gore spomenutom, prirodnom pristupu. Iako savršeno dobro prepoznaju njegovu istinitost – pa radije biraju metafizičke pristupe, ili dualizam, ili transcendentalnost, kako bi sebi predočili neko duhovno biće koje sjedi unutar tijela, kao čovjekova duša, koja je ta koja spoznaje i upravlja tijelom itd., i koja predstavlja čovjekovu bit i njegov „ja“.

Možda bi ti pristupi donekle mogli smiriti um, ali problem je u tome što nemaju nikakvo znanstveno rješenje za pitanje: kako duhovna supstanca može imati bilo kakav doticaj s materijalnim atomima tijela, da bi ih mogla pokrenuti? Sva njihova mudrost nije im pomogla da pronađu most koji bi spojio tu duboku i široku pukotinu koja postoji između duhovnog bića i materijalnog atoma. Stoga znanost nije dobila ništa iz tih metafizičkih pristupa.

Volja za primanjem—postojanje iz nepostojanja

Kako bismo ovdje ipak napravili korak naprijed znanstvenim putem – moramo se osloniti na mudrost kabale, jer su u njoj sadržane sve mudrosti svijeta. Kod nas je objašnjeno, u vezi s „duhovnim svjetlima i posudama“ (u knjizi Panim Meirot uMasbirot, ogranak 1.), da se cijela inovacija stvaranja, koje je Stvoritelj stvorio ni iz čega, odnosi isključivo na jednu stvar – koja se naziva „volja za primanjem“. Svi ostali aspekti stvaranja ne predstavljaju inovacije, jer nisu stvoreni ni iz čega, već iz nečega što je već postojalo – oni proizlaze izravno iz Njegove biti, poput svjetlosti koja proizlazi iz sunca – u čemu nema nikakve novine, jer se ono što postoji u biti sunca jednostavno širi prema van.

No, kada je riječ o „volji za primanjem“, tu se radi o apsolutnoj novini – jer prije stvaranja to nije postojalo. Budući da Stvoritelj ne uključuje u Sebe nikakvu želju za primanjem – jer je On izvor svega, od koga bi onda primao?

Zato se ta volja za primanjem, koju je On izveo u postojanje, smatra istinskom kreacijom ni iz čega. Sve ostalo ne smatra se inovacijom koja bi zaslužila naziv „stvaranje“. Stoga se sve posude (kelim) i sva tijela (gufim), bilo u duhovnim svjetovima, bilo u materijalnim svjetovima, smatraju duhovnom ili materijalnom tvari, čija je priroda – želja za primanjem.

Dvije sile u želji za primanjem: sila privlačenja i sila odbijanja

Morate uočiti da razlikujemo dvije sile u toj sili zvanoj “volja za primanjem”:

Sila privlačenja.

Sila odbijanja.

Razlog je taj što je svako tijelo ili posuda, definirana kao volja za primanjem, zapravo ograničena, tj., koliko će primiti i koje kvalitete će primiti. Stoga, sva količina i kvaliteta koja je izvan nečijih granica čini se suprotnom njegovoj prirodi; stoga ih odbija. Dakle, u toj osobini zvanoj želja za primanjem, iako se njeno značenje obično odnosi samo na silu privlačenja, nužno se u njoj nalazi i sila odbijanja. 

Jedan zakon za sve svjetove

Iako mudrost Kabale ne spominje ništa o našem tjelesnom svijetu, i dalje postoji samo jedan zakon za sve svjetove (kako je napisano u članku, “Bit Mudrosti Kabale,” odjeljak “Zakon Korijena i Grane”). Dakle, svi tjelesni entiteti u našem svijetu, to jest, sve što postoji unutar tog prostora, bilo da je to neživo, vegetativno, životinjsko, duhovni objekt ili tjelesni objekt, ako želimo razlikovati jedinstvene osobine svakog od njih, kako se razlikuju jedan od drugog, čak i u najmanjoj čestici, svodi se na ništa drugo nego na tu “želju za primanjem”. To je njezina cjelokupna forma, s gledišta kreacije, ograničavajući ih u količini i kvaliteti. Kao rezultat toga, u njima postoji privlačna sila i odbijajuća sila.

Ipak, sve što postoji u njima osim te dvije sile smatra se utjecajem iz Njegove biti. Taj se utjecaj jednako dijeli svim stvorenjima i ne predstavlja nikakvu inovaciju u stvaranju jer proizlazi kao postojanje iz postojanja.

Također, ne može se pripisati nijednoj posebnoj jedinici, već samo zajedničkim osobinama svih stvorenja, od najmanjeg do najvećeg. Svaki od njih prima iz tog obilja u skladu sa svojom ograničenom željom za primanjem, i u tim granicama razlikuje se jedno stvorenje od drugoga.

Time sam, na znanstveno čist način, dokazao postojanje „ega“ (ja, sebičnosti) svakog pojedinca, znanstvenom metodom koja je potpuno zaštićena od svake kritike – čak i prema stajalištu krajnjih materijalističkih automatskih sustava. Stoga nam više nisu potrebni nikakvi iskrivljeni sustavi prožeti metafizikom.

I naravno, nema razlike je li ta želja za primanjem plod i posljedica materije nastale putem kemije, ili je materija plod i posljedica te sile – jer glavno je da znamo da jedino ta sila, urođena svakom stvorenju i atomu, u njegovim granicama želje za primanjem, predstavlja jedinstvenu osobinu po kojoj se razlikuje i prepoznaje među svojom okolinom. To vrijedi kako za pojedini atom, tako i za skupinu atoma koja se naziva tijelom.

Sve druge osobine koje se nalaze u njima, osim te sile, ne pripisuju se toj čestici ni toj skupini čestica kao njihovoj individualnoj biti, već samo kao zajedničkoj pojavi – obilju koje dolazi od Stvoritelja, i zajedničko je svim dijelovima stvaranja. U njima nema individualnog postojanja stvorenih tijela, kako je objašnjeno.

Sada ćemo razumjeti pitanje slobode pojedinca. Prema definiciji sadržanoj u prvom čimbeniku koji smo nazvali „izvor“, svi prethodni naraštaji, koji su preci tog pojedinca, ostavili su mu svoje osobine, kao što smo već opširno objasnili. I prema gore rečenome, bit pojma „pojedinac“ nije ništa drugo do granice želje za primanjem koje su utisnute u skupinu njegovih čestica.

Dakle, jasno ti je da su sve te sklonosti koje je naslijedio od svojih predaka – samo različiti aspekti granica njegove želje za primanjem. Bilo kao sila privlačenja, bilo kao sila odbijanja, koje se u našim očima pojavljuju kao sklonosti velikodušnosti ili škrtosti, težnja za društvom ili povučenost itd. Stoga su to zapravo osobine njegovog „ega“ (ja) koji stoji i bori se za svoje pravo na postojanje.

Tako, ako uništimo neku njegovu sklonost, to je kao da smo mu odrezali pravi ud, i to se smatra stvarnim gubitkom za cijelo stvaranje, jer u cijelom svijetu neće više postojati njemu sličan, kao što je ranije objašnjeno

Nakon što smo jasno utvrdili opravdano pravo pojedinca na slobodu prema prirodnim zakonima, okrenimo se i vidimo koliko je to praktično, a da se ne naruše etička i politička načela. I najvažnije: kako se to pravo to pravo ostvaruje prema našoj svetoj Tori.

Slijediti većinu

U Pismu je napisano: „Po većini se ravnaj“ – što znači da u svakom sukobu između pojedinca i većine, moramo odlučiti u skladu s voljom većine. Jasno je, dakle, da većina ima pravo ograničiti slobodu pojedinca.

Međutim, postavlja se još ozbiljnije pitanje: ovaj zakon kao da vodi čovječanstvo unatrag, a ne naprijed. Jer kad je većina ljudi nerazvijena, a razvijeni su uvijek mala manjina, ako se uvijek odlučuje prema volji većine – koja je neprosvijećena i brzopleta – onda mišljenja mudrih i razvijenih u društvu, koji su uvijek manjina, neće se uopće uzimati u obzir. Tako čovječanstvo ne može napredovati ni korak naprijed, već će stalno nazadovati.

Ali, kako je objašnjeno u članku „Mir“, u dijelu o obavezi pridržavanja zakona prirode, budući da nas je Providnost obvezala da živimo društveni život, postajemo obavezni ispunjavati sve zakone koji se odnose na održavanje društva. Ako u bilo čemu zakažemo, priroda se osvećuje i kažnjava nas – bez obzira razumijemo li te zakone ili ne. 

Vidimo i da ne postoji način za život u društvu osim po zakonu „po većini se ravnaj“, koji uređuje svaki sukob i nesporazum u društvu. Taj zakon jedini omogućuje postojanje društva, i zbog toga se on smatra prirodnom zapovijedi Providnosti. Dužni smo ga prihvatiti i pažljivo poštovati, bez obzira razumijemo li njegov smisao ili ne.

To je poput svih drugih zapovijedi u Tori, koje su sve prirodni zakoni i zakoni Providnosti dani „odozgo prema dolje“. Već sam objasnio (u članku „Bit mudrosti kabale“, u dijelu o zakonu korijena i grane) da je čitava stvarnost u prirodi ovoga svijeta posljedica zakona i upravljanja u višim, duhovnim svjetovima.

S time razumijete da i sve zapovijedi u Tori nisu ništa drugo nego zakoni upravljanja koja postoje u višim svjetovima. Oni su korijeni svih prirodnih zakona u ovom svijetu. Stoga se zakoni Tore uvijek podudaraju s prirodnim zakonima, poput dvije kapi vode. I to je dokazano za zakon „po većini se ravnaj“ – da je to zakon Providnosti i prirode.

Put Tore i put patnje

Ipak, naša sumnja u vezi nazadovanja uzrokovanog tim zakonom nije umirena ovim riječima. Zapravo, to je naša odgovornost – da smislimo načine kako to ispraviti. No s aspekta Providnosti, ništa nije izgubljeno. Jer ona je već okružila čovječanstvo s dva puta: „put Tore“ i „put patnje“, tako da je sigurna u razvoj čovječanstva i njegov stalni napredak prema cilju. Nema nikakvog straha (kao što je rečeno u članku „Mir“, u Mishni: „Sve je dano u zalog“). No poštivanje tog zakona nužna je prirodna obaveza, kao što je objašnjeno.

Pravo većine da ograniči slobodu pojedinca

Postavlja se još jedno pitanje: sve rečeno opravdava se samo u pitanjima između čovjeka i čovjeka. Tada prihvaćamo zakon „po većini se ravnaj“, zbog obaveze Providnosti da stalno pazimo na očuvanje i blagostanje drugih, kao što je objašnjeno. No, taj zakon nas obavezuje i u raspravama o stvarima između čovjeka i Stvoritelja – koje, naizgled, nemaju veze s očuvanjem društva.

Dakle, i dalje stoji pitanje: kako opravdati taj zakon, koji nalaže prihvaćanje mišljenja većine – nerazvijenih – i odbacivanje mišljenja razvijenih, koji su uvijek manjina?

No, prema onome što smo dokazali (u članku „Bit religije i njezina svrha“, u dijelu o razvoju svjesnog i nesvjesnog), da su cijela Tora i zapovijedi dani samo zato da se njima pročisti Izrael – tj. da se u nama razvije osjećaj prepoznavanja zla, urođenog u nama od rođenja, koje se uopćeno definira kao samoljublje – kako bismo došli do čistog dobra, koje se naziva „ljubav prema drugima“. To je jedini i poseban prolaz do ljubavi prema Stvoritelju. 

Prema tome, i zapovijedi između čovjeka i Stvoritelja smatraju se posebnim sredstvima koja udaljuju čovjeka od samoljublja, koje šteti društvu. Tako se i pitanja u raspravama o zapovijedima između čovjeka i Stvoritelja odnose na problem očuvanja društva. Stoga i ona ulaze u okvir zakona „po većini se ravnaj“.

Time se razumije razlika između Halacha (židovski zakon) i Agadah (legende) Jer samo u Halachot (množina od halacha) vrijedi zakon „pojedinac i zajednica – Halacha je kao zajednica“, a ne i u Agadah. Jer Agadah se bave temama koje stoje iznad pitanja očuvanja društvenog života. One govore o osobnom odnosu čovjeka prema Stvoritelju, u dijelovima koji nemaju posljedica za fizički opstanak i blagostanje društva.

Stoga većina nema pravo i opravdanje da ukine mišljenje pojedinca, i svatko može činiti kako mu se čini ispravnim. Nije tako u Halachot, koje se tiču vršenja zapovijedi iz Tore – one sve spadaju pod nadzor očuvanja društva. Red se može uspostaviti samo zakonom „po većini se ravnaj“, kao što je objašnjeno.

U društvenom životu vrijedi zakon "slijedi većinu"

Sada dolazimo do razjašnjenja stvari u razumijevanju zakona o slobodi pojedinca, jer doista postoji veliko pitanje: odakle većina uzima pravo oduzeti slobodu pojedincu i lišiti ga onoga što mu je najdragocjenije u životu – slobode – kada se čini da ovdje ne postoji ništa osim sile?

No već smo dobro objasnili da je to prirodni zakon i zapovijed providnosti, jer pošto je providnost obvezala svakoga od nas da živi društvenim životom, proizlazi da svaki pojedinac postaje obvezan brinuti se za opstanak i blagostanje društva. A to se ne može ostvariti osim uspostavom reda "po većini se ravnaj“, dok se mišljenje pojedinca ne uzima u obzir.

Jasno je, dakle, da je to izvor svakog prava i opravdanja koje većina ima da oduzme slobodu pojedincu protiv njegove volje i podčini ga sebi. Prema tome, samo u stvarima koje se tiču matrijalnog opstanka društva – većina ima pravo. Ali u stvarima koje se ne tiču materijalnog opstanka društva – većina nema nikakvo pravo niti opravdanje da ukrade ili ugrozi slobodu pojedinca, ni u kojem pogledu. Ako to učine – onda su to pljačkaši i tlačitelji, koji daju prednost sili nad svakim pravom i pravdom u svijetu. Jer ovdje ne vrijedi obveza providnosti prema pojedincu da se podredi volji većine.

U duhovnom životu slijedi pojedinca

Razumljivo je da u vezi s duhovnim životom ne postoji nikakva prirodna obveza za pojedinca da bude na bilo koji način obvezan društvu, već naprotiv – ovdje postoji prirodna obveza za većinu da se podredi i pokori pojedincu. To je je objašnjeno u članku Mir, da postoje dva puta kojima nas Providnost vodi prema konačnom cilju: put patnje, koji nas nesvjesno potiče na razvoj, i put Tore i mudrosti, koji omogućava razvoj svjesno, bez ikakve prisile i patnje.

Budući da je najrazvijeniji član naraštaja uvijek pojedinac, kada većina dođe do spoznaje da se želi osloboditi strašnih patnji i prihvatiti razvoj svjesno i voljno – to jest, putem Tore – tada su obvezni pokoriti se i žrtvovati svoju tjelesnu slobodu pod disciplinu tog pojedinca, i ispunjavati njegove zapovijedi i savjete koje im on daje.

Dakle, u duhovnim pitanjima pravo većine se pretvara u njihovu obvezu, i zakon postaje: „slijedi pojedinca“ – tj. razvijenog pojedinca. Jer svima je poznato da su razvijeni i mudri uvijek vrlo mala manjina u društvu. Prema tome, sav uspjeh i duhovno blagostanje društva leži u rukama te manjine.

Iz toga proizlazi da je većina obvezna s velikim oprezom nadgledati mišljenja pojedinaca, da ne bi nestala iz svijeta, jer moraju znati s apsolutnom sigurnošću da se najrazvijenija i najistinitija mišljenja nikada ne nalaze u posjedu vladajuće većine – već upravo kod najslabijih, to jest, u neprimjetnoj manjini. Jer svaka mudrost i svaka dragocjenost dolazi na svijet u vrlo malim količinama. Stoga smo obvezni čuvati mišljenja svih pojedinaca, zbog slabe sposobnosti vladajuće većine da razluči među njima.

Kritika kao uzrok uspjeha – nekritičnost kao uzrok propadanja

Ovdje treba dodati još nešto: stvarnost pred našim očima pokazuje krajnju suprotnost između tjelesnih stvari i stvari uma i mišljenja u ovom pitanju. Jer društveno jedinstvo, koje može biti izvor sve sreće i uspjeha, primjenjuje se posebno među tijelima i tjelesnim stvarima ljudi. Njihovo razdvajanje je uzrok svake nesreće i loših događaja.

Ali u stvarima mišljenja i spoznaje – vrijedi suprotno. Jer jedinstvo i nekritičnost ovdje su izvor svih neuspjeha, prepreka svakom napretku i razvoju mišljenja. Jer se uspješno donošenje zaključaka temelji upravo na mnoštvu neslaganja i suprotnosti koje se javljaju i otkrivaju među mišljenjima. Što je više razlika, suprotnosti i snage kritike – to se više  povećava znanje i razumijevanje. Time se stvari bolje razjašnjavaju i pročišćuju.

Svaki neuspjeh i nazadovanje razuma dolazi samo zbog nedostatka kritike i manjka rasprave o temama. Dakle, jasno je da je osnovni temelj tjelesnog uspjeha upravo stupanj jedinstva društva. A temelj uspjeha spoznaje i mišljenja je – razdvajanje i rasprava među njima.

Prema tome, kad čovječanstvo dostigne svoj cilj u pogledu tjelesnog uspjeha, tj. kada dođe do potpune razine ljubavi prema bližnjemu – tada će se svi ljudi svijeta povezati u jedno tijelo i jedno srce, kao što je objašnjeno u članku Mir, i samo tada će se otkriti sva sreća koju čovječanstvo očekuje – u svom punom sjaju. No, istodobno treba biti pažljiv da se mišljenja članova čovječanstva ne približe toliko da se izbrišu razlike i kritike među mudracima i znanstvenicima. Jer tjelesna ljubav prirodno dovodi i do približavanja mišljenja. A ako nestane neslaganja i kritike – nestat će svaki napredak u znanju i mudrosti, i izvor spoznaje će presušiti – što je, naravno, neprihvatljivo.

Odatle imamo konačan dokaz o obvezi očuvanja slobode pojedinca u pitanjima mišljenja i spoznaje. Jer sav razvoj mudrosti i znanja temelji se na toj slobodi pojedinca. I stoga smo upozoreni da je čuvamo s velikim oprezom, tako da svaka osobina u nama, koju nazivamo imenom „pojedinac“, tj. aspekt osobne snage svakog čovjeka – koji se općenito naziva „želja za primanjem“ – bude sačuvana.

Ostavština predaka

Također, svi detalji osobina koje ta želja za primanjem sadrži – a koje smo definirali kao „izvor“, temelj ili prvu uzročnost, čije značenje uključuje sve sklonosti, navike i slično, koje je netko naslijedio od svojih roditelja i predaka, prikazani su nam kao dugi lanac tisuća ljudi koji su nekoć postojali i postrojeni su jedan iza drugoga. Svaki od njih je koncentrirana kapljica svojih roditelja, u kojoj je svaki pojedinac primio svu duhovnu baštinu svojih prethodnika, pohranjenu u njegovom dugom mozgu koji se naziva podsvijest.
Na taj način, pojedinac koji je sada pred nama, ima u svojoj podsvijesti sve tisuće duhovnih nasljeđa svih pojedinaca iz tog lanca, koji su mu prethodili kao roditelji i preci.

Stoga, baš kao što su lica svih ljudi različita jedno od drugoga – tako su i mišljenja različita jedno od drugoga. I nema dvoje ljudi na svijetu s potpuno istim mišljenjem. Jer svaki posjeduje veliko i uzvišeno bogatstvo koje mu je ostavljeno od tisuća njegovih predaka – a drugi toga nemaju ni traga.

Zato se to bogatstvo smatra osobnim vlasništvom pojedinca, i društvo je obvezno čuvati njegov ukus i duh da se ne izbrišu pod utjecajem okoline. Već, svaki pojedinac mora ostati u potpunosti vjeran svojoj baštini. Tako će razlike i suprotnosti među njima ostati zauvijek, kako bi nam uvijek osigurale kritiku i napredak mudrosti – koja je čitava prednost čovječanstva i  njegova istinska, vječna želja.

Nakon što smo u određenoj mjeri došli do spoznaje o čovjekovoj sebičnosti, koju smo definirali kao silu i „želju za primanjem“ – to jest, suštinsku točku ogoljenog živog bića – također nam je jasno određena granica izvornog imetka svakog pojedinog tijela, koji smo definirali kao „ostavštinu predaka“, što znači: sve snage sklonosti i osobina koje je naslijedio i koje su sačinjavale njegov „temelj“, tj. kap sjemena od svojih roditelja. 

Sada smo pronašli otvor shvaćanja riječi naših mudraca kad su rekli da su primanjem Tore oslobođeni anđela smrti. No još uvijek moramo dodatno razjasniti sebičnost i ostavštinu predaka.

Dvije razine želje za primanjem: A) u potencijalu B) u stvarnosti 

Najprije moramo razumjeti da se ta sebičnost, koju smo definirali kao silu „želje za primanjem“, iako je ona sama srž čovjekove osobnosti – ne može ni u kojem slučaju smatrati stvarno postojećom čak ni na trenutak. (jer je poznato da postoji spoznaja i potencijalna spoznaja, a ono što nazivamo „potencijalnim“ nalazi se u misli, i prije nego što se potencijal ostvari, postoji samo u misli i možemo je razabrati samo u misli.

U stvarnosti, ne postoji ni jedna sila koja bi stvarno postojala ako ne djeluje. Jer sila postoji samo u vremenu i mjeri u kojoj se manifestira kroz djelovanje – kao što se ne može reći za neko dijete da ima veliku snagu ako ne može podići ni lagan teret. Možemo jedino reći da se prepoznaje u tom djetetu da će kad odraste  imati veliku snagu.

Ipak, možemo reći da je ta snaga i moć koju nalazimo u odrasloj osobi – bila prisutna u njegovim udovima i tijelu još dok je bio dijete, ali je bila skrivena i nije se manifestirala.
Istina je da je umom moguće to pretpostaviti (moći koje se trebaju manifestirati)– jer razum to nalaže – no u tjelesnoj stvarnosti djeteta nema stvarne snage, jer se ne manifestira nijednom njegovom radnjom.

Isto je s apetitom. Ta se sila neće uistinu pojaviti u čovjekovu tijelu dok njegovi organi nisu sposobni jesti – tj. u trenutku sitosti.
No čak i u trenutku sitosti sila apetita postoji, ali u skrivenom obliku, unutar čovjekova tijela – a nakon probave, ponovno se otkriva i prelazi iz potencijala u stvarnost.

Međutim, ovo razlikovanje potencijalne sile koja još nije otkrivena u stvarnosti – pripada isključivo načinu razmišljanja uma, ali ne postoji u stvarnosti. Jer kad smo siti, osjećamo i sigurni smo da je apetit nestao i budemo li ga tražili, nećemo ga naći.
Ispostavlja se da potencijal ne možemo prikazati kao subjekt koji postoji sam po sebi, već samo kao predikat. Dakle, kada se neka radnja dogodi u stvarnosti, tada se sila očituje u toj radnji.

Iako u procesu razmišljanju nužno postoje dvije stvari: subjekt i predikat, tj. potencijal i stvarnost, poput sile apetita, koja je subjekt, dok je hrana predikat i djelovanje. U stvarnosti oni dolaze kao jedno. I nikada se ne pojavljuje kod čovjeka sila apetita bez da se istovremeno pojavi slika hrane u njegovom umu. Oni su dva dijela jedne cjeline, a sila apetita se mora „odjenuti“ u sliku jedenja hrane. Stoga, vidite da su subjekt i predikat ovdje predstavljeni kao dvije polovice iste stvari, koje se pojavljuju i nestaju istovremeno.
 
Iz toga je jasno da ta „želja za primanjem“, koju smo prikazali kao sebičnost – nije prisutna u čovjeku kao neka snaga koja teži, žudi i postoji kao pasivni nositelj radnje (predikat) – već samo kao aktivna stvarnost, tj. kad se odijeva u sliku onoga što želi primiti, i tada se otkriva kroz tu sliku. Kao u primjeru sile apetita, koja se odijeva u hranu koju jede. Tu radnju nazivamo „željom“, tj. silom apetita, koja se otkriva u radnji zamišljanja željenog objekta.

Tako i u našem slučaju, opća želja za primanjem – koja je  bit čovjeka – postoji i otkriva se samo kroz odijevanje u slike stvari koje se mogu primiti. Jer tada postoji kao subjekt, a nikako drukčije. Tu radnju nazivamo „život“, tj. „život čovjeka“ – što znači da se snaga „želje za primanjem“ odijeva i djeluje unutar stvari koje želi primiti. Mjera otkrivenosti te radnje jest mjera njegove životnosti, kao što smo ranije rekli za radnju koju nazivamo „želja“.

Dvije tvorevine: A) čovjek; B) živa duša

Iz prethodno objašnjenog, jasno nam je značenje stiha: „I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i udahnu mu u nos dah života, i postade čovjek živa (Haya) duša (nefesh)“. Ovdje pronalazimo dvije tvorevine: 
A. Samog čovjeka
B. Samu živu dušu

A tekst nam kaže da je čovjek najprije stvoren kao prah od zemlje, tj. skup određenog broja čestica u kojima se nalazi sama čovjekova bit – njegova „želja za primanjem“. Ova sila želje za primanjem nalazi se u svim elementima stvarnosti, kao što je već ranije objašnjeno, i od njih su stvorene i potekle sve četiri razine: neživa, biljna, životinjska i govorna.

U tom pogledu čovjek nema nikakvu prednost nad ostalim dijelovima stvaranja. I to nam tekst poručuje riječima: „prah od zemlje“.

Međutim, već je objašnjeno da ta sila, koju nazivamo želja za primanjem, ne može postojati ukoliko se ne odjene i djeluje u željenom objektu, i ta se radnja naziva „život“.  Shodno tome, prije nego što je čovjek došao do onih oblika primanja užitka koji su svojstveni ljudskoj vrsti, i koji se razlikuju od ostalih stvorenja – on se smatrao mrtvim čovjekom, bez života. Jer želja za primanjem u njemu nije imala mjesto u kojem bi se odjenula i u kojem bi mogla očitovati svoja djelovanja, koja se nazivaju manifestacijama života.

I to je značenje riječi: „i udahnu mu u nos dah života“, što uključuje sve forme primanja koje su primjerene ljudskoj vrsti.  A riječ „dah“ (hebr. nishmat) dolazi od korijena riječi samin  -„procijeniti“ ili „odrediti vrijednost“ (kao u izrazu „procijeniti zemljište“), što znači „vrijednost“ (izvor značenja riječi duša vidi u stihu (Job 33:4) „Duh Božji me stvorio, a dah Svemogućega daje mi život“, te vidi komentar Malbima ondje). A riječ „duša“ (neshama) ima istu gramatičku strukturu kao riječi: „nestao“ (nifkad), „optužen“ (ne'esham) i „optužena“ (ne'eshama – ženski rod pojma ne'esham).

Značenje stiha je: „I udahnu mu u nos“ – tj. unio je u njegovu nutrinu dušu (neshama)  i vrijednost života, što znači zbroj svih formi koje su vrijedne primanja u njegovu „želju za primanjem“, kao što je prethodno objašnjeno. Tada je ta sila želje za primanjem, koja je bila skrivena u njegovim molekulama, pronašla mjesto u kojem se može odjenuti i djelovati – tj. u formama primanja koje je stekao od Stvoritelja. To djelovanje naziva se „život“, kao što je prethodno pojašnjeno.

I to je ono čime stih završava: „i čovjek postade živa duša“, tj. čim je želja za primanjem počela djelovati u skladu s mjerom onih formi primanja – odmah se u njemu očitovao život i postao je „živa duša“. Prije nego što je stekao forme primanja, iako je već u njemu bila usađena sila „želje za primanjem“ – ipak se još uvijek smatrao mrtvim tijelom bez života, jer nije imao mjesto u kojem bi se mogao očitovati i otkriti u djelu.

I kao što je ranije objašnjeno – iako je srž čovjeka samo „želja za primanjem“, ona se ipak razumije kao „polovična stvar“, jer nužno mora biti odjevena u neku stvarnost koja mu se pruža. Stoga su ona i slika stečenog dobra koje si predočava – zapravo jedno i isto, jer bez toga ne može opstati niti na trenutak.

Stoga, kada je tjelesni stroj u punom pogonu – tj. do sredine svojih godina – tada je njegov „ego“ u punoj visini, kako mu je usađen od rođenja. I zato osjeća snažnu i veliku želju za primanjem, tj. želi steći veliko bogatstvo i veliki ugled, i sve što mu se pojavi pred očima. To je zbog toga što je „ego“ čovjeka u svojoj punini, i on privlači sebi slike struktura i ideja u koje se odijeva i opstaje kroz njih.

Međutim, kada prođu njegove srednje godine, tada počinju dani opadanja, koji su prema svojoj biti dani smrti. Jer čovjek ne umire u jednom trenutku, baš kao što ne prima punu formu života u jednom trenutku. Nego njegova svjetlost – tj. njegov „ego“ – polako se gasi, i zajedno s tim blijede i slike dobara koje želi primiti.

Počinje odustajati od mnogih dobara o kojima je sanjao u mladosti, i sve više odustaje od veličine posjeda prema zalasku života, sve do istinske starosti kada sjena smrti već lebdi nad čitavim njegovim bićem. Tada je čovjek u danima „u kojima nema želje“ – jer njegova želja za primanjem, tj. njegov „ego“, se ugasio i otišao, i nije ostalo ništa osim male iskrice koji se ne vidi, jer nije odjevena ni u kakvo vlasništvo. Zato u tim danima ne postoji nikakva želja ni nada za kakvom formom primanja.

I tako smo dokazali da su želja za primanjem i slika željenoga posjeda koju si čovjek predočava za primanje – zapravo jedno te isto. Njihova manifestacija je ista, njihova visina je ista, i duljina njihovog života je ista.

Međutim, postoji ovdje važna razlika u načinu odricanja koje smo spomenuli u danima zalaska života. Jer to odricanje ne dolazi zbog zasićenosti, poput čovjeka koji se odriče jela kad je sit, nego dolazi zbog očaja. Naime, kada „ego“ počne umirati u danima opadanja, on sam osjeća svoju slabost i svoju smrt. I zato se sve više razočarava i odriče svojih snova i nada iz mladosti.

Dobro pogledajte razliku između odricanja iz zasićenosti – koje ne uzrokuje nikakvu patnju i ne može se nazvati „djelomičnom smrću“, nego se može usporediti s radnikom koji je dovršio svoj zadatak – i odricanja iz očaja, koje je puno boli i patnje. I zato se ono može nazvati „djelomičnom smrću“. 

Sloboda od anđela smrti

I sada, nakon svega objašnjenog, pronašli smo ulaz za razumijevanje riječi naših mudraca, u onome što su protumačili: „Upisano na pločama – ne čitaj harut (urezano), već herut (sloboda)“ – da su postali slobodni od anđela smrti.

Jer, kako je objašnjeno u članku „Matan Torah“ i „Arvut“, prije nego što su primili Toru, prihvatili su da će ukinuti svako privatno vlasništvo u mjeri u kojoj su rekli: „Kraljevstvo svećenika“, što je cilj cijeloga stvaranja – tj. priljubiti se Njemu u jednakosti forme, kao što je On koji daje i ne prima, tako će i oni biti oni koji daju i ne primaju. To je najviši stupanj prianjanja, izražen riječima „sveti narod“, kao što je rečeno na kraju članka „Arvut“.

Već sam vas doveo do spoznaje da srž čovjekova bića – tj. njegova sebičnost, definirana kao želja za primanjem – nije cjelovita stvar, nego „polovična“, i nema pravo postojanja osim kada se odjene u neku formu dobra ili nade u dobro. Samo se tada njegovo biće zaokružuje i može se nazvati čovjekovim bićem, inače ne.

Iz toga proizlazi da su Izraelci, koji su zaslužili potpuni Dvekut u onom svetom stanju, imali posude primanja potpuno ispražnjene od svih dobara ovoga svijeta i bili su priljubljeni Njemu u jednakosti forme – što znači da nisu imali nikakvu želju za posjedovanjem za sebe, osim u mjeri da bi pružili zadovoljstvo svome Stvoritelju.

I budući da se njihova želja za primanjem odjenula u tu formu posjedovanja – ona se u nju odjenula i povezala s njom u jednu potpunu bit. Stoga su zaista postali slobodni od anđela smrti. Jer smrt je nužno odsutnost i ukidanje postojanja nečega. To je moguće dok još postoji neka iskra koja želi postojati radi vlastitog posjeda – tada se za tu iskru može reći da nije opstala, nego je nestala i umrla.

Ali ako u čovjeku ne postoji ni najmanja iskra takve vrste, nego su sve iskrice njegova bića odjevene u činjenje zadovoljstva svome Stvoritelju – tada to nije ni uništeno ni mrtvo. Jer čak i kad se tijelo poništi, ono se poništava samo u aspektu primanja za sebe, u koji je želja za primanjem bila odjevena, i nema pravo postojanja osim u tome, kao što je prethodno objašnjeno.

Međutim, kada postigne svrhu stvaranja i Stvoritelj primi užitak od njega – tada ima zadovoljstvo iz činjenice da je Njegova volja izvršena. Tada se čovjekova bit odijeva u zadovoljstvo Stvoritelja i zaslužuje vječnost, poput Njega. I tada je stekao slobodu od anđela smrti. I to je značenje u Midrashu (Shemot Raba 41:7): „Sloboda od anđela smrti“, i u Mishni (Pirke Avot 6): „Urezano na pločama – ne čitaj harut (urezano), nego herut (sloboda) – jer nitko nije slobodan osim onoga koji se bavi učenjem Tore“.