Što je molitva za pomoć i za oprost u radu?

Članak br. 4, 1988

Naši su mudraci rekli (Kidushin 30b): „Čovjekova ga sklonost nadvladava svaki dan i nastoji ga usmrtiti. Da nema pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati.“ To znači da, kada mu Stvoritelj pomaže, on je može nadvladati. Prema tome, postavlja se pitanje: zašto bi čovjek trebao moliti Stvoritelja za oprost za grijeh, kada su naši mudraci rekli da čovjek sam ne može nadvladati tu sklonost osim uz pomoć Stvoritelja? Iz toga slijedi da, ako čovjek sagriješi, to nije njegova krivnja, jer što je mogao učiniti ako mu Stvoritelj nije pomogao?

Da bismo to razumjeli, najprije moramo razumjeti korijen grijeha, odnosno koji je izvor i razlog koji uzrokuje sve grijehe. Iako je odgovor jednostavan i svima poznat — da je uzrok svih grijeha zla sklonost — trebamo znati izvor i korijen zle sklonosti koja potiče stvorenja na grijeh. Drugim riječima, zašto On želi da stvorenja griješe u svijetu? Također trebamo razumjeti što je dobra sklonost, koja želi upravo to da se stvorenja bave Torom i mitzvot (dobrim djelima/zapovijedima).

Kao što smo učili, svrha stvaranja jest učiniti dobro Njegovim stvorenjima. Zbog toga je Stvoritelj stvorio stvorenja koja žele primiti užitak i zadovoljstvo, odnosno imati želju i žudnju za užicima, jer inače osjećaju da nemaju smisla živjeti. Ona moraju primiti zadovoljstvo, inače osjećaju patnje. Ta volja za primanjem, utisnuta u stvorenja, korijen je cijele zle sklonosti, koja potiče stvorenja na grijeh.

Međutim, moramo razumjeti: ako je Stvoritelj stvorio tu volju za primanjem u stvorenjima, i ona je razlog zbog kojeg se stvorenja nazivaju „stvorenja“, kao što je napisano da se stvorenja nazivaju „postojanje iz nepostojanja“, što znači nešto novo što prije nije postojalo dok On to nije stvorio — zašto je onda ona korijen zle sklonosti?

Odgovor na to iznesen je u Talmud Eser Sefirot (Učenju o deset sefirot). Budući da svaka grana želi nalikovati svome korijenu, da je ta volja za primanjem ostala u svome obliku, odnosno radi primanja, ta bi se želja, koja je suprotna Stvoritelju, osjećala neugodno prilikom primanja užitaka. Zbog toga je na to učinjen ispravak, nazvan Tzimtzum (ograničenje). To znači da ona neće primati svjetlost u toj kli (posudi) koji se naziva „primanje za sebe“, nego će primati obilje upravo onda kada ima namjeru davanja.

To znači da je sve što čovjek želi primiti za sebe postalo zabranjeno, jer svaka želja u višem postaje obvezujući zakon u nižem; odnosno, niži sebi postavlja zabranu ako prima za sebe, a ne s ciljem da donese zadovoljstvo svome Stvoritelju.

Iz toga slijedi da svi grijesi proizlaze iz toga što čovjek želi primati radi vlastite koristi. Kao što je napisano: „Stvorio sam zlu sklonost; stvorio sam Toru kao začin.“ Iz toga slijedi da su nam Tora i mitzvot, koje smo dobili da ih izvršavamo, dane s ciljem da nas dovedu do namjere, kako bismo mogli usmjeriti svoja srca da sve činimo radi davanja. To se naziva Kedusha (svetost). Iz toga proizlazi da su Klipa (ljuštura) i Sitra Achra (druga strana), koje žele primati radi vlastite koristi, u tome suprotne Kedushi.

Zbog toga volju za primanjem radi vlastite koristi nazivamo novim imenom — „zla sklonost“, jer time što želi zadovoljiti vlastitu želju i uživati za sebe, ona nas sprječava u izvršavanju Tore i mitzvot. Izvršavanjem Tore i mitzvot, čak i u Lo Lishma (ne radi Nje), dolazimo do Lishma (radi Nje). Stoga čak i u Lo Lishma zla sklonost sprječava izvršavanje Tore i mitzvot, jer iz Lo Lishma dolazimo do Lishma. Zbog toga već i sama sumnja da bi „to moglo doći“ već remeti.

Lishma znači da čovjek sve čini radi Stvoritelja, a ne radi sebe. Iz toga slijedi da, kada se čovjek bavi Torom i mitzvot, zla sklonost gubi toliko da nestaje iz svijeta. Drugim riječima, izvršavanjem Tore i mitzvot čovjek je ubija. Kao što su naši mudraci rekli (Berachot 61b): „Tania, rabbi Josi iz Galileje kaže: ‘Pravednike sudi dobra sklonost, kao što je rečeno: ‘Moje je srce ubijeno u meni.’’“ Raši tumači: „‘Moje je srce ubijeno u meni’ — to je zla sklonost. Kao da je mrtva u meni, što znači da je može prisiliti.“

Prema tome, sve što zla sklonost čini, a što ga ometa u bavljenju Torom i mitzvot, čini s pravom, jer čovjek je želi usmrtiti pomoću Tore i mitzvot. Zbog toga se volja za primanjem naziva „zla“, jer šteti čovjeku, budući da zla sklonost sprječava čovjeka da postigne dvekut (prianjanje, adheziju) sa Stvoriteljem, što se naziva „život“, kao što je napisano: „A vi koji prianjate uz Gospoda, Boga svoga, svi ste živi danas.“

Kada čovjek shvati da ga volja za primanjem radi sebe sprječava da dosegne svijet živih i želi da čovjek ostane u svijetu tame i smrti, postoji li išta gore na svijetu od toga da ga se sprječava da dosegne život? Tada čovjek volju za primanjem radi sebe naziva „zlom sklonošću“. To znači da, kada čovjek osjeti nevolje koje mu ona uzrokuje, naziva je „zlom“. Prije nego što čovjek dođe do osjećaja da ga volja za primanjem radi sebe sprječava da dosegne užitak i zadovoljstvo, on ne naziva volju za primanjem radi sebe imenom „zla sklonost“.

Iz ovoga vidimo da je volja za primanjem radi sebe u pravu kada sprječava čovjeka da izvršava Toru i mitzvot, jer volja za primanjem radi sebe vidi da je čovjek želi usmrtiti, kao u riječima naših mudraca o stihu: „Moje je srce ubijeno u meni“, da kod pravednika, koji izvršavaju Toru i mitzvot, zla sklonost postaje kao da je mrtva. Kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam zlu sklonost; stvorio sam Toru kao začin.“

Iz toga slijedi da je ta volja za primanjem, koja je utisnuta u stvorenja, korijen svih grijeha. Ona ne dopušta stvorenjima da izvršavaju zapovijedi Stvoritelja, jer vidi da je žele ukloniti iz svijeta. Kao što je napisano u članku „Predgovor mudrosti kabale“ (točka 1): „Rabbi Hanania ben Akashia kaže: ‘Stvoritelj je htio pročistiti Izrael; stoga im je dao obilje Tore i mitzvot.’“ Tamo se objašnjava da se izvršavanjem Tore i mitzvot zaslužuje pročišćenje od volje za primanjem radi sebe. Prema tome, vrlo dobro razumijemo zašto je volja za primanjem ta koja nas sprječava u izvršavanju Tore i mitzvot te je korijen i uzrok svih grijeha.

Iz toga dalje slijedi da je onima koji žele raditi putem davanja rat protiv zle sklonosti teži, jer ti ljudi doista žele ubiti i usmrtiti volju za primanjem radi sebe. To jest, oni žele ići putem Tore, koji je suprotan pogledu „gazda“. Stav gazda jest da oni ne čine ništa ako to nije za njihovu vlastitu korist. Stoga, kada se bave Torom i mitzvot, sva im je namjera da time steknu nagradu radi sebe.

To znači da ostaju u svojoj volji za primanjem. Prije nego što su se počeli baviti Torom i mitzvot, željeli su nagradu na ovom svijetu, dok su se bavili samo tjelesnim stvarima, jer onaj tko radi za gazdu želi da mu gazda isplati plaću. No sada, kada su počeli raditi i izvršavati Toru i mitzvot koje nam je Stvoritelj zapovjedio, žele da im Stvoritelj isplati nagradu. Iz toga slijedi da je sve to put samokoristi. No kasnije, kada počnu izvršavati Toru i mitzvot, to čine s namjerom da prime nagradu za svoju volju za primanjem — u budućem svijetu.

Stoga se zla sklonost, koja se naziva „volja za primanjem“, nije toliko protivila, jer se volja za primanjem protivila samo zbog sumnje, odnosno zato što se iz Lo Lishma dolazi do Lishma. To jest, on se počeo baviti Torom i mitzvot kako bi nagradio samoga sebe, ali time je kasnije mogao doći do Lishma, odnosno do rada isključivo radi Stvoritelja, a ne radi sebe.

Nasuprot tome, onaj tko od samog početka želi raditi ne radi primanja nagrade, odnosno ne želi raditi radi sebe, zla mu se sklonost zasigurno protivi na svakom koraku. Zla sklonost želi održati pravilo: „Onaj koji dolazi da te ubije, ubij ga prvi.“ Stoga je njihov rad mnogo teži od rada onih koji rade radi primanja nagrade, jer od samog početka govore da žele izvršavati Toru i mitzvot kao lijek kojim će ubiti zlu sklonost, kao što je rečeno: „I moje je srce ubijeno u meni.“

Sada možemo razumjeti pitanje koje smo postavili prema riječima naših mudraca: „Čovjekova ga sklonost nadvladava svaki dan. Da nema pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati.“ Zašto je onda čovjek kriv ako nije primio potrebnu pomoć od Stvoritelja? I sukladno tome, zašto bi trebao tražiti oprost od Stvoritelja? Odgovor je jednostavan: zato što nije tražio pomoć. Naši su mudraci rekli: „Onaj koji dolazi da se pročisti, pomaže mu se.“ Iz toga slijedi da pomoć dolazi od Stvoritelja nakon što čovjek zatraži pomoć.

Dakle, čovjekov je grijeh u tome što nije zatražio pomoć od Stvoritelja. Da je zatražio pomoć, sigurno bi je dobio od Stvoritelja. No ako čovjek kaže da je tražio pomoć, a Stvoritelj mu nije pomogao, na to dolazi odgovor da čovjek treba vjerovati da Stvoritelj čuje molitve, kao što je napisano: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta.“ Ako bi doista vjerovao, njegova bi molitva bila potpuna, a Stvoritelj čuje potpunu molitvu kada čovjek svim srcem žudi da mu Stvoritelj pomogne.

Ali ako mu molitva nije stalno na usnama, to znači da nema istinsku vjeru da Stvoritelj može pomoći i da Stvoritelj čuje svakoga tko Ga moli, te da su mali i veliki jednaki pred Njim, odnosno da On svima odgovara. Iz toga slijedi da je molitva nepotpuna. Zbog toga treba tražiti oprost za svoje grijehe, jer nije zatražio potrebnu pomoć od Stvoritelja.

I premda postoje i druga doslovna tumačenja, u radu, kada čovjek želi hodati putem davanja, a ne putem primanja, grijeh je ponajprije u tome što čovjek nije zatražio od Stvoritelja da mu pomogne nadvladati zlo. Zbog toga traži oprost, i od sada nadalje tražit će pomoć.