O davanju

Članak. 16, 1984.

Objašnjenje davanja. Kada osoba služi nekome koga svijet smatra važnim, ta važna osoba ga ne mora nagraditi za njegovu službu, već mu se samo služenje važnoj osobi čini kao nagrada. To znači da ako čovjek zna da se radi o važnoj osobi, uživa služiti je i ne treba dodatnu nagradu za to. Umjesto toga, samo služenje je njegov užitak.

No ako služi običnu osobu, ne uživa u služenju i mora biti nagrađen za službu. To znači da ako radi isto to za važnu osobu, nije mu potrebna nagrada.

Ako, naprimjer, važna osoba dođe avionom, noseći mali kovčeg, i mnoštvo ljudi iščekuje njegov dolazak, te važna osoba da svoj kovčeg nekome da ga odnese do auta koji će je odvesti kući. Za tu službu mu želi platiti, recimo, stotinu dolara. Sigurno će odbiti primiti išta od njega jer užitak koji dobiva iz služenja vrijedi više od stotinu dolara koje mu osoba daje.

No ako se radi o običnoj osobi, ne bi je služio ni za novac. Umjesto toga, rekao bi joj: "Ovdje postoje nosači; oni će odnijeti tvoj kovčeg do auta. No budući da im je to posao, rado će te poslužiti ako im platiš."

Slijedi da u istoj akciji postoji značajna razlika ne u djelu, već u tome za koga to čini - ako to čini za važnu osobu. Dakle, to ovisi samo o važnosti te osobe u pojedinčevim očima, odnosno o tome koliko velikom doživljava tu osobu. Nije bitno shvaća li da se radi o važnoj osobi ili drugi oko njega tvrde da se radi o važnoj osobi; to mu već daje snagu da joj služi bez ikakve nagrade.

Prema gore navedenom, trebamo razumjeti pravu namjeru nekoga tko služi važnoj osobi. Je li njegova namjera služiti joj zato što to smatra velikom privilegijom? Ili zbog toga što zbilja uživa služiti joj? Iz kojeg izvora prima užitak za služenje važnoj osobi? Ne zna. Međutim, vidi nešto prirodno - da to donosi veliki užitak - stoga joj želi služiti.

Drugim riječima, je li njegov cilj ta važna osoba, što je razlog zašto želi da ta osoba uživa? Ili joj želi služiti zato što to njemu pruža užitak? Dakle, ako bi mogao primiti isti užitak koji dobiva služeći joj na neki drugi način, bi li se odrekao te službe, obzirom da joj samo želi služiti, jer smatra da će u tome pronaći dobar osjećaj, pa joj zato služi?

Pitanje je želi li služiti toj osobi zato što želi da se ona osjeća dobro, te je užitak koji dobiva iz toga samo posljedica, no njegov cilj nije da se on osjeća dobro, već samo ta važna osoba. Ili zapravo ne uzima važnu osobu u obzir, već su sve njegove kalkulacije o tome koliko užitka može izvući iz toga?

Ako se zapitamo "je li bitno s kojom namjerom radi", odgovor je da trebamo znati što znače posude davanja.

Tri su spoznaje koje pronalazimo u činu davanja:

1) Čovjek se upušta u davanje drugima - bilo fizički ili svojim novcem - kako bi bio nagrađen zbog toga. Drugim riječima, sama služba nije dovoljna da mu pruži užitak. Umjesto toga, želi dobiti nešto zauzvrat. Naprimjer, želi da mu se iskaže poštovanje za njegov rad u davanju. Za to ima snage za rad. No kad ne bi bio siguran da će zauzvrat primiti poštovanje, ne bi radio to što radi za druge.

2) Upušta se u davanje drugima i ne želi primiti nikakvu nagradu za svoj rad, dakle, bilo što drugo. Umjesto toga, zadovoljava se time što čini djela davanja. U njegovoj je prirodi da pomaže drugima i to mu donosi najveći užitak. Ovo je uistinu viši stupanj od prethodnog, jer vidimo da ovdje radi stvari s ciljem da čini dobro drugima. Nazvat ćemo to "davanjem radi davanja".

Međutim, pogledamo li malo bolje i preispitamo njegovu pravu namjeru davanja drugima, čini li sve to zato što on želi uživati - dakle, zbog samoljublja, budući da po svojoj prirodi uživa u davanju - ili je njegova namjera da uživa u tome što se drugima događaju dobre stvari?

Drugim riječima, uživa li on u tome što su drugi dobro raspoloženi te zbog toga pokušava činiti dobro drugima, kako bi oni bili uzdignuta duha i uživali u životu? I ako slučajno vidi da postoji neka druga osoba, i da bi ta osoba bila puno uspješnija u tome što on želi učiniti za svoje sugrađane, bi li se odrekao užitka davanja i pokušao to prepustiti toj drugoj osobi?

Uistinu, ako taj čovjek - koji se upušta u djela davanja bez želje za ikakvom nagradom za svoj rad - ne uspije toj drugoj osobi prepustiti to što želi za svoje sugrađane, iako zna da je ta druga osoba sposobnija, još uvijek to ne možemo zvati "davanjem radi davanja", jer je, na kraju dana, samoljublje odlučujući čimbenik.

3) Radi bez namjere da primi nagradu. Čak i ako vidi da postoji sposobnija osoba od njega, odriče se užitka davanja drugima i stalo mu je samo do dobrobiti drugih. To se naziva "davanjem radi davanja."

Ovdje je potrebno podrobno preispitivanje njegove stvarne namjere: želi li uzdignut duh za sebe te zbog toga služi važnoj osobi, ili mu je namjera uzdignuti duh važnoj osobi.

Da bismo razumjeli razliku, možemo to shvatiti kroz čovjeka koji zamišlja vrlo važnu osobu, i zbog toga joj želi ugoditi, kako bi je razveselio, te joj zbog toga želi služiti. No tijekom služenja osobi, on sam osjeća uzdignut duh i radost. Sada osjeća da svi užitci ovog života nisu ništa u usporedbi s onim što osjeća sada, kada služi najvažnijoj osobi na svijetu, i ne postoje riječi koje bi opisale užitak koji prima iz želje da podigne raspoloženje toj važnoj osobi.

Sada se može preispitati, dakle, što je njegova namjera kad želi ugoditi važnoj osobi - je li to briga za vlastito dobro, dakle, želi joj ugoditi jer će mu to dati dobar osjećaj - ili mu je jedina namjera da važna osoba uživa, kako bi bila dobro raspoložena, a on ima veliku želju služiti joj isključivo zbog njezine veličine?

Stoga, iako tijekom službe osjeća veliki užitak iz same službe, ipak, ako zna da postoji netko tko bi svojim služenjem donio još veći užitak važnoj osobi, on se odriče užitka koji osjeća tijekom službe. Umjesto toga, svesrdno želi da taj netko drugi služi važnoj osobi, jer bi joj to pričinilo više zadovoljstva nego kad joj on služi.

Iz toga slijedi da ako pristane odreći se svoje službe - iako iz toga dobiva veliki užitak, a opet, kako bi učinio ono što je dobro za tu važnu osobu i donio joj veći užitak, odriče se užitka, jer ne misli na sebe, već samo na dobrobit važne osobe - to se smatra da nema namjere za vlastitu korist. Umjesto toga, sve čini radi davanja i sebe uopće ne uzima u obzir. Tada je preispitivanje završeno, jer se ne može zavaravati, i to se naziva "potpunim davanjem."

Međutim, trebamo znati da čovjek ne može to postići sam, već je o tome rečeno (Kidushin 30): "Čovjeka svaki dan svlada njegova inklinacija i želi ga ubiti, kao što je rečeno: 'Zli vreba pravednika i želi ga ubiti.' Da mu Stvoritelj nije pomogao, ne bi je mogao nadvladati, kao što je rečeno: 'Gospod ga neće ostaviti u njegovim rukama.'"

To znači da isprva čovjek mora vidjeti ima li snage doći i raditi s namjerom za davanjem užitka Stvoritelju. Tada, kad dođe do spoznaje da ne može to postići sam, čovjek fokusira svoju Toru i mitzvot na jednu točku, a to je da "svjetlost u njoj ispravlja", da je to jedina nagrada koju očekuje od Tore i mitzvot. Drugim riječima, nagrada za trud bit će da mu Stvoritelj podari snagu zvanu "moć davanja".

Postoji pravilo da onaj koji uloži trud, odnosno odrekne se odmora, čini to jer želi nešto, a budući da zna da mu bez truda neće biti dano, mora se mučiti. Zbog tog razloga osobi koja se trudi održavati Toru i mitzvot očito nešto nedostaje, pa zbog toga ulaže napor u Toru i mitzvot, kako bi stekla ono što želi.

Prema tome, osoba mora pažljivo pratiti i razmišljati o onome što želi - kakvu nagradu želi za svoj rad - prije nego što počne služiti Stvoritelju. Ili, jednostavno rečeno, iz kojeg se razloga upušta u Toru i mitzvot? Tada, kada odredi što joj treba, za što se mora mučiti, osoba počinje intenzivno misliti sve dok joj ne postane teško razlučiti što zapravo želi.

Zbog toga mnogi ljudi ne mogu razlučiti pravi cilj kad počnu razmišljati o svrsi svog rada. Umjesto toga kažu: "Zašto bismo se zamarali razmišljanjem?" Umjesto toga, rade bez svrhe i kažu: "Radimo za sljedeći svijet."

A što je sljedeći svijet? "Zašto bismo razmišljali o tome? Jednostavno vjerujemo da je to dobro i to nam je dovoljno. Kada primimo nagradu sljedećeg svijeta, znat ćemo što je to. Zašto bismo se zamarali razmišljanjem?"

Tek nekolicina kaže da postoji stvar dvekuta (sjedinjenja) sa Stvoriteljem, te da za postizanje dvekuta moraju postići jednakost forme, odnosno, "kao što je On milosrdan, i vi budite milosrdni." Tada počinje pokušavati postići jednakost forme - da sva njegova djela budu u davanju - jer se tek tada ograničenje i skrivenost koje postoje u svijetu uklanjaju s njega, te počinje osjećati Kedushu (svetost).

No kad počne postizati stupanj davanja u radu, vidi da je jako daleko od toga, da nema želje za misli, riječi ili djelom u kojima bi imao mogućnost usmjeriti se ka davanju. I onda ne zna što učiniti kako bi stekao moć davanja. Svaki put kad uloži dodatni trud, vidi da je čitava stvar jako daleka od njega. Na kraju shvaća da nije ljudski moguće da ikada to postigne.

Tada shvaća da mu samo Stvoritelj može pomoći, i tek tada shvaća da mora raditi u Tori i mitzvot kako bi primio nagradu. A nagrada za njegov rad bit će da mu Stvoritelj podari moć davanja. To je nagrada kojoj se nada, budući da želi postići dvekut sa Stvoriteljem, što je jednakost forme, odnosno davanje.

To je jedina nagrada kojoj se nada - da će mu kroz trud u Tori i mitzvot biti dano ono što ne može postići sam, te umjesto toga treba da mu drugi to da. Kao i rad u fizičkom svijetu: budući da čovjek ne može sam doći do novca, mora raditi, a zauzvrat prima plaću. Slično je u duhovnom, ono što ne može steći sam, treba da mu netko da, stoga to zovemo "nagradom".

Prema tome, kada osoba želi postići svojstvo davanja, jer želi postići dvekut sa Stvoriteljem, ne može sama postići to svojstvo, već treba Stvoritelja da mu ga da. To što želi da joj bude dano naziva se "nagrada". Obzirom da postoji pravilo da ako osoba želi nagradu, mora uložiti trud i zaraditi je, tako štuje Toru i mitzvot kako bi joj bila dana ta nagrada, koja se naziva "moć davanja", odnosno da izađe iz samoljublja i dobije želju da ima snage raditi isključivo u ljubavi prema drugima.

To je značenje riječi: "Osoba se uvijek treba upuštati u Toru i miztvot u Lo Lishma (ne za Njezino ime), jer od Lo Lishma dolazi do Lishma (za Njezino ime), budući da svjetlost u njoj ispravlja." Stoga, kroz trud u Tori i mitzvot s namjerom da postigne Lishma, postići će Lishma tako da prvo uloži trud. Zbog toga biva nagrađen svjetlošću koja je u njoj, koja ga ispravlja, i smatra se da mu je dana moć davanja odozgora.

Međutim, trebamo se zapitati: "Zašto prvo mora uložiti trud i tek mu je nakon toga dana svjetlost Tore? Zašto mu smjesta nije dana svjetlost Tore, kako bi ga odmah ispravila? Također, zašto raditi i mučiti se ni za što i gubiti vrijeme ni za što? Ne bi li bilo bolje da mu je svjetlost dana na početku rada, tj., da odmah primi svjetlost i odmah započne svoj rad u Lishma?

Stvar je u tome što nema svjetlosti bez kli (posude), a kli znači želja. Drugim riječima, kada osoba ima potrebu i žudi zadovoljiti tu potrebu, to se naziva "kli". Tek tada, kad ima kli - odnosno, želju za nekim ispunjenjem - može se reći da joj je dano ispunjenje i da je zadovoljna ispunjenjem koje joj je dano, jer je to ono za čim je žudjela. Nagrada se smatra ispunjenjem, kada žudnja primi ispunjenje. Nadalje, mjera važnosti ispunjenja ovisi o mjeri žudnje. U mjeri u kojoj pati za tim, u toj mjeri uživa u ispunjenju.

Iz tog razloga, nemoguće je osobi dati svjetlost koja bi je ispravila, kad nema ni najmanju želju za tim. To je zato što ispravak znači da će osoba ostati bez moći samoljublja i primiti moć ljubavi prema drugima.

Ako osoba nema želju izaći iz samoljublja, i kaže joj se: "Uloži truda i zauzvrat nećeš imati želje za samoljubljem", ona to ne doživljava kao nagradu. Naprotiv, misli da ju je vlasnik trebao nagraditi za rad koji je obavila za njega. No on joj zauzvrat daje nešto jako loše, toliko da bi istog trenutka ostala bez svog samoljublja. Tko bi na to pristao?

Iz tog razloga, osoba prvo mora učiti u Lo Lishma, kako bi joj kroz to tijelo pomoglo, jer je osoba voljna odreći se malog užitka kako bi primila veliki užitak. No prema svojoj prirodi, čovjek ne može zamisliti užitak koji nije utemeljen na samoljublju. Stoga je rečeno da će biti nagrađen za upuštanje u Toru i mitzvot. To nije laž, jer će sigurno biti nagrađen. Drugim riječima, rečeno mu je da će biti nagrađen za trud u Tori i mitzvot, i to je istina, jer će uistinu biti nagrađen, samo što će se nagrada promijeniti.

Ako, primjerice, otac kaže sinu: "Ti si dobar dečko, kupit ću ti igračku auto, plastični auto." Nakon toga otac ode u inozemstvo i vrati se nekoliko godina poslije. Sin je već odrastao i dođe ocu i kaže mu: "Tata, prije nego što si otišao u inozemstvo, obećao si mi plastičnu igračku auta." Stoga mu otac ode kupiti pravi auto, koji može daleko putovati.

Sin je postao pametan, stoga razumije da više nije vrijeme za plastični auto, već pravi auto. Smatra li se to prijevarom njegova oca? Naravno da ne! Umjesto toga, sada dečko vidi da kad je bio mali, mogao je razumjeti samo trivijalnu nagradu.

Ovdje također čovjek počinje s trivijalnom nagradom, zvanom Lo Lishma, što znači da očekuje biti nagrađen s nečim bezvrijednim u usporedbi s pravom nagradom koju će primiti - a to je da bude nagrađen s Lishma, što je kli u koji osoba može primiti užitak i ispunjenje koje Stvoritelj želi dati. To su pravi užitci.  

Slijedi da to što mu se kaže da radi u Lo Lishma, odnosno, za nagradu, jest istina, jer kad se usmjerava ka davanju, bit će i nagrađen. Jedina laž tiče se prave nagrade. Dok je osoba u Lo Lishma, misli da će dobiti drukčiju nagradu, koji kli koja prima naziva samoljublje.

No poslije, kad se osoba razvije, počinje shvaćati da su kelim (posude) koje primaju nagradu zapravo kelim davanja, i da upravo kroz te kelim prima istinski užitak i ispunjenje. Tada osjeća da je najsretniji čovjek na svijetu. No nagrada koju je htio primiti dok je bio u Lo Lishma mogla je biti prikladna kao nagrada samo malenom dječaku.

Stoga, kada se uči primiti nagradu i užitak za čovjekov rad u Lo Lishma, to se ne smatra laži, jer nije izgubio ništa time što je njegova nagrada zamijenjena boljom nagradom. Trebamo samo objasniti da Lo Lishma, odnosno, ta nagrada, nije pravi naziv, kao što on misli. Umjesto toga, nagrada se zove drukčije nego što je on mislio. Međutim, nagrada ostaje nagrada, i nagrada se nije promijenila, samo se naziv nagrade promijenio - od lažne i imaginarne nagrade u pravu nagradu.

Iz svega navedenog, slijedi da je glavna stvar koju čovjek treba za svoj rad u Tori i mitzvot da mu Stvoritelj da posude davanja, koje sam ne može steći, jer su protivne njegovoj prirodi. Međutim, to je dar odozgora - da njegova nagrada bude uvijek čekati vrijeme kad može učiniti zadovoljstvo Stvoritelju. Budući da je to  nagrada koju očekuje, to se naziva "njegovom nagradom".

Da bismo razumjeli prethodno, trebamo pogledati "Opći predgovor Drvetu života" (stavak 3), gdje piše: "Korijen tame je masach u kli de Malchut, a korijen nagrade je u odbijenoj svjetlosti koja dolazi iz Zivug de Hakaa.”

Tamo nam objašnjava korijen svega što vidimo u ovom svijetu - da je sve što vidimo u svijetu grana koja se proteže iz korijenja, iz viših svjetova. Tamo kaže: "Korijen sveg truda koji osoba osjeća u ovom svijetu proizlazi iz korijena masacha u kli de Malchut." 

To znači da se kli koju stvorenja imaju naziva "želja za primanjem užitka", koju je Stvoritelj stvorio jer je htio ispuniti stvorenja užitkom. Stoga, stvorio je stvorenja sa željom da prime užitak. U višim Sefirot, to se naziva Malchut.

Poslije saznajemo da dolazi tzimtzum (ograničenje). To znači da osoba ne želi biti primatelj, jer želi jednakost forme sa Stvoriteljem, stoga je u kedushi (svetosti) donešeno pravilo da se ništa ne prima osim ako je s namjerom davanja.

To je značenje ispravka masacha (zaslona). Budući da govorimo o višoj svjetlosti, kad ne želi primiti, to se naziva "masach". To je kao kad osoba navuče zastor, jer sunce prejako blješti, te ne želi primiti sunčevu svjetlost, kako sunce ni bi sjalo u kući.

Stoga, kada govorimo o višoj svjetlosti, iako je Malchut imala veliku želju i žudnju da primi svjetlost užitka, ipak je odbila primiti užitak, jer želi postići jednakost forme. To se naziva "radom", odnosno, da čini nešto što je protiv njezine volje - sprečava primanje užitka.

U fizičkom se svijetu također smatra trudom kad se osoba mora odreći nekog užitka. Primjerice, ako osoba uživa u odmoru i iz nekog se razloga odrekne odmora kako bi napravila nešto, to se smatra "trudom".

Također nam pokazuje gdje je u višem svijetu korijen toga kad fizička grana primi nagradu. Pokazuje nam da  korijen nagrade proizlazi iz Odbijene Svjetlosti - želje za davanjem koja dolazi od zivug de hakaa koji se dogodio između više svjetlosti te masacha i aviuta (krutost/debljina) (vidi Učenje deset Sefirot, Četvrti dio, stavak 8). On piše: "Odbijena Svjetlost koja se odijeva nastaje kao rezultat dviju sila."

U duhovnosti, zivug de hakaa znači da ako se dvije suprotne stvari nađu jedna nasuprot druge, to se smatra kao hakaa (udaranje). To znači da, s jedne strane, osoba istinski želi tu neku stvar, jer vidi da će joj to donijeti ogroman užitak, no s druge strane, nadilazi to i odbija primiti, jer želi postići jednakost forme.

Ovdje uistinu postoje dvije želje: 1) Čovjekova želja da primi užitak i 2) njegova želja za jednakošću forme. I od te dvije rađa se nova stvar, koja se naziva "odijevanje u Odbijenu Svjetlost". Pomoću te sile poslije može postići više obilje, jer je ta Odbijena Svjetlost odgovarajući kli za primanje izobilja.

Drugim riječima, s tom kli ima dvije stvari: 1) prima užitak iz višeg obilja, što proizlazi iz misli stvaranja, da čini dobro Svojim stvorenjima. 2) Istovremeno se nađe u jednakosti forme, što je druga spoznaja koju dobiva nakon primanja obilja.

Iz svega navedenog, vidimo da je čitava nagrada samo Odbijena Svjetlost, što je moć davanja koju niži prima od višega i koju naziva "Odbijena Svjetlost", odnosno ono što niži daje višemu. To znači da se obilje koje izvorno dolazi od Stvoritelja naziva "Izravna Svjetlost", kao što je pisano: "Bog je stvorio čovjeka ispravnim." To je kao što učimo, da je misao stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da niži prime izobilje, i to se smatra "ispravnim".

No primatelji izobilja žele jednakost forme, zbog čega imamo korekciju koja se naziva "Odbijena Svjetlost". To znači da primatelj ne prima obilje zato što želi uživati, već primatelj obilja želi uzvratiti užitak davatelju, odnosno da viši uživa u ispunjenju Svoje misli. Iz toga slijedi da je nagrada prvenstveno Odbijena Svjetlost, odnosno moć davanja koju niži prima od višega.

No i dalje trebamo razumjeti zašto kažemo da je kli, koji se naziva "moć davanja", čitava nagrada. Na kraju krajeva, "nagrada" podrazumijeva nešto što se prima. Kažemo "radim za plaću", il kažemo da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno, da će primiti nagradu. A ovdje kažemo da se nagrada naziva "moć davanja". Što iz toga razumijemo? Namjera bi trebala biti da osoba bude nagrađena postignućem Božanskog, tajni Tore, itd. No zašto kaže da je nagrada postizanje moći davanja, odnosno darivanja? Nadalje, govori nam da to proizlazi iz višeg korijena, koji se naziva "Odbijena Svjetlost."

Postoji poznato pravilo da krava želi dojiti više nego što tele želi sisati. Iz toga slijedi da Stvoritelj želi dati stvorenjima više nego što stvorenja žele primiti. Tko onda koči? Moramo se sjetiti da se tzimtzum dogodio kako bi stvorenja mogla postići jednakost forme. To je korekcija koja treba spriječiti kruh srama, koji proizlazi iz našeg korijena, jer je Stvoritelj čisto davanje, a ne primanje, te nema potreba niti trunke primanja u Sebi. Stoga, prema pravilu koje postoji u našoj prirodi -  da svaka grana želi sličiti svom korijenu - kada niži mora izvršiti akciju koja ne postoji u njegovu korijenu, osjeća neugodu.

Slijedi da čovjek ne mora učiniti ništa kako bi primio izobilje, jer Stvoritelj želi dati stvorenjima više nego što stvorenja žele primiti. Međutim, stvorenje nema kli u kojem bi moglo uživati u užitcima koji su mu dani, i to zbog srama. Slijedi da jedina nagrada koju trebamo jest kli, a ne svjetla, i zbog toga je nagrada prvenstveno moć davanja.

Međutim, da bismo stekli takvu kli, zvanu "želja za davanjem", potrebna nam je želja, odnosno da osjećamo potrebu za takvom kli. Zbog toga se prvo moramo upustiti u Toru i mitzvot u Lo Lishma, i u tome je naš trud - da vidimo da sve radimo zbog samoljublja, bez ikakve namjere davanja.

I onda vidimo da nam je potrebna moć davanja, te da želimo nagradu za svoj rad - da nam Stvoritelj da tu nagradu - želju za davanjem. A kad dobijemo tu moć, moći ćemo primiti užitak i ispunjenje koje je već dostupno, i za koje uopće ne moramo raditi, jer ih Stvoritelj svojevoljno daje. No da bi se osoba uzdigla od stupnja do stupnja, mora steći moć davanja svaki put i tada joj ništa više neće nedostajati.