Što su Tora i rad na putu Stvoritelja?

Članak br. 12, 1988.

Naši mudraci su rekli (Avot, poglavlje 2, 2): „Raban Gamliel, sin rabija Jehude Hanasi, kaže: ‘Dobro je učiti Toru zajedno s radom, jer napor u obome umanjuje grijehe; a svaka Tora s kojom nema rada na kraju se poništava i dovodi do grijeha.’“ Ovu izreku vrlo je teško razumjeti doslovno. Zar je moguće da onome tko uči Toru bez rada uz nju, Tora prestaje biti Tora? Štoviše, Tora s kojom nema rada dovodi do grijeha!

I prethodna izreka također je teška za razumjeti. Zašto baš napor u obome umanjuje grijehe? Uostalom, naši mudraci su rekli (Kidushin 30): „Stvorio sam naklonjenost zlu i stvorio sam Toru kao začin.“ Nisu rekli da je, kako bi se ukinula naklonjenost zlu, uz Toru potreban i rad da bi se ona ukinula.

To treba tumačiti u radu. Poznato je da su zlo i grijeh prvenstveno priroda u kojoj je čovjek stvoren, čije je porijeklo prah, kao što je napisano nakon grijeha s Drveta spoznaje (Postanak 3:19): „Jer prah si i u prah ćeš se vratiti.“

Prah je Malchut (kao što je napisano u Učenju o deset sefirota, 16. dio, točka 43, Ohr Pnimi); to je volja za primanjem radi sebe. Na tu želju učinjen je Tzimtzum [ograničenje] i skrivenost, što znači da je to mjesto postalo prostor prazan od svjetlosti. Taj Tzimtzum bio je kako ne bi bilo kruha srama. Umjesto toga, u mjeri jednakosti forme, skrivenost se uklanja i dolazi viša svjetlost.

Zbog toga Maimonides kaže da se, kada se počinje poučavati žene, djecu i neuke ljude, oni navikavaju učiti Lo Lishma (ne u Njezino ime). Kada steknu znanje i zadobiju veliku mudrost, uče se toj tajni, tj. Lishma [radi Nje]. To je zato što je Lishma suprotna našoj prirodi, jer smo rođeni s voljom za primanjem radi sebe. Zbog toga je jedini način da se započne s Torom i mitzvot (zapovijedima) u Lo Lishma. Međutim, kroz Lo Lishma dolazimo do Lishma, kao što je napisano: „Baveći se njome, svjetlost u njoj ih ispravlja“ (Midraš Raba, Pticha de Eicha).

Iz toga slijedi da je sav rad koji moramo obaviti preokrenuti našu volju za primanjem tako da namjera bude davanje. No taj je rad vrlo težak i također se naziva „rad“. Naime, uobičajeno je da se manji poništava pred većim i da postoji veliko zadovoljstvo u tome da manji služi većem. Prema tome, svatko bi trebao imati želju služiti Stvoritelju kako bi donio zadovoljstvo Stvoritelju. Ipak, i taj je rad teško održati, i to se naziva „dobro je učiti Toru s radom“.

To je zbog Tzimtzuma i skrivenost koji su bili na volji za primanjem. Zbog toga svjetlost ne svijetli na tom mjestu, nego se u posudama primanja radi sebe nalaze tama i skrivenost. Stoga je na čovjeku da sve prihvati u vjeri iznad razuma. No i to je teško, jer naša volja za primanjem nije navikla činiti stvari protiv razuma. Kako bi se moglo izaći iz vlasti volje za primanjem radi sebe, naši mudraci su rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin’“, što znači da „svjetlost u njoj ga ispravlja“.

U vezi s izrekom „svjetlost u njoj ga ispravlja“, u knjizi Plod mudraca (A Sage’s Fruit), svezak 2, str. 159, napisano je: „Većina riječi Tore namijenjena je učenju. Time se objašnjava zašto Tora opširno govori o dijelovima koji se ne odnose na praktični dio, već samo na učenje, tj. na ono što prethodi činu Stvaranja“, itd., „a da i ne govorimo o legendama i komentarima. No budući da se upravo u njima pohranjuje svjetlost, njegovo će se tijelo očistiti, naklonjenost zlu će biti potčinjena i on će doći do vjere u Toru te u nagradu i kaznu. … Jasno je da, kada čovjek promišlja i razmatra riječi Tore koje se odnose na otkrivenje Stvoritelja našim očevima, one donose istraživaču više svjetlosti nego kada razmatra praktične stvari. Iako su ove važnije s obzirom na djela, s obzirom na svjetlost, otkrivenje Stvoritelja našim očevima je važnije. … Budući da se cjelokupna mudrost Kabbale bavi otkrivenjem Stvoritelja, prirodno je da nema boljeg učenja za tu zadaću. Tome su težili kabalisti — da je urede tako da bude prikladna za bavljenje njome.“

Iz toga slijedi da se bavimo Torom kako bismo potčinili naklonjenost zlu, tj. kako bismo postigli Dvekut [prianjanje] sa Stvoriteljem, tako da sva naša djela budu isključivo radi davanja. Odnosno, sami po sebi nikada nećemo moći ići protiv prirode, jer um i srce koje moramo steći zahtijevaju pomoć, a ta je pomoć kroz Toru. Kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam zlu sklonost; stvorio sam Toru kao začin. Baveći se njome, svjetlost u njoj ih ispravlja.“

Međutim, to je rečeno — da je korisno izvući svjetlost iz Tore — ako on, dok se bavi Torom, ima namjeru učiti kako bi primio nagradu Tore, koja se naziva „svjetlost“. Tada je učenje Tore dobro za njega. Ali kada se odvrati od svrhe učenja Tore, Tora mu ne pomaže dovršiti rad oblikovanja posuda davanja i nekorištenja posuda primanja radi sebe. U tom slučaju, njegova Tora nestaje od njega. Odnosno, sila Tore koja je trebala potčiniti naklonjenost zlu biva poništena. To je značenje riječi: „Svaka Tora s kojom nema rada“, tj. kada nema namjeru da Tora obavi rad preobrazbe posuda primanja u rad radi davanja, „na kraju se poništava“, što znači da se ta sila poništava.

No trebamo razumjeti zašto Tora dovodi do grijeha. Zar nije dovoljno to što se Tora poništava, nego ona još i dovodi do grijeha? Kako je to moguće? To se pitanje postavlja u „Uvodu u Učenje o deset sefirota“ (točka 39): „Potrebno nam je razjašnjenje kako bismo razumjeli kako i po čemu Tora postaje za njega napitak smrti. Ne samo da se uzalud trudi … nego mu i sama Tora i rad postaju napitak smrti.“

Tamo (u „Učenju o deset sefirota“, točka 101) on kaže: „Napisano je da se Stvoritelj skriva u Tori. Što se tiče patnji i bolova koje čovjek doživljava tijekom skrivenosti lica, onaj tko ima malo prijestupa i učinio je malo Tore i mitzvot nije poput onoga tko se uvelike bavio Torom i dobrim djelima. Jer je prvi prilično sposoban presuditi svoga Tvorca na stranu zasluge. … No za drugoga je vrlo teško presuditi svoga Tvorca na stranu zasluge, jer po njegovu shvaćanju ne zaslužuje tako teške kazne.“

Sukladno tome, možemo razumjeti zašto kaže: „Svaka Tora s kojom nema rada na kraju se poništava i dovodi do grijeha.“ To je zato što, s jedne strane, on vidi da se bavi Torom i mitzvot, pa zašto se Stvoritelj prema njemu ne odnosi onako kako on misli da zaslužuje? Stoga ovdje postoje dvije stvari:

Na kraju se poništava.

Uzrokuje grijeh.

Zbog toga bi čovjek, prije učenja, trebao ispitati s kojom namjerom želi izvršavati mitzvu [zapovijed] učenja Tore. Odnosno, bavi li se Torom zbog same Tore, kako bi znao kako izvršavati pravila činjenja mitzvot, ili mu je samo učenje Tore cjelokupna namjera, a poznavanje pravila činjenja mitzvot za njega je posve druga stvar? Drugim riječima, on uči Toru iz dva razloga.

Međutim, čak i kada uči Toru radi samog učenja Tore, ipak treba razlikovati s kojom namjerom uči. Uči li kako bi izvršavao zapovijedi Stvoritelja, kao što je napisano: „I razmišljaj o Njemu danju i noću“, ili uči kako bi primio svjetlost Tore, jer mu je svjetlost Tore potrebna da bi poništio zlo u sebi, kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin“? Ispada da on uči kako bi zadobio taj začin, kao što su naši mudraci rekli: „Svjetlost u njoj ga ispravlja.“

Svakako, prije učenja Tore, čovjek treba ispitati razlog zbog kojeg uči Toru, jer svaki čin mora imati neku svrhu koja ga potiče na činjenje tog čina. Kao što su naši mudraci rekli: „Molitva bez namjere je poput tijela bez duše.“ Zbog toga, prije nego što pristupi učenju Tore, mora pripremiti namjeru.

To je ono što se tamo kaže, u „Uvodu u Učenje o deset sefirota“ (točka 17): „Stoga se učenik prije učenja mora obvezati da će se ojačati u vjeri u Stvoritelja i u Njegovo upravljanje nagradom i kaznom … Na taj će način biti nagrađen time da ima koristi od svjetlosti u njoj, tako da će se i njegova vjera ojačati i rasti putem lijeka u toj svjetlosti. Tako čak i onaj tko o sebi zna da još nije nagrađen vjerom, ipak ima nadu kroz bavljenje Torom. Jer ako čovjek usmjeri svoje srce i um da kroz nju postigne vjeru u Stvoritelja, nema veće mitzve od toga. … Štoviše, nema drugog savjeta osim ovoga.“

Iz toga slijedi da čovjek mora uložiti veliki napor prije nego što pristupi učenju, kako bi njegovo učenje donijelo plod i dobre rezultate, tj. kako bi mu učenje donijelo svjetlost Tore, pomoću koje će ga biti moguće popraviti. Tada, kroz Toru, on postaje učenik mudraca.

Tko je „učenik mudraca“? Baal HaSulam je rekao da je to učenik koji uči od mudroga. Odnosno, Stvoritelj se naziva „mudrim“, a čovjek koji uči od Njega naziva se „učenikom mudraca“. Što čovjek treba učiti od Stvoritelja? Rekao je da čovjek treba učiti samo jednu stvar od Stvoritelja. Poznato je da Stvoritelj želi samo davati. Tako i čovjek treba od Njega učiti da bude davatelj. To se naziva „učenik mudraca“.

Prema navedenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Nedarim 81): „Zašto među njima ne izlaze učenici mudraca? Rabina kaže: ‘Zato što najprije ne blagoslivljaju Toru.’“ Te riječi trebamo razumjeti u radu, tj. da se sve odnosi na jedno tijelo. Stoga trebamo protumačiti pitanje: „Zašto među njima ne izlaze učenici mudraca?“

Poznato je da se „otac“ i „sin“ nazivaju „uzrok“ i „posljedica“. Odnosno, prvo stanje uzrokuje drugo stanje. Prema tome, kada čovjek uči Toru, to se naziva „učenik mudraca“. Također smo učili da „svjetlost u njoj ga ispravlja“. Što znači „ispravlja“? Kao što su naši mudraci rekli da je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin, koji poništava naklonjenost zlu.“ Kada se zlo poništi, a zlo je volja za primanjem radi sebe, on postaje učenik mudraca, prema tumačenju Baal HaSulama.

Zbog toga je odgovor na pitanje: „Zašto nema učenika mudraca“, što je prvo stanje — „da izlaze među njima?“ Odnosno, iz njih ne izlazi drugo stanje, a to je da bi on trebao postati učenik mudraca, kako bi bio nagrađen time da sva njegova djela budu isključivo radi davanja.

No postoji pravilo: „svjetlost u njoj ga ispravlja“, a ipak ne vidimo da učenik mudraca ima sposobnost iznjedriti sinove koji su učenici mudraca. Na to dolazi odgovor da oni „najprije nisu blagoslivljali Toru“.

No i taj je odgovor teško razumjeti. Vidimo da svatko tko dolazi učiti, prije učenja izgovara blagoslov Tore. Kako se onda može protumačiti da je razlog tomu što ne rađaju sinove koji su učenici mudraca taj što nisu najprije blagoslivljali Toru?

Riječi „nisu blagoslivljali Toru“ treba protumačiti na sljedeći način. Vidimo da onaj tko namjerava obaviti veliku kupnju, pri čemu će zahvaljujući robi koju kupi ostvariti veliku dobit, biva od prijatelja blagoslovljen za uspjeh u tom pothvatu, tj. da zaradi mnogo novca.

Isto je tako i u radu. Kada čovjek dolazi učiti Toru, pred očima mora imati cilj, naime razlog zbog kojeg ide učiti. Očito je da je to radi koristi od učenja Tore, jer bez koristi nemoguće je raditi. Stoga mora znati da je cilj, odnosno korist koju treba steći iz Tore, „svjetlost u njoj“, koja ga „ispravlja“.

U radu, gdje govorimo o jednom tijelu, on bi samoga sebe trebao blagosloviti uspjehom u učenju i stjecanjem mnogo svjetlosti iz Tore koju sada ide učiti. Inače, ako prije učenja Tore ne blagoslovi, ne sjeća se cilja koji mora izvući iz učenja, a koji se naziva „sinovi“. Sinovi su rezultat učenja, kao što je rečeno da je Tora uzrok, otac, a svjetlost koju on izvuče iz Tore jest sin.

Prema tome, prije učenja svatko mora razmotriti svrhu učenja, odnosno zašto se trudi u Tori. Sigurno je da se čovjek ne trudi bez nagrade, i sigurno je da, kada čovjek uči Toru, on vjeruje u izreku: „Vjeruj svome Gospodaru da će ti isplatiti plaću za tvoj rad“ (Avot, poglavlje 2, 21). No na koju nagradu on cilja? Mora paziti da mu nagrada uvijek stoji pred očima, tj. da ima pouzdanje i vjeru da će mu Stvoritelj isplatiti njegovu nagradu.

Nagrada kojoj se nada treba mu davati snagu za rad. Odnosno, nagrada je gorivo na kojem se rad temelji. Jasno je da što je nagrada veća, to ima više snage za rad. Ali ako nagrada nije toliko važna, ona mu ne može dati snagu da radi predano, tj. da mu omogući da vidi koliko je Tora važna, kao što je napisano: „Jer oni su naš život i duljina naših dana.“ Svakako, kada bi čovjek to tako osjećao, da je to doista Tora života, svatko bi, prema svome osjećaju, dao čitav svoj život kako bi stekao život.

Međutim, osjećaj životnosti u Tori zahtijeva veliku pripremu, da bi čovjek pripremio svoje tijelo kako bi mogao osjetiti život u Tori. Zbog toga su naši mudraci rekli da moramo započeti u Lo Lishma, i putem svjetlosti Tore koju zadobiva dok je još u Lo Lishma, ona će ga dovesti do Lishma, jer ga svjetlost u njoj ispravlja. Tada će moći učiti Lishma, tj. radi same Tore, koja se naziva „Tora života“, jer je već postigao život u Tori, budući da mu je svjetlost u Tori dala takvu osposobljenost da može osjetiti život koji se nalazi u Tori.

U „Uvodu u Učenje o deset sefirota“ (točka 38) on pita: „Zašto se potpuno bavljenje Torom i mitzvot smatra Torom Lishma? Trebamo razumjeti taj naziv, Tora Lishma — zašto se potpuni i poželjni rad naziva Lishma. Prema doslovnom značenju, onaj tko se bavi Torom i mitzvot mora usmjeriti svoje srce kako bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi sebe. To bi se trebalo nazvati i definirati kao Tora Lishmo [radi Njega] i Tora Lo Lishmo [ne radi Njega], tj. radi Stvoritelja. Uostalom, tekst dokazuje da Tora Lishmo, tj. donošenje zadovoljstva svome Stvoritelju, još uvijek nije dovoljno. Umjesto toga, potrebno je da i samo bavljenje bude Lishma [radi Nje], tj. radi same Tore, jer je poznato da je ime Tore ‘Tora života’, kao što je rečeno: ‘Jer su oni život onima koji ih nalaze’ (Izreke 4:22), i kao što je rečeno: ‘Nije to isprazna stvar za vas, jer je to vaš život’ (Ponovljeni zakon 32:47). Stoga značenje Tore Lishma jest da bavljenje Torom i mitzvot donosi čovjeku život i dugovječnost, jer tada je Tora u skladu sa svojim imenom.“

Prema navedenom, proizlazi da, nakon što je čovjek dosegao stupanj donošenja zadovoljstva svome Stvoritelju, što se smatra bavljenjem Torom i mitzvot radi Njega, tada započinje drugi stupanj, u kojem se on bavi Torom i mitzvot radi Nje, tj. radi same Tore, budući da je ime Tore „Tora života“.

Da bi čovjek dosegao stupanj u kojem sve čini radi Stvoritelja, što se naziva Tora Lishmo [radi Njega], potrebna mu je svjetlost Tore, jer ga ta svjetlost ispravlja. Odnosno, ona mu omogućuje da izađe iz samoljublja i da sve čini radi Njega. Samo mu ta svjetlost može pomoći, kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Odnosno, tek kada je nagrađen svjetlošću Tore, može biti nagrađen samom Torom, koja se naziva „Tora života“.

Sukladno tome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Ako ti kažu: ‘Ima mudrosti među narodima’, vjeruj. ‘Ima Tore među narodima’, ne vjeruj“ (Eicha Rabbah 2, 17). Kada čovjek uči Toru, treba u njoj razlučiti dvije stvari:

mudrost i razum u njoj, koji se nazivaju „odjeća Tore“,

onoga tko nosi odjeću Tore.

Moramo vjerovati riječima Zohara da je cijela Tora imena Stvoritelja, što znači da je Stvoritelj odjeven u odjeću Tore. Stoga u Tori trebamo razlučiti dvije stvari:

odjeću,

onoga koji je nosi.

Kao što je napisano u knjizi Plod mudraca (A Sage’s Fruit), svezak 1, str. 118: „Međutim, Stvoritelj je svjetlost Ein Sof, odjevena u svjetlost Tore koja se nalazi u gore spomenutih 620 mitzvot. … To je značenje njihovih riječi: ‘Cijela Tora su imena Stvoritelja.’ To znači da je Stvoritelj cjelina, a 620 imena su dijelovi i pojedinosti.“

Iz toga slijedi da onaj tko ima vjeru u Stvoritelja može vjerovati da je Davatelj Tore odjeven u Toru. Suprotno tome, nežidov, koji nema vjeru u Stvoritelja, kako može učiti Toru, kada ne vjeruje u Davatelja Tore? On može učiti samo iz odjeće Tore, ali ne i iz Onoga koji je nosi, budući da nema vjeru. Vanjska odjeća naziva se „mudrost“, a ne „Tora“, jer se Tora naziva Torom upravo onda kada je čovjek povezan s Davateljem Tore.

Time razumijemo ono što su naši mudraci rekli: „Ako ti kažu: ‘postoji mudrost među narodima’, vjeruj.“ To je zato što oni mogu učiti odjeću bez Onoga koji je nosi, što se naziva samo „mudrost“, bez ikakve povezanosti s Davateljem Tore. No: „Ako ti kažu: ‘postoji Tora među narodima’, ne vjeruj“, jer nemaju povezanost s Davateljem Tore.

Budući da je bit našega rada postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „prionuti uz Njega“, proizlazi da je Tora sredstvo za prianjanje uz Njega. Odnosno, dok učimo Toru, trebamo imati namjeru biti nagrađeni povezivanjem s Onim koji je nosi. To se ostvaruje kroz odjeću, koja je Tora, u kojoj je Stvoritelj odjeven.

U gorenavedenoj izreci: „postoji mudrost među narodima, vjeruj; postoji Tora među narodima, ne vjeruj“, kada to tumačimo u radu, trebamo znati da su „narodi“ i „Izraelci“ u istome tijelu. Odnosno, prije nego što je čovjek nagrađen vjerom, još se smatra „narodom“. Tek nakon što je nagrađen vjerom, naziva se „Izrael“.

Međutim, ako čovjek želi postići potpunu vjeru, iako još nije nagrađen potpunom vjerom, već se smatra Izraelom. Kao što je Baal HaSulam rekao o izreci: „Neka se mudrost da mudrima.“ On je pitao: zar nije trebalo reći: „Neka se mudrost da ludima“? Rekao je da se čovjek koji traži mudrost već naziva „mudrim“, jer se svaki čovjek prosuđuje prema svom cilju, odnosno prema onome što želi postići; prema tome se čovjek naziva. Prema tome, sve one koji žele postići potpunu vjeru već nazivamo „Izraelcima“.

Zbog toga, ako na početku njegova učenja, kada čovjek dolazi učiti, nema želju time postići potpunu vjeru, koju može postići kroz svjetlost u Tori, želeći prionuti uz Onoga koji je nosi, koji je odjeven u Toru i daje Svjetlost Tore, i nitko drugi, proizlazi da on uči Toru koja je odjeća Stvoritelja. Kroz nju on želi postići potpunu vjeru, prionuti uz Onoga koji je nosi, koji je Davatelj Tore.

Ovdje dolazi do sjedinjenja triju razlučenja:

Tora, koja je odjeća Stvoritelja,

Stvoritelj, koji je odjeven u Toru, i

Izrael, čovjek koji uči Toru s gorenavedenom namjerom.

To se naziva „sjedinjenje“, koje se naziva: „Tora, Stvoritelj i Izrael su jedno.“ Iako Zohar govori onima koji su već nagrađeni „imenima Stvoritelja“, što se naziva da su nagrađeni „tefilinom ruke“, nazvanim „vjera“, i „tefilinom glave“, nazvanim „Tora“, ipak i oni koji hodaju putem postizanja Tore i vjere primaju okruženje iz tog sjedinjenja.

Sada možemo razumjeti ono što je napisano: „Ima mudrosti među narodima, vjeruj.“ Odnosno, ako čovjek ne teži tome da kroz učenje Tore bude nagrađen vjerom u Stvoritelja, tada nema povezanost s Torom, jer Tora znači odjeću i Onoga koji je nosi zajedno, tj. Toru zajedno s Davateljem Tore.

Iako on još ne osjeća Davatelja Tore, ipak je svrha učenja doći do osjećaja Davatelja Tore. Ako čovjek ne postavi cilj dosezanja Davatelja Tore pred sebe, smatra se „narodom“, tj. onim koji nema potrebu za vjerom. Odnosno, on nema potrebu tražiti savjet kako bi postigao vjeru. Zbog toga se još uvijek smatra „narodom“, a ne „Izraelom“. Stoga, što se tiče mudrosti, vjeruj da je ima — to jest, samo odjeću, bez potrebe za Onim koji je nosi. To je značenje riječi: „ima Tore među narodima, ne vjeruj“, jer on nema povezanost s Torom.

Međutim, vjerovati ili ne vjerovati također se ne odnosi na dva tijela, već se vjerovanje ili nevjerovanje odnosi na samog čovjeka. Sam čovjek mora obratiti pažnju ima li on Toru ili nema. Budući da se čovjek trudi i ulaže napore, namjera je zasigurno biti nagrađen Torom. Čovjek misli da čak i bez namjere postizanja potpune vjere može biti nagrađen Torom. Na to su naši mudraci rekli da treba znati da je nemoguće biti nagrađen Torom bez potpune vjere.

Zbog toga, prije učenja, čovjek mora obratiti pažnju i ispitati s kojom namjerom ulaže napor u učenju Tore. Odnosno, što želi postići učenjem Tore? Svakako, kada se čovjek trudi, to je zato što mu nešto nedostaje. Kroz svoj trud, bit će mu dano ono za što misli da mu je potrebno, a njegov će se nedostatak ispuniti zauzvrat za trud. Čovjek treba vjerovati u ono što je napisano: „Trudio sam se i našao.“

Zbog toga ponekad čovjek razumije da mu nedostaje znanje Tore. Stoga su sve njegove misli usmjerene prema tome da bude nagrađen znanjem Tore. To je odjeća Stvoritelja, i on osjeća da mu je potrebna samo vanjska odjeća Tore. To se naziva „mudrost“.

No Tora znači da mu je potreban Onaj koji nosi odjeću, koji je odjeven u Toru. Odnosno, njemu još uvijek nedostaje potpuna vjera u Stvoritelja i on osjeća da u njegovu srcu postoji zlo, te želi biti nagrađen umom i srcem koji će biti u potpunosti radi Stvoritelja.

Budući da su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam zlu sklonost; stvorio sam Toru kao začin, jer svjetlost u njoj je popravlja’“, proizlazi da mu je Tora potrebna kao sredstvo, pomoću kojeg će, kroz Toru, biti nagrađen potpunom vjerom u Stvoritelja. Nakon toga, kroz Toru, bit će nagrađen Torom koja se naziva „Tora života“, jer će biti nagrađen Onim koji nosi odjeću zajedno s odjećom.

Odnosno, bit će nagrađen odjećom koja se naziva „Tora“, zajedno s Onim koji je nosi, koji se naziva „Stvoritelj“. Kao što Zohar kaže: „Tora, Stvoritelj i Izrael su jedno.“

To je značenje onoga što je napisano (Midraš Raba, Truma, poglavlje 33): „‘I neka uzmu za Mene dar.’ Imaš takvu robu da onaj tko je prodaje biva prodan zajedno s njom. Stvoritelj je rekao Izraelu: ‘Prodao sam vam svoju Toru; kao da sam prodan zajedno s njom’, kao što je rečeno: ‘I neka uzmu za Mene dar.’“

Prema navedenom, trebamo protumačiti riječi Midrasha gdje kaže: „kao da sam prodan zajedno s njom“. Tora se smatra kao „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno“, budući da je Tora odjeća Stvoritelja, a kroz Toru čovjek mora biti nagrađen Onim koji nosi odjeću, što se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem“. Iz toga slijedi da moramo biti nagrađeni s dvije stvari: Torom i Stvoriteljem. To je značenje onoga što je napisano: „kao da sam prodan zajedno s njom“.

Zbog toga ovdje postoji cjelovitost triju stvari:

Izrael,

Stvoritelj, i

Tora.

Kao što je napisano u knjizi Plod mudraca (A Sage’s Fruit), svezak 1: „Što čovjek može učiniti kako bi došao do osjećaja potrebe za Torom, u kojoj je Stvoritelj odjeven? To su naši mudraci rekli da je Stvoritelj rekao Izraelu: ‘Prodao sam vam svoju Toru; kao da sam prodan zajedno s njom.’ To je značenje posjedovanja robe takve da onaj tko je prodaje biva prodan zajedno s njom.“

To znači da Stvoritelj želi da, kada čovjek uzme Toru, kao da s njom uzme i Stvoritelja. No čovjek ne osjeća da mu je to potrebno. Uglavnom, čovjek slijedi većinu. A budući da, kada se počinje poučavati žene, djecu i širu javnost, Maimonides kaže da treba započeti u Lo Lishma, i budući da se obično svi drže početka, tj. razloga koji su im dani zašto nam je potrebna Tora su razlozi Lo Lishma, a ne zato što je rečeno: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin“, prirodno je da većina svijeta uopće ne razumije da postoji nagrada koja se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem“.

Zbog toga pogled većine vlada nad čovjekom — da mu nije potrebno učiti Toru kako bi time mogao postići pravu namjeru. Odnosno, da će kroz Toru moći imati namjeru radi davanja, a ne radi vlastite koristi, da će ga to dovesti do Dvekut, do prianjanja uz Stvoritelja. Zbog toga, tj. kako bi se stvorenja ispravila da postignu Dvekut, stvoreno je mnoštvo svjetova, Partzufim i duša.

Sve je to radi ispravka stvorenja, koje se naziva „volja za primanjem“. Kroz primanje se stvorenje udaljilo od Stvoritelja, a kroz ta ispravljanja koja su učinjena, bit će moguće ispraviti sve tako da djeluje radi davanja. Kada sve posude primanja budu radile radi davanja, to će biti kraj ispravka.

To se naziva „savršenošću Njegovih djela“, kako je rekao sveti ARI (Učenje o Deset Sefirota, Dio 1): „Kada se u Njegovoj jednostavnoj volji pojavila misao da stvori svjetove i emanira emanacije, kako bi se razotkrila savršenost Njegovih djela, Njegovih imena i naziva, što je bio razlog stvaranja svjetova, Ein Sof se ograničio i nastalo je mjesto u kojem su mogle biti emanacije.“ Tamo (Učenje o Deset Sefirota, Dio 1), on to u Ohr Pnimi tumači ovako: „Iz toga slijedi da je sav razlog za Tzimtzum bio samo težnja za novim oblikom primanja radi davanja, koji se ima razotkriti stvaranjem svjetova.“

Sukladno tome, vidimo da je stvaranje svjetova i duša prvenstveno imalo jednu namjenu — ispraviti sve tako da djeluje radi davanja, što se naziva Dvekut, jednakost forme. O Stvoritelju je rečeno u vezi s Torom: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ To jest, kada čovjek primi Toru kao začin, naklonjenost zlu će se ispraviti da djeluje radi davanja, kao što je napisano u Zoharu: „Anđeo smrti je predodređen postati sveti anđeo.“

Čovjek to sve ne može vidjeti jer slijedi većinu, koja se naziva „cijeli Izrael“. Rečeno je da je početak odgoja koji svi primaju u Lo Lishma, što znači da je bavljenje Torom i mitzvot radi primanja nagrade u kelim (posudama) vlastite koristi, a Lishma je zabranjeno otkriti čovjeku pri njegovom uvođenju u obdržavanje Tore i micvot, kako je navedeno u riječima Maimonidesa.

Zbog toga čovjek svojim razumom shvaća da treba učiti Toru samo kako bi znao pravila, kako obdržavati mitzvot, kao što su naši mudraci rekli: „Neuki čovjek ne može biti hasid.“ Iako također uče Toru koja se ne odnosi na praktične mitzvot, učenje tog dijela Tore je zbog zapovijedi učenja Tore, kao što je napisano: „I razmišljaj o njoj danju i noću.“ To jest, on uči zato što je to mitzva, kao i ostale mitzvot.

Međutim, u vezi s onim što su naši mudraci rekli: „Imaš takvu robu da je onaj koji je prodaje prodan zajedno s njom“, kada je Stvoritelj rekao Izraelu: „Prodao sam vam Svoju Toru; kao da sam prodan zajedno s njom“ — s tim on nema nikakve veze. Jer što mu to daje ako vjeruje da je Stvoritelj odjeven u Toru? Treba li onaj koji uzima Toru znati da je Stvoritelj odjeven u Toru i da se treba nagraditi Dvekutom sa Stvoriteljem koji je u njoj odjeven?

Sav njegov rad je s namjerom Lo Lishma, i sve čemu se nada jest obdržavanje Tore i mitzvot s namjerom vlastite koristi. Prirodno, on nema nikakvu vezu s Onim koji je odjeven u Toru, već se zadovoljava samo jednom stvari: u mjeri u kojoj ima vjeru u nagradu i kaznu, u toj mjeri ovisi njegov rad u obdržavanju Tore i mitzvot, jer ne gleda ni na što drugo osim na nagradu. Ali sama bit Tore i mitzvot koje izvršava njega ne zanima.

Nasuprot tome, ako čovjek želi raditi i obdržavati Toru i mitzvot bez ikakve nagrade, samo zato što želi služiti Kralju, tada mora poznavati veličinu Kralja, jer mjera njegova rada ovisi o mjeri njegove vjere u veličinu Kralja, budući da mu samo veličina i važnost Kralja daju gorivo za rad.

Kao što je napisano u Zoharu o stihu: „Njezin muž je poznat na vratima.“ To znači: svatko prema onome što u svom srcu procjenjuje. Time nam se kaže da u mjeri u kojoj čovjek u svom srcu procjenjuje veličinu i važnost Stvoritelja, u toj mjeri se posvećuje služenju Kralju.

Zbog toga ljudi takvog tipa, koji žele raditi isključivo radi davanja, a cijeli razlog koji ih prisiljava da se bave Torom i mitzvot jest važnost i veličina Stvoritelja, kao što je napisano u Zoharu da je „bit straha raditi zato što je On velik i vladajući“ — kada ti ljudi vjeruju da je Stvoritelj odjeven u Toru i vjeruju onome što je Stvoritelj rekao Izraelu: „Prodao sam vam Svoju Toru; kao da sam prodan zajedno s njom“, tada, kada uče Toru, žele izvući svjetlost Tore koja ga reformira. To je značenje riječi naših mudraca: „Onaj koji dolazi da se očisti“, putem Tore, „biva pomognut“, jer je Stvoritelj odjeven u Toru.

Sukladno tome, trebamo protumačiti ono što govorimo („Vječna ljubav“, prije čitanja Šeme): „Prosvijetli nas u Svojoj Tori.“ Čini se kao da se riječi „prosvijetli nas“ trebaju reći o mjestu tame i skrivenosti, ali u vezi s Torom trebalo je reći: „Daj nam da razumijemo Svoju Toru“. Pa što znači „prosvijetliti“?

Prema gore navedenom, treba protumačiti da, budući da u Tori trebamo razlučiti odjeću Tore, u kojoj je Stvoritelj odjeven, a to nam je skriveno jer vidimo samo odjeću, a ne Onoga koji je nosi, mi stoga molimo Stvoritelja da nas prosvijetli kako bismo se nagradili viđenjem i osjećanjem Stvoritelja koji je odjeven u Toru. To je značenje riječi „Prosvijetli nas“ — da bismo vidjeli da si Ti odjeven u Svojoj Tori.

Također trebamo razumjeti ono što je rečeno u Zoharu o stihu: „Oni koji Me traže, naći će Me.“ Postavljeno je pitanje: „Gdje se nalazi Stvoritelj?“ I rečeno je da se On nalazi jedino u Tori. Također je rečeno o stihu: „Uistinu, Ti si Bog koji se skriva“, da se Stvoritelj skriva u svetoj Tori.

U „Uvodu u Učenje o Deset Sefirota“ (točka 41) piše u vezi s riječima naših mudraca: „Imaš takvu robu da je onaj koji je prodaje prodan zajedno s njom.“ To znači da je Stvoritelj odjeven u Toru, ali čovjek Ga mora tražiti i naći, jer se On skriva u Tori sve dok oni koji uče Toru nisu toga dostojni. No, kroz trud i molitvu, oni Ga nalaze.

O tome je rečeno: „Trudio sam se i našao.“ Pitanje je: kakva je veza između truda i nalaženja u Tori? Kroz trud nalazimo Stvoritelja, odnosno kako je On odjeven u Toru. To znači da čovjek ne smije reći: „Mnogo sam učio Toru, ali ne nalazim Stvoritelja, kako je On odjeven u Tori.“ Naprotiv, treba Ga tražiti i ne očajavati, nego vjerovati onome što je napisano: „Oni koji Me traže, naći će Me“, jer je skrivanje ispravak da Ga čovjek ne dostigne prije nego što stekne kelim davanja, što se naziva „jednakost forme“ i „Dvekut sa Stvoriteljem“.

Sukladno tome, trebamo protumačiti riječi naših mudraca (Nedarim 81): „Pazite na sinove siromašnih, jer će iz njih izići Tora“, kao što je rečeno: „Voda će poteći iz njegova vedra“, jer će iz njih izići Tora. Naizgled to znači da će Tora izići upravo iz sinova siromašnih, a ne iz sinova bogatih. Možemo li to tako reći?

U radu trebamo protumačiti da je „siromašan“ onako kako su naši mudraci rekli (Nedarim 41): „Siromašan je samo onaj tko je siromašan znanjem.“ Zbog toga, kada čovjek uči Toru i želi doseći Toru — što znači stanje „Prosvijetli nas u Svojoj Tori“, odnosno prianjanje uz Stvoritelja koji je odjeven u Toru — jer „Tvoja Tora“ odnosi se na Stvoritelja koji je u njoj odjeven — a ipak vidi da, koliko god se trudio i radio da pronađe Stvoritelja u Tori, ne uspijeva Ga pronaći. Iako je napisano: „Oni koji Me traže, naći će Me“, on vidi da je siromašan znanjem. A ipak želi održati ono što je napisano: „Upoznaj Boga svoga oca i služi Mu“, i ono što je napisano: „Duša bez znanja nije dobra“, ali je daleko od toga, jer svaki put vidi da je posve nemoguće pronaći Ga u Tori. To se naziva „siromašan znanjem“.

U tom stanju čovjek razumije da nalaženje Stvoritelja u Tori nije rečeno za njega, jer misli da Ga je već tražio u Tori, ali nije našao ništa, te želi pobjeći iz te borbe.

Zbog toga su naši mudraci došli i rekli: „Pazite na sinove siromašnih, jer će iz njih izići Tora.“ Razlog je prema pravilu: „Nema ispunjenja bez nedostatka, nema Gadluta bez Katnuta.“ To znači da ako želimo nešto dati čovjeku, ali se davatelj boji da, ako mu se to odmah da, čim primatelj zatraži, primatelj to neće moći cijeniti i vjerojatno će to izgubiti, ili će mu to drugi ljudi uzeti.

Budući da davatelj zna važnost te stvari, ne želi da je primatelj pokvari. Zato mu ne daje ono što traži odmah. Umjesto toga, želi da ga primatelj više puta moli. Tako se kroz ponavljanu molbu u primatelju stvara stvarna potreba za tom stvari. Inače bi već prestao tražiti.

Ako ne prestaje tražiti, to može biti samo zato što svaki put mora razumjeti nužnost te stvari. Odnosno, ako želi ponovno tražiti — da mu davatelj da — čovjek mora razmisliti treba li mu ta stvar doista, jer samo tada ima snage ponovno tražiti, nakon što je već tražio, a nije dobio odgovor.

To je zato što čovjek ne može tražiti od nekoga tko ne pokazuje nikakav interes za njegove molbe. Ali budući da je stvar koju traži nužna i da o njoj ovisi cijeli njegov život, nužnost te stvari mu ne daje mira i on ide čak iznad razuma, moleći iznova i iznova. Nema kamo drugo otići, jer razumije da je to njegov život i da je bez toga njegov život besmislen, budući da je došao do osjećaja da se ne isplati živjeti zbog drugih stvari.

Iz toga slijedi da nema izbora, jer nema zadovoljstva u svom životu. To jest, budući da postoji pravilo da čovjek ne može živjeti bez opskrbe, jer je Stvoritelj stvorio stvorenja s namjerom da uživaju — što se naziva „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“ — a tri stvari koje mogu dati čovjeku opskrbu, da održe tijelo i zadovolje ga, a koje se nazivaju „zavist“, „požuda“ i „čast“, njega ne zadovoljavaju, zbog toga čovjek mora tražiti duhovnost.

Ako je Židov, on vjeruje da kroz Dvekut sa Stvoriteljem i Njegovim zakonom može dobiti hranu, da opskrbi tijelo i da može svim srcem reći: „Blagoslovljen Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’“, jer uživa ako se nagradi Dvekutom sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „A vi koji prianjate uz Gospoda, Boga svoga, živi ste svi danas“, jer će tada biti nagrađen istinskim životom.

To mu daje snagu da ne očajava u traženju od Stvoritelja da ga približi i da mu otvori oči u Tori. U „Uvodu u Učenje o Deset Sefirota“ (točka 83) piše: „Prvi stupanj otkrivanja lica dolazi čovjeku samo kroz Njegovo spasenje, kada se nagradi otvaranjem očiju u svetoj Tori s čudesnim postignućem, te postaje poput nepresušnog izvora.“

Međutim, to ovisi o mjeri u kojoj vjeruje da Stvoritelj čuje molitvu i da može opravdati Providnost, te reći ono što misli — da nije dobio ono što je tražio ne zato što Stvoritelj nije obratio pažnju na njegove molitve, već vjeruje da Stvoritelj stoji i čeka njegove molitve te ih skuplja, kao što je rečeno: „Novčić po novčić skuplja se u veliku svotu.“

Drugim riječima, poznato je da ako nekomu daš nešto važno, a on ne poznaje njegovu vrijednost, dok postoje ljudi koji znaju njegovu važnost, ta će stvar prijeći k njima — bilo krađom ili gubitkom — jer onaj koji ne zna njezinu vrijednost neće znati kako je sačuvati, a oni koji znaju njezinu vrijednost ukrast će je ili je pronaći i neće je vratiti vlasniku.

Sukladno tome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Nedarim 81): „Pazite na sinove siromašnih, jer će iz njih izići Tora“, kao što je rečeno: „Voda će poteći iz njegova vedra“, jer će iz njih izići Tora. Naizgled to znači da će Tora izići upravo iz sinova siromašnih, ali ne i iz sinova bogatih. Možemo li to tako reći?

U radu trebamo protumačiti da je „siromašan“ onako kako su naši mudraci rekli (Nedarim 41): „Siromašan je samo onaj koji je siromašan znanjem.“ Zbog toga, kada čovjek uči Toru i želi postići Toru — što znači doći do stanja „Prosvijetli nas u Svojoj Tori“, odnosno prianjanje uz Stvoritelja, koji je odjeven u Toru — jer se „Tvoja Tora“ odnosi na Stvoritelja koji je u njoj odjeven — on ipak vidi da, koliko god se trudio i radio kako bi pronašao Stvoritelja u Tori, ne može Ga pronaći. Iako je napisano: „Oni koji Me traže, naći će Me“, on vidi da je siromašan znanjem. Pa ipak želi održati ono što je napisano: „Upoznaj Boga svoga oca i služi Mu“, i ono što je napisano: „Duša bez znanja nije dobra“, ali je daleko od toga, jer svaki put vidi da je posve nemoguće pronaći Ga u Tori. To se naziva „siromašan znanjem“.

U tom trenutku čovjek razumije da nalaženje Stvoritelja u Tori nije rečeno za njega, jer misli da Ga je već tražio u Tori, ali nije našao ništa, te želi pobjeći iz te borbe.

Zbog toga su naši mudraci došli i rekli: „Pazite na sinove siromašnih, jer će iz njih izići Tora.“ Razlog je prema pravilu: „Nema ispunjenja bez nedostatka, ne postoji Gadlut bez Katnuta.“ To znači da, ako želimo nešto dati čovjeku, ali se davatelj boji da, ako mu se to odmah da, čim primatelj zatraži, primatelj neće moći cijeniti dar i vjerojatno će ga izgubiti, ili će mu ga drugi ljudi uzeti.

Budući da davatelj zna važnost te stvari, ne želi da je primatelj pokvari. Zato mu ne daje ono što traži odmah. Umjesto toga, želi da ga primatelj moli mnogo puta. Tako se kroz zahtjev u primatelju stvara potreba za tom stvari. Inače bi morao prestati tražiti.

Ako ne prestaje tražiti, to može biti samo zato što svaki put mora razumjeti nužnost te stvari. Odnosno, ako želi ponovno tražiti — da mu davatelj dade — čovjek mora razmotriti treba li mu ta stvar doista, jer samo tada ima snage ponovno tražiti, nakon što je već tražio, ali nije dobio odgovor.

To je zato što čovjek ne može tražiti od nekoga tko ne pokazuje nikakav interes za njegove molbe. Međutim, budući da je stvar koju traži nužna i da o njoj ovisi cijeli njegov život, nužnost te stvari mu ne daje mira i on ide čak iznad razuma, moleći iznova i iznova. Nema kamo drugo otići, jer razumije da je to njegov život i da je bez toga njegov život besmislen, jer je došao do osjećaja da se ne isplati živjeti zbog drugih stvari.

Iz toga slijedi da nema izbora, budući da nema zadovoljstva u svom životu. To jest, budući da postoji pravilo da čovjek ne može živjeti bez "provizije", jer je Stvoritelj stvorio stvorenja s namjerom da uživaju — što se naziva „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“ — a tri stvari koje mogu dati čovjeku hranu, da održe tijelo i zadovolje ga, a koje se nazivaju „zavist“, „požuda“ i „čast“, njega ne zadovoljavaju, zbog toga čovjek mora tražiti duhovnost. Ako je Židov, on vjeruje da kroz Dvekut sa Stvoriteljem i Njegovim zakonom može dobiti opskrbu, kako bi opskrbio tijelo i mogao cijelim srcem reći: „Blagoslovljen Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’“, jer u tome uživa ako se nagradi Dvekutom sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „A vi koji prianjate uz Gospoda, Boga svoga, živi ste svi danas“, jer će tada biti nagrađen istinskim životom.

To mu daje snagu da ne očajava u molitvi Stvoritelju da ga približi i otvori mu oči u Tori. U „Uvodu u Učenje o Deset Sefirot“ (točka 83) piše: „Prvi stupanj otkrivanja lica dolazi čovjeku samo kroz Njegovo spasenje, kada se nagradi otvaranjem očiju u svetoj Tori s čudesnim postignućem, te postaje poput nepresušnog izvora.“

Međutim, to ovisi o mjeri u kojoj vjeruje da Stvoritelj čuje molitvu i da može opravdati Providnost, te reći ono što misli — da nije dobio ono što je tražio ne zato što Stvoritelj nije obratio pažnju na njegove molitve, već vjeruje da Stvoritelj stoji i čeka njegove molitve te ih skuplja, kao što je rečeno: „Novčić po novčić skuplja se u veliku svotu.“

Drugim riječima, poznato je da, ako se nekomu da nešto važno, a on ne poznaje njegovu vrijednost, dok postoje ljudi koji znaju njegovu važnost, ta će stvar prijeći k njima — bilo krađom ili gubitkom — jer onaj koji ne zna njezinu vrijednost neće znati kako je sačuvati, a oni koji znaju njezinu vrijednost ukrast će je ili je pronaći i neće je vratiti vlasniku.

Poznato je da nasuprot Kedushi stoji Sitra Achra, koja poznaje vrijednost duhovnosti. Zbog toga mora postojati čuvanje kako to ne bi došlo pod njihovu vlast. Zbog toga Stvoritelj ne daje čovjeku odmah ono što želi, već stoji i čeka. Svaki put kada nadvlada vjerom iznad razuma i moli Stvoritelja da mu pomogne i otvori mu oči u Tori, te vjeruje vjerom u mudrace koji su rekli da je rad na vjeri najbolji put da se nagradi važnošću cilja, a to je Dvekut sa Stvoriteljem — kada Stvoritelj vidi da već zna kako čuvati dar Kralja, On će mu zasigurno pomoći i uslišiti njegovu molitvu, koja je njegov zahtjev da mu Stvoritelj otvori oči i da se nagradi otvaranjem očiju u Tori, i On će mu to zasigurno dati.

To je značenje riječi: „Pazite na sinove siromašnih.“ Odnosno, ne treba podcjenjivati stanje u kojem čovjek osjeća da je siromašan znanjem jer se još nije nagradio otvaranjem očiju u Tori niti se nagradio time da „svjetlost u njoj ga ispravlja“, jer „iz njih će izići Tora“. To znači da treba vjerovati da mu osjećaj siromaštva u znanju dolazi od Stvoritelja, i da se svaki put mora nadvladati, te vjerovati da mu ti padovi dolaze od Stvoritelja. Time će steći kelim i potrebu da cijeni dar Stvoritelja i sačuva ga od vanjskih, odnosno da ne padne sve u kelim primanja, koji su kelim koji pripadaju Klipot. Nadvladavanjem vjerom da Stvoritelj čuje molitvu, i da svaku pojedinačnu molitvu koju čovjek upućuje Stvoritelju, Stvoritelj pridodaje velikoj svoti, sve dok čovjek ne spozna vrijednost te stvari.

To je značenje onoga što je napisano u knjizi Plod mudraca (A Sage’s Fruit, sv. 1, str. 88):
„Zbog toga se ova Klipa naziva faraon, od slova [na hebrejskom] Peh Ra (zla usta). U egipatskom izgnanstvu taj Peh Ra je vladao i oni su se vraćali svojim zlim putevima. Zbog toga, iako su bili nagrađeni određenim osvjetljenjem iz gornjih devet, ono se nije moglo progutati u Guf (tijelu), jer je Peh Ra, koji je suprotnost Peh-u Kedushe, odnosno stražnjem dijelu vrata, zaustavljao obilje koje se spuštalo iz Rosh (glave) i usisavao svako obilje koje je počelo silaziti prema Izraelu.“

Iz toga slijedi da u Tori trebamo razlikovati nekoliko razlučivanja:

onaj koji uči Toru kako bi znao pravila, kako bi znao kako izvršavati mitzvot Tore;

onaj koji uči Toru kako bi izvršio mitzvu učenja Tore, kao što je napisano (Jošua 1): „Ova knjiga Tore neka ne napušta tvoja usta, i razmišljaj o njoj danju i noću.“ RASHI tumači „razmišljaj“ kao „gledaj u nju“, svaka misao u Tori je u srcu, kao što je rekao: „Razmišljanje moga srca je pred Tobom“;

on uči Toru kako bi bio nagrađen svjetlošću Tore, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonost zlu; stvorio sam Toru kao začin, jer svjetlost u njoj ga ispravlja.“ Time će biti nagrađen vjerom i prianjanjem uz Stvoritelja, te će tada postati „Izrael“, jer vjeruje u Stvoritelja potpunom vjerom;

nakon što je nagrađen vjerom, biva nagrađen „Torom, u smislu imena Stvoritelja“. U Zoharu se to naziva: „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno.“ Tada biva nagrađen svrhom stvaranja, a to je činiti dobro Svojim stvorenjima, kada stvorenja primaju ono što Stvoritelj želi dati stvorenjima.

A u vezi s onim što je RASHI protumačio o stihu: „Razmišljaj o njoj danju i noću“, on kaže: „gledaj u nju. Svaka misao u Tori je u srcu.“ Trebamo razumjeti što znači da je misao u srcu, budući da kada učimo Toru, to je u umu, a ne u srcu. Zašto onda kaže: „Svaka misao u Tori je u srcu“?

Trebamo protumačiti da se to ne odnosi isključivo na Toru koja se tiče pravila koja uči kako bi znao kako izvršavati mitzvot. Umjesto toga, on želi reći da Tora uključuje i posljednja dva razlučivanja koja smo spomenuli:

da uči kako bi primio svjetlost Tore;

da potom biva nagrađen Torom, koja se naziva „imenima Stvoritelja“.

Ta se dva odnose upravo na srce, kao što kaže rabin Abraham ibn Ezra (u „Uvodu u knjigu Panim Masbirot“, točka 10):
„Znaj da su sve mitzvot koje su zapisane u Tori ili prihvaćene, koje su uspostavili praoci, iako je većina njih u djelu ili govoru, sve u svrhu popravljanja srca. Jer Gospod želi sva srca i razumije sklonost svake misli. Napisano je: ‘Onima čija su srca ispravna’, i nasuprot tome: ‘srce puno misli prijestupa.’ Znaj da je Tora dana samo ljudima srca.“

Tako trebamo protumačiti riječi RASHI-ja, u skladu s riječima rabina Abrahama ibn Ezre. Prema tome, trebamo primijetiti u vezi s gore navedenim četirima razlučivanjima da se posljednja dva odnose na rad pojedinca, dok se prva dva odnose na opću javnost. Kao što kaže Maimonides: „Kada se poučavaju djeca, žene i neuki, uče ih da rade samo iz straha i kako bi primili nagradu. Dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti, ta im se tajna otkriva malo-pomalo i navikavaju se na nju smireno, sve dok Ga ne dosegnu i ne služe Mu iz ljubavi.“

Iz riječi Maimonidesa vidimo da je početak rada opće javnosti u Lo Lishma i radi primanja nagrade. Stoga moraju učiti Toru kako bi znali pravila, kako izvršavati mitzvot. To je prvo razlučivanje. Također, njihovo učenje Tore je kako bi razumjeli umom ono što je tamo napisano, jer će biti nagrađeni Mitzvom učenja Tore. To je drugo razlučivanje. Ta se dva ne odnose na rad srca, kao što je rečeno u riječima rabina Abrahama ibn Ezre.

Ali posljednja dva razlučivanja već se odnose na srce, jer se odnose na Lishma. Kada netko želi hodati putem Lishma, pokazuje mu se, kao što kaže Maimonides, da je „ono što smo vam prije rekli, da trebate učiti Lo Lishma kako biste primili nagradu, bilo zato što po prirodi čovjek ne može raditi radi Stvoritelja, nego samo radi sebe. Stoga vam sada govorimo da morate znati da je pravi rad Lishma. A kako se to postiže? Savjet je: ‘Od Lo Lishma dolazimo do Lishma, jer svjetlost u njoj ga ispravlja.’“

Pitanje je: koje je zlo koje trebamo ispraviti da bismo bili dobri? Rečeno nam je da čovjek nije u stanju činiti išta radi Stvoritelja. Samo kroz svjetlost Tore srce će biti ispravljeno, jer se srce naziva „želja“, a po prirodi je to želja samo za primanjem. No kako se čovjek može suprotstaviti prirodi?

Zbog toga je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Iz toga slijedi da on ne uči Toru radi intelekta, da bi razumio, nego uči kako bi razumio s ciljem postizanja Dvekuta sa Stvoriteljem, koji je odjeven u Toru, a to se odnosi na srce. Kroz svjetlost koju će primiti, ona ga ispravlja, što znači da volja za primanjem radi sebe može primiti snagu odozgo koja joj omogućuje da radi radi Stvoritelja.

Iz toga slijedi da, kada želi započeti rad Lishma, koji se odnosi na rad pojedinca, pokazuje mu se da učenje Lo Lishma nije kraj puta, kako je u početku mislio, na početku svog učenja. Naprotiv, učenje Lo Lishma treba imati za cilj dovesti ga do učenja Lishma. Zbog toga, nakon što je naučio o namjeri postizanja cilja davanja primanjem svjetlosti Tore, dolazi do četvrtog razlučivanja u učenju Tore, koje se naziva „Tora života“.

Napisano je (Pirkei Avot, poglavlje 6): „Rabbi Meir kaže: ‘Svaki tko se bavi Torom Lishma biva nagrađen mnogim stvarima i otkrivaju mu se tajne Tore.’“ To znači da tada biva nagrađen „Torom, koja su imena Stvoritelja“. To je ono što Zohar naziva: „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno.“

Prema tome, trebamo razlikovati dva razlučivanja u Tori koja se odnose na srce:

svjetlost Tore, koja se odnosi na uspostavljanje vjere u srcu. To je značenje riječi: „Svjetlost u njoj ga ispravlja.“

Tora koja se odnosi na srce, kao što je napisano (Izlazak 28:2): „I govorit ćeš svim mudrima srca, koje sam ispunio duhom mudrosti.“ U riječima Zohara, to se naziva: „Onaj tko ne poznaje putove Gornjega i zapovijedi Gornjega, kako će Mu služiti?“

O tome je napisano u knjizi Plod mudraca (sv. 1, str. 119):
„Stoga se treba čvrsto držati cilja težnje za zapovijedi Gornjega, jer onaj tko ne poznaje putove Višega i zapovijedi Višega“ — a to su tajne Tore — „kako će Mu služiti?“

Prema tome, značenje „Tora i rad“ jest da on uči Toru kako bi mu Tora donijela svjetlost Tore. Time će moći preokrenuti kelim primanja da rade radi davanja, a s tim kelimima bit će nagrađen Dvekutom sa Stvoriteljem, što se naziva „učenje Tore Lishma“.

Time možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Kidushin 40): „Dobru misao Stvoritelj pribraja djelu.“ Kada čovjek uči Toru kako bi došao do djela, što znači do djela stvaranja posuda davanja, budući da čovjek to sam ne može učiniti zbog zla u svome srcu, kada Stvoritelj vidi da čovjek ima veliku čežnju za tim djelom, Stvoritelj mu daje svjetlost Tore, koja ga ispravlja. To je značenje riječi „Stvoritelj je pribraja djelu“ — to jest, sada On čini djelo. Davanjem svjetlosti Tore nastaje djelo.

Sukladno tome, vidimo da uistinu s čovjekove strane ne dolazi ništa više od dobre misli. Odnosno, on je pomislio da su posude davanja dobra stvar. Ali uistinu, tko je učinio djelo da bi čovjek bio nagrađen tim Kelim? Samo Stvoritelj — dajući mu svjetlost Tore, u kojoj se On odijeva, koji je odjeven u Toru.

Zato je napisano: „Dobra misao koju čovjek ima, Stvoritelj čini da se i ovdje pojavi djelo.“ To je kao što su naši mudraci rekli: „Onome koji dolazi da se očisti — pomaže se.“ Ispada da s čovjekove strane nema ništa više osim dolaska da se očisti, što se naziva „dobra misao“. Nakon toga Stvoritelj mu daje pomoć, pribrajajući je djelu.

U svjetlu navedenoga, trebamo protumačiti ono što je napisano: „I govorit ćeš svima mudrima srcem, koje sam ispunio duhom mudrosti.“ Pitali smo: kakva je veza s mudrima srcem, budući da se mudrost odnosi na um? Stvar je u tome da trebamo napraviti dva razlučivanja u Tori, koja pripadaju Lishma:

Kli,

svjetlost.

Kli koja je prikladna primiti svjetlost mora biti izjednačena sa svjetlošću, jer se na tome temelje Tzimtzum i skrivenost. Učili smo da je Malchut de Ein Sof, koja je korijen stvorenja, željela Dvekut, nazvano „jednakost forme“, i sva ispravljenja odnose se samo na provođenje ove ispravke — ispraviti posude primanja da rade radi davanja.

Stoga, čovjek koji se rađa s voljom za primanjem i želi je ispraviti da radi radi davanja, budući da je to protiv prirode, ima samo jedan savjet: samo svjetlost Tore može ga preokrenuti da radi radi davanja, kao što je napisano: „Stvorio sam zlu sklonost; stvorio sam Toru kao začin“, i svjetlost u njoj ispravlja srce. Rečeno je da je „zlo“ primanje za sebe, a „dobro“ je kada je njegovo srce usmjereno samo na davanje, a ne na primanje.

Zbog toga se oni koji se bave Torom ne nužno radi poznavanja pravila i običaja kako bi se izvršavale mitzvot, nego imaju drugu, uzvišenu ulogu — da uče Toru kako bi ispravili srce — nazivaju „mudri srcem“, jer se sve naziva prema svome djelovanju. Zato se Tora koju uče s tom namjerom naziva „mudrost srca“, a ne „mudrost uma“, jer im je Tora potrebna kako bi ispravili srce.

Na taj način trebamo protumačiti riječi: „koje sam ispunio duhom mudrosti.“ Kada već imaju Kelim prikladne za svjetlost — budući da je svjetlost koja dolazi odozgo radi davanja — tako i Kli mora biti usmjerena na davanje. Budući da već imaju te Kelim, koje su stekli putem svjetlosti Tore, nazivaju se „mudri srcem“, jer su učili Toru kako bi ispravili srce. To jest, imaju prikladne Kelim; stoga trebaju primiti Toru, koja se naziva „Tora života“.

To je značenje riječi „koje sam ispunio duhom mudrosti“, a odnosi se na svjetlost. Odnosno, i svjetlost ide u srce, jer kada su stekli nove Kelim, zvane „posude davanja“, i žele donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, vide da u Kraljevoj kući nedostaje samo jedno. Budući da su naši mudraci rekli (Midraš Rabba, Beresheet): „Stvoritelj je rekao anđelima kada je došao stvoriti Adama HaRišona, a anđeli su ga klevetali: Na što je to slično? Na kralja koji ima kulu punu obilja, ali nema gostiju. Kakvo zadovoljstvo ima od svoga djela?“

Stoga, kada čovjek želi samo donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, njegovo srce, koje želi uživati u davanju nečega Kralju kako bi Mu ugodilo, nalazi samo jedno u čemu Kralj može uživati — da oni prime od Njega užitak i nasladu koje On želi dati stvorenjima. Budući da postoji kula puna obilja i on želi biti Stvoriteljev gost, treba ući u kulu i primiti od Njega nasladu, jer je to Kraljevo zadovoljstvo. Slijedi da svjetlost Tore koju čovjek želi primiti kao „Toru života“ pripada čovjekovu srcu, kako bi imao čime razveseliti Kralja.

To je značenje riječi: „I govorit ćeš svima mudrima srcem, koje sam ispunio duhom mudrosti.“ Odnosno, duh mudrosti ispunio je koga? Mudre srcem. To se odnosi na svjetlost, jer svjetlost dolazi mudrima srcem. Srce se naziva „želja“, i ono želi primiti Toru života kako bi time donijelo zadovoljstvo Stvoritelju, kao u alegoriji o kralju koji ima kulu punu obilja, ali nema gostiju.

Prema navedenome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Berachot 58a): „Govorio je: ‘Dobar gost, što kaže? Koliku je muku domaćin imao zbog mene, i sav njegov trud bio je samo zbog mene.’“

Poznato je da se gost može biti samo tamo gdje postoji domaćin. Stoga, kada čovjek vjeruje u Stvoritelja, da je On gospodar svijeta, i čovjek osjeća da je gost, a ipak želi prionuti uz Njega — kao što su naši mudraci rekli o stihu „i prionuti uz Njega“, što znači „prionuti uz Njegova svojstva: kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan“ — to se naziva „dobar gost“.

Značenje riječi „dobar“ jest kao što je napisano (Psalmi 85): „Srce mi ključa dobrom stvari; govorim: djelo je moje za Kralja.“ To znači da će sva njegova djela biti samo za Kralja, tj. za Stvoritelja. To se naziva „dobra stvar“. Kada su sva njegova djela radi davanja, tada se smatra „mudrim srcem“, i dolazi u stanje „Tore života“, koja su imena Stvoritelja, gdje se nalazi užitak i naslada koje je On želio dati stvorenjima.

U to vrijeme on kaže: „Sve što je domaćin učinio, učinio je samo zbog mene“, i nimalo zbog sebe, kao u alegoriji o kralju koji ima kulu punu obilja, ali nema gostiju. Sada možemo protumačiti „tajne Tore“, odnosno koju tajnu Tora otkriva.

 

*

Tekst je u procesu prevođenja i bit će s vremenom ažuriran.

Hvala na razumijevanju.