Koja je potreba posuđivati posude od Egipćana?

Članak br. 14, 1986.

Napisano je (Izlazak 11): „Reci sada u uši naroda da svaki čovjek posudi od svoga bližnjega i svaka žena od svoje bližnje posude srebra i posude zlata. I Gospod je dao da narod nađe milost u očima Egipćana.”

Naši mudraci su rekli (Berachot, 9b): „Učenici rabina Yanaija su rekli: ‘‘Reci’ znači molim. Stvoritelj je rekao Mojsiju: ‘Molim te, idi i reci im, Izraelu, da mole posuditi posude srebra i posude zlata od Egipćana, kako onaj pravednik ne bi rekao: ‘Ispunio je ‘I porobiše ih i mučiše ih’, a nije ispunio ‘I izaći će s velikim imetkom.’’”

To je zbunjujuće. Ako je Stvoritelj htio održati Svoje obećanje Abrahamu, kako je napisano: „I nakon toga izaći će s velikim imetkom”, zar nije mogao učiniti narod Izraela bogatim bez posuđivanja posuda od Egipćana? Izgleda kao prijevara, jer se čini da su na početku posudili prijevarom, to jest bez namjere da vrate.

Također trebamo razumjeti zašto je Stvoritelj rekao Mojsiju da moli Izrael da posudi posude od Egipćana, kao što je rečeno gore, da „Reci” znači molim (zahtjev). Također, što je to moljenje? Izgleda da to znači da je Stvoritelj znao da će se tome usprotiviti, pa je zamolio Mojsija da govori Izraelu. Stoga trebamo razumjeti razlog zašto se Izrael tome protivi.

Također trebamo razumjeti riječi: „I Gospod je dao da narod nađe milost u očima Egipćana.” Kako možemo razumjeti takvu stvar, koja je potpuno proturječna? Iako je iz perspektive Stvoritelja sve moguće, iz doslovne perspektive to je teško shvatiti, jer je napisano (Izlazak 1:12): „I što su ih više tlačili, to su se više množili i širili, i mrzili su sinove Izraela.” Naši mudraci su rekli: „To pokazuje da su im bili kao trnje u očima” (Sutah, 11).

Slijedi da su od trnja, to jest nemogućnosti da podnesu narod Izraela i da ih vide kao trnje, sada potpuno promijenili stav i Egipćani su zavoljeli narod Izraela.

U Stvoriteljevom obećanju Abrahamu: „I nakon toga izaći će s velikim imetkom”, trebamo razumjeti cijelu stvar koja je tamo iznesena (Postanak 15:6): „I reče mu: ‘Ja sam Gospod koji te izveo iz Ura Kaldejskog da ti dam ovu zemlju da je naslijediš.’ A on reče: ‘Gospodine Bože, po čemu ću znati da ću je naslijediti?’ I reče Abramu… ‘Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova, i porobit će ih i tlačiti četiristo godina… a nakon toga izaći će s velikim imetkom.’”

I ovdje trebamo razumjeti odgovor koji je Abraham primio na pitanje: „Po čemu ću znati da ću je naslijediti?”, budući da je odgovor Stvoritelja bio na to pitanje, kao što je napisano: „I reče Abramu: ‘Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova, gdje će biti porobljeni i tlačeni četiristo godina… a nakon toga izaći će s velikim imetkom.’” Dakle, pitanje je bilo o jamstvu nasljeđa, a odgovor na jamstvo bio je da će narod Izraela biti u progonstvu. No je li progonstvo jamstvo za nasljeđivanje zemlje?

Baal HaSulam je objasnio značenje ovog pitanja: poznato je da nema Svjetlosti bez kli. To jest, nemoguće je primiti ispunjenje ako nema nedostatka. Nedostatak se naziva kli, i kad je Abraham vidio što Stvoritelj želi dati njegovim sinovima, rekao je: „Ne vidim da će moji sinovi imati potrebu za tim duhovnim nasljeđem zemlje.” Rekao je: „Ako prime malo osvjetljenje, bit će zadovoljni, jer i najmanji stupanj u duhovnosti donosi više užitka nego sva tjelesna zadovoljstva na svijetu. Prema tome, kad prime neko malo osvjetljenje, mogli bi pomisliti da nema većih stupnjeva od onoga što su postigli, i stoga neće imati potrebu tražiti išta više.”

Zbog toga je Abrahamovo pitanje Stvoritelju bilo: „Po čemu ću znati da će imati potrebu naslijediti duhovnu zemlju?” Dakle, tražio je od Stvoritelja da mu kaže kako je moguće da će imati Svjetlost bez kli. Abram je razumio da Stvoritelj daje Svjetlost, ali kelim, to jest želju za većim Svjetlostima od onih koje su već primili – tko će ih navesti da vide da trebaju postići veće uzdizanje od onoga koje sada osjećaju?

Postoji pravilo u duhovnosti da svaka duhovna stvar koja dolazi čovjeku daje osjećaj nenadmašne cjelovitosti, jer svaka duhovna stvar jest potpuni osjećaj, bez ikakvog nedostatka. Inače se ne smatra „duhovnim”, jer samo u tjelesnoj stvari može postojati užitak, a ipak osjećamo da postoji veći užitak. U duhovnosti to nije tako.

Stoga se Abraham pitao kako i putem čega će imati potrebu tražiti od Stvoritelja da im da veće stupnjeve, koji se nazivaju „nasljeđe zemlje”. Rekao je da odgovor Stvoritelja: „Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova” znači da će odatle, to jest iz progonstva u Egiptu, imati potrebu tražiti od Stvoritelja da im svaki put daje veću snagu.

Razlog je taj što kad čovjek počne napredovati u radu Stvoritelja i želi da sve njegove radnje budu radi davanja, vidi da ne može nadvladati. Tada traži od Stvoritelja da mu pomogne, kao što su naši mudraci rekli: „Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se”, a sveti Zohar pita: „Kako mu se pomaže? Svetom dušom.”

Doista, sve što su nadvladali u radu potonulo je u zemlju, kao što se kaže o njihovoj gradnji gradova Pitom i Ramzes. To jest, svaki dan su morali iznova započeti svoj rad jer je sve što su izgradili odlazilo u ponor i uvijek su sebe vidjeli kao da nikada nisu ni počeli raditi, jer se nisu sjećali nijedne riječi Tore koja se odnosi na rad i uvijek su razmišljali o sebi: „Gdje je naš rad, trud koji smo uložili u rad? Gdje je nestao?”

Još je teže razumjeti kako je klipa faraona mogla progutati sav njihov rad do te mjere da nisu osjećali da su ikada bili uključeni u služenje Stvoritelju, da je njihov cilj bio postići cjelovitost i da su znali što žele. Odjednom su došli u stanje u kojem su sve zaboravili i nisu u njima ostali nikakvi Reshimot (zapisi/sjećanja) iz njihova rada.

Sve je to bilo namjerno. Stvoritelj je pripremio klipa za tu svrhu kako bi ih stalno držao u stanju početka. Poznato je da su svi počeci teški, pa će biti prisiljeni tražiti od Stvoritelja da im pomogne, kao što je rečeno, da „Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se”, i kao što sveti Zohar kaže da svaki put primaju „svetu dušu”, što je sila odozgo, to jest da svaki put primaju dodatke duši. To se nakuplja u veliku količinu, kao što je poznato da „ono što se daje s Neba ne oduzima se” (Hulin 60).

Međutim, iako svako osvjetljenje primljeno odozgo za sada odlazi, na kraju, kad dovrši mjeru rada koju čovjek mora učiniti, kao što je rečeno: „Sve što je u moći tvoje ruke da učiniš, učini”, on odjednom prima sve ono što je (dotad) primao jedno po jedno. Mislio je da je sve otišlo u klipot, ali tada prima sve natrag.

Prema gore navedenom, slijedi da je cijela stvar progonstva u Egiptu bila kako bi se primili kelim i potreba za velikim Svjetlostima, što se naziva „nasljeđe zemlje”. To je ono što je zbunjivalo Abrahama, koji je rekao da ne vidi da će njegovi sinovi imati potrebu za tim velikim Svjetlostima. A budući da nema Svjetlosti bez kli, ispada da čak i ako postoji želja da im se daje, oni nemaju kelim u koje bi primili.

Zbog toga im je dano progonstvo u Egiptu, gdje će kroz pitanja i prigovore Egipćana stalno biti ispražnjeni od one male Kedusha (svetost) koju su stekli, jer su oni sisali od njih. Zbog toga će uvijek morati tražiti od Stvoritelja da im osvijetli put kako bi mogli ići naprijed. No oni kažu da su stalno išli unatrag, zbog čega je ARI napisao da su u vrijeme izlaska iz Egipta sinovi Izraela bili na četrdeset i devet vrata nečistoće, sve dok im se nije otkrio Kralj nad kraljevima i izbavio ih.

To se čini proturječnim razumu, jer je poznato da su Mojsije i Aaron došli u Egipat i govorili sinovima Izraela da ih Stvoritelj želi izvesti iz Egipta. Izveli su sva znamenja u Egiptu i vidjeli su deset pošasti koje su Egipćani pretrpjeli, i to je trebalo približiti Izrael Kedusha, a ne suprotno – da su stalno padali u dublja vrata Tuma’a (nečistoća), do te mjere da su, kad je došlo vrijeme izlaska iz Egipta, to jest kad su trebali imati najbolju pripremu za primanje Svjetlosti izbavljenja, vidimo da su, kad su primili Svjetlost izbavljenja, bili na četrdeset i devet vrata Tuma’a. Je li to moguće?

Kako je Baal HaSulam objasnio, progonstvo u Egiptu bilo je kako bi se dobili kelim Egipćana. No to je bilo samo posuđivanje, a kasnije ih treba vratiti. On je protumačio da je ova stvar, kad je Stvoritelj rekao Abrahamu: „Tvoje potomstvo bit će stranci u zemlji koja nije njihova”, bila jamstvo nasljeđa. To znači da će imati potrebu primiti obilje od Stvoritelja, budući da se izlazak iz ropstva Egipćana može ostvariti samo uz pomoć svete duše. Tada će svaki put trebati pomoć Stvoritelja, i iz toga će imati potrebu privlačiti više stupnjeve.

Sada ćemo objasniti značenje progonstva u Egiptu i posuđivanja kelim od Egipćana. Vidimo da kad su Mojsije i Aaron došli sinovima Izraela, kao što je napisano (Izlazak 4:29): „I Mojsije i Aaron odoše i okupiše sve starješine sinova Izraela, i Aaron reče sve riječi koje je Stvoritelj rekao Mojsiju i učini znamenja pred očima naroda, i narod povjerova i ču.”

Iz ovoga vidimo da su čim su Mojsije i Aaron došli sinovima Izraela, oni prihvatili sve riječi koje je Stvoritelj rekao Mojsiju s vjerom iznad razuma. I sve što su ih Egipćani pokušavali uvjeriti svim pitanjima i sumnjama u vjeru Izraela nije im uopće bilo važno, jer su išli iznad razuma. Zbog toga činjenica da su cijelo vrijeme bili u progonstvu sada nije mogla na njih nimalo utjecati.

To jest, kad su Mojsije i Aaron došli sinovima Izraela sa željom Stvoritelja da ih izvede iz progonstva, odmah su preuzeli na sebe da ubuduće ne slušaju prigovore Egipćana, koji su dolazili u ime faraona, kralja Egipta – da je za njih bolje ostati pod njihovom vlašću, i koji su ih pokušavali uvjeriti da je put Egipćana ispravan i da ne trebaju slušati ono što im govore Mojsije i Aaron. „Vidimo da vi vičete: ‘Hajdemo i prinesimo žrtvu našem Bogu.’ To vas je navelo da pomislite kako trebate napustiti Egipat i slijediti njih. A mi razumijemo da želite slušati sve što vam govore zatvorenih očiju. Je li to moguće, dok mi govorimo potpuno razumno? Nemate nam što odgovoriti, a ipak ustrajete da ste spremni ići do kraja prema riječima Mojsija i Aarona.”

Iz ovoga vidimo da su, nakon što su Mojsije i Aaron došli s porukom izbavljenja – da sada izlaze iz ropstva, jer nisu mogli izvršavati sveti rad – bili sretni zbog te poruke i nisu trebali nikakva pretjerivanja u okusima Tore i mitzvot. Naprotiv, bili su sretni upravo s tim, to jest s time da mogu jednostavno izvršavati u praksi. To im je davalo potpuno zadovoljstvo i uživali su u izvršavanju volje svoga Gospodara, kao što je napisano: „Zato viču: ‘Hajdemo i prinesimo žrtvu našem Bogu’” (Izlazak 5:8).

Slijedi da sada, kad izlaze iz progonstva u Egiptu s kelim koji ne trebaju ništa, već kao što je napisano: „I narod povjerova i ču”, oni nemaju potrebu naslijediti zemlju koju je Stvoritelj obećao Abrahamu, kao što je napisano: „Znaj sigurno… i nakon toga izaći će s velikim imetkom”, što znači da je progonstvo bilo jamstvo da će imati potrebu primiti užitak i zadovoljstvo, što je nasljeđe zemlje koje je Stvoritelj želio dati svojim potomcima, ali oni još nisu imali kelim za to i bili su zadovoljni s malo.

Zato je rečeno: „I Gospod reče Mojsiju: ‘Reci sada u uši naroda da svaki čovjek posudi od svoga bližnjega i svaka žena od svoje bližnje posude srebra i posude zlata.’” Prema tumačenju Baal HaSulama, trebamo reći da to znači da će uzeti posude srebra i posude zlata koje imaju Egipćani, to jest uzeti njihove želje i čežnje, odnosno sve sumnje koje su imali u vezi puta naroda Izraela.

Egipćani su uvijek zahtijevali da sve što činite mora biti s razumom i shvaćanjem, i da je vaše bavljenje nadvladavanjem kako biste izašli iz samoljublja i činili sve radi davanja pogrešan put, jer je Stvoritelj dobar i čini dobro. Kad je stvorio svijet, sigurno je to učinio kako bi koristio svojim stvorenjima, to jest da mi, stvorenja, uživamo u užitku i zadovoljstvu. No vi napuštate ispravan put i preuzimate put koji je potpuno suprotan svrsi stvaranja. Govorite nam da je to pravi put, da vam ništa ne treba za samoljublje, već da sve činite radi davanja zadovoljstva Stvoritelju.

No kad god bi narod Izraela slušao kako Egipćani kleveću put davanja, bježali bi od njih, to jest bježali su od tih misli kad su dolazile zbuniti misli sinova Izraela i usaditi njihove poglede u srca sinova Izraela.

Zbog toga je Stvoritelj znao da oni neće htjeti slušati egipatska pitanja i sumnje „tko” i „što”, ali nisu imali kelim u koje bi smjestili veliki imetak, jer nema Svjetlosti bez kli. To jest, čovjeku se ne može dati ništa za što nema želju. Stoga, kad bi On pitao sinove Izraela: „Što želite da vam dam?”, oni bi rekli: „Ne želimo ništa od Tebe. Naprotiv, naša jedina težnja je davati Tebi, a ne da Ti daješ nama.” Dakle, kako mogu primiti užitak i zadovoljstvo, nazvano „veliki imetak”, što znači da im On želi dati Nefesh, Ruach, Neshama, Haya, Yechida? Oni za to nemaju potrebu!

Zato je Stvoritelj htio da uzmu kelim Egipćana, to jest njihova pitanja i sumnje, i sve njihove želje, koje su kelim Egipćana. No oni zapravo nisu trebali uzeti te kelim, već ih samo posuditi. To jest, uzeli bi kelim Egipćana samo kako bi imali potrebu ispuniti te nedostatke, ali ne i da stvarno zadrže te kelim, jer kelim, to jest te misli i želje, ne pripadaju narodu Izraela. To je samo privremena posudba, kako bi ih kasnije vratili.

To jest, kasnije, kada prime ispunjenje koje pripada tim pitanjima, upravo će kroz njih biti moguće dati im ispunjenje. To je slično primanju Svjetlosti koja pripada njihovim kelim, koji se nazivaju „posude primanja radi primanja”. Međutim, oni odmah odbacuju te kelim i koriste Svjetlosti koje pripadaju tim kelim, ali sve primaju radi davanja zadovoljstva Stvoritelju.

To je slično onome što je Baal HaSulam tumačio u vezi s Hamanom i Mordechaijem. Rekao je da vidimo da kad je Ahasver želio uzvisiti Mordechaija, kao što je napisano (Estera 6:3): „I kralj reče: ‘Kakva je čast i veličina učinjena Mordechaiju za ovo?’… i kralj mu reče: ‘Što učiniti čovjeku kojega kralj želi počastiti?’… Haman reče kralju… neka donesu kraljevsku odjeću.”

Prema tome, pitao je: „Kako je moguće takvo što? Ako kralj želi počastiti Mordechaija, zašto pita Hamana: ‘Što učiniti čovjeku kojega kralj želi počastiti?’” On odgovara da to upućuje na red davanja obilja nižima. Stvoritelj zasigurno želi dati čast i veličinu pravedniku, a to je Mordechai, pravednik. No kad bi pitao pravednika: „Što želiš da ti dam?”, pravednik bi rekao da ne želi ništa primiti. Naprotiv, sve što želi jest davati Kralju.

Zato je morao pitati Hamana u njemu, koji razumije da je dobro primati, i tada je rekao: „I učini tako Mordechaiju Židovu”, što znači da će primiti čast i veličinu, ali ne u kelim Hamana, koji se nazivaju „primanje radi primanja”, već u primanju radi davanja.

Slično tome trebamo objasniti i posuđivanje kelim od Egipćana, kada je Stvoritelj rekao Mojsiju da zamoli Izrael da posudi kelim od Egipćana. Pitali smo: „Zašto je Stvoritelj morao tražiti od Izraela takvu stvar? Zašto narod Izraela ne bi htio posuditi te kelim?” Odgovor je da kad su Mojsije i Aaron došli kao poslanici Stvoritelja da izvedu narod Izraela iz progonstva, napisano je: „I narod povjerova i ču”, to jest s vjerom iznad razuma. Nisu trebali ništa niti su imali želju za visokim stupnjevima. Bili su zadovoljni time da mogu izvršavati Toru i mitzvot bez ikakvih smetnji od Egipćana.

To je slično onome što smo rekli iznad, da kad bi kralj pitao Mordechaija, pravednika: „Koju čast i veličinu želiš da ti dam?”, on bi odgovorio da ne želi ništa primiti od kralja, već naprotiv, želi davati kralju. Zato je kralj pitao Hamana što učiniti s čovjekom kojega kralj želi počastiti. Haman je znao što tražiti. Rekao je: „Neka donesu kraljevsku odjeću koju je kralj nosio, i konja na kojem je kralj jahao, i na čiju je glavu stavljena kraljevska kruna.” Zato je kralju bio potreban Hamanov kli, to jest ono što Haman razumije da treba primiti od kralja.

Zbog toga je morao zamoliti Mojsija da zamoli Izrael za uslugu – da posude kelim Egipćana, to jest privremeno, kako bi imali želju i čežnju ispuniti sve nedostatke koje su Egipćani zahtijevali da se ispune. Morao ih je zamoliti jer bi se narod Izraela zadovoljio onim što ima i uvijek bi bježao od njihovih misli i želja, ali sada im je rečeno da slušaju pitanja i sumnje Egipćana.

A budući da je obećao Abrahamu da će nakon toga izaći s velikim imetkom, trebao je da uzmu kelim Egipćana samo kao posudbu, a zatim ih vrate. To jest, oni nemaju ništa s tom posudbom, i ono što su uzeli bilo je samo privremeno, kako bi mogli primiti Svjetlosti, nazvane „nasljeđe zemlje”, koje je Stvoritelj obećao Abrahamu.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o tome kako se stvar preokrenula iz jedne krajnosti u drugu, budući da je napisano: „i mrzili su sinove Izraela”, što znači da su im bili kao trnje, a zatim: „I Gospod je dao da narod nađe milost u očima Egipćana.” To što su htjeli slušati njihova pitanja dalo je „milost”, jer su mislili da idu njihovim putem. „I Gospod je dao da narod nađe milost” time što im je rekao da posude kelim od njih, jer je to bilo ono što su Egipćani željeli.