Tri vremena u radu

Članak br. 24, 1985.

Čovjek treba razlikovati tri vremena u svom radu: 1) prošlost, 2) sadašnjost, 3) budućnost.

„Prošlost“ znači da, kada počinje ulaziti u rad Stvoritelja, treba pogledati u prošlost, to jest koji je razlog zbog kojeg sada želi preuzeti na sebe jaram Kraljevstva Nebeskog. Drugim riječima, treba ispitati razlog - je li mu taj razlog dovoljan da uđe u rad Stvoritelja, sve do stanja: „I razmišljaj o njoj danju i noću“, tako da nema o čemu razmišljati osim o Tori, jer je došao do odluke da nema ničega vrijednog razmišljanja osim Tore.

A to zasigurno mora biti tako, jer osjeća da se nalazi u velikoj nevolji, da na svijetu nema ničega za što bi vrijedilo živjeti, i ne nalazi ništa drugo osim Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja. A da bi bio nagrađen Dvekut, nužno je izaći iz samoljublja. A kako bi izašao iz samoljublja, vjeruje riječima naših mudraca: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“

To je razlog koji ga obvezuje da se bavi Torom danju i noću, jer inače ne može izaći iz samoljublja.
Iz toga proizlazi da je razlog za Toru – Dvekut sa Stvoriteljem. A razlog koji ga obvezuje da mora postići Dvekut, taj razlog treba stalno obnavljati, jer protiv tog razloga postoje mnogi protivnici. Svaki put tijelo dolazi s novim pitanjima i želi potkopati taj razlog. Ponekad mu kaže da je to teška stvar.
Ponekad mu kaže da to nije za njega i donosi mu iskre očaja. A ponekad mu donosi strane misli u umu i u srcu.

Zato se treba promatrati aspekt prošlosti, to jest razlog koji mu je dao prvo buđenje za to, treba uvijek provjeravati. To znači da je moguće da su postojali drugi razlozi koji su ga doveli do ulaska u rad Stvoritelja. To jest, njegov prvi razlog nije bio kako bi postigao Dvekut sa Stvoriteljem, nego su možda postojali drugi razlozi. A zatim, po pravilu „iz Lo Lishma (ne u Njezino ime) dolazi se do Lishma (u Njezino ime)“, drugi razlog postaje postizanje Dvekut. A može biti i obrnuto: da je prvi razlog bio postizanje Dvekut, a poslije je, iz raznih razloga, primio druge motive koji ga obvezuju da preuzme na sebe jaram Tore i mitzvot. Iz svega navedenog proizlazi da uvijek treba provjeravati razlog koji ga obvezuje ići putem rada Stvoritelja. To se naziva učiti iz prošlosti, to jest iz razloga koji uzrokuju sve njegove puteve rada. Drugim riječima, razlog se naziva ciljem. To jest, prema veličini i važnosti cilja, u toj mjeri čovjek je sposoban uložiti trud.

Međutim, postoji razlika u tome što se naziva „važnošću“, jer važnost ovisi o tome što čovjek smatra važnim. Općenito, čovjek važnim smatra stvari koje mu donose osobnu korist, to jest ono što se tiče samoljublja. Ali ako je cilj davanje, to nije u prirodi čovjeka da mu to bude važno.

Zbog toga, ako razlog nije istinski razlog, on nema snage ići do kraja, to jest postići Dvekut. Jer kada vidi da od toga nema osobne koristi, odmah bježi od cilja, budući da razlog zbog kojeg je preuzeo na sebe izvršavanje Tore i mitzvot nije bio radi davanja, nego radi vlastite koristi.

Stoga, kada tijekom rada ne osjeća osobnu korist, nužno slabi u radu. Jer ono što vidi – ne osjeća kao nagradu za sebe, budući da je cijeli temelj njegova rada bio u Lo Lishma. Ali „iz Lo Lishma dolazi se do Lishma“. Redoslijed je takav da mu se pokazuje osjećaj što je Lishma, to jest „ne radi vlastite koristi, nego radi koristi Stvoritelja“, i tada odmah bježi iz borbe.

Zato čovjek uvijek treba razjasniti svoj cilj, to jest svoj razlog, i uvijek pamtiti da je cilj – davati Stvoritelju. Tada, kada mu se pokaže osjećaj davanja, neće se zbuniti, nego će znati da je to teška stvar, jer je protivna njegovoj prirodi.

A tek sada, to jest nakon što vidi da je teško raditi radi davanja, tada ima mjesta za molitvu iz dubine srca, jer vidi da sam ne može učiniti ništa, nego samo moliti Stvoritelja da mu dâ tu snagu.
Stoga uvijek treba učiti iz prošlosti, to jest imati istinski razlog koji ga obvezuje baviti se svetim radom.

„Sadašnjost“ je razlučivanje onoga što čovjek osjeća u vrijeme rada. Jer čovjek treba obavljati sveti rad u nekoliko aspekata, kao što su rekli naši mudraci (Pirkei Avot, pogl. 1, mishna 2): „On je govorio: Na tri stvari svijet stoji – na Tori, na radu i na djelima milosrđa (gemilut hasadim).“

„Svijet“ znači čovjek, jer „svaki čovjek je mali svijet za sebe“, kako je zapisano u Zoharu.
A da bi čovjek imao postojanje, to jest da bi opstao u svijetu i osjećao i postigao Stvoritelja kao Dobrog koji čini dobro, potrebne su mu te tri stvari. Razlog je taj što je čovjek stvoren sa zlom inklinacijom, koja je želja za primanjem samo za sebe.

Na tu želju za primanjem učinjen je Tzimtzum (ograničenje), što znači skrivenost nad višim obiljem, te se dobro i užitak ne osjećaju prije nego što čovjek dođe do jednakosti forme, to jest da sva njegova djela budu samo radi davanja. Zato je potrebna Tora, kao što su rekli naši mudraci (Kidushin 30b): „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin.“

Potreban je i rad (avoda), jer rad je aspekt molitve, budući da je molitva rad u srcu. To znači da je srce čovjeka, po svom korijenu, želja za primanjem, a on ga treba preokrenuti tako da bude samo radi davanja, a ne radi primanja. Ispada da ima veliki rad da ga preobrazi.

A budući da je to protiv prirode, treba moliti Stvoritelja da mu pomogne izaći iz prirode i ući u stanje iznad prirode, što se naziva „čudo“ (nes). A čudo može učiniti samo Stvoritelj. Drugim riječima, to da čovjek može izaći iz samoljublja – to je čin čuda.

Gemilut hasadim (djela milosrđa) Rashi tumači ovako: „Posuđuje svoj novac siromahu, što je veće od milostinje, jer se ovaj ne srami. I još, dobro djelo vrijedi i prema bogatima i prema siromašnima, i prema mrtvima i prema živima, i tijelom i imetkom.“ Za razliku od milostinje, kao što su rekli: „Veća su djela milosrđa od milostinje.“ I kao što je rečeno: „A milost Stvoritelja je od svijeta do svijeta nad onima koji Ga se boje“, i „Rekao sam: svijet će se izgraditi na milosti“, što nas uči da svijet postoji zahvaljujući milosti.

Budući da je aspekt milosti izlaz iz samoljublja u ljubav prema Stvoritelju, kao što je rekao rabi Akiva: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe – to je veliko pravilo u Tori.“ Stoga u aspektu sadašnjosti čovjek treba vidjeti kako ta tri aspekta djeluju u njemu u sadašnjem trenutku. I u sadašnjost treba uključiti i prošlost, to jest cilj, koji je razlog zbog kojeg ulaže sav trud.

Budućnost – čovjek treba gledati budućnost, što još treba postići dok ne dođe do svoje potpunosti.
Jer poznato je da se „Ohr Pnimi (Unutarnja Svjetlost)“ naziva ono što svijetli u sadašnjosti, a „Ohr Makif (Okružujuća Svjetlost)“ ono što treba primiti u budućnosti.

A uobičajeni je put svijeta da, kada čovjek obavlja neku trgovinu i uloži mnogo novca, to je zasigurno zato da bi zaradio mnogo novca. Prema tome razumijemo: ako je kupio mnogo robe, to je bilo zato da bi mnogo zaradio, time što će robu odmah prodati. To jest, trgovac je kupio robu na sajmu. A kada je donio robu, svi građani njegova grada, vidjevši da je donio mnogo robe, razumjeli su da će odmah unajmiti mnogo trgovina kako bi robu odmah prodao. No na kraju su vidjeli da je svu robu spremio u skladišta i ne želi je prodati. I svi su vidjeli da je, premda ništa nije prodao, ipak radostan kao da je zaradio golemo bogatstvo. Njemu bliski nisu ga mogli razumjeti pa su ga pitali:
„Kakva je to radost? Pa nisi ništa prodao, dakle nisi ništa ni zaradio. Zašto si onda tako sretan?“

On im je odgovorio: „Kupio sam mnogo robe i to jeftino, jer joj je cijena pala, i svi su se trgovci bojali kupiti. Ja sam je kupio jer prema svom proračunu znam da će za dvije godine mnogi tražiti baš tu robu, jer je neće biti na tržištu. Tada se mogu obogatiti. Zato, kad gledam svoju budućnost, radujem se, iako sada, u sadašnjosti, nisam ništa zaradio.“

Dakle vidimo da, ako budućnost svijetli u sadašnjosti, iako u sadašnjosti još nema ništa, to nije važno. On se može radovati budućnosti kao da je sadašnjost. Ali to je upravo onda kada budućnost svijetli u sadašnjosti. To se jezikom Kabbale naziva da uživa u Ohr Makif (Okružujuća Svjetlost), što znači da uživa u Svjetlosti koja će doći u budućnosti.

Drugim riječima, ako vidi da postoji istinit put do cilja, premda još nije stigao do cjelovitosti, ipak, ako mu sigurnost cilja svijetli, može uživati u sadašnjosti kao da mu Ohr Makif već sada svijetli unutar kelim.

Na sličan način moj je učitelj i otac Baal HaSulam tumačio riječi naših mudraca: „Pravednici pjevaju pjesmu u budućnosti.“ To znači da pravednici mogu pjevati o onome što će im doći kasnije, to jest da vjeruju da će na kraju ipak postići potpunost. Na temelju toga oni pjevaju, iako još nisu postigli cjelovitost.

A ova se stvar navodi u Zoharu (VaYelech, u Sulam komentaru, stavak 47): „Rekao je rabi Elazar: U budućnosti će Izrael pjevati pjesmu odozdo prema gore i odozgo prema dolje, i vezati vezu vjere, kao što je zapisano: ‘Tada će Izrael pjevati ovu pjesmu.’ Ne kaže se: ‘tada je pjevao’, nego: ‘tada će pjevati’, to jest u budućnosti.“ Iz navedenoga proizlazi da čovjek treba primiti osvjetljenje iz aspekta Ohr Makif (Okružujuće Svjetlosti), koje pripada budućnosti, nakon sadašnjosti, i on ga treba privući u sadašnjost.

Stoga su sva tri vremena – bilo (prošlost), jest (sadašnjost) i bit će (budućnost) – uključena u sadašnjost. Ali savjet zle inklinacije uvijek je suprotan: razdvojiti ta tri vremena, kako ne bi svijetlila zajedno. Zato uvijek treba ići protiv naklonjenosti zlu i reći: što god ona kaže, zasigurno nije za našu korist, jer nije njezina uloga pomagati nam u radu.

Primjerice, kao što je napisano u članku 11 (Tashma"ה), kada naklonjenost zlu kaže čovjeku:
„Zašto toliko produžuješ molitvu i učenje Tore i slično? Pa tvoja namjera nije radi Nebesa. Drugi ljudi koji dugo mole i uče, to je zato što im je namjera radi Stvoritelja. Ali ti nisi takav.“ Tada joj treba odgovoriti: „Naprotiv, ja doista radim radi Stvoritelja i ne želim slušati tvoj glas.“ Razlog je taj što ga želi ometati u radu, to jest spriječiti ga da se bavi Torom i mitzvot.

A zatim dolazi s drugom tvrdnjom: „Ti si pravednik, jer je sva tvoja namjera radi Stvoritelja i nisi poput drugih ljudi.“ Tada čovjek zloj inklinaciji treba reći: „Naprotiv, sav moj rad je Lo Lishma. I znam da sve što tvrdiš nije za moje dobro.“ Jer ga želi navesti na grijeh oholosti, a to je gore od svega, kao što su rekli naši mudraci: „Za svakoga tko se uzoholi, Sveti, blagoslovljen neka je, kaže: Ja i on ne možemo prebivati u istom prebivalištu.“ Stoga čovjek ne može unaprijed odrediti kojim putem ići – putem poniznosti ili putem veličine – nego sve ovisi o situaciji.