O važnosti prijatelja

Članak 17, prvi dio, 1984. 

O važnosti prijatelja u društvu i kako ih cijeniti, odnosno s kojim se to uvažavanjem  svatko treba odnositi prema svome prijatelju. Zdrav nam razum govori da kad se netko odnosi prema prijatelju  kao prema nekome tko se nalazi na nižem stupnju od njegovog, tada će  poželjeti naučiti ga kako da u svoje ponašanje unese više vrlina nego što ima. Stoga, on ne može biti njegov prijatelj; može uzeti prijatelja za učenika, ali ne kao prijatelja.

A ako netko vidi svog prijatelja kao onog koji je na višem nivou od njega, i vidi kako može steći dobre osobine od njega, tad mu on može biti rav, ali ne i prijatelj.

To znači da upravo kad čovjek vidi svoga prijatelja kao nekoga tko je na jednakom stupnju, može prihvatiti drugoga kao prijatelja i povezati se s njim. To je tako zato što prijatelj znači kako su obojica u istom stanju. To je ono što zdrav razum nalaže. Drugim riječima, oni imaju iste stavove i stoga se odluče povezati. Tada, i jedan i drugi teže cilju koji obojica žele postići.

To je kao kod dva  prijatelja sličnih stavova koji ulaze u neki zajednički posao, da bi zaradili profit. U tom stanju osjećaju da imaju jednake snage. Ali bude li jedan od njih osjetio  da je sposobniji od drugoga, neće ga htjeti prihvatiti kao ravnopravnog partnera. Umjesto toga, stvorit će partnerstvo proporcionalno snazi i kvalitetama koje jedan ima više od drugoga. U tom stanju, partnerstvo je trideset-tri ili dvadeset-pet postotno partnerstvo, i ne može se reći kako su oni jednaki u tom poslu.

Ali u ljubavi prijatelja, kad se prijatelji povežu kako bi stvorili zajedništvo između sebe, to izričito znači da su jednaki. To se zove „ zajedništvo“. Na primjer, ako uđu u zajednički posao i kažu kako zaradu neće dijeliti podjednako, je li to onda „zajedništvo“? Očito, u  poslu ljubavi prijatelja  trebalo bi zajednički upravljati svom zaradom i svom imovinom koju daje ljubav prijatelja. Ne bi smjeli skrivati i tajiti stvari između sebe , nego da sve bude u ljubavi, prijateljstvu, istinitosti i miru.

Ali u eseju, “ Govor povodom dovršetka Zohara“ pisano je,“ Mjerilo veličine dolazi uz dva uvjeta: 1) uvijek slušati i uvažavati društvo, u mjeri njihove veličine; 2) okolina treba biti velika, kako je pisano, "U brojnosti ljudi kraljeva je slava. “ 

Kako bi prihvatio prvi uvjet, svaki student mora osjećati da je najmanji od svih prijatelja, i tada će biti u stanju primiti uvažavanje veličine od svakoga. To je zato što veći ne može primati od manjega, a još manje biti impresioniran njegovim riječima. Samo je netko manji impresioniran kad uvažava nekog većeg. 

A što se tiče drugog uvjeta, svaki student mora veličati zasluge svakog prijatelja kao da je on najveći u generaciji. Tada će okolina imati utjecaj kako bi velika okolina i trebala, pošto je kvaliteta važnija od kvantitete.

Slijedi da u ljubavi prijatelja, oni pomažu jedan drugome, što znači da je dovoljno da svatko smatra svog prijatelja kao nekoga tko je na istom nivou kao i on. No budući da svatko mora učiti od svog prijatelja, tu je i pitanje rava i učenika. Iz tog razloga ,mora smatrati prijatelja većim od  sebe.

Ali kako netko može smatrati prijatelja većim od sebe, kad vidi da su njegove zasluge veće od prijateljevih, da je on talentiraniji i ima bolje prirodne osobine? Postoje dva načina kako da to shvatimo :

1. Ide s vjerom iznad razuma: jednom kad je izabrao njega kao prijatelja, cijeni ga iznad razuma.

2. Ovo je prirodnije - unutar razuma. Ako je odlučio prihvatiti nekoga kao prijatelja, i radi na sebi kako bi ga volio, tada je prirodno da u ljubavi vidi samo dobre stvari. Čak i ako u njegovom prijatelju postoje i loše stvari , on ih ne može vidjeti, kako je pisano, „ ljubav prekriva sve prijestupe.“

Vidimo da osoba može vidjeti mane u susjedove djece, ali ne i u svoje djece. I kad netko spomene neke mane njegove djece, on se odmah usprotivi i počinje isticati njihove dobre strane.

Pitanje je, što je istina? Naposljetku, njegova djeca imaju dobre strane, i zato ga uzrujava kad drugi govore o njegovoj djeci. Stvar je sljedeća, kako sam čuo od svog oca: zaista, svaka osoba ima prednosti i nedostatke. I obojica, i susjed i otac govore istinu. Ali susjed se ne odnosi prema tuđoj djeci kao otac prema svojoj djeci, pošto on ne osjeća istu ljubav prema djeci kao njihov otac.

Dakle, kad promatra tuđu djecu, vidi samo njihove mane , pošto mu to daje više zadovoljstva. To je zato što može pokazati kako je on moralniji od drugih, jer su njegova djeca bolja. Iz tog razloga, on vidi samo tuđe mane. Ono što vidi je istina, ali vidi samo stvari u kojima uživa.  

No otac, isto tako, vidi samo istinu, jedino što on primjećuje samo dobre strane svoje djece. On ne vidi mane svoje djece, pošto mu to ne daje nikakvo zadovoljstvo. Stoga, on govori istinu o tome što vidi u svojoj djeci. A pošto primjećuje samo stvari koje mu pašu, vidi samo vrline.

Slijedi da ako netko voli prijatelja, pravilo u ljubavi je da želiš vidjeti prijateljeve vrline, a ne njihove mane. Znači, ako netko vidi mane u svom prijatelju, to nije znak da njegov prijatelj ima mane, nego su mane u njemu, dakle, zbog toga što je njegova ljubav manjkava, vidi mane u svom prijatelju.

Zato sada ne smije ispravljati prijatelja. Radije, on je taj kojem treba ispravljanje. Iz svega dosad slijedi kako ne treba ispravljati mane prijatelja, koje vidi u njemu, već on sam mora ispraviti manu koji je stvorio u ljubavi među prijateljima. Kad ispravi sebe, vidjet će samo prijateljeve vrline, a ne njegove mane.