O iznad razuma

Čl. 21, 1986.

O iznad razuma, trebamo koristiti taj alat kako između prijatelja tako i između pojedinca i Stvoritelja. Ipak, postoji razlika. Između pojedinca i Stvoritelja, taj alat mora stajati zauvijek. Drugim riječima, nikad ne smijem podcjenjivati taj alat zvan “vjera iznad razuma”. Ali između prijatelja, ako može vidjeti prijateljeve vrline unutar razuma, još je bolje.

A opet, priroda tijela je suprotna – uvijek vidi prijateljeve mane, a ne vrline. Zato naši mudri rekoše: “Sudi svakome u korist”. Drugim riječima, iako unutar razuma vidiš da tvoj prijatelj griješi, i dalje trebaš suditi u njegovu korist. I to može biti iznad razuma. To jest, iako ga ne može opravdati logično, svejedno ga može opravdati iznad razuma.

Ipak, ako ga može opravdati unutar razuma, to je zasigurno bolje. Ako, primjerice, vidi da su prijatelji na višoj razini od njega, unutar razuma vidi kako je u krajnjoj niskosti u odnosu na prijatelje, da svi prijatelji uspijevaju dolaziti na vrijeme na lekciju i više ih zanima sve što se događa između prijatelja kako bi pomogli kako god umiju, i odmah uistinu implementiraju svaki savjet za rad od učitelja itd., to zasigurno utječe na njega i daje mu snage da prevlada svoju lijenost, bilo kad se treba ustati prije zore, bilo kad je probuđen.

Također, tijekom lekcije, njegovo je tijelo više zainteresirano za učenje, jer će u suprotnom zaostajati za svojim prijateljima. Također, sve što se tiče Kedushe (svetosti), mora shvatiti ozbiljnije jer tijelo ne može tolerirati niskost. Štoviše, kad njegovo tijelo gleda prijatelje, unutar razuma vidi da svi rade za Stvoritelja i tada ga i njegovo tijelo pušta da radi za Stvoritelja.

A razlog zašto mu tijelo pomaže da se prebaci u korist davanja jest kao što je spomenutio– tijelo ne želi tolerirati niskost. Umjesto toga, svatko ima ponos, i ne želi prihvatiti situaciju u kojoj je njegov prijatelj veći od njega. Stoga, kad vidi da su njegovi prijatelji na višoj razini nego on, to ga tjera da se uzdigne u svakom pogledu.

To je značenje onog što naši mudri rekoše: “Brojačeva zavist uvećava mudrost”. Drugim riječima, kad svi prijatelji na društvo gledaju kao da je na visokoj razini, u mislima i djelima, prirodno je da se svatko mora uzdići na višu razinu od one koju ima prema kvalitetama svog tijela.

To znači da čak premda mu nije prirođeno čeznuti za velikim željama ili ga čast ne privlači intenzivno, svejedno, kroz zavist, može steći dodatne moći koje nema u svojoj vlastitoj prirodi. Umjesto toga, sila kvalitete zavisti u njemu je rodila nove moći, koje postoje u društvu. I kroz njih, primio je te nove kvalitete, dakle moći, koje nije naslijedio od svojih predaka. Stoga, sad ima nove kvalitete koje je u njemu stvorilo društvo.

Slijedi da osoba ima kvalitete koje roditelji prenose svojoj djeci i kvalitete koje je stekao od društva, što je novo vlasništvo. I to mu dolazi samo kroz povezivanje s društvom i zavist koju osjeća prema prijateljima kad vidi da imaju bolje kvalitete od njegovih. To ga motivira da postigne njihove dobre kvalitete, koje nema i na koje je ljubomoran.

Stoga, kroz društvo postiže nove kvalitete koje prihvaća vidjevši da su oni na višoj razini od njega i zavidi im. To je razlog zašto sad može biti veći nego kad nije imao društvo, s obzirom da stječe nove moći kroz društvo.

No to se može reći ako uistinu vidi prijatelje na višoj razini nego je njegova vlastita. Ali u isto vrijeme, zla inklinacija pokazuje mu niskost društva i tjera ga da misli: “Naprotiv, to društvo s kojim se želiš povezati nije za tebe. Oni su mnogo stupnjeva niže od tebe. Stoga, iz takvog društva, ne samo da nećeš ništa postići, nego su čak i tvoje prirođene moći koje imaš, koliko god male, još uvijek veće od onih u tom društvu.

“Stoga, trebaš ih se kloniti. I čak iako se želiš povezati s njima, barem se potrudi da te svi slušaju, dakle da slijede tvoje razumijevanje o tome kako se društvo treba ponašati: kako trebaju sjediti kad se okupe, kako trebaju učiti i kako trebaju moliti. Drugim riječima, da su svi ozbiljni i ne dao Bog da se trebaju smijati ili ikad razgovarati o prijateljevom fizičkom životu – uspijevaju li zaraditi za život, kako zarađuju za život, lako ili s poteškoćama; ima li posao na kojem ne pati ili ima teškog gazdu koji mu stvara probleme, ili ga njegovi kolege preziru zato što je ortodoks itd.”

Sve te stvari nisu važne i gubljenje je vremena razmišljati o njima, jer su to samo materijalne stvari. On je, s druge strane, došao  biti dio skupa Izraela zbog časne svrhe, što je biti istinski sluga Stvoriteljev.”

Slijedi da, kad želi zaboraviti na svoj materijalni život – kad ga zapravo njegova materijalnost jako muči, ali on ne mari za to i ne želi se toga prisjećati – prijatelji dođu i počinju razgovarati o prijateljevom materijalnom životu. A on ne mari za tjelesnost svog prijatelja, jer sad želi duhovnost; “Pa zašto me onda prijatelji zbunjuju svakodnevnim stvarima za koje me nije briga? Zar želim zaboraviti na vlastitu materijalnu stvarnost da bih sad razmišljao o prijateljevoj, je li to moguće?” Stoga, “Bolje me slušaj i drži se podalje njih,” njegovo mu tijelo kaže, “i zasigurno ćeš biti uspješniji. Zašto se zbunjivati takvim besmislicama?”

Stoga, kad mu tijelo pokaže da su prijatelji inferiorni, što može odgovoriti svojim tijelom kad dođe s argumentima pravednika? Drugim riječima, tijelo mu ne savjetuje da ode iz društva jer je on zao. Naprotiv, tijelo mu kaže “Udaljivši se od društva, bit ćeš pravedan i mislit ćeš samo o svojoj duhovnosti, a kad je potrebno, i o svojoj materijalnosti također.”

Stoga, ako osoba vjeruje da je bez društva nemoguće napredovati i postići ljubav Stvoritelja, s obzirom da je to odskočna daska za izlazak iz samoljublja i ulazak u ljubav Stvoritelja, nema izbora nego ići iznad razuma. Treba reći svome tijelu: “To što sad vidiš da nisu doista na razini težnje za postizanjem ljubavi Stvoritelja onako kako ti želiš – dakle, s obzirom da si ti moje tijelo, u tebi vidim da si svetiji od ostalih tijela prijatelja, s obzirom da želiš biti sluga Stvoritelja.

Vidim da mi savjetuješ da napustim prijatelje, jer njihova tijela već prikazuju njihovu inferiornost i nemaju snage skriti svoje neprilične osobine, onako kako normalni ljudi skrivaju svoje zlo od drugih tako da bi ih drugi poštivali zbog prominentnih osobina. Ali ovdje, njihovo je zlo toliko veliko da su nesposobni prevladati ga i skriti ga tako da ga drugi ne vide. Stoga, iz moje perspektive, doista su nedostojni.

No, bez društva neću postići išta, usprkos mojim dobrim kvalitetama. Stoga, iznad razuma, održavat ću što naši mudri rekoše (Avot, Poglavlje 4), “Budi vrlo, vrlo skroman”. Drugim riječima, moram ići iznad razuma i vjerovati da su oni na višoj razini od mene. I tada, u mjeri moje vjere, moći ću primiti ohrabrenje i snagu od društva i primiti od njih ono što društvo može dati.”

Slijedi da prihvaća ljubav prijatelja iznad razuma samo zbog neophodnosti, u nedostatku drugih opcija, ali unutar razuma vidi da on ima pravo.

Ipak, upravo ovdje, dakle u vezi s prijateljima, unutar razuma važnije je od razine iznad razuma. To je zato što uistinu, kad se osoba želi približiti dvekutu sa Stvoriteljem, kroz rad koji želi činiti samo u korist davanja, zlo se počinje javljati u njoj. A prepoznavanje zla nije intelektualna stvar. Prije je riječ o osjećaju u srcu.

To znači da o sebi treba osjećati da je gori i niži od čitavog svijeta. I ako nije došao do tog osjećaja, nego misli da postoji itko tko je i gori od njega, tada vjerojatno nije postigao prepoznavanje zla. Drugim riječima, zlo je skriveno u njegovu srcu i još uvijek mu se nije razotkrilo.

Tomu je tako zato što je vidjeti zlo moguće samo kad ima nešto dobro. Primjerice, nemoguće je detektirati ikakvu prljavštinu u kući po mraku. Ali kad upališ svjetlo, možeš vidjeti prljavštinu.

Isto tako, ako čovjek ne čini dobra djela, ne upušta se u Toru i molitvu želeći se približiti Stvoritelju, nema svjetlosti koja bi mu osvijetlila srce i omogućila da vidi zlo u svom srcu. Slijedi  da je razlog zašto još uvijek ne vidi da je u njegovom srcu više zla nego kod svih prijatelja je taj što mu treba više dobra. Iz tog razloga misli da je kreposniji od svojih prijatelja.

Stoga ispada da njegovo viđenje da su prijatelji gori od njega dolazi zbog nedostatka svjetlosti koja će za njega svijetliti kako bi vidio zlo u sebi. Dakle, cijela stvar zla koje je u čovjeku nije u pronalaženju zla, jer svatko ima to zlo, nazvano "voljom za primanjem radi primanja", a to je samoljublje. Umjesto toga, razlika je u potpunosti u otkrivanju zla. Drugim riječima, ne vidi svaka osoba niti osjeća da je ljubav prema sebi loša i štetna, budući da osoba ne vidi da će joj zadovoljavanje svoje volje za primanjem, zvano "ljubav prema sebi", naštetiti.

Ipak, kad počne obavljati sveto djelo na putu istine, što znači kada želi postići dvekut [prianjanje] sa Stvoriteljem, kada će svi njegovi postupci biti za Stvoritelja, time dobiva malo više svjetla koje svijetli za njega svaki put, a onda ljubav prema sebi počinje osjećati kao lošu stvar.

To je postupan proces. Svaki put kad pojedinac vidi da ga upravo to priječi da postigne dvekut sa Stvoriteljem, svaki put jasnije vidi kako mu je - volja za primanjem - stvarni neprijatelj, baš kao što je kralj Solomon zlu sklonost nazivao „neprijateljem“. " O tome je napisano: "Ako je vaš neprijatelj gladan, nahranite ga kruhom, jer ćete mu gomilati ugljen koji  gori."

Stoga vidimo da osoba uistinu treba osjećati da je gora od drugih jer je to doista istina. A trebali bismo razumjeti i ono što su naši mudraci rekli: "Brojačeva zavist uvećava mudrost." To je upravo unutar razuma. Ali iznad razuma, zasluga njegovog prijatelja nije dovoljno očita da bi se moglo reći da mu zavidi, pa bi ga to natjeralo da radi i bori se, jer ga prijatelj na to prisiljava kroz zavist.

Baal HaSulam je protumačio jefrazu rabija Yohanana, „Stvoritelj je vidio da pravednika ima malo. Ustao je i posadio ih u svaku generaciju ", kao što se kaže," Jer stupovi Zemlje su Gospodnji i On je na njih postavio svijet. " RASHI tumači: "Širite ih kroz sve generacije" kao osnovu, opskrbu i temelj postojanja svijeta (Yoma 78b). "Malo" znači da su sve manje rasli. Dakle, što je učinio? "Ustao je i posadio ih u svaku generaciju." Tako bi se njihovom sadnjom u svakoj generaciji množili.

Trebali bismo razumjeti kako bi se oni množili kad ih je zasadio u svaku generaciju. Trebali bismo shvatiti razliku između svih pravednika u jednoj generaciji i toga da ih se rasprši kroz sve generacije, kao što se razumije iz riječi RASHI-jeva komentara, da bi njihovim širenjem kroz generacije pravednici postali brojniji.

On, Baal HaSulam, je rekao , „Imajući pravednike u svakoj generaciji, bit će mjesta za ljude koji nemaju urođene osobine da postignu dvekut sa Stvoriteljem. Međutim, povezujući se s pravednicima koji će biti u svakoj generaciji, držeći se njih, učit će iz njihovih djela i moći će stjecati nove osobine kroz pravednike koji će biti u svakoj generaciji. Zbog toga je raspršio pravednike u svaku generaciju, tako da na taj način pravednici postanu brojniji. "

I kao što je rečeno, isto se može dobiti prianjanjem uz prijatelja - uz nove osobine kojima će biti osposobljeni za postizanje dvekuta sa Stvoriteljem. I sve se to može reći dok osoba vidi zasluge prijatelja. U to je vrijeme važno reći da bi trebao učiti iz njihovih djela. Ali kad vidi da je kvalificiraniji od njih, ništa ne može dobiti od prijatelja.

 Zbog toga su govorili da kad dođe zla sklonost i pokaže mu niskost prijatelja, trebao bi ići iznad razuma. Ali sigurno, bilo bi bolje i uspješnije kad bi u razumu vidio da su prijatelji na višem stupnju od njegova vlastitog. Uz to možemo razumjeti molitvu koju nam je napisao rabin Elimelech, "Neka naša srca vide vrline naših prijatelja, a ne njihove nedostatke."

Međutim, između pojedinca i Stvoritelja sasvim je druga stvar. Drugim riječima, bolje je iznad razuma. To znači da ako pojedinac na sebe uzme vjeru iznad razuma, njegovo je djelo u dobrom smjeru. To nije tako unutar razuma, iako čovjekov intelekt shvaća drugačije. Drugim riječima, svaka osoba zna i razumije da bi se, kad ne bi morao vjerovati, kada bi se Njegova Providnost otkrila cijelom svijetu, dakle, svim stvorenjima, cijeli svijet bi se sigurno uključio u Toru i mitzvot, i ne bi bilo mjesta za sekularne ljude, već bi svi bili pravednici.

Međutim, Njegova se Providnost ne otkriva nižima. Umjesto toga, moramo vjerovati. Ipak, vjera je teška stvar, jer nam je Stvoritelj dao razum tako da svaku stvar vidimo vlastitim očima. Sve što se tiče ljudskih odnosa mjerimo prema svojoj najboljoj prosudbi i nema ničega što će nam pomoći da išta razabramo osim našeg uma, kao što su naši mudraci rekli: "Sudac ima samo ono što njegove oči vide" (Baba Batra 131). Iz toga slijedi da sve svoje stvari vidimo u okviru razuma, a ne iznad razuma.

Iz tog razloga, kad osoba započne s radom za Stvoritelja i kad joj se kaže da mora  vjerovati iznad razuma, počinje razmišljati: „Ali vidim da nam je Stvoritelj dao razum kako bismo sve shvatili u skladu s intelektom, što znači na način na koji naš um shvaća. Dakle, kako mogu preuzeti na sebe nešto što je protivno mojem umu? " Tijelu je vrlo teško shvatiti da mu je u interesu raditi posao svetosti iznad razuma.

Iznad  razuma se odnosi i na um i na srce. Zbog toga ne može svaka osoba ući u djelo svetosti u formi davanja, što je rad iznad razuma. Stoga, kada pravednik podučava ostatak svijeta radu za  Stvoritelja, redoslijed je kao što je rekao Maimonides, da započinu u Lo Lishma  dok ne steknu znanje i  mnogo mudrosti, a zatim im se kaže da je suština rada u davanju, što se naziva, "rad za Stvoritelja".

Međutim, trebali bismo razumjeti zašto je bolje iznad razuma. Čini se da suprotno ima više smisla - kad bi služenje Stvoritelju bilo odjeveno unutar razuma, tada bi više ljudi  došlo i htjelo služiti Stvoritelju. Baal HaSulam je rekao  o tome da ne treba misliti da je to kada nam Stvoritelj daje svoj rad iznad razuma nizak stupanj. Umjesto toga, trebali bismo vjerovati da je to vrlo visok stupanj, jer samo tako osoba ima priliku raditi poradi davanja. Inače bi morao raditi da bi primio.

Stoga, iako bi Mu više ljudi služilo da je rad unutar razuma, oni nikada ne bi mogli postići dvekut sa Stvoriteljem, što je rad radi davanja. Stoga, iako bi došlo do povećanja količine, u smislu kvalitete bilo bi nemoguće za čovjeka da dobije užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati stvorenjima, u skladu sa Svojom željom - da čini dobro Svojim stvorenjima.

Dakle, da bi užitak i zadovoljstvo koje će stvorenja dobiti bilo besprijekorno, što znači da bi osoba izbjegla jesti kruh srama, stvorena je korekcija tzimtzum [ograničenje] - tako da gornje obilje neće svijetliti ako ne postoji  jednakost forme. Smatra se da bića primaju obilje u posudama davanja. A kada u bićima nema posuda davanja, moraju ostati u mraku, što se naziva „umrijet će bez mudrosti“.

Međutim, trebali bismo znati da i u Lo Lishmi postoji svjetlost Tore, za što su naši mudraci rekli: „Osoba se uvijek treba upuštati u Toru i mitzvotu  Lo Lishma, jer iz Lo Lishma dolazimo do Lishma, budući da svjetlost u njoj  ispravlja ”, tako da se mora doći do Lishma. Drugim riječima, trebalo bi  ići iznad razuma uma i srca.

Ali između čovjeka i njegovog prijatelja, ako  radi u ljubavi prema prijateljima unutar razuma, što znači, ako pokušava prijatelje vidjeti na višoj razini svetosti od sebe, to  je sigurno bolje. Drugim riječima, ako unutar razuma vidi da su prijatelji bliži dvekutu sa Stvoriteljem od njega, to je sigurno bolje nego da je morao vjerovati iznad razuma.

Stoga, u istini, vidi da je na višem stupnju od prijatelja. Unutar razuma prijatelje uvijek vidi kao niske. Međutim, iznad razuma vjeruje da bi trebao reći - jer je to mitzva [zapovijed / dobro djelo] - da treba vjerovati da nije onako kako on to vidi. Svakako, ako unutar razumu vidi da su prijatelji na stupnjevima svetosti, tim bolje.

Slično tome, možemo protumačiti i stih (Samuel, 16: 7), „Ali Gospodin reče Samuelu:‘ Ne gledaj na njegov izgled ni na visinu njegova rasta, jer sam ga odbacio; obzirom da nije onako kako čovjek vidi, jer čovjek gleda u oči, ali Gospodin gleda u srce. '"

Stoga vidimo da kada je Stvoritelj poslao Samuela da pomaže jednog od Jišajevih sinova, Samuel je po onome što je vidio svojim očima shvatio da je Eliav, sin Jišajev, sposoban biti izraelski kralj umjesto kralja Saula, ali Stvoritelj se nije složio s njegovom percepcijom. Na kraju su doveli Davida koji je pasao stoku, a David je bio crvenokos, sjajnih očiju i lijepog izgleda. “I reče Gospod:‘ Ustani, pomaži ga; jer ovo je on. '"

Čemu nas to uči? Dvije su stvari koje ovdje vidimo:

1) Iz perspektive Samuela, on vidi Eliavove vrline - prema njegovom mišljenju - kao podobne da bude kralj nad Izraelom. Ali Stvoritelj mu je rekao: "Ne, ne slijedi svoj razum", jer kada je riječ o Stvoritelju, razum je bezvrijedan. Budući da je Stvoritelj htio ustoličiti kralja, a to se naziva "između pojedinca i Stvoritelja", gdje nema mjesta razumu, "Jer Moje misli nisu vaše misli, niti Moji putevi vaši putevi." Dapače, što mu je Stvoritelj rekao? "Jer to nije onako kako čovjek vidi, jer čovjek gleda u oči, a Gospodin u srce."

Prema gore navedenom, možemo protumačiti da je "jer čovjek gleda u oči" dobro za vezu između osobe i njegovog prijatelja. U tom je slučaju dobro ako netko može ići razumno, tako da je to u skladu s onim što vidi.

To nije tako sa "Gospodin gleda u srce." Drugim riječima, kad se radi o Stvoriteljim stvarima, to je iznad razuma i ne smije se gledati vlastitim očima, već iznad razuma. Dakle, ovdje se moraju uočiti dvije spoznaje: 1) Između osobe i Stvoritelja, bolje je iznad razuma; 2) između čovjeka i njegova prijatelja,bolje je unutar razuma.

Zbog toga mu je Stvoritelj rekao: "Ne gledaj njegov izgled", jer je slijediti oči dobro između čovjeka i njegovog prijatelja. Ako u razumu možete vidjeti zasluge prijatelja, tim bolje. Ali ovdje nije tako, kad ga želim pomazati za kralja. Ova operacija pripada Meni. Ja ga želim za kralja. To se naziva "između osobe i Stvoritelja". Ovdje je pravilan rad iznad razuma, jer je upravo na taj način moguće postići primanje poradi davanja. U suprotnom, pasti će se u primanje poradi primanja, što uzrokuje odvajanje i udaljenost od Kedushe [svetosti].

Međutim, ovdje se postavlja pitanje što nakon što je netko odlučio ići iznad razuma i ne gledati sva pitanja koja tijelo počinje postavljati. Kad počne raditi na putu davanja i vjere iznad razuma i prevlada prepreke - pitanja koja mu tijelo donosi iz svijeta - i zatvori oči i ne želi gledati ništa što je u suprotnosti sa umom srca,  odlučio je ići samo iznad razuma; nakon ove odluke, ponekad, iznenada, dobije velike izlike s kojima se tijelo mora složiti.

Dakle, on vidi da je sada unutar razuma. Ali što može učiniti sada kad  kroz isprike koje je primio odozgo, vidi da sam sebi govori: „Što sada mogu učiniti kad nemam mjesta gdje bih mogao raditi iznad razuma? Sada vidim da je sve što činim poradi davanja onako kako treba biti. "

Stoga više nema pitanja o služenju Stvoritelju, koja ga tjeraju da radi iznad razuma. Ali budući da je rad prvenstveno iznad razuma, što  može učiniti kad je u takvom stanju?

Baal HaSulam je rekao da kada je osoba nagrađena nekim otkrivanjem odozgo i  osjeća da se isplati biti sluga Stvoriteljev, tada proizlazi da je dosada radio u formi iznad razuma: tijelo se nije slagalo s tim radom,  uvijek je morao prevladavati i trebao mu je Stvoritelj da mu da snage za iznad razuma. Ali sada više ne treba pomoć Stvoritelja, budući da  osjeća da ima osnovu na kojoj može graditi svoju strukturu. Drugim riječima, već ima podršku na koju se može osloniti.

Dakle, sada  kvari vjeru koju je koristio prije, jer sada već može reći: "Hvala Bogu, oslobodio sam se tereta vjere, koji mi je bio  teret." Ali sada već imam osnovu u razumu, jer sada sam primio neko buđenje odozgo, tako da se tijelo slaže da vrijedi pridržavati se Tore i mitzvot. Ispada da time kvari vjeru.

A Baal HaSulam je rekao da tada mora reći, „Sad vidim da je pravi put zapravo ići iznad razuma. A dokaz tome je činjenica da sam sada nagrađen nekom iluminacijom odozgo, samo zato što uzeo na sebe vjeru iznad razuma. Zbog toga me je Stvoritelj nagradio približavanjem Sebi i dao mi neko buđenje odozgo. "

Ta svjetlost koju je sada dobio daje mu odgovor na sva pitanja. Ispada da to svjedoči o iznad razuma. Dakle, što bi trebao učiniti sada da nastaviti raditi iznad razuma? Može osnažiti tu misao i početi tražiti načine da svoj rad odjene u iznad razuma.

Ispostavlja se da pojedinac time uopće nije oštetio svoju vjeru, jer je hodao u njoj prije nego što je bio nagrađen bilo kakvom svetlošću odozgo, jer ni sada ne prima svetlost kao temelj na kojem bi mogao graditi strukturu svog rada. Umjesto toga, on svjetlost uzima kao svjedočanstvo da je na dobrom putu, da je u vjeri iznad razuma. Samo u tom obliku rada Stvoritelj  približava osobu i daje joj prostor da Mu se približi, jer joj to približavanje neće dopustiti da padne u posude primanja, koje se nazivaju "unutar razuma", budući da  Stvoritelj vidi da osoba pokušava ići  iznad razuma.

Iz svega navedenog proizlazi da glede iznad razuma postoji razlika u odnosu između čovjeka i Stvoritelja te čovjeka i prijatelja. Između čovjeka i njegovog prijatelja, bolje je ako može vidjeti prijateljeve zasluge unutar razuma.  Ali ako unutar razuma vidi samo mane prijatelja, ne preostaje mu drugo nego ići iznad razuma i reći: „Ono što vidim, čujem i osjećam je sve pogrešno i neistinito. Nemoguće je da sam se prevario glede prijatelja s kojima sam se odlučio povezati, odnosno da sam pogriješio.

Odnosno, mislio sam da ću kroz njih postati duhovno bogatiji, budući da su posjedovali ono što ja nemam. Stoga, kad bih se povezao s njima, mogao bih se popeti na viši stupanj . Ali sada vidim da zapravo, razmišljam drugačije. Čuo sam da je Baal HaSulam rekao da jedina stvar koja čovjeku može pomoći da izađe iz ljubavi prema sebi i da bude nagrađena ljubavlju Stvoritelja jest ljubav prema prijateljima. Stoga mi ne preostaje ništa drugo nego da se povežem s tim prijateljima, iako bi po mom mišljenju bilo bolje da se držim podalje od njih i izbjegavam vezu s njima.

Međutim, nemam izbora i moram vjerovati iznad razuma, dakle, da su zaista svi prijatelji na visokom stupnju, iako ja svojim očima ne mogu vidjeti njihove vrline." Zbog toga mora vjerovati iznad razuma. No kad vidi zasluge prijatelja unutar razuma, od prijatelja sigurno može izvući velike koristi. No što da radi? Nema izbora.

Međutim,  drukčiji je poredak između osobe i Stvoritelja. Na mjestu gdje se može ići iznad razuma, to je bolje. Dakle, tamo gdje se može napredovati unutar razuma uz pomoć neke iluminacije odozgo, tako da čovjek kaže: "Sad vidim da se isplati biti sluga Stvoritelja, jer osjećam dobar ukus u radu.."

Iz toga slijedi da je taj osjećaj - da u radu nalazi smisao - uzeo kao osnovu i temelj na kojem će graditi svoju pripadnost judaizmu. I sada kada svojim razumom razumije da vrijedi održavati Toru i mitzvot, cijeli je njegov temelj izgrađen na tome. To znači da kad nađe smisao u radu, treba poslušati glas Stvoritelja. Dakle, ako u radu ne pronađe smisao, ne može izvršavati Stvoriteljeve zapovijedi.

Poznato je da se kraljevstvo nebesko mora preuzeti na se "svim srcem i svom dušom." Drugim riječima, čak i ako Stvoritelj oduzme nekome dušu, što znači da  nema sredstava za život, čak ni Nefesh,  osoba je i dalje predana tome da bude sluga Stvoritelja i ne postavlja Mu nikakve uvjete govoreći Mu, “ Ako činiš kako želim, u skladu s onim što ja misim da trebam - što znači da ja osjećam nedostatak u tome i ako udovoljiš mojim potrebama - obećavam da ću biti sluga Stvoritelja. Ali ako ne udovoljiš svim mojim željama - onima koje ja mislim da su mi potrebne - ne mogu preuzeti na sebe sve što mi zapovijedaš preko Mojsija."

Međutim, treba preuzeti teret kraljevstva nebeskog bez ikakvih uvjeta, što znači i iznad razuma. Štoviše, čovjek mora reći, "Potreba da radimo iznad razuma nije zato što nam Stvoritelj ne može dati razum." Umjesto toga, moramo vjerovati da je sve to za naše dobro. Ispostavlja se da se između čovjeka i Stvoritelja pokušavamo držati iznad razuma, a ako primimo neko razumijevanje, treba postupiti kako je gore spomenuto.