U svemu treba razlikovati svjetlost od kli

 Članak 25, 1985. 

U svemu treba razlikovati između svjetlosti i posude, odnosno između onoga koji daje – a to je Stvoritelj – i onoga koji prima, a to je stvorenje.

Budući da nema svjetlosti bez posude, što znači: ako nema onoga tko Ga može postići, tko onda uopće može govoriti o Njemu? Stoga se može govoriti samo o svjetlosti koja je odjevena u posudu, odnosno o obilju koje Davatelj daje tijelu – to jest, prema mjeri u kojoj se tijelo oduševljava obiljem koje mu se daje. Treba vjerovati da sve što čovjek prima u svoje tijelo dolazi od Njega – bilo materijalno ili duhovno – jer u svijetu ne postoji nikakva druga sila, kako je poznato, koja bi mu mogla davati.

Stoga, kada čovjek počne ulaziti u rad za Stvoritelja, potrebno je zahvaljivati i slaviti Stvoritelja – što je početak čovjekova ulaska u rad – redoslijed rada započinje, kako su rekli naši mudraci: „Uvijek treba najprije teba hvaliti Stvoritelja, a zatim se moliti. Odakle to učimo? Od Mojsija, jer je napisano: ‘I molio sam se Gospodinu u to vrijeme’, a zatim je napisano: ‘Gospodine Bože, Ti si počeo…’, a potom: ‘Dopusti mi da prijeđem i vidim dobru zemlju’” (Berachot 32a).

Zato, kada čovjek započne zahvaljivati Stvoritelju, prije svega mora zahvaliti Stvoritelju što je stvorio svijet, kao što govorimo u molitvi: „Blagoslovljen Onaj koji reče i svijet posta“. Tada započinje rad – to jest, u kojoj mjeri može zahvaliti Stvoritelju na stvaranju svijeta, a mjera zahvalnosti jednaka je mjeri užitka.

Ovdje započinje razlučivanje istine i laži, i ovdje je razlika između rada pojedinca i rada općeg puka – odnosno između onoga kome je „Tora njegovo zanimanje“ i onoga kome nije. Objašnjenje je, kako je objasnio Baal HaSulam: „Tora mu je zanimanje“ znači da putem Tore želi steći vjeru. Nasuprot tome, ljudi koji pripadaju općem puku uče Toru kako bi zaslužili budući svijet, to jest radi primanja, a ne oni koji pripadaju radu pojedinca, koji se bave s namjerom davanja.

Kada čovjek počne hvaliti Stvoritelja, postoji razlučivanje istine i laži. Prirodno je čovjeku da, kada treba zahvaliti drugome koji mu je pomogao, mjera zahvalnosti bude u mjeri u kojoj osjeća pomoć koju je od njega primio. Stoga, kada čovjek započne zahvaljivati Stvoritelju za ono što mu je dao, tijelo tada počinje razmišljati o dobrima koja je On učinio za njega, i u onoj mjeri u kojoj se oduševljava tim dobrima, u toj je mjeri i količina njegove zahvalnosti.

Zato, kada čovjek kaže: „Blagoslovljen Onaj koji reče i svijet posta“, to također ovisi o mjeri u kojoj uživa u svijetu. Tada tijelo počinje pokazivati da mu nedostaje materijalno i da mu nedostaje duhovno, i ne dopušta mu da počne hvaliti Stvoritelja Tada je to veliki rad jer tada treba ići iznad razuma i vjerovati da mu Stvoritelj čini samo dobro. I tu također postoji razlučivanje istine i laži.

Budući da je opće ime Stvoritelja „Dobar koji čini dobro“, postoji veliki napor da se iznad razuma vjeruje da je Stvoritelj dobar i da čini dobro. Prema tome, kada čovjek počne hvaliti Stvoritelja, već tada ima za što moliti – da bi mogao ići iznad razuma. Prije toga nije toliko osjećao nedostatak vjere iznad razuma. No sada osjeća svoj nedostatak vjere i tada mu je potrebna Tora, kako bi ga svjetlost u njoj vratilo na dobro.

Ispada da onaj koji želi složiti hvalu Stvoritelju time u sebi stvara mjesto nedostatka. A kada ima nedostatak, koji se naziva kli (posuda), u mjeri u kojoj osjeća da je udaljen od savršenstva, u toj mjeri ima mjesta za rad i potrebu za molitvom i za Torom.

No postoji i druga vrsta nedostatka: ponekad, kada čovjek vidi svoju niskost, pada u očaj i bježi iz borbe. Sav užitak koji tada prima jest samo ako zaboravi svoje stanje – to jest, ako ne razmišlja o duhovnosti – ili ako može spavati, jer osjeća veliki užitak u snu. No to nije zato što posebno uživa u spavanju, nego zato što se tijekom spavanja ne sjeća pitanja rada; u tome je njegov užitak. Jer u trenutku kada se sjeti pitanja rada, tijelo mu odmah donosi osjećaj niskosti i očaja.

Stoga čovjek mora uvijek paziti da ne padne u očaj, to jest da ne dođe u stanje patnje zato što vidi da ne može nastaviti rad. Zato je Baal HaSulam rekao da čovjek mora paziti da ne vrši samokritiku osim u posebno određenom vremenu za to, a ne onda kada mu tijelo kaže da se preispita“. Nego neka kaže tijelu: imam posebno vrijeme za provjeru sebe – idem li putem koji mi je dan ili sam skrenuo s pravog puta. A sada se bavim Torom i molitvom i pouzdajem se da će mi Stvoritelj pomoći, kao što je pomogao svim slugama Božjim koji su htjeli ići pravim putem da bi postigli cilj radi kojeg su stvoreni.

U prethodnom sam članku, kao i u članku 11 (Tav-shin-Mem-Hey) napisao da moramo učiniti suprotno od onog što nam tijelo kaže. Time ćemo razumjeti pitanje Zohara i njegov odgovor (Bechukotai, stavak 18):
„‘I činite ih’ – pita: što znači ‘i činite ih’, budući da je već rečeno ‘hodite’ i ‘čuvajte’? Zašto još ‘i činite’? Odgovara: onaj tko čini zapovijedi Tore i hodi Njegovim putovima, kao da Ga je načinio gore. Stvoritelj je rekao: kao da ste Mene načinili. I to su ustanovili. Zato ‘i činite ih’ za zakon i odredbu.“ To su njegove riječi.

Naizgled, ovaj je odgovor vrlo čudan: kako se može reći da se izvršavanjem Tore i zapovijedi može „načiniti Njega gore“? Zar nije „čitava zemlja puna Njegove slave“ i prije nego što su stvorenja izvršavala Toru i zapovijedi? Što onda znači „kao da ste Mene načinili“?

No, kako je prethodno rečeno, ne govori se o svjetlosti bez posude. U odnosu na koga se uopće može reći da postoji svjetlost? Samo kada postoji kli (posuda), ona prima svjetlost. Stoga, kada kažemo da je cilj stvaranja dobročinstvo Njegovim stvorenjima, to se kaže samo u odnosu na stvorenja kada primaju dobrotu i užitak. Tada se kaže da postoji kli koja otkriva da od Stvoritelja dolazi samo dobrotu i užitak. No dok stvorenja ne primaju od Njega dobrotu i užitak, postavlja se pitanje: u odnosu na koga se otkriva ime Stvoritelja, koji se naziva „Dobar koji čini dobro“?

Zbog toga, kako bi se Njegovo ime, „Dobar koji čini dobro“, koje je opće ime svih imena, otkrilo i kako bi  stvorenja primila dobrotu i užitak od Stvoritelja u potpunosti – to jest, bez srama (kruha srama) – bilo je potrebno ograničenje (tzimtzum) i skrivenost, tako da ne možemo postići i osjetiti dobro bez da pripremimo posude davanja, što je jednakost forme. Stoga ime „Dobar koji čini dobro“ nije otkriveno, i to dovodi do toga da stvorenja ne osjećaju Stvoritelja, pa zbog toga u svijetu postoje zli koji ne vjeruju u Stvoritelja.

Da bi se Njegovo ime, otkrilo svima u svijetu, sve što je potrebno posudama (kelim) jest jednakost forme.  A da bismo imali sposobnost doći do posuda davanja – koje su posude izjednačene forme–to možemo postići samo izvršavanjem Tore i mitzvot. Naime, pri izvršavanju Tore i zapovijedi treba imati namjeru da to bude radi uzdizanja slav Izraela kroz izvršavanje Tore i mitzvot.

Izrael sadrži slova Yashar-El („ravno prema Stvoriteljul),što znači da su djela usmjerena izravno ka Stvoritelju, a ne ka vlastitoj dobrobiti. To se naziva jednakošću forme. Riječima Zohara, to se naziva: „podignuti Shechinu iz prašine“, jer duhovnost u našim očima nije cijenjena, tako da bismo mogli reći svom tijelu da je to velika zasluga – što možemo služiti Stvoritelju– i tada se tijelo pokorava i poništava pred svetošću. To je značenje onoga što sveti Zohar kaže: da kroz „Ako budete hodili Mojim zakonima i čuvali Moje zapovijedi“, dolazi do toga da „i činite ih“, to jest kao da vi Mene načinite gore. Odnosno, vi time činite da se otkrije ime Stvoritelja kao  „Dobar koji čini dobro“, tako da svi osjete dobro, jer ćete biti nagrađeni jednakošću forme.