"Stojite danas, svi vi”

Članak 19, 1984.

Tumači pitaju o riječima: "Stojite danas, svi vi... Vaši poglavari, vaša plemena, vaše starješine i vaši nadzornici, svaki čovjek Izraela." Počinje u obliku množine, "Vi", a završava u obliku jednine, "svaki čovjek Izraela." Autor knjige Svjetlost i sunce objašnjava da upotrebom oblika množine i jednine ukazuje na pitanje ljubavi prijatelja. Iako među vama postoje "poglavari, plemena", itd., ipak nitko ne vidi veće zasluge u sebi nego u bilo kojem čovjeku Izraela. Umjesto toga, svi su jednaki u tome što nitko nema pritužbe na druge. Iz tog razloga, i s neba ih se tretira jednako, i zato je veliko obilje udijeljeno dolje.

Naš je običaj proučavati sve unutar jedne stvari. Ispostavlja se da bi čovjek trebao preuzeti na sebe teret kraljevstva nebeskog poput vola što nosi jaram i magarca što nosi teret, a to su um i srce. Drugim riječima, sav njegov rad trebao bi biti usmjeren ka davanju.

Prema tome, ako netko radi kako bi davao i zauzvrat ne želi nikakvu nagradu—osim služenja u svetom radu, bez nade da će mu biti dano išta više od onoga što ima—on nema želju ni za dodatnim radom. Drugim riječima, primanje nekog saznanja da ide pravim putem sigurno je opravdan zahtjev, no on se pak odriče čak i toga, jer želi ići sa zatvorenim očima i vjerovati u Stvoritelja. A što može, to čini i zadovoljan je svojim udjelom.

Čak osjeća da postoje ljudi koji donekle razumiju rad u službi Stvoritelja, dok vidi da je on sam potpuno prazan. Drugim riječima, puno puta osjeća dobar okus u radu, a ponekad osjeća da je u stanju "vaši poglavari". Drugim riječima, ponekad misli da je sada dosegao stupanj s kojeg je nemoguće da ikada padne u stanje niskosti, stanje u kojem, ako se želi baviti Božjim radom, mora uložiti velike napore da prisili svoje tijelo. U to vrijeme ono što čini je prisilno, jer nema želje za radom, a tijelo samo želi odmor i nije ga briga ni za što.

Umjesto toga, u to vrijeme osjeća da je već došao do spoznaje da ne postoji ništa drugo na svijetu osim rada u svrhu davanja, i tada sigurno osjeća dobar okus u radu. A kad se sjeti svojih prethodnih stanja, ne može ih razumjeti, sad kada je u stanju uspona. Stoga, prema svim izračunima, odlučuje da je sada nemoguće da ikada doživi pad.

Ali ponekad, nakon jednog dana, jednog sata ili nekoliko minuta, pada u takvo stanje niskosti da ne može odmah osjetiti da je pao sa svog uzvišenog stanja u "dubinu velikog ponora." Umjesto toga, ponekad, nakon sat ili dva, najednom vidi da je pao s najvišeg stupnja, odnosno, iz svoje prethodne sigurnosti u to da je  najjači čovjek, i sada je kao svaki čovjek Izraela, dakle, kao obična osoba. Tada počinje tražiti savjet u svom srcu: "Što da sad radim?" "Kako da se uzdignem u stanje gadluta [uzvišenosti] koje sam imao prije?"

Tada bi trebao ići putem istine—reći, "Moje sadašnje stanje, koje je u potpunoj niskosti, znači da sam namjerno izbačen odozgo da bih ustanovio želim li zaista obavljati sveti rad radi davanja ili želim biti sluga Božji jer mi to donosi veće nagrade od drugih stvari."

Tada, ako osoba može reći, "Sada želim raditi poradi davanja, a ne kako bih iz svetog rada primio neko zadovoljstvo. Umjesto toga, zadovoljit ću se obavljanjem svetog rada kao svaki čovjek Izraela—moleći se ili učeći iz dnevne porcije. Nemam vremena razmišljati s kojim ciljem učim ili molim, ali ću jednostavno izvršavati djela bez ikakve posebne namjere." Tada će ponovno ući u sveti rad jer sada želi biti Božji sluga bez ikakvih preduvjeta.

To je značenje onoga što je pisano, "stojite danas, svi vi", što znači sve kroz što ste prošli, sva stanja koja ste iskusili—bilo stanja gadluta ili stanja manja od gadluta, koja su smatrana međustanjima ili sl. Uzimate sve te detalje i ne uspoređujte jednu stepenicu s drugom, jer ne brinete za nagradu, već samo za izvršavanje volje Stvoritelja. On nam je zapovjedio da izvršavamo mitzvot [zapovijedi] i da proučavamo Toru, i to činimo, kao svaki obični čovjek Izraela. Drugim riječima, stanje u kojem se sad nalazi jednako je važno kao kada je mislio da je u stanju gadluta. Tada vrijedi: "Savez što ga Gospodin, Bog tvoj, sklapa s tobom na ovaj dan."

To znači da tada Stvoritelj sklapa savez s njim. Drugim riječima, upravo kada osoba prihvati Njegov rad bez ikakvih uvjeta i pristane obavljati sveti rad bez ikakve nagrade, što se naziva "bezuvjetnom predajom", to je trenutak kada Stvoritelj sklapa savez s njim.

Baal HaSulam je objasnio stvar sklapanja saveza: Kad dvoje ljudi vide da se vole, sklapaju zavjet između sebe da će njihova ljubav trajati zauvijek. Postavlja pitanje: "Ako se vole i razumiju da će ta ljubav ostati zauvijek, čemu taj zavjet? Zašto ga sklapaju, što time žele postići?" Drugim riječima, što dobivaju sklapanjem zavjeta? Je li to samo ritual ili ima neke koristi od toga?

Rekao je da je stvar sklapanja zavjeta u tome da sada razumiju da im je u interesu da se međusobno vole zbog razloga koje sada vide—da svaki osjeća drugog i brine se samo za njegovu dobrobit—pa sklapaju zavjet. I kako sada nijedno od njih nema pritužbi protiv svog prijatelja, inače ne bi sklopili zavjet, govore jedan drugome: "Bilo bi dobro da sklopimo zavjet jednom zauvijek." Drugim riječima, ako ikada dođe stanje u kojem će jedan imati pritužbe na drugoga, oboje će se sjetiti zavjeta koji su sklopili kada je ljubav bila otkrivena među njima.

Slično tome, iako sada ne osjećaju ljubav kao tada, ipak bude staru ljubav i ne gledaju na stanje u kojem se sad nalaze. Umjesto toga, vraćaju se na to da čine stvari jedan za drugoga. To je korist zavjeta. Dakle, čak i kada ljubav koja je bila među njima nije više tako očita, zbog toga što su sklopili zavjet, imaju snage iznova probuditi blistavu ljubav koju su imali prije. Na taj način vraćaju jedno drugo u budućnost.

Slijedi da je sklapanje zavjeta za budućnost. To je kao da potpisuju ugovor da neće požaliti kada vide da veze ljubavi nisu kao što su bile, da im je ta ljubav donosila veliko zadovoljstvo dok su činili dobro jedni drugima, no sad kad se ta ljubav pokvarila, nemoćni su i nitko ne može učiniti išta za drugoga.  

Ali ako žele učiniti nešto za svoje prijatelje, moraju se prisjetiti sklapanja zavjeta koji su prethodno načinili, i iz toga bi trebali obnoviti ljubav. To je poput osobe koja potpisuje ugovor sa svojim prijateljem, a ugovor ih povezuje tako da se ne mogu razdvojiti jedan od drugoga.  

Slijedi da, "stojite danas, svi vi." Drugim riječima, razmišlja o detaljima, "Vaši poglavari, vaša plemena, vaše starješine i vaši nadglednici, svaki čovjek Izraela." To znači da od svih visokih stupnjeva koje je imao, sada se smatra da je u stanju "svaki čovjek Izraela", i prihvaća to stanje, kao kada je bio u stanju koje je smatrao dobrim. Kaže, "Sada činim svoj dio, i slažem se da će mi Stvoritelj dati ono što On želi, i nemam nikakvih prigovora." Tada je nagrađen sklapanjem zavjeta. Drugim riječima, veza ostaje zauvijek, jer je Stvoritelj sklopio zavjet s njim zauvijek.  

Prema gore navedenom, trebali bismo interpretirati stih, "Tajne stvari pripadaju Gospodinu, Bogu našem, a otkrivene stvari pripadaju nama i našim sinovima zauvijek, da poštujemo svaku riječ ovog zakona." Trebali bismo razumjeti što nam ovaj stih želi reći. Ne možemo reći da nam govori da ne znamo što je skriveno i da samo Stvoritelj zna. Ne možemo to reći, jer bez stiha ne znamo što nam je skriveno. Dakle, što nam stih želi reći?

Poznato je da postoji ono što je  skriveno i ono što je otkriveno. To znači da je aktivni dio onoga što činimo kada možemo vidjeti činimo li to ili ne. A ako tijelo ne želi izvršiti mitzvu [zapovijed], postoji taktika—možemo se prisiliti, što znači da je čovjek prisiljen izvršiti mitzvu protiv svoje volje. Pokazuje se da je prisila važna kod stvari koje su otkrivene.  

Skrivena stvar je namjera u mitzvi. To osoba ne može vidjeti, odnosno, što je namjera drugoga dok nešto radi. Isto je i kad čovjek sagleda sebe, kada čini nešto. Ni on ne može biti siguran zavarava li se tijekom čina. Misli da nema drugi cilj i da je potpuno posvećen Stvoritelju. No kad je u pitanju akcija, koja se naziva  "otkrivenim dijelom", irelevantno je govoriti o osobi koja laže samu sebe, da misli da nosi tefilin [filakterije] kada to zapravo nije tefilin. Slično tome, žena ne može lagati sama sebi govoreći da pali svijeće za Šabat, kad u stvarnosti to ne čini.

No kad je namjera u pitanju, može se reći da osoba laže samu sebe. Misli da djeluje Lishma [radi Nje same], dok je zapravo potpuno u Lo Lishma [ne radi Nje]. Također, ne može biti prisile jer se ne može prisiliti misao da misli ono što želi. Kod stvari koje pripadaju emocijama ili znanju, osoba je nemoćna. Ne može prisiliti svoj um da razumije drugačije nego što razumije ili da osjeća drugačije nego što osjeća.  

Sada možemo razumjeti gore navedeno—da nam preostaje samo praktični dio. To se naziva „otkrivene stvari pripadaju nama i našim sinovima zauvijek, da izvršavamo svaku riječ ovog zakona.“ Naređeno nam je izvršiti akciju, što znači da je to djelo koje nam je naređeno učiniti, čak i prisilno.

Što se tiče namjere, nazvane „skriveni dio“, u tome nijedna osoba nema vlastitu viziju ili autoritet. Stoga, što bismo trebali učiniti da bismo ispoštivali i skriveni dio? U tom pogledu, sve što čovjek može učiniti jest testirati se, odnosno preispitivati samog sebe kako bi vidio je li sve što radi zaista u cilju davanja, ili se tijelo odupire cilju davanja. Osjeća da je udaljen od toga u mjeri u kojoj ništa ne može učiniti sam, jer što god planira učiniti, sve taktike da se usmjeri ka davanju ne pomažu mu.  

O tome nam govori stih, da Lishma, zvana „skriveni dio“, pripada Gospodinu, Bogu našem. Drugim riječima, samo mu Stvoritelj može pomoći, dok sam nema nikakve šanse da to postigne. Nije u rukama čovjeka jer je iznad prirode. Zato stih kaže: „Tajne stvari pripadaju Gospodinu, Bogu našem“, što znači da to pripada Njemu, da Stvoritelj treba osigurati tu silu zvanu „davanje“.

Zato su naši mudraci rekli (Kidushin 30): „Čovjeka njegova inklinacija nadvladava svaki dan i gleda da ga ubije, kao što je rečeno: ‘Zli promatra pravednog i gleda kako da ga ubije.’ A ako mu Stvoritelj ne pomogne, ne bi je mogao nadvladati, kao što je rečeno: ‘Gospodin ga neće ostaviti u njezinim rukama.’”

Pokušaj ubijanja znači da želi da čovjek čini sve radi primanja , što se smatra odvojenošću od Izvora života. Prirodno, takav čovjek ostaje zvijer. Zato su naši mudraci rekli: „Zli se zovu ‘mrtvima’ iako su živi.“ Ispostavlja se da se „smrću“ naziva kada je njegova namjera primiti. To se smatra odvojenošću. Da bi bio nagrađen  dvekutom [sjedinjenje], što znači da mu bude dana snaga za davanje—da bi imao takvo što—samo Stvoritelj mu to može dati; to nije u moći čovjeka da postigne.

Zato su naši mudraci rekli: „Čovjeka njegova inklinacija nadvladava svaki dan i gleda da ga ubije, i da mu Stvoritelj nije pomogao, on je ne bi nadvladao, kao što je rečeno: ‘Gospodin ga neće ostaviti u njezinim rukama.’” Iz onoga što smo objasnili, možemo razumjeti stih: “Tajne stvari pripadaju Gospodinu Bogu našemu, ali stvari koje su otkrivene pripadaju nama i našim sinovima.”

Dakle, samo je čin na nama da učinimo, a skriveni je dio na Stvoritelju da učini.  

Međutim, još uvijek postoji nešto što trebamo učiniti u vezi sa skrivenim, kako bi nam Stvoritelj dao skriveni dio. To slijedi pravilo da sve zahtijeva buđenje odozdo. Postoji pravilo da nema svjetlosti bez kli [posude], što znači da nema ispunjenja bez nedostatka. Ne možete umetnuti ništa osim ako ne postoji praznina, i onda stavite unutra što god želite. Ali ako nema šupljine, niti praznog mjesta, kako možemo umetnuti nešto?

Stoga, prvo trebamo vidjeti da nemamo posudu za davanjem, nazvanu „želja za davanjem“, i da je to naša svjetlost. Kao što smo objasnili u prethodnim člancima, naša glavna nagrada jest dobiti želju za davanjem, nazvanu „Odbijena svjetlost“, kao što je rečeno: „Čitava nagrada kojoj se nadamo jest Odbijena svjetlost“ (Predgovor  Drvu života).

Stoga, ako se želja za davanjem naziva „svjetlošću“, tada se taj nedostatak, kada vidi da nema snage za davanjem, naziva „kli“. Osjeća da mu to nedostaje, što znači da vidi što gubi jer nema tu snagu zvanu „moć davanja“. Dakle, njegov nedostatak se gradi u njemu prema njegovom osjećaju. To se naziva „kli“ i „praznina“, jer ovdje—gdje mu nedostaje snaga davanja—postoji prostor za ulazak ispunjenja. To se naziva „ulazak svjetlosti u kli“.

Međutim, trebamo znati da primanje te posude (kli) zahtijeva puno truda. Imamo kelim [množina od kli], zvane „nedostaci“, koje želimo ispuniti. One se nazivaju „kelim samoljublja“, što znači da želimo primiti ispunjenje. To su vrlo važne kelim jer dolaze od strane Stvoritelja, koji ih je stvorio kao postojanje iz nepostojanja jer želi činiti dobro svojim stvorenjima, što znači da želi dati ispunjenje. Ipak, kako je moguće dati ispunjenje ako nema praznine u koju bi se stavilo ispunjenje? Zbog toga je Stvoritelj stvorio te kelim kao postojanje iz nepostojanja, kako bi ih ispunio užitkom i zadovoljstvom. Ispostavlja se da je to bit posude (kli) koju je Stvoritelj stvorio.

Međutim, budući da se ta kli naziva „željom za primanjem“, željela je postići jednakost forme, zvanu „dvekut [sjedinjenje] sa Stvoriteljem“. Zato je ta kli postala neprikladnom da bude kli za primanje višeg obilja. Sada postoji potreba za novom posudom za primanje, koja se odijeva u prethodnu posudu, gdje će samo pomoću obje—odijevanjem volje za davanjem unutar volje za primanjem—ta kli postati prikladna za primanje.

Prethodna kli, zvana "želja za primanjem", došla je od Emanatora. Niži nema udjela u radu želje za primanjem, iako sve dolazi od Emanatora. Slično tome, druga kli, nazvana „željom za davanjem“, dolazi također samo od Emanatora, i niži ne može dodati, baš kao u prvoj kli, nazvanoj „željom za primanjem“.

Međutim, razlika je u tome što posuda za davanje mora prvo imati zahtjev od nižega, koji traži od Stvoritelja da mu da novu posudu. To prva kli nije imala, jer mu je  došla bez ikakvog buđenja od strane nižega..