Mir u svijetu

Promišljanja i propitivanja glede stvari koje uzrokuju odsutstvo mira, prijedloga svjetskih reformatora i njihova održivost u stvarnosti, proučavanje “dobra” koje se temelji na “milosti i istini, pravdi i miru”, kako se podrazumijeva u Knjizi Psalama.

„Milost i istina se sastaše, pravda i mir poljubiše. Istina će nicat' iz zemlje, a pravda s nebesa ogledat. Gospod će dati dobro, a zemlja naša urod." (Psalam 85) 

Ne vrednujemo nešto po tome kako nam se čini u danom trenutku, već prema krajnjem ishodu 

Sve u stvarnosti, bilo dobro ili loše, pa čak i ono najštetnije ima pravo postojati i ne smije biti izbrisano s lica zemlje. Mi smijemo samo nešto popraviti i preoblikovati, jer bilo kakvo promatranje djela stvaranja dovoljno je da nas pouči o veličini i sasvršenstvu njegova Stvoritelja i Upravitelja. Stoga, moramo biti veoma oprezni kad pronalazimo manu bilo kojem dijelu stvaranja, govoreći da je suvišan i nepotreban, jer bi to bilo klevetanje njegova Stvoritelja.

Svima je poznato da Stvoritelj nije dovršio Stvaranje. U svakom kutku stvarnosti, kako u pojedinostima tako i u cjelini, možemo vidjeti kako se sve razvija poštujući zakon postupnog razvoja iz nepostojanja prema dovršetku rasta. Iz tog razloga, kada voće ima gorak ukus u početku svog rasta, ne smatra se da ono ne valja, već svi znamo da to voće još nije dozrelo.

Tako je sa svakim elementom u stvarnosti: kad nam se neki element čini loš i štetan, to je znak kako se nalazi u prijelaznoj fazi svog razvoja. Dakle, nije mudro proglasiti nešto manjkavim.

Slabost "reformatora svijeta"

Ovo je ključ za razumijevanje slabosti reformatora svijeta u svim generacijama. Oni čovjeka  smatraju strojem koji ne radi kako treba i kojeg treba popraviti, što znači kako treba odstraniti pokvarene dijelove i zamijeniti ih dobrima.

To je sklonost svih reformatora svijeta - iskorijeniti sve loše i štetno u ljudskim bićima… i da im se Stvoritelj nije suprotstavio, oni bi u potpunosti očistili čovjeka ostavljajući samo što je dobro i korisno.

Ali budući da Stvoritelj pažljivo prati sve elemente u Svojem stvaranju i ne dopušta ikome uništiti nijednu stvar u Njegovoj domeni, već dopušta samo preobrazbu u korisno i dobro, svi gorespomenuti reformatori nestat će s lica zemlje, dok će stremeljenje ka zlu ostati. Oni žive i dalje brojeći stupnjeve koje trebaju proći dok ne dozriju.

Tada će se loše osobine pretvoriti u dobre i korisne, kako je to Stvoritelj i zamislio, poput voćke koja visi na grani  i broji dane i mjesece koje treba provesti čekajući kako bi dovršila svoje dozrijevanje, kada će se u njezin sladak okus svatko moći uvjeriti.

Nagrađen - ubrzat ću, nenagrađen - u svoje vrijeme

Moramo znati da gorespomenuti zakon razvoja, koji se odnosi na čitavu stvarnost, jamči kako će se sve zlo okrenuti na dobro i korisno koristeći silu koja predstavlja vladavinu neba bez traženja dozvole od ljudi koji nastanjuju zemlju. Ipak, Stvoritelj je dao znanje i nadzor u ruke čovjeka i dozvolio mu da preuzme gorespomenuti zakon u svoje ruke te mu pružio mogućnost da ubrza proces razvoja kako želi, potpuno slobodno i izvan granica vremena.

Ispada kako djeluju dvije vlasti koje pokreću gorespomenute načine razvoja: jedna je vlast Neba koja će zasigurno preokrenuti sve štetno i zlo u dobro i korisno, ali kroz dulje vrijeme, na svoj način, koprcajući se kroz dugo vremensko razdoblje. Uz nju tu je i vlast zemlje. Kada je „predmet razvoja“ živo biće, ono prolazi kroz zastrašujuće mučenje kad se nalazi pod „pritiskom razvoja“, pritiskom koji nemilosrdno urezuje svoj način.

„Vlast zemlje“ je, na sreću, sačinjena od ljudi koji su uzeli gorenavedeni zakon razvoja pod svoju kontrolu tako da sebe mogu osloboditi okova vremena i time uvelike ubrzati vrijeme ispravljanja  i dozrijevanja,  što je i kraj njegovog razvoja.

Tako su i naši mudri govorili (Sanhedrin 98) o potpunom iskupljenju i potpunom ispravljanju Izraela, pa su pojasnili izreku „Ja, Gospod, ubrzat ću to u svoje vrijeme“ (Izaija 60:22): Nagrađen - Ja ću to ubrzati, nenagrađen - u svoje vrijeme.

Dakle, ako je Izrael nagrađen i uzme zakon razvoja kroz koji moraju proći njegove loše osobine kako bi bile preokrenute u dobre, stavit će taj razvoj pod svoju kontrolu. Drugim riječima, stavit će svoj um i srce u funkciju ispravljanja svih loših osobina koje su u njima i sam će ih preokrenuti u dobre osobine. Tada vrijedi „Ja ću to ubrzati“, što znači kako će biti u potpunosti oslobođeni okova vremena. Od sada pa nadalje taj razvoj ovisi o njihovoj volji, što znači samo o veličini djela i svjesnoj namjeri. Time skraćuju vrijeme do kraja razvoja. 

Ali ako nisu nagrađeni kontrolom  razvoja svojih loših osobina, nego su to prepustili Nebeskoj vlasti, isto će tako na kraju zasigurno steći svoje iskupljenje i konačno ispravljanje. Tomu je tako jer je vladavina Neba nepogrešiva i djeluje po zakonu postupnog razvoja, stupanj po stupanj, sve dok se sve zlo i štetno ne okrene u dobro i korisno poput voća na grani. Kraj je zajamčen, ali u svoje vrijeme, što znači da ovisi i potpuno je vezan vremenom.

Prema zakonu postupnog razvoja osoba mora proći mnoge stupnjeve koji znaju biti teški, spori i protezati se kroz dugo vremensko razdoblje prije nego što stigne do kraja. Budući da su objekti o kojima govorimo osjetilna živa bića koja evoluiraju, oni isto tako moraju proći veliku patnju i mučenje u tim stadijima razvoja s obzirom da je sila koja postoji u tim fazama s ciljem da podigne čovjeka s nižeg stupnja na onaj viši ništa doli gurajuća sila boli i muka koje su se nakupile na nižem stupnju te ih više ne možemo podnijeti. Zbog toga moramo napustiti taj stupanj i uzdići se na viši stupanj. Kako naši mudri rekoše: “Stvoritelj im postavi kralja čije su osude oštre poput Hamanovih te se Izrael pokaja i On ih ispravi.“

Dakle, kraj za Izrael zasigurno će doći prema gore navedenom zakonu postupnog razvoja, koji zovemo „u svoje vrijeme“, što znači da je okovan lancima vremena. Kraj koji je zajamčen Izraelu ako uzme razvoj svojih osobina u svoje ruke i naziva se  „Ja ću to ubrzati“, što znači kako je potpuno neovisan o vremenu.

Dobro i loše procjenjujemo po djelima pojedinca prema društvu

Prije negoli proučimo ispravljanje zla u ljudskoj vrsti, trebamo najprije odrediti vrijednosti tih apstraktnih pojmova, dobro i loše. Kad kažemo za djelo ili osobinu da je dobra ili loša, trebamo razjasniti za koga je to djelo ili osobina dobra ili loša.

Da bismo to razumjeli, trebamo temeljito upoznati odnos vrijednosti pojedinca spram vrijednosti društva, između pojedinca i društva u kojem pojedinac živi i koje ga hrani, kako tjelesno, tako i duhovno.

Stvarnost nas uči da pojedinac ne može živjeti u izolaciji, bez dovoljnog broja ljudi oko njega koji će ga služiti i pomoći mu u zadovoljavanju njegovih potreba. Dakle, pojedinac je rođen da vodi društveni život. Svaki je pojedinac u društvu poput kotača koji je povezan s nekoliko drugih kotača u stroju. Taj kotač sam po sebi nema slobodu kretanja, nego nastavlja kretanje ostalih kotača u nekom smjeru kako bi stroju omogućio obaviti svoju funkciju.

Ako postoji neki kvar u kotaču, težinu kvara ne procjenjujemo prema samom kotaču, nego prema njegovom mjestu i ulozi u cijelom stroju.

U našem bi slučaju korist svake pojedine osobe unutar zajednice bila mjerena ne prema osobnoj koristi, nego prema njezinom služenju zajednici. I obrnuto, vidjet ćemo zlo svake osobe samo prema šteti koju čini zajednici, a nikako prema vrijednosti same osobe.

Ove su stvari kristalno jasne sa strane istine u njima kao i sa strane dobra u njima. Tomu je tako jer u zajednici nalazimo samo ono što postoji u pojedincu i korist zajednice je korist svakog pojedinca: tko našteti cjelini, naštetio je sebi, a tko koristi cjelini, na korist je i sebi, budući da su pojedinci dijelovi cjeline, a cjelina nije ništa vrednija od vrijednosti zbroja pojedinaca.

Nalazimo kako su zajednica i pojedinac jedno te isto. Također, pojedinac nije oštećen služeći zajednici, budući da je sloboda zajednice i sloboda pojedinca jedno te isto. Pa kako dijele dobro, tako dijele i slobodu. Dakle, dobre i loše osobine te dobra i loša djela mjerimo samo prema njihovoj dobrobiti za zajednicu.

Naravno, gore navedeno vrijedi samo ako svi pojedinci u potpunosti obavljaju svoju ulogu u zajednici i ne primaju više no što zaslužuju, niti uzimaju iz prijateljevog udjela. Ali ako dio zajednice to ne poštuje, neće naštetiti samo zajednici, nego će i sami biti oštećeni.

Ne bismo trebali dalje raspravljati o nečemu što je opće poznato, a prethodno spomenuto samo pokazuje prepreku, mjesto u nama koje traži ispravljanje i kada to ispravimo, svaki će pojedinac razumjeti da su njegova osobna korist i korist zajednice jedno te isto. U tome će i svijet doći do svojeg ispravljanja.

Četiri svojstva - milost, istina, pravda i mir u pojedincu i zajednici

Kad  dobro naučimo poželjno svojstvo kao što je dobrota, trebali bismo proučiti stvari i sredstva koja su nam na raspolaganju kako bismo brže došli do te radosti i sreće.

Četiri svojstva su nam na raspolaganju za tu namjenu: milost, istina, pravda i mir. Ta su svojstva koristili svi svjetski reformatori do sada. Bilo bi točnije reći kako je ljudski razvoj pomoću tih svojstava bio upravljan s Neba, postupno dovodeći ljudsku vrstu do današnjeg stanja.

Već sam pisao kako bi bilo bolje za nas da uzmemo zakon razvoja u svoje ruke i pod svoju kontrolu, jer ćemo se tada riješiti svih muka koje razvoj kroz povijest sprema za nas od ovog dana nadalje. Dakle, trebali bismo promisliti i proučiti ta četiri svojstva kako bismo u potpunosti razumjeli kroz što smo sve dosada prošli i pomoću njih shvatiti kakvu korist iz njih možemo izvući u budućnosti.

Praktične poteškoće u određivanju istine

Kad govorimo o dobrim svojstvima u teoriji, zasigurno ne postoji bolje svojstvo od istine. Tomu je tako zato što sva dobrota koju smo do sada definirali u odnosu između pojedinca i zajednice nastaje kad pojedinac daje zajednici i igra u njoj svoju ulogu te uzima za sebe koliko je pravedno i pošteno. Sve je to istina, ali mana je u tome što zajednica nimalo ne prihvaća tu osobinu. Dakle, praktična poteškoća istine dokazuje samu sobe: ovdje postoji neka mana zbog koje je ona neprihvatljiva zajednici. Trebamo ispitati u čemu je ta mana.

Kad pobliže proučite gorespomenutu istinu sa strane njezine izvedivosti u praksi,  neizbježno ćete doći do zaključka kako je to nešto mutno i komplicirano te ljudima nerazumljivo, jer istina od nas traži izjednačavanje svih pojedinaca u zajednici kako bi svi primili svoj dio u skladu sa svojim trudom, ni više ni manje. To je nesumnjivo jedina prava postavka u koju se ne može sumnjati, budući da svatko tko želi uživati u plodovima rada svog prijatelja čini to protiv gore navedenih razloga i jasne istine.

Ali kako mislimo razjasniti istinu na način koji je prihvatljiv za zajednicu? Naprimjer, ako procjenjujemo nešto prema vidljivom radu, tj. prema broju sati, i prisilimo svakog pojedinca da radi jednak broj sati, nimalo nećemo otkriti svojstvo istine. Štoviše, u tome i jest očita laž i to iz dva razloga: prvi je s fizičke strane a drugi s mentalne strane radnika.

To je tako jer u prirodi snaga za rad nije podjednako raspoređena među ljudima. Osoba se u jednom satu rada u zajednici može, zbog svoje slabosti, raditi više od svog prijatelja koji radi dva i više sati.

Tu je i psihološka strana također, jer se onaj koji je jako lijen po prirodi iscrpi u jednom satu više nego njegov prijatelj u dva sata ili više. A s gledišta očite istine, ne bismo smjeli prisiliti jedan dio društva da zbog ispunjavanja životnih potreba radi više od drugog dijela društva. Činjenica je da prirodno jaki i snalažljivi pojedinci imaju koristi od tuđeg rada te ih nemilosrdno iskorištavaju pomoću svojstva istine iz razloga što oni rade jako malo u usporedbi sa slabima i lijenima u društvu.

Ako k tome uzmemo u obzir prirodni zakon „slijediti većinu“, takva nam je istina, koja uzima broj sati rada kao osnovu, potpuno neprihvatljiva, budući da slabi i lijeni uvijek čine veliku većinu u društvu i oni neće dopustiti da snalažljivi i jaki iskorištavaju njihovu snagu i rad. Dakle, vidite kako je gore spomenuta osnova gdje pojedinac radi na osnovi očite istine, a s njime i većina u društvu, potpuno neprihvatljiva, budući da se ni na koji način ne može ispitati ni ocijeniti.

Dakle, vidimo kako svojstvo istine nema praktične sposobnosti organizirati put pojedinca i put zajednice na potpuno zadovoljavajući način. Također je potpuno nedostatna za organiziranje života na završetku korekcije svijeta.

Nadalje, tu su još i veće poteškoće, budući da ne postoji jasnija istina od same prirode. A prirodno je da svaka osoba osjeća sebe u Stvoriteljevom svijetu kao jedinog vladara te kako su svi ostali stvoreni samo kako bi olakšali i poboljšali njezin život, bez da osjeća bilo kakvu obavezu dati nešto zauzvrat.

Jednostavnim riječima, priroda je svake osobe iskorištavati živote drugih ljudi za svoju korist. Sve što ona daje drugome je samo iz nužde. Čak i tada u tome ima iskorištavanja drugih, samo što je to učinjeno lukavo, kako bi njegov prijatelj, ništa ne sumnjajući, pristao na to.

Razlog leži u tome što je priroda svake grane bliska svojemu korijenu. Budući da ljudska duša izvire iz Stvoritelja, koji je jedan i jedinstven i sve je njegovo, dakle i čovjek koji potječe od Njega, osjeća kako svi ljudi na svijetu trebaju biti pod njegovom vlasti i za njegovu osobnu upotrebu. To je nepremostivi zakon. Jedina je razlika u ljudskom izboru: jedan bira iskorištavati ljude preko nižih želja, drugi stječući vlast, dok treći to postiže stjecanjem poštovanja. Nadalje, ako bi osoba uspjela bez puno napora iskoristiti svijet na sva tri načina - za bogatstvo, vlast i poštovanje - svakako bi to učinila. Ipak, prisiljena je birati prema svojim mogućnostima i sposobnostima.

Taj zakon možemo nazvati “zakon singularnosti u čovjekovom srcu“. Nijedna mu osoba ne izmiče, već svatko ima svoj udio u njemu; veliki prema svojoj veličini, a mali prema svojoj.

Dakle, gorenavedeni zakon singularnosti u prirodi svake osobe nije nešto za pohvalu niti pokudu, budući je dio prirodne stvarnosti te ima pravo postojati kao i svi drugi dijelovi stvarnosti. Nema nade da će ga se izbrisati iz svijeta ili čak malo zamagliti njegov oblik, kao što se ne može izbrisati cijela ljudska vrsta s lica zemlje. Dakle, nećemo lagati ako kažemo kako je ovaj zakon apsolutna istina.

S obzirom da je zaista tako, kako možemo uopće pokušati umiriti nečiji nemir obećavajući mu jednakost sa svim ljudima u zajednici? Ništa nije dalje od ljudske prirode od toga, budući da sve u osobi  stremi biti iznad cijelog društva.

Dakle, temeljito smo razjasnili kako nema stvarne mogućnosti za dobar i sretan život pojedinca i zajednice prateći svojstvo istine na način koji će umiriti baš svaku osobu i ponukati da je prihvate u potpunosti, kako treba biti na kraju ispravljanja.

U nemogućnosti provedbe svojstva istine ljudi su pokušavali provesti temeljna svojstva

Okrenimo se preostalim trima svojstvima: milosti, pravdi i miru.  Izgleda kako su od početka bila stvorena samo kako bi služila kao podrška svojstvu istine, koje je dosta slabo na ovom svijetu. Tu započinje polagan i vijugav uspon povijesnog razvoja koji vodi prema organiziranju života zajednice.

U teoriji, svatko dobrovoljno pristaje i uzima na sebe obavezu ne skrenuti s puta istine. Ali u stvarnosti se ponašaju sasvim suprotno od istine, tj. od onog što je dogovoreno. Stoga je sudbina istine uvijek u rukama najpokvarenijih, a nikad u rukama slabih i pravednih, kako bi i oni imali neke koristi od svojstva istine.

Kako nisu mogli uspostaviti svojstvo istine u životu zajednice, porastao je broj iskorištavanih i slabih pa otuda izviru svojstva milosti i pravde koja su vodila njihovo ponašanje u životu zajednice, jer su zbog opstanka cijelog društva uspješni među njima prisiljeni pomagati slabima, kako ovi u suprotnom ne bi naštetili društvu u cjelini. Stoga se prema njima odnose popustljivo, to jest, dobrostivo im daju milostinju.

Prirodno je da u takvim uvjetima broj slabih i iskorištavanih raste sve dok ih ne bude dovoljno da se pobune protiv uspješnih započinjući sukobe i nemire. Otuda se pojavljuje svojstvo „mira“ u svijetu. Dakle, svojstva poput milosti, dobročinstva i mira se rađaju zbog slabosti istine.

To uzrokuje podjelu društva na sekte. Neki su usvojili svojstva milosti i dobročinstva razdjeljujući svoju imovinu drugima, dok su neki usvojili svojstvo istine, što znači „što je moje, moje je, a što je tvoje, tvoje je“.

Želimo li pojednostaviti stvari, možemo dvije sekte podijeliti na „graditelje“ i „rušitelje“. Graditelji su oni koji žele gradnju i korist za zajednicu, za što su često spremni odreći se dijela svoje imovine u korist drugih.  Ali oni koji su prirodno skloni rušenju i razuzdanosti, lakše se, zbog vlastite koristi, vežu za svojstvo istine, odnosno, „što je moje, moje je, a što je tvoje, tvoje je“,  i nikad se ne bi odrekli ničeg svojeg u korist drugih, ne uzimajući u obzir da time ugrožavaju dobrobit cijele zajednice, budući da su po svojoj  prirodi rušitelji.

Nada za mir

Jednom kad takvi uvjeti u društvo unesu velik razdor i ugroze njegov opstanak, pojave se „mirotvorci“. Oni su povratili kontrolu i moć te obnovili život društva koji će se temeljiti na novim pravilima koje oni smatraju potrebnim za miroljubiv život društva.

Ipak, većina tih mirotvoraca koji se pojave nakon svake svađe, dolaze, što je i prirodno, sa strane rušitelja, što znači sa strane tražitelja istine na način „što je moje, moje je,  a što je tvoje, tvoje je“. To je stoga jer su oni snažni i odvažni dio društva, nazivamo ih „herojima“ i "hrabrima", jer su uvijek voljni odreći se svog života kao i života cijele zajednice, ako se zajednica ne složi s njihovim stanovištem.

Ali graditelji u društvu, koji su ljudi milosti i dobrostivosti, koji brinu za svoj život kao i za život zajednice, odbijaju dovesti u opasnost sebe i cijelu zajednicu kako bi zajednici nametnuli svoje mišljenje . Dakle, oni su uvijek na slabijoj strani društva koje zovemo „ malodušni“ i „kukavice“.

Dakle, vidljivo je kako će bezobzirni hrabri uvijek biti na vrhu te je prirodno da i mirotvorci dođu iz kruga rušitelja, a ne graditelja. Vidimo, dakle, koliko je nada za mir, za kojim naša toliko žudi, uzaludna i iz perspektive subjekta i iz perspektive predikata.

Jer, subjekti, odnosno, mirotvorci našeg vremena, kao i u svakoj generaciji do sada, dakle, oni koji imaju moć ostvariti mir u svijetu, zauvijek će dolaziti iz ljudske materije koju zovemo „rušitelji“, budući da su oni tražitelji istine koji žele svijet ustanoviti na svojstvu „Što je moje moje je,  a što je tvoje tvoje je“.

Prirodno je da ti ljudi odlučno brane svoje stajalište, pa čak i po cijenu riskiranja  svog života i života cijele zajednice. Zbog toga oni uvijek prevladaju nad ljudskom materijom koju zovemo „graditelji“, tragača za milošću i dobročinstvom, koji su spremni odreći se dijela svog vlasništva u korist drugih kako bi spasili svijet, jer su oni malodušni i kukavice.

Ispada kako je traženje istine i razaranje svijeta jedno te isto, dok je želja za milošću i izgradnja svijeta također jedno te isto. Stoga se ne bismo trebali nadati da će razaratelji ustanoviti mir.

Beznadno je očekivati mir od predikata, odnosno uvjeta samog mira, jer potrebni uvjeti za dobrobit pojedinca kao i dobrobit zajednice prema kriterijima istine koju ti mirotvorci priželjkuju još uvijek nisu uspostavljeni. Zasigurno će uvijek postojati velik dio društva koji je nesretan u uvjetima koji im se nude, što je slabost istine, kako smo i naveli u prijašnjem dijelu teksta. Ta će manjina stoga uvijek biti spremna i voljna poduprijeti nove nezadovoljnike i nove mirotvorce koji će uslijediti.

Dobrobit određene zajednice i dobrobit cijelog svijeta

Ne budite iznenađeni što miješam dobrobit određene zajednice s dobrobiti cijelog svijeta, jer zaista smo već sada došli do takvog stupnja gdje se cijeli svijet smatra jednim društvom i jednom zajednicom. To znači kako svaka osoba svoje životne neophodnosti i opstanak i izvlači od svih drugih ljudi u svijetu te je stoga prisiljena služiti i brinuti se o dobrobiti cijelog svijeta.  

Dokazali smo dosada kako je potpuno podređivanje pojedinca zajednici slično malom zupčaniku u stroju. On dobiva svoj život i sreću od te zajednice, stoga su dobrobit zajednice i njegova osobna dobrobit jedno te isto, kao i obratno. Stoga, u mjeri u kojoj je osoba rob samom sebi neizbježno postaje rob  potrebama zajednice, kako smo i opisali u prijašnjem tekstu.

Čime je određena veličina zajednice? Određena je veličinom koristi koju pojedinac izvlači iz nje. Na primjer, u prošlosti je ta veličina bila jednaka veličini obitelji, što znači kako je pojedinac trebao pomoć samo od članova svoje obitelji. U to je doba trebao biti podčinjen samo svojoj obitelji.

U novije doba obitelji se udružuju u gradove i pokrajine, pa pojedinac postaje podčinjen svom gradu. Kasnije, kad se gradovi i pokrajine udružuju kako bi stvorili države, pojedinac je, za svoj sretan život,  podržavan od svih državljana njegove države. Stoga  postaje podčinjen svim ljudima u državi.  Tako je i u našoj generaciji, gdje je svaki pojedinac potpomognut u svojoj sreći od strane svih država svijeta; neophodno je da u toj mjeri pojedinac postane potdinjen cijelom svijetu kao kotač u stroju.

Stoga je mogućnost  stvaranja dobrog, sretnog i mirnog života u jednoj državi  nezamislivo ako nije tako i u svim državama svijeta, kao i obrnuto. U naše doba države su povezane u zadovoljavanju svojih potreba za život poput članova obitelji u prijašnjim vremenima. Stoga ne možemo danas govoriti i baviti se stvarima koje obećavaju dobrobit jedne nacije ili jedne države, već samo o dobrobiti cijelog svijeta, jer dobrobit ili štetnost koju svaki pojedinac na sviejtu osjeća ovisi i mjeri se kroz dobrobit svih ljudi svijeta.

Iako je ovo ustvari znano te ljudi osjećaju da je tako, ipak ljudi u svijetu još uvijek nisu to shvatili u potpunosti. Zašto? Jer je takav tijek razvoja u prirodi: djelo prethodi razumijevanju i samo će djela to dokazati i pokrenuti ljude naprijed.

U stvarnom životu četiri svojstva proturječe jedni drugima

Ako gore navedeni praktični problemi koji smetaju nama bespomoćnima na našem putu nisu dovoljni, imamo još i dodatnu pomutnju te veliku borbu psiholoških predispozicija. To jest, sama svojstva koja se nalaze u svakome pojedincu, jedinstvena su i suprotna jedni drugima, jer svojstva milosti, istine, pravde i mira koja su raspoređena u ljudskim prirodama bilo razvojem ili odgojem, u svojoj su biti suprotstavljena jedni drugima. Ako uzmemo, naprimjer, svojstvo milosti u njegovom apstraktnom obliku, nalazimo kako njegova vlast proturječi svim ostalim svojstvima, jer po zakonima milosti nema mjesta za pojavljivanje ostalih svojstava na svijetu.

Što je svojstvo milosti? Naši ga mudri (Avot 5) opisuju na način “što je moje, tvoje je,  i što je tvoje tvoje je“ -Hasid  (onaj koji ima svojstvo hesed (milost)). Kad bi se svi ljudi na svijetu ponašali u skladu s tom osobinom, poništili bi svu slavu svojstva istine i osude, jer kad bi svaka osoba bila voljna prirodno dati sve što ima drugima i ne uzeti ništa od drugih, svaka korist od laganja time bi nestala. Isto tako, bilo bi bespredmetno razmatrati  svojstvo istine, budući da su laž i istina usko povezani. Kad ne bi bilo laži na svijetu, ne bi postojao ni koncept istine. Ne treba ni spominjati kako će sva ostala svojstva, koja dolaze samo kako bi ojačala svojstvo istine zbog njezine slabosti, biti poništena.

Istina se definira ovim riječima: “što je moje, moje je,  a što je tvoje, tvoje je“. To je u suprotnosti sa svojstvom milosti i ne podnosi njegovo postojanje, budući da je prema istini, nepravedno raditi i truditi se za korist drugoga – osim da iznevjeri prijatelja i navikava se na iskorištavanje drugih, istina dodatno traži od svake osobe da čuva svoju imovinu za vrijeme kad će mu trebati kako ne bi bila na teret svom bližnjem. 

K tome, ne postoji osoba bez rodbine i nasljednika koji  su uistinu važniji od drugih, jer tako priroda i nalaže, da onaj koji daje svoju imovinu nekome drugome laže svoju rodbinu i prirodne nasljednike kad im ne ostavlja ništa.

Isto tako, mir je u suprotnosti s pravdom jer, da bismo imali mir među ljudima, trebaju postojati uvjeti koji svojim sadržajem jamče bogatstvo snalažljivim i pametnim osobama koje ulažu svoju energiju i mudrost, dok oni koji su nemarni i naivni ostaju siromašni. Stoga, onaj koji je energičniji uzima svoj dio i dio koji pripada njegovom nemarnom prijatelju te uživa u dobrom životu ne ostavivši dovoljno nemarnima i naivnima kako bi osigurali neophodnosti potrebne za život. Stoga oni u mnogo pogleda ostaju goli i lišeni svega u životu.

Zasigurno je nepravedno tako strogo kazniti nemarne i naivne  za nešto što nisu skrivili, jer koji je njihov grijeh i koji je to zločin koji su počinili ti bijednici, kad im providnost nije dodijelila spretnost i oštroumnost, pa da moraju biti kažnjeni mukama koje su gore od smrti?

Stoga, nema nimalo pravde u uvjetima mira. Mir je u suprotnosti s pravdom, a pravda je u suprotnosti s mirom, jer ako naredimo pravednu  podjelu vlasništva, dakle, dajemo nemarnima i naivnima značajan dio bogatstva koji pripada snalažljivima i snažnima, tada ti moćni i probitačni ljudi sigurno neće sjediti skrštenih ruku sve dok ne svrgnu vlast koja porobljuje najveće ljude pune energije te ih iskorištava u korist slabih. Stoga nema nade za mir u zajednici. Dakle, pravda proturječi miru.

Svojstvo singularnosti u egoizmu potiče propast i razaranje

Vidimo kako su naša svojstva u konfliktu i borbi jedno s drugim, i to ne samo između sekta nego i unutar svake osobe. Četiri svojstva u osobi kontroliraju osobu istovremeno ili se jedno s drugim bori sve dok ne postane nemoguće  zdravom razumu organizirati ih kako bi bila u suglasju.

Istina je kako korijen svemu neredu u nama nije ništa više nego gorespomenuto svojstvo singularnosti koje, više ili manje, postoji u svakome od nas.

Iako smo pokazali kako to svojstvo postoji zbog uzvišenih razloga i dolazi nam izravno od  Stvoritelja, koji je jedan na svijetu i korijen je svemu stvorenome, ipak, kad se osjećaj singularnosti smjesti u naš uski egoizam, postaje uzrok propasti i razaranja sve dok ne postane uzrokom svim propasti koje su se dogodile ili će se dogoditi na svijetu.

Zaista ne postoji nijedna osoba koja bi bila bez toga, a sve su razlike samo u načinu na koji se njome koristi - bilo za želje srca, za vladanje ili za čast, i to je ono po čemu razlikujemo ljude.

Ono u čemu smo svi ljudi na svijetu isti je to što je svatko od nas u svakom trenu spreman sa svime što mu je na raspolaganju zlorabiti i iskorištavati sve ljude za svoju osobnu korist, bez obzira što će sebe izgraditi na ruševinama svog prijatelja. Potpuno je nevažno što si sve dopuštamo prema smjeru u životu koji izaberemo, budući da je želja korijen intelekta, a ne suprotno. Tako da, što je osoba veća i istaknutija, toliko je i njegovo svojstvo  singularnosti veće i istaknutije.

Korištenje prirode singularnosti kao sredstvo evolucije zajednice i pojedinca

Sada ćemo ući malo dublje u razumijevanje izravnih uvjeta koji će, u doba kad se pojavi svjetski mir, konačno biti prihvaćeni od strane čovječanstva te će ljudi shvatiti kako su ti uvjeti dobri za stvaranje sretnog života za pojedinca i zajednicu, te će biti voljni prihvatiti breme koje donose ti posebni uvjeti.

Vratimo se pitanju singularnosti u srcu svake osobe, koje tamo stoji spremno progutati cijeli svijet za vlastito zadovoljstvo. Njegov se  korijen spušta od Jedinstvenog izravno prema ljudima koji su njegove grane. Tu nam se javlja pitanje koje zahtijeva odgovor, a ono glasi :“Kako je moguće da se tako iskvarena forma pojavi u nama, pa zatim postane uzrok svom zlu i uništavanju u svijetu i kako to da iz Izvora svake konstrukcije proizlazi izvor svake destrukcije?“ Ne možemo to pitanje ostaviti bez odgovora.

Zaista, postoje dvije strane novčića po pitanju gorespomenute singularnosti. Ako je pogledamo s gornje strane, koja je jednaka s Jedinstvenim, ona djeluje kao davanje drugima, budući da je Stvoritelj samo davanje i ne sadrži ništa od forme primanja, jer Njemu ništa ne nedostaje i nema potrebe primiti bilo što od stvorenja koja je stvorio. Stoga i singularnost koja nam dolazi od Njega također mora sve činiti u obliku davanja drugima i ne primiti ništa za sebe.

S druge strane tog novčića, odnosno, kako on stvarno funkcionira u nama, nalazimo kako ona djeluje u potpuno drugom smjeru, budući da djeluje samo u obliku primanja za samog sebe, poput želje da se bude jedini bogat i veliki čovjek na svijetu. Dakle, te dvije strane daleko su jedna od druge kao što je istok daleko od zapada.

To nam daje odgovor na naše pitanje : “Kako je moguće unutar iste singularnosti koja izvire i dolazi nam od Njega, koji je Jedinstven u svijetu i koji je Izvor svake konstrukcije, pronaći izvor svake destrukcije?“ To nam je došlo zato što koristimo to dragocjeno oruđe za suprotnu svrhu, a to je primanje za sebe.

Ne kažem kako singularnost u nama neće nikada raditi u korist davanja, jer ne možemo poreći kako među nama postoje ljudi čija singularnost u njima radi također i u obliku davanja drugima, poput onih koji troše svoj novac za opće dobro, ili onih koji ulažu trud za opće dobro, itd.

Ipak, te dvije strane novčića koje sam opisao govore samo o dvije točke u razvoju Stvaranja koje sve dovode ispunjenju, počinjući u nepostojanju te se postupno uspinjući prečkama razvoja s jednog stupnja na drugi, viši, pa odatle na još viši, sve dok ne dođe do vrha koji je predodređen kao mjera savršenstva, gdje će zauvijek i ostati .

Redoslijed razvoja te dvije točke je A) početna točka, najniži stupanj, koji je sličan potpunom nepostojanju. Opisan je kao druga strana novčića. B) Vrh, točka konačne visine, gdje se smješta i postoji zauvijek. To je opisano kao prva strana novčića. 

Mi živimo u eri koja je napredna u mnogo pogleda te je rezultat uspinjanja kroz mnoge stupnjeve. Već se uzdigla iznad svoje najniže razine, koja je gorespomenuta druga strana, te se značajno približila prvoj strani.

Stoga već postoje ljudi među nama koji koriste svoju singularnost u obliku davanja drugima. No još ih je uvijek malo, s obzirom da smo još uvijek usred razvojnog puta. Kad dođemo do najvišeg stupnja, svi ćemo koristiti svoju singularnost samo u obliku davanja drugima i nikad se neće dogoditi da je neka osoba u bilo kojem slučaju koristi kako bi primila za sebe.

Prema ovim riječima, imamo priliku proučiti uvjete života u posljednjoj generaciji koja će biti doba svjetskog mira, gdje cijelo čovječanstvo dostiže stupanj prve strane  i koristi svoju singularnost samo u obliku davanja drugima, a nipošto u obliku primanja za samog sebe. Dobro je kopirati gorespomenuti oblik življenja kako bi nam služio kao lekcija i uzor na koji način trebamo razmišljati u poplavi valova naših života. Možda je korisno i moguće u našoj generaciji također pokušati živjeti tako uzvišen oblik života.

Uvjeti života u posljednjoj generaciji

Prije svega, svatko mora podrobno razumjeti i objasniti svojoj okolini kako je dobrobit društva, države i svijeta isprepletena te da dobrobit jednoga potpuno ovisi o drugome. Sve dok zakoni u društvu nisu prihvatljivi svakome pojedincu u državi i ostavljaju manjinu koja je nezadovoljna s vođenjem države, ta manjina kuje urotu protiv vlade i teži njezinom zbacivanju s vlasti.

Ako njihova snaga nije dovoljna za borbu  protiv vlasti licem u lice, pokušavat će je zbaciti neizravno, tako da potiču države na neprijateljstvo kako bi međusobno zaratile, budući da je za vrijeme rata puno više nezadovoljnih ljudi s kojima se mogu nadati skupiti kritičnu masu koja će zbaciti vlast u državi te uspostaviti novu vlast koja će im više odgovarati. Dakle, dobrobit za pojedinca izravan je uvjet za dobrobit države.

Štoviše, ako uzmemo u obzir uvijek prisutni dio države čiji je zanat rat, za kojega je jedini uspjeh imati profesionalne vojnike i dobavljače oružja, koji su uvijek vrlo istaknuta manjina u smislu društvene kvalitete, i ako im dodamo manjinu koja je nezadovoljna postojećim zakonima, tada u svakom trenutku imate veliki broj ljudi koji priželjkuju rat i krvoproliće.

Dakle, mir u svijetu i mir u državi su međuovisni. Stoga ćemo neizbježno doći do zaključka kako čak i dio države kojeg čine snalažljivi i pametni, koji je trenutno zadovoljan sa svojim životom, svejedno mora biti zabrinut za svoju sigurnost zbog napetosti koju stvaraju oni koji teže njihovom zbacivanju. Ako shvaćaju vrijednost mira, bit će sretni prihvatiti način života posljednje generacije jer „sve što čovjek ima dat će za svoj život“.

Patnja nasuprot užitku u primanju za sebe

Dakle, kad ispitamo i u potpunosti shvatimo gore navedeni plan, vidjet ćemo kako cijeli problem leži u promjeni naše prirode iz želje za primanjem za samoga sebe u želju za davanje drugima, budući da te dvije stvari poništavaju jedna drugu. Na prvi pogled plan djeluje nestvarno poput nečega iznad ljudske prirode. Ali ako se dublje pozabavimo time, vidjet ćemo kako proturječnosti između primanja za sebe i davanja drugima nisu ništa doli stvar psihologije, jer zapravo, činjenica je da mi dajemo drugima bez koristi za sebe. To je zato što, iako se primanje za sebe pojavljuje u nama na različite načine poput vlasništva i posjedovanja, zadovoljstava za kojim žude srce, oči i nepce itd., sve zovemo jednim imenom,“užitak“. Dakle, sama bit primanja za sebe koje osoba želi nije ništa doli želja za užitkom.

Zamislimo sada da stavimo sva zadovoljstva koja osoba osjeti tijekom svojih sedamdeset godina života na jednu stranu vage, a na drugu stranu stavimo svu tugu i patnju koje smo doživjeli. Kad bismo vidjeli rezultat , poželjeli bismo da se nismo ni rodili. Ako je tome tako, što onda osoba prima tijekom svog života? Ako pretpostavimo da čovjek primi dvadeset posto zadovoljstva tijekom svog života i osamdeset posto patnje, te ih stavimo jedno nasuprot drugome,  još uvijek će nam ostati šezdeset posto patnje bez nagrade.

Ali sve je to osobna procjena kao kad osoba radi za sebe. Ali u globalnoj računici, osoba proizvede više no što uzima za svoje osobno zadovoljstvo i potrebe. Dakle, kad bi se smjer promijenio iz primanja za sebe u davanje drugima, čovjek bi, bez mnogo muke,  uživao u svemu što proizvede.