Trebamo uvijek razlikovati između Tore i rada

Članak br. 21, 1985.

Trebamo uvijek razlikovati između Tore i rada. „Tora“ stoji sama po sebi. U tom stanju ne možemo govoriti o čovjeku, kao da čovjek uopće ne postoji. Umjesto toga, govorimo o Tori samoj po sebi, koja se smatra imenima Stvoritelja, i razmatramo njezinu važnost, to jest o kome govorimo.

To znači da se uvijek moramo sjećati da govorimo o Kralju — kako je On uspostavio poredak i vodstvo, kako Njegova sveta imena utječu na duše, i kako će ih one primiti i moći postojati dok ih otkrivaju, kao što je napisano: „Tko će se popeti na goru Gospodnju i tko će stajati na Njegovu svetom mjestu?“

Kad čovjek obraća pažnju i osjeća o kome govori — da govori o Stvoritelju — ali nema razumijevanje kako bi imao neku povezanost i razumio da govori o Stvoritelju, tada mora samo vjerovati da je cijela Tora imena Stvoritelja. Međutim, On je odjeven ili u pravila i upute koje čovjek mora držati — mitzvot između čovjeka i Boga ili između čovjeka i čovjeka — ili u priče i kazivanja, ili je odjeven u jezik Kabale i sveta imena. U tom trenutku moramo se sjećati da je unutarnjost, odjevena u sve te odore, samo Božansko. To se naziva: „Cijela Tora su imena Stvoritelja.“

Stoga, kada učimo Toru, trebamo učiti s pravilnim odnosom. To jest, moramo se sjećati o kome govorimo, i na taj način možemo privući Svjetlost Tore i osjetiti da „ona su naš život i duljina naših dana“. Prirodno, kada učimo s gore navedenom namjerom, čovjek može biti radostan jer je povezan s Izvorom života, što se naziva: „Jer ona su naš život i duljina naših dana.“ To je zato što počinje osjećati razlučivanje „činiti dobro Njegovim stvorenjima“, što je bio razlog stvaranja svjetova.

To dobro moramo izvući iz Tore, i to se smatra izgovaranjem samo hvale Tore, bez ikakvog razmišljanja o čovjeku. Stoga, kada uči Toru, čovjek je u potpunosti, prema pravilu: „Gdje čovjek misli, tamo se nalazi.“ Iz tog vremena treba primiti vitalnost za ostatak dana, jer se to naziva „posebno vrijeme za Toru i posebno vrijeme za molitvu“, budući da su jedno drugome suprotni.

Vrijeme rada je nešto sasvim drugo. Rad se odnosi upravo na čovjeka, dok se Tora odnosi upravo na Stvoritelja, što se naziva „Tora Gospodnja“. Međutim, rad se odnosi na čovjeka jer čovjek mora raditi, kao što je napisano: „Jer je čovjek rođen za trud.“

Budući da je čovjek stvorenje, a stvorenje je nedostatak — to jest postojanje iz odsutnosti — i to postojanje, nazvano „želja za primanjem“, mora biti ispunjeno, jer je to svrha stvaranja. A budući da je učinjen Tzimtzum (ograničenje) na tu želju radi jednakosti forme, potrebno je ispraviti i ukloniti Tzimtzum s te želje kako bi mogla postići cilj nazvan „Njegova želja da čini dobro“.

Kako bismo uklonili Tzimtzum, dana nam je metoda Tore i Mitzvot (zapovijedi). To se naziva: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ I ovdje, u pitanju rada, trebamo razlučiti napreduje li čovjek prema cilju uklanjanja Tzimtzuma — to jest postoje li već iskre davanja, znači li to da je već primio nešto od metode Tore i Mitzvot u obliku pročišćenja misli i želje, i nalazi li se u stanju samopropitivanja u pitanjima rada.

Međutim, čovjek se uopće ne bi trebao kritizirati u vezi s Torom. Naprotiv, treba učiti Toru kakva jest. Sve što trebamo jest tražiti savjet kako cijeniti Toru, ali sama Tora je stvarnost nazvana „imena Stvoritelja“. Slijedi da kada učimo neke zakone ili moral iz Tore, ili čak samo priče, ili način rada — sve to još uvijek nije sama Tora. To učimo iz Tore, ali sama Tora nema veze sa stvorenjem, nego samo sa Stvoriteljem, jer je ona imena Stvoritelja.

To jest, Tora se naziva „otkrivenje Božanskog“, i to se naziva „unutarnjost Tore“. Ono što se otkriva izvana — zakoni, moral, načini rada i priče — sve se to naziva „odjeća Tore“. Zato se to naziva „vanjština Tore“. No imena Stvoritelja nazivaju se „unutrašnjost Tore“.

Prema gore navedenom, trebamo pitati: ako se Tora sama po sebi odnosi na Stvoritelja, što je Božansko, onda je to kao neko tumačenje. Što čovjek može izvući iz učenja Tore ako ne razumije ništa u odnosu na sebe? Naši mudraci su o tome rekli: „Veliko je učenje koje vodi djelu“, jer čovjeku su zasigurno potrebna samo djela, kao što je napisano: „Koje je Bog stvorio da čini.“

Stoga: „Učenje nije najvažnije, nego djelo.“ Na to dolazi odgovor: „Veliko je učenje koje vodi djelu“ (Kidushin 40, Baba Kama 207). Drugim riječima, Svjetlost Tore, koja je unutarnjost, svijetli čovjeku kako bi imao snagu činiti dobra djela. To se događa snagom Tore, koja mu daje snagu da to može učiniti, kao što je napisano: „Koje je Bog stvorio da čini.“

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli: „Posebno vrijeme za Toru i posebno vrijeme za molitvu“, jer su jedno drugome suprotni. To je zato što, dok uči Toru, čovjek mora misliti samo o važnosti Tore, a nimalo o sebi. No tijekom molitve, prije svega mora otkriti svoje nedostatke, kako bi mogao tražiti da budu ispunjeni, jer nema nedostatka ako se ne traži.

Samo u tjelesnosti nedostaci su očiti, jer nedostaci dolaze iz želje za primanjem, a želja za primanjem je otkrivena. Nije tako u duhovnosti, gdje je cijela struktura Kedusha (svetosti) izgrađena na osnovi želje za davanjem, i budući da tu želju za davanjem pripisujemo stvorenju.

Objašnjeno je da Malchut, nazvana „želja za primanjem“, želi jednakost forme, koja se naziva „davati“. Međutim, kada se to prenese na stvorenja, koja dolaze nakon razbijanja posuda i također nakon grijeha drveta spoznaje, tada taj nedostatak — gdje čovjek osjeća da mu nedostaje kli (posuda) nazvan „želja za davanjem“ — više nije prisutan.

Umjesto toga, čovjek se mora truditi dok ne osjeti nedostatak želje za davanjem. U mjeri u kojoj osjeća taj nedostatak, može moliti Stvoritelja da mu pomogne, da mu da taj kli (posudu), tako da sva njegova briga bude samo to što mu nedostaje ta snaga nazvana „želja za davanjem“. U mjeri u kojoj je udaljen od te kli, treba žaliti i tražiti milost Stvoritelja da ga izbavi i da mu da tu želju.

Štoviše, možemo reći da čovjek treba tražiti od Stvoritelja da mu da taj nedostatak — to jest da osjeti kako nema želju za davanjem — i da je upravo to ono što ga sprječava da postigne duhovnost, jer taj nedostatak ne dolazi sam od sebe.

Stoga slijedi da Stvoritelj treba čovjeku dati i kli i svjetlost. Time možemo protumačiti stih: „Otpozadi i sprijeda Ti si me oblikovao.“ „Otpozadi“ znači kli; „sprijeda“ znači lice (Panim), odnosno ispunjenje. Ispada da i svjetlost i kli dolaze od Njega.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Kidushin 30): „‘Vesamtem’ (וְשַׂמְתֶּם, i stavit ćete) znači ‘Sam Tam’ (סַם תָּם, potpuni lijek); Tora je poput napitka života.“ To je ono što je Stvoritelj rekao Izraelu: „Moja djeco, stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin. Ako se bavite Torom, nećete biti predani u njezine ruke.“ Stvar je u tome da svjetlo u Tori, koje je unutarnjost Tore, ispravlja čovjeka. Međutim, moramo imati namjeru da tijekom učenja primimo svjetlo Tore, kao što je objašnjeno u „Uvodu u Učenje o Deset Sefirot“, točka 17.