Na svome ležaju noću

Članak 23., 1985.

Zohar (Tazria, list 1, i u Sullamu, slovo 1) pita o stihu: „Na svome ležaju“. I ovako kaže:
„Rabi Elazar započne: Na svome ležaju noću tražila sam Onoga koga ljubi duša moja. Pita: kaže na svome ležaju, a trebalo je reći u svome ležaju. Što znači na svome ležaju? I odgovara: nego je Zajednica Izraela rekla pred Svetim, blagoslovljen neka je On, i molila Ga zbog progonstva, jer sjedi među ostalim narodima sa svojom djecom i leži u prahu. A zato što leži u drugoj, nečistoj zemlji, rekla je: na svome ležaju tražim, jer ležim u progonstvu, a progonstvo se naziva noći. I zato: tražila sam Onoga koga ljubi duša moja, da me izvede iz njega.“

Poznato je da je Zajednica Izraela (Kneset Izrael) – Malchut, koja uključuje sve duše. Također je poznato da se svaki čovjek smatra malim svijetom, kao što je napisano u Zoharu, tj. da je „čovjek uključen od sedamdeset naroda svijeta“. To odgovara sedam Sefirot, od kojih se svaka sastoji od deset, pa ih je ukupno sedamdeset stupnjeva. Oni su nasuprot svetosti, jer postoje sedam Sefirot svetosti i sedamdeset naroda, od kojih je čovjek sastavljen. Značenje je da svaki narod ima svoju posebnu požudu, koja pripada njegovoj razini, a čovjek je uključen u svih sedamdeset požuda koje općenito postoje u narodima svijeta.

U čovjeku postoji i razina „Izrael“, koja je njegova vlastita razina. No ona se naziva „točka u srcu“, a značenje riječi točka jest tama, tj. da razina Izraela u njemu ne svijetli i smatra se razinom naličja (Achoraim - leđa, stražnja strana; op. prev.). Razlog je taj što se ona nalazi u progonstvu, pod vlašću „sedamdeset naroda“ koji su u osobi.

Oni imaju snage vladati nad razinom Izrael u osobi putem pitanja koja postavljaju razini Izrael kada ona želi učiniti nešto za Stvoritelja – što se naziva Yashar-El (ravno prema Bogu) – oni mu daju da shvati da se ne isplati raditi osim radi samoljublja, a ne radi Nebesa. Tada postavljaju pitanje: „Što?“ – „Što je taj rad vama?“, za koje smo učili da je to „pitanje zlikovca“. A ako se želi nadvladati nad tom tvrdnjom, dolazi mu „pitanje faraona“, koji kaže: „Tko je Gospod da slušam Njegov glas?“
A ako ta pitanja ne djeluju na čovjeka isprva, tada se ta pitanja ponavljaju cijeli dan, kao što je napisano (Psalmi 42:11):

„Kao lom u mojim kostima, rugaju mi se moji protivnici, govoreći mi cijeli dan: Gdje je tvoj Bog?“
I čovjek nije sposoban izaći ispod njihove vlasti. Oni ponižavaju razinu Izrael u čovjeku do praha, kao što je napisano (isto):
„Jer je do praha pognuta naša duša, prilijepljen je uz zemlju naš trbuh.“
Može se protumačiti da time što je „naša duša pognuta do praha“, to uzrokuje da nam je „trbuh prilijepljen uz zemlju“.

Trbuh je čovjekov kli primanja. A to znači da je „točka u srcu“ u razini praha, što uzrokuje da se naši kelim lijepe samo za zemaljsko, tj. za samoljublje.

No, da je kraljevstvo Nebesa (Malchut Shamaim) u razini „časti“, tada bi nam sigurno bila velika čast ako bismo imali priliku služiti Gospodinu makar nečim, čak i najnižom službom – to bismo smatrali velikim bogatstvom. I isplatilo bi se zbog te časti odreći se svih užitaka koji dolaze iz samoljublja.
To je ono što govorimo u molitvi Musaf za tri blagdana:
„Oče naš, Kralju naš, otkrij slavu Svoga kraljevstva nad nama uskoro“,
što znači da molimo Stvoritelja da, budući da je kraljevstvo Nebesa u poniženju i u razini „Shechina u prašini“, On nam otkrije važnost i čast kraljevstva Nebesa. Tada će nam to biti velika zasluga, jer ćemo time zaslužiti izići iz samoljublja i doći do ljubavi prema Stvoritelju.

I to je ono što Zohar tumači: „I zato sam tražila Onoga koga ljubi duša moja, da me izvede iz nje.“
Poznato je da je čovjek sastavljen od tri duše:
1.    duša svetosti,
2.    duša Klipat Noga,
3.    duša triju nečistih Klipot.
Duša svetosti svijetli samo u obliku točke, kao što je gore rečeno. Stoga se duša Klipat Noga, koja se mora povezati s dušom svetosti, kao što smo objasnili u prethodnim člancima u ime moga oca i učitelja, sjećanja pravednika na blagoslov – budući da je glavni djelatnik upravo duša Klipat Noga – jer se duša triju nečistih Klipot ne može popraviti, a dušu svetosti ne treba popravljati, jer je sveta; sav rad je upravo s dušom Klipat Noga.

Kada čovjek čini mitzvot, Klipat Noga pridružuje se svetosti. A kada, ne daj Bože, čini prijestupe, duša Klipat Noga pridružuje se duši triju nečistih Klipot. No duša svetosti je u Achoraim, ne svijetli i nalazi se u niskosti. Zato ne želimo ulagati napore u činjenje dobrih djela, kako bi se Klipat Noga pridružila svetosti.

Zato:
„Na svome ležaju noću tražila sam Onoga koga ljubi duša moja, da me izvede iz nje“ –
jer duša svetosti pripada Zajednici Izraela, a nalazi se u drugoj, nečistoj zemlji, i moli Onoga koga ljubi duša moja da me izvede iz nje, iz nečiste zemlje.
Značenje je da, budući da je duša svetosti u niskosti, duša Noga čini djela koja žele tri nečiste Klipot. I tako duša svetosti mora trpjeti vlast nečistih Klipot koje tada vladaju. Zato duša svetosti moli da je se izvede iz tog progonstva, koje se naziva „noći“.

U Zoharu (i u HaSulamu, točka ט’) stoji sljedeće:
„Rabi Aha je rekao: Ovo što smo učili, da Stvoritelj određuje o kapljici hoće li biti muško ili žensko, a ti kažeš: ‘Žena koja najprije začinje, rađa muško.’ Prema tome, nema potrebe za odlukom Stvoritelja. Rabi Yosi je rekao: Doista, Stvoritelj razlikuje između muške kapljice i ženske kapljice, i zato što ju je razlikovao, odredio je hoće li biti muško ili žensko.”
Ovaj odgovor je naizgled nerazumljiv: što on time razrješava? Jer ako „razlikuje da je muško”, onda je već određeno. Zašto je onda potrebna odluka, zar to samo po sebi neće biti muško ili žensko?

HaSulam objašnjava ovako:
„Tumačenje: jer postoje tri sudionika u čovjeku – Stvoritelj, njegov otac i njegova majka. Otac daje bijelo u njemu, a majka daje crveno u njemu, a Stvoritelj daje dušu. Ako je kapljica muška, Stvoritelj daje mušku dušu; a ako je ženska, Stvoritelj daje žensku dušu. I ispada da time što je žena prva začela, kapljica još ne bi bila dovršena kao muška, ako Stvoritelj u nju ne bi poslao mušku dušu. A to razlikovanje koje Stvoritelj čini u kapljici, da je prikladna za mušku ili žensku dušu, smatra se Stvoriteljevom odlukom. Jer da On to nije razlikovao i nije poslao mušku dušu, kapljica se ne bi dovršila kao muška. Tako ispada da se ova dva izreka međusobno ne proturječe.”

Da bismo sve navedeno razumjeli u smislu rada (avodat HaShem), treba protumačiti da se sva „tri sudionika” nalaze u jednom čovjeku. „Otac i majka” su uzroci rađanja sina. „Otac” se naziva „muško”, naziva se „čovjek (ish)” i naziva se „potpunost”, jer je muško stupanj potpunosti. Otac daje bijelo, jer se „bijelo” naziva „potpunost”, u kojoj nema nikakve nečistoće.
„Majka” se naziva „žensko”, naziva se „žena (isha)” i naziva se stupnjem „nedostatka”, jer „rupa (nekev)” znači nedostatak, i naziva se crvenilo. Kao što se kaže da tamo ima crveno svjetlo, kroz koje se ne može proći – to se naziva prepreka/barijera, zbog koje se ne može ići naprijed. A Stvoritelj daje dušu, jer sve ostalo čovjek može učiniti, ali duh života pripada Stvoritelju.

Redoslijed rada je takav da čovjek treba podijeliti svoj radni dan na stupanj dana i stupanj noći. „Dan” se naziva potpunost, a „noć” se naziva nedostatak. A da bi se rodio sin, da bi imao „dužinu dana”, taj se sin mora roditi od oca i majke. Jer otac mu daje bijelo, tj. potpunost, što je stupanj „muškog muškarca”, a majka mu daje stupanj nedostatka, što se naziva „ženska žena”.
Stvar potpunosti i nedostatka nužna je zato što čovjek mora primiti hranu da bi živio, a tada može raditi. Isto je i u radu prema Stvoritelju: čovjek mora primiti duhovnu hranu, a tek potom može vidjeti što treba ispraviti; jer bez hrane nema snage za rad. A hrana se prima samo iz potpunosti.

Stoga nam je dano da izvučemo potpunost u vrijeme kada se bavimo Torom i mitzvot. Tada se ne trebamo gledati koliko se trudimo u ispunjavanju Tore i mitzvot, jesu li one s naše strane na najvišoj razini bez ikakvog nedostatka, tj. ne trebamo promatrati sebe i ispitivati jesmo li u redu ili ne. Naprotiv, to je vrijeme da gledamo Toru i mitzvot same po sebi – čiju Toru i čije mitzvot ispunjavamo. Trebamo misliti na „Onoga koji daje Toru”, kao što blagoslivljamo: „Blagoslovljen Ti, Gospodine, koji daje Toru.” A u mitzvot kažemo: „Koji nas je posvetio Svojim zapovijedima”, dakle znati da ispunjavamo zapovijedi Stvoritelja.

Stoga se trebamo usredotočiti na važnost Onoga koji daje, i iz toga primati život i radost – iz same činjenice da smo se udostojili ispunjavati ono što nam je zapovjedio, makar i u najmanjoj mjeri. To jest, reći tada da i samo djelovanje, iako još nije „istinsko ispunjenje“, tako da sve bude potpuno „radi Neba“, ipak zahtijeva vjeru da postoje ljudi kojima se ni u želji ni u misli nije pojavila mogućnost da ispunjavaju Toru i mitzvot čak ni u najmanjoj mjeri. A nama je Stvoritelj dao želju i težnju da nešto malo ispunjavamo – doduše uz malo razumijevanja – ali ipak, na kraju krajeva, činimo nešto. Za razliku od drugih ljudi, koji nemaju ni to „nešto“. A kada se na to obrati pažnja, iz toga se prima život i hrana.
To se naziva „otac daje bijelo“, kao što je rečeno gore, jer se potpunost naziva „bijelo“, u kojem nema nikakve nečistoće. Dobit od toga je dvostruka:
a) Time prima uzdignuće duha, jer je pripojen potpunome, tj. Stvoritelju. A ono što On daje, treba vjerovati da je potpunost. A potpunost ispunjava čovjeka tako da i sam osjeti da je potpun. Iz toga automatski prima hranu da bi mogao živjeti i opstati, kako bi poslije imao snage za obavljanje svetog rada.
b) Prema mjeri važnosti koju stekne u vrijeme rada u potpunosti, imat će poslije mjesto da osjeti nedostatak sa strane svoga rada, koji još nije na strani istinske čistoće. To jest, tada može sebi predočiti koliko gubi zbog svoje nemarnosti u radu, jer može napraviti usporedbu između važnosti Stvoritelja i vlastite niskosti – a to će mu dati snagu za rad.

Međutim, čovjek mora ispraviti i samoga sebe, jer će inače ostati u tami i neće vidjeti istinsku svjetlost koje svijetli na prikladne kelim, nazvane kelim de-hashpa’a. Ispravak kelim naziva se „aspekt nukve“, nedostatak – rad na ispravljanju vlastitih nedostataka. To se naziva „majka daje crvenilo“, tj. tada vidi crvenu svjetlost, što su prepreke (mahshomim) koje mu stoje na putu i ne dopuštaju mu da stigne do cilja.

Tada dolazi vrijeme molitve, jer čovjek vidi mjere svoga rada u pitanjima moha i liba (uma i srca) i kako nije napredovao u radu davanja. Također vidi kako je njegovo tijelo slabo, bez velikih snaga da se nadvlada nad svojom prirodom. Zato vidi da je, ako mu Stvoritelj ne pomogne, izgubljen, kao što je napisano (Tehilim 127): „Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud se muče graditelji njezini.“

Iz ova dva – iz potpunosti i iz nedostatka, koji su aspekti „oca i majke“, kao što je rečeno – proizlazi da Stvoritelj pomaže i daje mu dušu, koja je duh života. Tada se rađa plod. O tome su naši mudraci rekli: „Tri su sudionika u čovjeku“, kao što je navedeno. A ovaj plod koji se rodi smatra se „sjemenom koje traje“, tj. ima duljinu dana. Jer ako nema ono što Stvoritelj daje – dušu – tada se taj rođeni plod naziva „nefel“ (pobačaj), tj. nema pravo opstanka i „pada sa svoga stupnja“. Treba znati da sa strane Stvoritelja postoji samo želja da daje, kao što je objašnjeno na mnogim mjestima da „viša svjetlost ne prestaje svijetliti“, nego su potrebni prikladne kelim za primanje.

Stoga, budući da sve ovisi o pripremi čovjeka, treba razlikovati dvije razine, jer u čovjeku postoje dvije sile:
a) sile primanja,
b) sile davanja.
Obje ove sile treba ispraviti tako da budu radi davanja. Sila davanja u čovjeku naziva se „ish“ (muško), a sila primanja naziva se „isha“ (žensko), „nekeva“. Inseminacija znači da čovjek ulaže rad kako bi postigao nešto. Na primjer, kada čovjeku treba pšenica, on sije pšenicu; tj. iz svoga rada dobiva pšenicu. A ako mu trebaju krumpiri, sije krumpire. To jest, koju vrstu želi – takav rad ulaže, i to dobiva.
Tako je i u radu prema Stvoritelju. Ako želi ispraviti kelim de-hashpa’a, koji se nazivaju „zahar“, „ish“, to se naziva „ako muškarac prvi zasije“, tj. početna mu je misao ispraviti kelim davanja – tada „rađa se žensko“, jer je poznato da postoji obrnuti odnos između kelim i svjetlosti, i da se „svjetlost ženskog“ smatra stupnjem katnuta.

A „ako žena prva zasije“, tj. njegova je želja ispraviti kelim de-kabala da budu radi davanja, tada „rađa se muško“, tj. „svjetlost muškog“, koja je svjetlost gadluta.
A „Stvoritelj daje dušu“.
I „Stvoritelj razlikuje kapljicu“, tj. u čovjekovu radu razlikuje iz kojeg je aspekta bilo „zasijavanje“, odnosno kakva je bila priprema. To jest, ako želi da kelim primanja budu radi davanja, tada mu Stvoritelj daje mušku dušu, nazvanu „duša gadluta“. A ako je s aspekta „ish“, tj. želi da samo kelim davanja budu radi davanja, tada od Stvoritelja prima svjetlost katnuta, koja se naziva „žensko“.