Pitanje odnosa grane i korijena

Članak 2, 1985.

Zemlja Izrael je grana koja proizlazi iz sfire Malchut. “Malchut” se naziva kli (posuda), koja je emanirana od strane Emanatora, kako bi bila posuda za primanje obilja koje je Emanator želio dati stvorenim bićima. Ta se posuda naziva “Malchut”.

Redoslijed je bio da je najprije postojala kli za primanje radi primanja. Kasnije je učinjen ispravak, da se u tu kli može primati samo pod uvjetom da se može usmjeriti radi davanja. Tada obilje dolazi toj posudi. Taj je ispravak učinjen kako bi obilje dobila stvorenja u kojima nema ikakvih neispravnosti, odnosno "kruha srama" (Nehema de-Kisufa).

Na taj su način mogli primati obilje bez ograničenja, jer ne bi osjećali sram prilikom primanja. Umjesto toga, sve što primaju – dobro i užitak – usmjeravaju isključivo za dobrobit Stvoritelja. Tada će stalno nastavljati privlačiti sve više obilja, jer ne mogu reći da su već dovoljno davali Stvoritelju i da više ne trebaju. Stoga će uvijek imati razlog za nastavak privlačenja obilja.

Ako bi, naprotiv, obilje primali radi sebe, tj. zbog samoljublja, tada bi ih sram nužno ograničio. Morali bi reći: "Dovoljno nam je dobra i užitka koji nam je dao." Zbog toga je učinjen ispravak koji se naziva “tzimtzum” (ograničenje), da se svjetlost ne prima u kli Malchut, osim ako se prima s namjerom radi davanja.

Iz korijena Malhut proizlazi grana u ovom fizičkom svijetu Eretz (Zemlja), koja je grana više Malhut. Ta se zemlja naziva “sveta zemlja”. Zato u svetoj zemlji postoje posebni ispravci – tj. zapovijedi koje ovise o zemlji, kao što su terumot (donacije), ma’asrot (davanje desetine) itd. – što nije slučaj u drugim zemljama.

Isto tako, postoji poseban korijen za Jordan, poseban korijen za Siriju, poseban korijen za Babilon, te poseban korijen za ostale zemlje (vidi Talmud Eser Sefirot, dio 16, str. 530). Dakle, prema zakonu korijena i grana, mjesto Hrama može biti samo u svetoj zemlji, tj. u zemlji Izrael – ali tek nakon što je posvećena.

Prije nego što je narod Izraela ušao u tu zemlju, bila je to zemlja sedam naroda, koji predstavljaju sedam nečistih (ne-svetih) sefira. Oni su suprotnost svetosti – proizlaze iz Malchut koja još nema ispravljen zaslon/masach, tj. još nema namjeru radi davanja. Zato su nacije svijeta onamo došle prve, jer takav je redoslijed u duhovnosti: 1) dolazak želje za primanjem; 2) ispravak – da bude s namjerom davanja.

Stoga su u svetu zemlju: 1 najprije morale doći nacije svijeta, koje pripadaju Malchut prije ispravka njezina masacha (namjerom radi davanja), 2) a zatim dolazi narod Izraela i osvaja ih.

Iz toga proizlazi da iz Malchut proizlazi pojava “svete zemlje”. Također, iz Malchut proizlazi i “želja za primanjem u čovjeku”. Zato je redoslijed bio: 1) najprije nacije svijeta u zemlji; 2) zatim dolazi narod Izraela.

Isto tako i u srcu čovjeka: 1) najprije dolazi zli nagon (yetzer hara); 2) zatim dolazi dobri nagon (yetzer tov). Sve to proizlazi iz viših korijena.

Ali postoji razlika između srca čovjeka (koje proizlazi iz Malchut) i zemlje Izrael (koja također proizlazi iz Malchut). Treba razlikovati između unutarnjeg i vanjskog. U vanjskom aspektu mora se nalaziti točno na mjestu koje odgovara grani prema svom korijenu. No u unutarnjem aspektu, u internalnosti – nije nužno biti na fizičkoj grani koja odgovara svom duhovnom korijenu.

Jer u aspektu zemlje Izrael, koja odgovara srcu čovjeka, koje proizlazi iz korijena Malchut – čovjek ne mora fizički biti u zemlji Izrael da bi zaslužio razinu “kraljevstva nebeskog”, što se naziva “zemlja Izrael”. U svojoj nutrini čovjek može zaslužiti Božansku Prisustnost i najveća duhovna postignuća čak i izvan Izraela – kao svi naši mudraci koji su živjeli izvan Izraela.

S druge strane, ljudi koji žive u zemlji Izrael mogu biti potpuni grešnici. I zemlja Izrael, koja se naziva “Sveta zemlja”, ne obvezuje ih ni na što – da budu vjerni Tori i mitzvot (zapovijedima). Jer što se tiče internalnosti – eksternalno ih ni na što ne obvezuje. Internalnost se odnosi na rad srca i nema veze s vanjskim okolnostima.

Ali unatoč tome, istodobno postoji i važnost eksternalnosti. Na primjer, postoji pravilo da se “Kadiš” može izgovarati samo ako ima minjan (deset muškaraca). Ne provjeravamo jesu li tih deset ljudi pobožni i pravedni – dovoljno je da su obični ljudi. Kad su okupljeni, mogu izgovarati “Kadiš”, “Baruchu”, čitati iz Tore, itd. No, ako postoji devet velikih pravednika, nije im dopušteno izgovarati “Kadiš” ili “Baruchu”, jer Halaha (židovski zakon) u svom vanjskom aspektu ide prema eksternalnom, a ne prema internalnom.

Pogledaj slično objašnjenje u Uvodu u knjigu Zohar, točka 65:

“I treba se zapitati, zašto je zabranjeno suprotstavljati se prvima u pogledu Tora nigle (otkrivene Tore). Odgovor je da, što se tiče ispunjenja praktičnih dijelova zapovijedi, raniji su bili savršeniji od kasnijih. To je zato što se praksa odnosi na svete kelim (posude) sefirot (koje se nazivaju ‘vanjština’, jer se posude smatraju vanjštinom u odnosu na svjetlosti, koja se nazivaju ‘unutrašnjost’), dok se tajne Tore i razlozi zapovijedi odnose na svjetlosti u sefirot. A već znaš da postoji obrnuti odnos između kli i svjetlosti.”

Ispostavlja se da otkriveni aspekt, tj. dio praktične primjene, pripada vanjštini.
Zato s aspekta djelovanja postoje stvari koje se mogu izvršiti samo u zemlji Izrael, poput zabrane gradnje Hrama izvan Izraela, i slično.

Ali što se tiče unutarnjeg aspekta, koji se odnosi na srce čovjeka, nije nužno da se on ostvaruje baš u zemlji Izrael, iako je zemlja Izrael izdanak sefire Malchut. No, postoje posebna sjedinjenja (יחודים – jichudim), koja, ako ih čovjek želi ostvariti i na vanjskoj razini, svakako se moraju izvršiti upravo u odgovarajućem fizičkom prostoru.

Na primjer, poznato je sjedinjenje "עש"ן" (AShaN), što je akronim za "Olam – Shana – Nefesh" (Svijet – Godina – Duša).
To znači da se to sjedinjenje trebalo ostvariti pod tri uvjeta:

• Olam – Svijet: isključivo na mjestu Svetinje nad svetinjama,
• Shana – Godina: isključivo na dan Pomirenja (Jom Kipur),
• Nefeš – Duša: isključivo putem Velikog svećenika (Kohen Gadol).

Zato, u unutarnjem smislu, koji se odnosi na čovjekovo srce – gdje zapravo započinje služba Stvoritelju – rad se sastoji u izlasku iz sebične ljubavi, koja se naziva "zemlja naroda", i uvođenju izraelskog naroda, tj. da cijeli čovjekov cilj postane ljubav prema Bogu.
Tada se u srcu pojavljuju aspekti "dan" i "noć".

• "Dan" označava stanje dobre volje, kada čovjek ne osjeća potrebu za ispravcima – poput sunčeve svjetlosti koje prirodno sja. Čovjek samo treba paziti da ne stvara prepreke svjetlosti, kao što ne bi trebao ući u prostoriju bez prozora ako želi da sunce svijetli.
• "Noć" označava razdoblje kada je potrebna aktivna priprema i ispravci da bi zasjala svjetlost – kao kada je u sobi mrak i čovjek mora upaliti svjetiljku. Bez truda, makar i bez prepreka, neće biti svjetla – kao da gleda svijet kroz crne naočale.

To je vrijeme kada čovjek treba pogledati svoje stvarno stanje – koliko je udaljen od duhovnosti i uronjen u sebičnu ljubav – i uvidjeti da sam, svojim snagama, ne može izaći iz toga. Kao što su rekli naši mudraci: "Da mu Bog ne pomaže – ne bi mogao (pobijediti zlu sklonost)."

Ali mora se znati da je noć stvorio Bog. I sigurno je noć stvorena s ciljem da stvorenja dobiju dobro.
Pa zašto je onda stvorena tama (noć)? Zar svrha stvaranja nije bila donijeti samo svjetlost? U Pismu piše: "I bi veče i bi jutro – dan jedan." To znači da se tek kroz oba aspekta – noć i dan – postiže potpuni dan.

Kao što je već rečeno: noć je namjerno stvorena tako da bez ispravaka ne svijetli, kako bi čovjek morao napraviti ispravke vezane uz ono što noć (tj. tama, nejasnoća) u njemu otkriva. Jer upravo kroz osjećaj tame stvaraju se unutarnje posude (kelim) potrebne za to da čovjeku bude potreban Stvoritelj, da bi mu pomogao. U suprotnom, ne bi ni bilo potrebe za Stvoriteljevom pomoći, niti za Torom – koja se naziva "svjetlost koja ga ispravlja/reformira".

Za to su nam dani ispravci zvani Tora i zapovijedi. Tora se odnosi na otkriveni dio – zakoni i priče o praocima, i slično. To se naziva "otkrivena Tora", koja nas uči kako činiti mitzvot i kako ih ispravno ispunjavati.

Ali mora se znati da postoji i skriveni dio Tore tj. dio koji je trenutno skriven od nas. Trebamo znati da je cijela Tora – Božja imena, tj. otkrivenje Božanskog, što se naziva "tajne Tore", koje čovjek počinje spoznavati tek kad zasluži stupanj "Tora Lishma" (לשמה – lishma - "u Njezino ime").

Učitelj rabi Meir rekao je (u Pirkei Avot, poglavlje 6): "Tko se bavi Torom radi nje same – zaslužuje mnoge stvari i otkrivaju mu se tajne Tore, te postaje poput izvora koji se neprestano prelijeva." Dakle, otkriveni dio Tore ima ulogu dovesti čovjeka, svojom posebnošću, do "lishma", tj. do mogućnosti da sve misli, riječi i djela budu u cilju davanja.

Nakon toga – kad je već dosegnuo "lishma", tada počinje dublje proučavanje skrivene Tore i duhovnih razloga za zapovijedi, kroz što se spušta viša obasjavajuća sila (shefa - "obilje") u ovaj svijet.

Već smo govorili o tome da se 613 zapovijedi nazivaju i 613 savjeta (עיטין – eitin), ali i 613 naredbi (פקודין – pkudin).

U uvodu u Zohar (u "Mareot HaSulam", str. 242) piše:
"Zapovijedi u Tori nazivaju se u Zoharu 'pkudin', ali se nazivaju i 'eitin'. Razlika među njima je u tome da svaka stvar ima prednju stranu, lice (panim) i stražnju stranu, leđa (achor). Priprema za stvar se naziva 'leđa', a postizanje stvari 'lice'. I s aspekta lica mitzvot, tada se nazivaju 'pkudin', i to rabi Šimon tumači u kontekstu 14 zapovijedi."

Dakle, skriveni dio Tore naziva se "lice", a lice se postiže tek nakon dostizanja Lishma.