Dnevni red okupljanja - 2

Članak 17, 1986.

Naši mudraci u Masechet Berachot (32a) kažu: „Poučavao je rabi Shamlai: 'Čovjek uvijek prvo treba veličati Stvoritelja, a zatim se moliti.'” Od Mojsija učimo, jer je zapisano: „I preklinjao sam…” Baal HaSulam je protumačio da kad netko želi tražiti uslugu od nekog drugog, mora znati dvije stvari: a) ima li onaj od koga traži ono što traži? Jer ako nema, nema koristi tražiti. I b) ima li volje i srca dati? Jer može biti da ima ono što se traži, ali nema volje dati.

Zato treba najprije veličati Stvoritelja, tj. vjerovati da On ima sve što čovjek traži, i da je milostiv i ispunjava svakome njegove dobre želje.

Prema tome, kad se prijatelji okupe na jednom mjestu, jasno je da se okupljaju s nekim ciljem, jer ako netko odvaja dio svog vremena, koje bi inače koristio za svoje potrebe, i odriče se svojih poslova da bi sudjelovao u okupljanju - znači da želi nešto steći. Stoga je potrebno nastojati da svaki prijatelj, kad odlazi kući, vidi s čime je došao na sastanak i što sada nosi kući.

Ponekad, tijekom okupljanja prijatelja, svatko osjeti užitak i zadovoljstvo samim susretom. Tada mu ni ne pada na pamet pitati s čim sada odlazi kući., odnosno što je stekao na okupljanju prijatelja, a što nije imao prije nego što je došao. I onda otkrije da nema ništa.

To je poput onoga što piše (Ponovljeni zakon 23:25): „Kad uđeš u prijateljev vinograd, možeš jesti grožđa dok ti se duša ne zasiti, ali u svoje ih posude nećeš staviti.”
Protumačimo to: kad se prijatelji okupe – to je poput „ prijateljeva vinograda” –  zajedno sjede, jedu, piju i pričaju o svemu i svačemu, i tijelo u tom trenutku uživa („jesti grožđa dok se duša ne zasiti”).

Ali kad čovjek pođe kući i pogleda u svoje posude (kelim), da vidi ima li nešto čime će se hraniti poslije, vidi se da „u posude nećeš staviti” – nema ništa što će održati dušu nakon okupljanja.

Čovjek treba paziti da njegov trud ne bude uzaludan, kao što molimo u molitvi „Uva le-Cion” (Doći će Sionu): „Da ne radimo uzalud.” Umjesto toga, kad ide na sastanak, treba ponijeti odande „hranu” – nešto što može staviti u svoje posude i time se hraniti do sljedećeg susreta. Dotad ćemo imati ono što smo pripremili, odnosno, ono što smo stekli na okupljanju prijatelja.

Zato treba najprije veličati važnost okupljanja, a zatim vidjeti što se iz toga može steći – kao što su rekli mudraci: „Čovjek uvijek prvo treba veličati Stvoritelja, a zatim se moliti.” Drugim riječima, na početku okupljanja, u prvim riječima, treba govoriti samo o pohvali društva. Svatko treba nastojati reći nešto o veličini i važnosti društva. Ne trebaju govoriti ni o čemu drugome osim pohvale društva.

Hvalu trebaju izraziti svi članovi društva. Nakon toga trebaju reći: "Sad smo završili prvu fazu okupljanja prijatelja i počinje druga faza." Svatko iznosi svoje prijedloge kako da se stekne ljubav među prijateljima – konkretne radnje koje će pomoći svakome da u srcu zavoli svakog člana grupe.

Kad se to završi (prijedlozi za akcije u korist društva), prelazi se na treći dio: dogovor o tome kako će se prijedlozi provesti u djelo.

U svezi veličanja društva, u članku Matan Tora (Davanje Tore) piše da se kroz povezanost s prijateljima može doći do veličine Stvoritelja. Čitav je svijet uronjen u samoljublje, a tko ide putem davanja, ide protiv mišljenja svijeta, jer je to priroda s kojom smo rođeni zahvaljujući svrsi stvaranja, koja je, kao što je rečeno, "Njegova želja da čini dobro svojim stvorenjima".

Naša moć odupiranja prirodnom nagonu – to jest, da činimo suprotno, jer ne samo da ne želimo primati za vlastitu korist, nego želimo davati – što se naziva „da sva naša djela budu samo s namjerom da prouzroče zadovoljstvo Stvoritelju” – dolazi iz činjenice da u samoj prirodi davanja postoji to da kada se daje važnoj osobi, čovjek osjeća užitak u tome. Dakle, bez užitka čovjek ne može učiniti ništa, jer je to protiv njegove prirode.

No možemo zamijeniti izvor užitka: umjesto da primamo užitak iz čina primanja, želimo primati užitak iz čina davanja. Jer to se naziva „jednakost forme” – trebamo reći: kao što Stvoritelj ima užitak kad daje stvorenjima, tako i mi trebamo imati užitak kada dajemo Stvoritelju.

U suprotnom, tj., ako nema radosti i užitka u davanju Stvoritelju, kvarimo jednakosti forme. Kao što su rekli naši mudraci: „Nije bilo radosti pred Njim kao na dan kad su stvoreni nebo i zemlja.” Nije bilo radosti pred Stvoriteljem od dana kada je svijet stvoren, poput radosti kojom je predodređen radovati se s pravednicima u budućnosti (Zohar, I, 115).

Stoga, ako ne osjećamo radost dok izvršavamo zapovijedi Stvoritelja, ispada da, čak i ako je naša namjera davati, to se ipak ne naziva „jednakošću forme”. Jer čovjek može osjećati radost samo tamo gdje ima užitka.
Dakle, ako nema užitka i zadovoljstva od toga što daje Stvoritelju, to se još uvijek ne naziva „jednakost forme” koja bi mu omogućila da primi više obilje, jer mu i dalje nedostaje onaj užitak koji Stvoritelj ima kada daje stvorenjima.

Iz toga proizlazi da se cijela osnova po kojoj možemo dobiti užitak i zadovoljstvo – i to ne samo da nam je dopušteno uživati, nego smo čak i u velikoj obvezi - jest da uživamo u činu davanja. Prema tome, sav naš rad treba biti na jednoj točki - važnosti duhovnosti. To se izražava obraćanjem pažnje na pitanja: „Kome se obraćam?”, „S kim razgovaram?”, „Čije zapovijedi izvršavam?” i „Čiju Toru učim?” – drugim riječima, tražiti načine kako povećati važnost Onoga koji daje Toru.

Prije nego što čovjek postigne ikakvo prosvjetljenje odozgo, treba tražiti ljude koji razmišljaju poput njega i koji također nastoje povećati važnost bilo kakvog dodira sa Stvoriteljem – na bilo koji način – a kad to mišljenje podupiru mnogi, svatko može dobiti podršku prijatelja.

Treba znati da „dvoje čine najmanju množinu”. To znači da ako dva prijatelja sjednu zajedno i razmišljaju kako povećati važnost Stvoritelja, već imaju snagu primiti pojačanje u osjećaju Njegove veličine, kroz pobuđenje odozdo, na koje kasnije dolazi pobuđenje odozgo, pa počinju donekle osjećati veličinu Stvoritelja.

Prema onome što je napisano: „U mnoštvu je Kraljeva slava”, slijedi da što je zajednica veća, to je veća i njezina snaga, tj. stvara se snažnija atmosfera veličine i važnosti Stvoritelja. Tada svatko od članova osjeća u svom tijelu da su sva djela koja želi učiniti radi svetosti – to jest, da bi davao Stvoritelju – za njega golemo bogatstvo, jer mu je ukazana čast da bude među ljudima koji zaslužuju služiti Kralju. I tada je, pri svakom najmanjem djelu koje učini, ispunjen radošću i užitkom, jer sada ima priliku služiti Kralju.

U mjeri u kojoj zajednica svojim mislima tijekom sastanka razmišlja o veličini Stvoritelja, u toj mjeri svatko od njih u skladu sa svojim stupnjem osjeća važnost Njegove veličine i može provesti cijeli dan u svijetu radosti i veselja. Drugim riječima, uživa u svakoj maloj stvari koju može učiniti u vezi s radom za Stvoritelja. Čak i ako se samo nakratko prisjeti da treba misliti na duhovnost, odmah kaže: „Već sada zahvaljujem, blagoslivljam i slavim Stvoritelja”, jer vjeruje da ga je upravo sada Stvoritelj pozvao i želi s njim razgovarati.

Kad bi čovjek zamislio da ga Kralj poziva i kaže mu da se želi s njim zabaviti, kako bi radostan i raspoložen čovjek tada bio! U takvom uzvišenom stanju zasigurno ne bi mislio ni na što nevažno, već bi se možda pomalo posramio jer ne poznaje zakone i običaje Kralja, odnosno kako se treba ponašati kad Kralj razgovara s njim.

No ono što zna učiniti za Kralja smatra neprocjenjivim blagom, jer poznaje barem neka pravila pomoću kojih se može pridržavati Kraljevih zapovijedi, koje je učio još u školi kad je bio dijete. I sada, kad je već odrastao i želi služiti Kralju, zasigurno mu nedostaje znanja o Kraljevim zakonima.

Stoga je njegova briga usmjerena na to da ne zna što bi Kralju pružilo najveće zadovoljstvo – koja radnja ili namjera. Osim toga, živi u svijetu koji je sav dobar. Na okupljanju prijatelja društvo treba misliti o svemu tome, te govoriti o važnosti zajednice, kao što je rečeno: „Čovjek uvijek prvo treba veličati Stvoritelja, a zatim se moliti.”

Isto vrijedi i za društvo: kada želimo nešto tražiti od društva– što se naziva „moliti se” – moramo najprije hvaliti  društvo. „A zatim se moliti” znači tražiti od društva da nam da ono što od njega tražimo.

Dakle, najprije treba vidjeti što društvo ima, koje blago posjeduje koje mi možemo primiti od njega ako se povežemo s njim. Može se dogoditi da to blago koje društvo ima nama nije potrebno – naprotiv, možda ćemo pobjeći od njega što je dalje moguće.

Stoga uvijek trebamo paziti, kad dođemo na okupljanje prijatelja, imaju li prijatelji cilj kojem i mi težimo i ima li svatko od njih barem malo udjela u tom cilju. Ako čovjek  misli da će se povezivanjem svih u jedan cilj dogoditi da svatko dobije svoj dio, ali i dijelove svih drugih, tada će svaki pojedinac imati snagu kao cijelo društvo zajedno.

Iz toga proizlazi da svatko treba s ozbiljnošću gledati na cilj okupljanja: okupljanje mora dovesti do osjećaja da nakon njega svaki pojedinac ima nešto što može staviti u svoje posude, a ne da bude u stanju „a u svoje posude nećeš staviti”. I svatko treba uzeti u obzir da, ako ne sudjeluje na sastanku s posebnom pažnjom, ne samo da šteti sebi nego kvari i cijelu zajednicu.

To je slično onome što je navedeno u Midrašu (Vayikra Rabah 4): „Dvojica su bila u čamcu, i jedan od njih počne bušiti rupu ispod sebe. Prijatelj ga pita: ‘Zašto bušiš?’ On odgovori: ‘Što te se tiče, pa ispod sebe bušim, a ne ispod tebe.’ Na što mu ovaj reče: ‘Budalo, obojica ćemo se utopiti zajedno s čamcem!.’”

Nakon što se na sastanku govori o važnosti i nužnosti društva, na red dolazi korekcija - počinje se s dogovorima i prijedlozima kako ojačati društvo da bude jedno tijelo, poput onoga što piše: „I Izrael se utaborio ondje nasuprot brdu” (Izlazak 19), o čemu su rekli: „kao jedan čovjek s jednim srcem”. Redoslijed treba biti takav da svatko tko ima prijedlog kako ojačati ljubav među prijateljima to iznese, o tome se raspravi, ali odluku moraju prihvatiti svi prijatelji, kako ne bi bilo prisile.

Dosad smo govorili o vezi među ljudima, koja nas dovodi do veze između čovjeka i Stvoritelja, kao što je napisano u Matan Tora (Davanje Tore). Iz toga slijedi da, kao što govorimo o važnosti ljubavi među prijateljima i sva se ta važnost temelji na tome da nas to dovede do ljubavi prema Stvoritelju, tako trebamo također razmišljati da ljubav prema prijateljima mora dovesti do važnosti ljubavi prema Stvoritelju.