Značenje istine i vjere

Članak 3, 1985.

Istina i vjera su dvije proturječne stvari. Vidimo da u molitvi, koju su ustanovili članovi Velike skupštine, također imamo dvije stvari koje proturječe jedna drugoj. S jedne strane, odredili su za nas slijed molitve i to da molitvu treba izgovarati u trenutku nedostatka. Nadalje, naši mudraci rekoše: "Molitva treba biti iz dubine srca.", odnosno da molitva koju molimo Stvoritelju treba biti iz dubine srca, odnosno da se nedostatak osjeća u cijelom srcu.

To znači da unutar srca ne može postojati dio koji je cjelovit, već samo nedostatak. Što je veći nedostatak, prije će molitva biti uslišena u odnosu na druge molitve. Zohar kaže o stihu "Molitva za siromaha kad klone i izlije jad svoj pred Gospodinom" (Balak, 187-88):"Tri se molitve nazivaju 'molitvom': molitva Mojsija, Božjeg čovjeka - takve molitve nema ni kod jednog drugog čovjeka. Molitva Davida - takve nema ni kod jednog drugog kralja. Molitva siromaha. Od te tri molitve, koja je najvažnija? Molitva siromaha. Ta molitva dolazi prije Mojsijeve molitve, prije Davidove molitve i svih ostalih molitvi na svijetu. Zašto? Siromahu je srce slomljeno. Pisano je: "Gospodin je blizu onima čije je srce slomljeno." Siromah se uvijek prepire sa Stvoriteljem i Stvoritelj sluša i čuje njegove riječi." Toliko o njihovim riječima.

Ispostavlja se, prema riječima svetog Zohara, da molitva nastaje kad je čovjek slomljen, kada nema ničega da mu oživi dušu. Tada se to naziva "moitvom iz dubine srca". Ta je molitva važnija od svih molitvi na svijetu jer čovjek nema vrlina po kojima može reći: "Ja nisam poput mojih prijatelja jer ja imam vrlina koje moji prijatelji nemaju." Ispostavlja se da je pun nedostataka te tada ima prostora za iskrenu molitvu iz dubine srca. Što je veći nedostatak, to je molitva važnija.

Nasuprot molitvi i prošnji  koje su uređene molitvenim slijedom, uređen je i red hvale i zahvalnosti. To je u suprotnosti s molitvom i prošnjom, jer je uobičajeno da kad netko učini dobro drugome, ovaj mu je zahvalan. No količina zahvalnosti uvijek je razmjerna mjeri koristi koju ima od toga. Tako izražava zahvalnost onome tko mu je učinio dobro.

Naprimjer, ako mu netko pomogne da osigura pola svojih prihoda, odnosno da uz njegovu pomoć stekne samo polovicu onoga što njegovoj obitelji treba, zahvalnost koju osjeća nije potpuna. No, ako mu omogući punu zaradu i čak više od toga, tako da mu ništa ne nedostaje, tada će mu taj čovjek zahvaljivati i slaviti ga  svim srcem i svom dušom.

Ispostavlja se da kad čovjek zahvaljuje i veliča Stvoritelja i želi Ga veličati i zahvaliti Mu iz dubine srce, treba biti siguran da mu je Stvoritelj ispunio sve želje i da mu ništa ne nedostaje. Inače njegova zahvalnost ne može biti potpuna.

Stoga, čovjek treba biti siguran da mu ništa ne nedostaje, već da mu je Stvoritelj ispunio sve nedostatke i više nema niti jednog. Tek tada može zahvaliti Stvoritelju i to je značenje pjesama i hvalospjeva koji su uređeni slijedom molitve.

Iz tog su razloga  molitva i prošnja u suprotnosti s pjesmama i hvalospjevima, jer ako nije cjelovit tijekom molitve i prošnje i pun je nedostataka, njegova je molitva potpuna. No s pjesmama i hvalospjevima je obratno: kada ne postoji mjesto nedostatka koje nije do vrha ispunjeno, upravo tada može iskreno zahvaliti.

Trebamo razumjeti zašto su odredili dvije suprotne stvari slijedom molitve, s kojim ciljem i što nam takav redoslijed daje. Također, trebamo razumjeti kako je mogući ispoštivati te dvije suprotnosti, budući da proturječe jedna drugoj.

Sveti Ari kaže (Talmud Eser Sefirot, str. 788, st. 83): "U ženi bi trebala postojati dvoja vrata, kako bi ih zatvorila i zadržala fetus unutar sebe, da ne bi izašao dok nije u potpunosti oblikovan. U njoj mora također postojati sila koja oblikuje fetus."

Ondje objašnjava razlog: "Kao i u fizičkom svijetu, kada postoji nekakav poremećaj u majčinom abdomenu, majka ima pobačaj. Odnosno, kada fetus izađe iz majčinog trbuha prije nego li je dovršio svoj razvoj na stupnju ibur (impregnacija/zečeće), taj se porod ne smatra rođenjem, jer ibur ne može opstati u svijetu, već se naziva "pobačajem", što znači da nije rođen, već je ispao iz majčina trbuha i ne može preživjeti."

Slično tome, i u duhovnosti postoje dva aspekta ibura:

1. Oblik/forma ibura, koji je u stanju katnut (malo stanje), što je njegov pravi oblik. Međutim, budući da ima samo katnut, to se smatra manjkavim,a gdje god postoji nedostatak u svetosti, to je uporište klipot (ljusaka/ljuštura). U tom slučaju klipot mogu izazvati pobačaj - što znači da će duhovni fetus ispasti prije dovršetka faze ibura. Iz tog razloga, mora postojati sila koja zadržava fetus, odnosno da mu bude dana cjelovitost (savršenstvo), tj. gadlut (odraslost/veliko stanje).

2. Međutim, moramo razumjeti kako novorođenčetu može biti dan gadlut dok još nije u stanju primiti ni katnut kako treba, budući da još uvijek nema kelim (posude) u koje bi primio s namjerom davanja. Odgovor na to je: naši mudraci rekoše: "Fetus u majčinom trbuhu jede ono što majka jede." Također je rekao: "Fetus je dio majčina bedra." To znači da nije samostalna jedinica. Iz tog razloga, fetus jede ono što majka jede. To jest, fetus prima sve što prima u majčine posude (kelim). Iz tog razloga, fetus nema kelim sposobne primiti gadlut, no u posudama višega, odnosno majke, može primiti, jer je potpuno poništen pred majkom i nema vlastitog autoriteta. To se naziva ibur, kada je potpuno poništen pred Višim.

Kada primi gadlut, u svetosti je. Zbog toga ondje ne postoji uporište klipot, i zbog toga se to naziva "silom zadržavanja", koja čuva fetus od pada u duhovnosti, poput pobačaja kod fizičkog fetusa, pri čemu majka mora čuvati fetus od kakvog poremećaja. Slično je i u duhovnosti.

Ispostavlja se, iz gore navedenog, da razlikujemo dva stanja u čovjekovu radu:

1. Čovjekovo pravo stanje, odnosno njegov katnut, kada je sve što radi i misli u katnut. Osjećaj katnut počinje kada želi raditi na putu istine, što znači raditi s namjerom davanja. Tada počinje vidjeti svoj katnut, koliko je udaljem od svetosti, i ne može učiniti ništa radi davanja. To se naziva "istinom", odnosno njegovim stvarnim stanjem.

Tada, zbog toga što je katnut, može doći do uporišta Sitre Achre, i čovjek može pasti u očaj. Ispostavlja se da se njegov početak rada smatra iburom (začećem), no može doći do pobačaja, odnosno da padne sa svog stupnja, poput fizičkog fetusa koji preuranjeno izađe iz majčina trbuha i ne može preživjeti. Slično tome, čovjek u duhovnosti padne sa svog stupnja i treba novi ibur. Dakle, treba početi rad iznova, kao da nikad nije služio Stvoritelju.

Zbog toga mora postojati sila zadržavanja, kako fetus ne bi ispao. To znači da u to vrijeme treba biti u cjelovitosti, odnosno da osjeća da mu ništa ne nedostaje u radu, već da je sada blizu Stvoritelja, potpuno sjedinjen (u Dvekutu) s Njim, i nitko mu ne može reći: "Vidiš da ne napreduješ u radu za Stvorrtielja. Prema tome, uzalud se trudiš i nisi dostojan služiti u svetosti. Stoga trebaš biti poput svih ostalih. Zašto toliko buke dižeš oko toga da želiš biti na višem stupnju od ostalih, iako ne dobivas nikakvo zadovoljstvo iz rada za mase? To ti je dalo poticaj da možeš primiti misli i želje da se odvojiš od običnih ljudi i da napreduješ prema istini. Istina je da je to istina, ali vidiš da, iako želiš hodati putem istine, nisi sposoban za to, bilo zbog nedostatka sposobnosti ili nedostatka snage da nadvladaš, jer ne možeš nadvladati prirodu samoljublja s kojom si rođen. Stoga, ostavi se toga, budi u poniznosti poput ostalih ljudi i ne uzdiži se iznad svojih bližnjih. Bolje ti je da se povučeš s ovog puta."

Iz tog razloga, kako ne bi zapao u takve misli, potrebna mu je sila zadržavanja. To jest, mora vjerovati iznad razuma da je činjenica da se drži puta istine velika i iznimno važna. On ne može procijeniti važnost puta istine, ali to je čitav kli u koju će primiti Božansku svjetlost. No to je prema posudama višega, to jest, Stvoritelj zna kada osoba treba osjetiti Dvekut (povezanost) s Njim.

U vlastitim posudama (kelim) osjeća suprotno - da je sada gori nego kad je hodao istim putem kao mase, pri čemu je osjećao da je svakog dana dodavao dobra djela, Toru i mitzvot. No sada, otkako je krenuo putem individualnog rada, stalno promatra svoju namjeru: koliko je sposoban činiti djela u svrhu davanja i koliko je sposoban odustati od samoljublja. Tada, što se više približava istini, sve jasnije vidi koliko je uistinu nemoćan da izađe iz samoljublja.

Ipak, prema posudama Višeg, tj. iznad razuma, može uzdići sebe i reći: "Nije me briga koliko doprinosim Stvoritelju. Želim da me Stvoritelj približi k Sebi, a On zasigurno zna kad će doći vrijeme da osjetim da me je Stvoritelj približio Sebi. U međuvremenu, vjerujem da Stvoritelj zna što je najbolje za mene, i zbog toga mi daje da osjećam to što osjećam. No zbog čega me vodi ovim putem, gdje moram vjerovati u put vjere - da je dobar prema meni? Ako to vjerujem, On mi daje znak: količinu radosti koju imam, količinu zahvalnosti koju ja mogu dati Njemu za to, i koliko mogu veličati Njegovo Ime. Sigurno je da moramo reći da je to za naše dobro, da upravo kroz vjeru možemo postići cilj, koji se naziva "primanje radi davanja". Inače bi nas Stvoritelj svakako mogao voditi putem spoznaje (znanja), a ne putem vjere.

Iz toga ćete razumjeti pitanje: "Zašto su nam potrebne dvije stvari koje negiraju jedna drugu?" To jest, s jedne strane, trebamo hodati putem istine ,odnosno, osjetiti svoju situaciju, da osjećamo da se udaljavamo od samoljublja i približavamo ljubavi prema drugima te koliko nam još nedostaje da se u svijetu veliča i posveti Njegovo blagoslovljeno ime."

A kada vidimo da nam duhovnost još uvijek nije važna, osjećamo velik nedostatak. Također trebamo vidjeti koliko nas to rastužuje i koliko nas boli razdvojenost od Njega. To se naziva "istinom", odnosno stanje koje  osjećamo u svojim posudama (kelim) prema našm unutarnjm doživljaju.

S druge strane, dan nam je put vjere, koji je iznad razuma, to jest, da ne uzimamo u obzir svoje osjećaje i razum, već trebamo reći, kao što piše: "Imaju oči, ali ne vide. Imaju uši, ali ne čuju." Umjesto toga, moramo vjerovati da nas Svemogući sigurno nadzire i zna što je dobro za mene, a što nije. Stoga, On želi da osjetim svoje stanje tako kako ga osjećam, a meni je nevažno kako se osjećam, jer želim raditi poradi davanja.

Stoga, najvažnije je da radim za Stvoritelja. Iako osjećam da u mojem radu nema cjelovitosti, iapk, u posudama (kelim) višega, odnosno, iz perspektive višega, ja sam u cjelovitosti, kao što je pisano: "Ni odbačeni neće biti odbačeni od Njega." Stoga sam zadovoljan svojim radom - što imam priliku služiti Kralju čak i na najnižoj razini. To, također, smatram velikom privliegijom što mi je Stvoritelj dopustio da mu se približim bar u nekoj mjeri.

To nam donosi dvije stvari:1) Sa stajališta istine - vidi svoje stvarno stanje- da osjeća nedostatak i ima prostora za molitvu. Tada se može moliti Stvoritelju da ispuni taj nedostatak i uzdigne ga na razine svetosti. 2) Put vjere - stanje cjelovitosti - iz toga čovjek može izražavati hvalu i zahvalnost Stvoritelju, te biti u radosti.