Arvut
Uzajamno jamstvo
(nastavak članka "Matan Torah")
Čitav je Izrael odgovoran jedan za drugoga (Sanhedrin, 27b, Shavuot 39a)
Ovo je govor o svezi arvuta (uzajamno jamstvo), kada čitav Izrael posta odgovoran jedan za drugoga. Jer, Tora im nije dana prije negoli je svaki od njih upitan hoće li na sebe preuzeti mitzvu (zapovijed) voljenja drugih u punoj mjeri, kao što je izraženo riječima: „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“. To znači da je svaki pojedinac u Izraelu na sebe preuzeo brigu i rad za svakog člana nacije, i zadovoljenje svake njihove potrebe; ne manje od u njega utisnute mjere brige za vlastite potrebe.
I kada je jednom čitava nacija jednoglasno pristala i rekla „činit ćemo i slušat ćemo (Izlazak 24,7)“, svaki je član Izraela postao odgovoran da ništa ne manjka nijednom drugom članu nacije, i tek su tada postali vrijedni primanja Tore, ne prije.
S tom kolektivnom odgovornošću svaki je član nacije postao slobodan od briga vlastitoga tijela, i mogao je izvršiti mitzvu „voli prijatelja svog kao sebe samoga“ u punoj mjeri, te dati svakom članu u potrebi sve što je imao, zato što više nije mario za egzistenciju vlastitoga tijela, jer je pouzdano znao da šest stotina tisuća odanih ljubavnika spremno čeka da se brinu za njega, kao što je objašnjeno u članku "Matan Torah", stavak 16.
Iz tog razloga nisu bili spremni primiti Toru u vrijeme Abrahama, Izaka i Jakova, nego tek kad izađoše iz Egipta i postaše cjelovita nacija. Tek je tada nastala mogućnost jamstva da će svačije potrebe biti zadovoljene bez ikakve brige.
Ipak, dok su još bili izmiješani s Egipćanima, dio je njihovih potreba neizbježno predan u ruke tih divljaka, prožetih samoljubljem. Stoga, dio koji je strancima dan u ruke neće osigurati nijednu osobu iz Izraela, jer mu prijatelji neće uspjeti zadovoljiti te potrebe, s obzirom da one neće biti u njihovu posjedu. Posljedično, dok je god osoba izjedana brigom za samoga sebe, nije sposobna niti početi održavati mitzvu „voli bližnjega kao sebe samoga.“
I evidentno će postati da je davanje Tore moralo biti odgođeno sve dok ne izađu iz Egipta i postanu vlastita nacija, dakle, sve dok si svoje potrebe nisu mogli zadovoljiti bez vanjske pomoći. To ih je kvalificiralo da prime gornji arvut i tada im je dana Tora. Ispostavilo se da, čak i nakon primanja Tore, ako bi i šačica iz Izraela to izdala i vratila se u nečist samoljublja, lišena brige za druge, ista količina potrebe koja je predana u ruke te nekolicine opteretila bi Izrael potrebom da stječu za sebe same, jer se ta šačica ne bi ni najmanje sažalila nad njima.
Time sprečavaju ispunjenje mitzve ljubavi među prijateljima unutar cijelog Izraela. Stoga, ti pobunjenici uzrokuju da i oni koji štuju Toru ostanu u nečisti vlastitog samoljublja, jer nisu u stanju poštovati mitzvu „voli prijatelja svoga kao sebe samoga“, pa tako ni upotpuniti svoju ljubav prema drugima bez njihove pomoći.
Vidite, dakle, da je čitav Izrael odgovoran jedan za drugoga, i s pozitivne i s negativne strane. S pozitivne strane, ako održavaju arvut brineći i zadovoljavajući potrebe svojih prijatelja, potpuno mogu štovati Toru i mitzvot (zapovijedi), dakle donositi zadovoljstvo svom Tvorcu, kao što je navedeno u članku "Matan Torah", stavak 13. S negativne strane, vidimo da ako dio nacije ne želi održavati arvut, nego radije odluči utapati se u samoljublju, uzrokuju da ostatak nacije ostane uronjen u njihovoj nečisti i niskosti, bez da ikada pronađu način da izađu iz svoje nečisti.
18) Stoga Tana (rabi Shimon Bar Yochai) opisuje arvut kao dva čovjeka u čamcu, kada jedan od njih najednom počne bušiti rupu u čamcu. Prijatelj ga upita: „Zašto bušiš?“, a ovaj odgovara: „Što te briga? Bušim ispod sebe, a ne ispod tebe.“ Prvi mu odgovara: „Budalo, obojica ćemo se utopiti!“
Iz ovoga učimo da pobunjenici koji se utapaju u samoljublju svojim postupcima grade čelični zid koji sprečava štovatelje Tore od toga da uopće počnu potpuno provoditi Toru i Mitzvot u mjeri riječi „voljeti prijatelja kao sebe“, što su ljestve kojima se postiže dvekut s Njim. Uistinu, kako ispravne su riječi mudrosti koje kažu: „Budalo, obojica ćemo se utopiti!“
19) Rabi Elazar, sin rabi Shimona, nadalje produbljuje koncept arvuta, govorivši da nije dovoljno da čitav Izrael bude odgovoran jedan za drugoga, nego da čitav svijet mora biti uključen u taj arvut. Ovdje doista nema nesporazuma, jer se svi od početka slažu da je za početak korekcije svijeta dovoljno krenuti s jednom nacijom u štovanje Tore, jer nemoguće je početi sa svim nacijama odjednom. Kako kažu, da je Gospodin Toru ponudio svakoj naciji i oni je nisu htjeli primiti, što znači da su do grla bili uronjeni u samoljublje, neki u preljubu, neki u pljački i ubojstvu i tako dalje, sve dok je postalo nemoguće zamisliti, u to vrijeme, uopće ih pitati pristaju li odreći se samoljublja.
Stoga, Stvoritelj nije pronašao naciju ili jezik koji bi bio kvalificiran primiti Toru, osim sinova Abrahama, Izaka i Jakova, čija se pravednost odražavala na toj generaciji, kako naši mudri rekoše: „Očevi štovaše čitavu Toru čak prije nego li je dana.“ To znači da su zbog egzaltiranosti svojih duša imali sposobnost steći sve puteve Stvoritelja u odnosu na duhovnost Tore, što proizlazi iz njihova dvekuta (spojenosti) s Njim, bez da su prvo trebali praktični dio Tore kojeg se nisu mogli pridržavati, kao što je navedeno u "Matan Torah", u stavku 16.
I tjelesna čistoća i mentalna uzvišenost naših svetih otaca svakako su uvelike utjecali na njihove sinove i sinove njihovih sinova, i njihova pravednost odrazila se na tu generaciju, čiji su svi članovi na sebe prihvatili uzvišen rad i svaki ponaosob jasno izjavio: „Činit ćemo i slušat ćemo“. Zbog toga smo izabrani, iz nužde, i određeni biti odabranim narodom među svim ostalim nacijama.Stoga su samo članovi Izraela primljeni u traženi arvut i nijedna druga nacija svijeta, jer oni nisu sudjelovali u tome. To je očita stvarnost, pa kako se onda rabi Elazar ne slaže s tim?
20) No na kraju korekcije svijeta smjestit ćemo sve ljude na svijetu pod Njegov rad, kako je pisano: „I Gospod će biti kralj nad čitavom zemljom: na taj dan Gospod će biti jedan i njegovo ime jedno (Zaharija 14,9)“. Tekst specifično kaže „na taj dan“, a ne prije. I također se kaže: „Jer zemlja će biti puna znanja Gospoda... (Izaja 11,9)... i sve će nacije priteći mu (Izaja 2,2)“.
No uloga Izraela prema ostatku svijeta nalik je ulozi svetih očeva prema naciji Izraela; kao što se pravednost naših očeva odrazila na nama i pomogla nam razviti se i očistiti, sve dok nismo postali vrijedni primanja Tore; da nije bilo naših očeva, koji štovaše Toru prije nego je dana, ne bismo bili bolji u usporedbi sa svim ostalim nacijama, kao što je spomenuto u stavku 12, stoga je na izraelskoj naciji kvalificirati sebe i sve ljude svijeta kroz Toru i mitzvot, razviti ih tako da na sebe preuzmu taj uzvišen rad ljubavi prema drugima, što su ljestve prema postizanju svrhe stvaranja, koja je dvekut s Njim.
Stoga, svaka mitzva koju svaka osoba iz Izraela čini kako bi pružila zadovoljstvo svom Stvoritelju, a ne zbog nagrade ili samoljublja, pomaže, u određenoj mjeri, razvoju svih ljudi svijeta, jer se to ne događa sve odjednom, nego postupnim razvojem sve dok ne dosegne mjeru koja čitav svijet može dovesti do željene čistoće. I to je ono što naši mudri zovu "prebacivanjem ravnoteže na stranu dobra (vrlina)", što znači da je postignuta neophodna masa čistoće. Uspoređuju to s vaganjem na vagi, gdje premještanje ravnoteže omogućuje postizanje željene težine.
21) Riječi su ovo rabija Elazara, sina rabi Shimona, koji reče kako se svijetu sudi na osnovu njegove većine, misleći pritom na ulogu izraelske nacije da kvalificira svijet za određenu mjeru čistoće, sve dok ne postanu dostojni preuzimanja Njegova rada na sebe, ništa manje nego što Izrael bjaše dostojan u vrijeme kada su primili Toru. Naši mudraci to tumače kao stjecanje premoći svojih vrlina nad stranom zla, što je nečist samoljublja.
I naravno, ako strana dobra, koja je krajnje postignuće dobrote ljubavi među ljudima, nadvlada prljavu stranu grijeha, postat će kvalificirani za odluku i pristanak da kažu „činit ćemo i slušat ćemo“, kako Izrael reče. No prije toga nego steknu dovoljno vrlina, samoljublje će ih svakako spriječiti da se slože preuzeti Njegov teret.
Naši mudri rekoše: „Sretan je onaj koji izvrši jednu mitzvu, jer je prevagnuo sebe i čitav svijet na stranu dobra." To znači da pojedinac iz Izraela konačno dodaje svoj osobni dio konačnoj odluci, poput onoga koji važe sjemenke sezama, i dodaje ih jednu po jedno na vagu, sve dok ih nije dovoljno da se ravnoteža prebaci. Doista, svatko ima ulogu u tom procesu, jer bez njega izricanje suda (vaganje) nikad ne bi bilo dovršeno. Slično se kaže o pojedincu iz Izraela, da njegova djela prevaguju čitav svijet na stranu dobra. Jer kad sve završi i čitav svijet prevagne na stranu dobra, svatko će imati svoj udio u tom vaganju, jer da nije bilo njegovih djela, vaganje bi bilo nedovršeno.
Tako ćete ustanoviti kako rabi Elazar, sin rabija Shimona, ne kontrira riječima naših mudraca, kako je čitav Izrael odgovoran jedan za drugoga, nego rabi Elazar, sin rabija Shimona, govori o korekciji čitavoga svijeta u vrijeme konačne korekcije, dok naši mudraci pričaju o sadašnjosti, kada samo Izrael na sebe preuzima teret Tore.
22) I to je ono što rabi Elazar, sin rabi Shimona citira iz tekstova: „Jedan grešnik uništi mnogo dobra.“ Već je objašnjeno u stavku 20 da je utisak koji čovjek dobiva kad izvršava mitzvot između njega i njegova Boga potpuno jednak utisku koji dobija kroz mitzvot između čovjeka i čovjeka, jer je obvezan sve mitzvot obavljati u Njezino ime (Lishma), bez imalo nade za samoljubljem, što znači da ne biva obasjan niti mu se nada vraća kroz njegove nedaće u obliku nagrade ili časti itd. Ovdje, u ovoj uzvišenoj točki, ljubav prema Stvoritelju i ljubav prema prijatelju sjedinjuju se i zapravo postaju jedno, kao što kaže članak "MatanTora", stavak 15.
Na taj način čovjek uzrokuje određeni napredak na ljestvici ljubavi prema drugima u svim ljudima na svijetu općenito, jer ta razina, koju je uzrokovao svojim postupcima, bili oni veliki ili mali, konačno se u budućnosti pridružuje u prevagivanju svijeta na stranu dobra, jer je njegov udio također dodan na vagu.
Kao što piše u stavku 20 u alegoriji o sjemenkama sezama, onaj koji učini jedan grijeh, koji ne može prevladati i ne može svladati nečist vlastita samoljublja, što ga nagoni da ukrade ili učini nešto slično, prevagnuo je sebe i čitav svijet na stranu grijeha. To je zbog toga što s otkrivenjem nečisti samoljublja, niska priroda kreacije ojačava. Stoga, on oduzima određeni udio sa one strane koja će u konačnici biti strana dobra, poput čovjeka koji s vage skine sjemenku sezama koju je njegov prijatelj tamo stavio.
Stoga, u toj mjeri malo podigne stranu grijeha. Ispostavlja se da on time vraća svijet unatrag, kako rekoše da „jedan grešnik uništi mnogo dobra“. Budući da ne može prevladati svoju jadnu želju, gura duhovnost čitavoga svijeta unatrag.
23)S ovim riječima dolazimo do jasnog razumijevanja o onome što je prethodno rečeno u stavku 5, o tome da je Tora dana specifično naciji Izraela, jer sigurno je i nedvojbeno da svrha stvaranja leži na ramenima čitavog ljudskog roda, bili posrijedi crni, bijeli ili žuti, bez ikakve razlike.
No zbog propasti čovječje prirode na najnižu razinu, koja je samoljublje što vlada čitavim čovječanstvom bez ograničenja, nije bilo načina da se s njima pregovara i da ih se uvjeri da pristanu na sebe preuzeti, čak i kao prazno obećanje, izlazak iz njihova uskoga svijeta u široka prostranstva ljubavi među ljudima. Iznimka je bila izraelska nacija, jer su bili porobljeni u brutalnom kraljevstvu Egipat četiri stotine strašnih godina.
Naši mudri kažu da: „Kao što sol oslađuje meso, tako agonija polira čovjekove grijehe“, što znači da tijelu donosi veliko pročišćenje. Pomoglo im je pročišćenje njihovih svetih praotaca, kao što je rečeno u stavku 16, što je najvažnije, kao što svjedoče neki stihovi Tore.
Zbog ova dva uvoda bili su kvalificirani za to, pa je stoga o njima rečeno u jednini: „Izrael taborovaše ondje pred planinom (Izlazak 19,2)“, što naši mudri tumače – "kao jedan čovjek u jednom srcu".
To je zato što se svaki pojedinac iz nacije potpuno isključio iz samoljublja i jedino htio pridonijeti svom prijatelju, kako je prikazano iznad, u stavku 16, glede značenja mitzve „voli prijatelja svoga kao samoga sebe.“ Ispostavlja se da su svi pojedinci iz nacije došli zajedno i postali jedan čovjek unutar jednoga srca, pa su jedino tada postali kvalificirani primiti Toru.
24) Stoga, zbog gorespomenute nužde, Tora je dana posebno naciji Izraela, isključivo potomcima Abrahama, Izaka i Jakova, jer je bilo nezamislivo da bi u tome mogao sudjelovati ijedan stranac. Zbog toga je izraelska nacija konstruirana kao vrst prolaza kroz koji će iskre pročišćenja sjati na čitavu ljudsku vrstu.
I te će se iskre dnevno množiti sve dok ne dostignu željenu masovnost, dakle dok se ne razviju i da mogu razumjeti užitak i mir koji su srž ljubavi prema drugima. Jer tada će znati kako prevagnuti ravnotežu na stranu dobra i stavit će se pod Njegov teret, a strana grijeha bit će izbrisana iz svijeta.
25) Ostaje nam još potreba da dovršimo što rekosmo u prethodnom članku, "Matan Torah", u stavku 16, o razlogu zbog kojega Tora nije dana našim očevima, zbog toga što mitzva „voli prijatelja svoga kao sebe samoga“, koja je osovina čitave Tore i oko koje se sve mitzvot vrte, da ga tako razjasnimo i pojasnimo, ne može biti ispoštovana od strane pojedinaca nego samo kroz pristanak čitave nacije.
I zato je trebalo sve do izgnanstva iz Egipta da bi postali dostojni njezina štovanja, kada su upitani hoće li baš svaki od nacije pristati na sebe preuzeti tu mitzvu. I tek kad su se svi složili s time, dana im je Tora. Ipak, ostaje da vidimo gdje ćemo u Tori pronaći da su svi na to pristali prije nego što su primili Toru.
26) Imajte na umu da su ove stvari očite svakoj obrazovanoj osobi u pozivu kojeg Stvoritelj šalje Izraelu kroz Mojsija uoči primanja Tore, kako kaže: „,Stoga, ako ćete sada doista slušati moj glas, i održati moj zavjet, tada ćete postati Moj segula (lijek) među svim narodima, jer čitava je zemlja Moja: i vi ćete Mi biti kraljevstvo svećenika i sveta nacija. Ovo su riječi koje ćeš prenijeti djeci Izraela'. I Mojsije dođe i pozove starješine naroda, i polegne ispred njih sve ove riječi koje im je Gospod zapovijedio. Svi ljudi odgovoriše zajedno, i rekoše, sve što je Gospod rekao činit ćemo. I Mojsije o riječima ljudi izvijesti Gospoda (Izlazak 19,5)“.
Čini se kako se ove riječi ne uklapaju u svoju ulogu, jer nam zdrav razum govori da, ako osoba ponudi prijatelju da obavi neki posao, i želi da se on s time složi, trebao bi mu dati primjer sadržaja tog rada i kolika je nagrada. Tek tada njegov prijatelj može procijeniti hoće li preuzeti taj posao ili ne.
Međutim ovdje nemamo niti primjera o tome od čega se sastoji rad niti kolika je nagrada za nj, jer kaže: „ako ćete doista slušati Moj glas, i održati Moj zavjet“, ali ne tumači ni glas niti govori na što se odnosi zavjet. Zatim kaže: „tada ćete postati Moj segula (lijek) među svim narodima: jer čitava je zemlja Moja“, no ne možemo iz ovih riječi nazrijeti zapovijeda li On nama da radimo da bismo bili segula među svim narodima ili je to obećanje nagrade za nas.
Jednako tako, moramo razumjeti vezu s riječima „jer čitava je zemlja Moja“. Sva tri tumača – Unkalus, Yonatan Ben Uziel i Jeruzalemski Talmud - jako teško interpretiraju te riječi, kao što je slučaj sa svim tumačima - Rashi, Nachmanides, itd. Čak i Ezra kaže, u ime rabija Marinosa, da riječ „jer“ znači „iako“, i tumači kao „tada ćete postati Moj segula među svim narodima iako je čitava zemlja Moja“. Čak je i sam Ezra sklon složiti se s tim, no ta se interpretacija ne slaže s našim mudracima koji kažu da „jer“ ima četverostruko značenje: ili, kako ne bi (pa ipak), ali (iako), zato što (budući da).
I dodaje peto tumačenje: unatoč. I tada tekst završava: „i bit ćete Mi kraljevstvo svećenika i sveta nacija“. No iz teksta ovdje također nije jasno je li to mitzva na kojoj čovjek treba raditi ili obećanje nagrade. Također, riječi "kraljevstvo svećenika" ne ponavljaju se niti su objašnjene igdje drugdje u Bibliji.
Ovdje je važno odrediti razliku između „kraljevstva svećenika“ i „svete nacije“, jer prema običnom značenju svećenstva, radi se o nekom sa svetosti, stoga je očito da kraljevstvo u kojem su svi svećenici mora biti sveta nacija, pa riječi „sveta nacija“ izgledaju suvišne.
27) Ipak, iz svega što smo objasnili od početka eseja dosad, učimo pravo značenje riječi u skladu s njihovom ulogom - da nalikuju pregovoru s ponudom i pristankom. To znači da im On tim riječima doista nudi cjelovitu formu i sadržaj rada u Tori i mitzvot, kao i za to vrijednu nagradu. Rad u Tori i mitzvot izražen je riječima „i bit ćete mi kraljevstvo svećenika“, što znači da ćete svi vi, od najmlađeg do najstarijeg, biti poput svećenika. Kao što oni nemaju imovine u ovom materijalnom svijetu, jer je Stvoritelj njihova imovina, tako će čitava nacija biti organizirana na način da će čitava zemlja i sve u njoj biti posvećeno Stvoritelju. I nijedna osoba ne bi trebala imati drugi angažman u tome osim da izvršava Stvoriteljeve zapovijedi te zadovolji potrebe čovjeka do sebe, tako da se nijedna osoba nikada ne mora brinuti za sebe.
Na taj način, čak i svjetovni radovi poput žetve, sjetve i slično, samo su poput prinošenja žrtve koju obavljaju svećenici u Hramu. U čemu je razlika ako izvršavam mitzvu prinošenja žrtvi Stvoritelju, ili ako izvršavam mitzvu "voli prijatelja kao sebe samoga"? Ispostavlja se da onaj koji žanje svoje polje da bi nahranio čovjeka do sebe, jednak je onomu koji prinosi žrtve Svoritelju. Nadalje, čini se da je mitzva „voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“ važnija od onoga koji prinosi žrtve, kako vidjesmo iznad, u stavcima 14 i 15.
Doista, tomu još nije kraj, jer čitava Tora i mitzvot dani su isključivo zbog svrhe pročišćavanja Izraela, što je pročišćenje tijela, kao što piše u stavku 12, nakon čega će postići istinsku nagradu dvekuta (spajanje) s Njim, što je svrha stvaranja, kao što piše u stavku 15. Ta je nagrada izražena riječima „sveta nacija“, jer kroz dvekut s Njim postajemo posvećeni, kako kaže: „Bit ćete sveti Gospodinu Bogu svome, jer sam Ja Gospod vaš Bog, koji vas posvećujem, svet (Levitima 19,2)“.
I vidjet ćete da riječi „kraljevstvo svećenika“ izražavaju cjelovitu formu rada na osnovi „voli prijatelja kao sebe“, dakle kraljevstvo svećenika kojima je imovina njihov Stvoritelj, i koji nemaju vlastite imovine među svjetovnim posjedima. I moramo priznati da je to jedino obrazloženje kroz koje možemo razumjeti riječi: „kraljevstvo svećenika“, jer to tumačenje nije primjenjivo na žrtvovanje na oltaru, budući da to nije moglo biti rečeno za čitavu naciju, jer tko bi prinosio žrtve?
Isto je što se tiče uzimanja darova svećenstva, tko bi bili davatelji? I također, za tumačenje svetosti svećenika, već je rečeno „sveta nacija“. Stoga, to svakako mora značiti da je samo Stvoritelj njihova domena, da za sebe nemaju materijalnog vlasništva, dakle puno značenje riječi „voli bližnjega svoga kao sebe samoga“, koje obuhvaćaju čitavu Toru. I riječi „sveta nacija“ izražavaju ukupnu nagradu, odnosno dvekut.
28) Sada potpuno razumijemo prethodne riječi, jer kaže: „Stoga, ako ćete sada doista slušati Moj glas, i održati Moj zavjet“, dakle učinite zavjet na ono što vam Ja ovdje kažem, da ćete postati Moj segula među svim narodima. To znači da ćete biti Moj segula, i iskre pročišćenja tijela proći će kroz vas na sve ljude i nacije svijeta, jer nacije svijeta još uvijek nisu spremne za to, i Ja trebam jednu naciju koja može započeti i biti poput iskupljenja za sve druge nacije. Završava sa: „Jer čitava je zemlja Moja“, što znači da svi narodi zemlje pripadaju Meni i suđeno im je da se sjedine sa Mnom, kao što je pisano u stavku 20.
No još dok nisu sposobni izvršavati taj zadatak, trebam ljude od vrline, i ako se slažete s time da postanete iskupljenje za sve nacije, zapovijedam da "Mi budete kraljevstvo svećenika". To je ljubav prema drugima u njegovu konačnu obliku „voljenja prijatelja poput sebe “, što je središnja os Tore i mitzvot, a „sveta nacija“ je nagrada u njezinom konačnu obliku spajanja s Njim, koja uključuje sve nagrade koje ikada mogu biti zamišljene.
Evo kako naši mudri tumače kraj – „Ovo su riječi koje ćeš prenijeti djeci Izraela“. Precizno navode „Ovo su riječi“, ni više ni manje. Ovo je zbunjujuće: Kako možeš reći da bi Mojsije dodao ili oduzeo riječima Stvoritelja, da mora biti upozoren na to? Takvo što ne možemo naći igdje u Tori, naprotiv, Tora o njemu kaže: „jer njemu vjerujem u čitavoj Svojoj kući (Knjiga brojeva 12, 7)“.
29) Sada možemo potpuno shvatiti posljednju formu rada, kako je objašnjeno riječima „kraljevstvo svećenika“, što je konačna definicija „voli prijatelja kao sebe“, da bi za Mojsija bilo razumljivo da se suzdržava od razotkrivanja čitavog opsega rada odjednom, inače se Izrael ne bi htio odvojiti od materijalnih posjedovanja i dati svoje bogatstvo i imovinu Stvoritelju, kako je izraženo riječima „kraljevstvo svećenika“.
To jako nalikuje onome što je Maimonides napisao, da se ženama i maloj djeci ne smije odavati ništa što bi se ticalo rada pročišćenja, koji sam po sebi ne smije imati svrhu da bi se primila nagrada, i da treba čekati dok ne odrastu, postanu mudriji i imaju hrabrosti izvršiti ga. Stoga ga Stvoritelj upozorava s "ništa manje", te im nudi istinsku narav rada, kao što je izraženo riječima „kraljevstvo svećenika“.
A što se tiče nagrade koja je definirana riječima „sveta nacija“, ovdje je također Mojsije mogao pomisliti nadalje elaborirati o užicima i umješnoj nježnosti koja dolazi s dvekutom s Njim, i tako ih uvjeriti da prihvate taj ekstrem i odvoje se od svjetovne imovine, poput svećenika. Stoga je upozoren sa "ništa više" da ne govori o cijeloj nagradi koja je uključena u riječima „sveta nacija“.
Razlog tomu je da, ukoliko bi im rekao o čudesnim stvarima koje su srž nagrade, prihvatili bi Njegov rad s ciljem osvajanja te divne nagrade za sebe To bi se smatralo radom za sebe, iz samoljublja. To bi, zauzvrat, falsificiralo čitavu svrhu, kao što piše u stavku 13.
Stoga, vidimo da, što se tiče oblika rada koji je izražen riječima „kraljevstvo svećenika“ rečeno mu je „ništa manje“, a o nejasnoj mjeri nagrade, izraženoj riječima „sveta nacija“, rečeno mu je „ništa više“.