Može li nešto negativno doći odozgora?

Članak 15., 1984. 

Objašnjenje o onome što je rečeno u članku 14 o riječima Zohara, Pinhas (stavak 78): "Ako Izrael bude nagrađen, sići će poput vatrenog lava da pojede žrtve. Ako ne bude nagrađen, sići će se poput vatrenog psa." O tome je postavljeno pitanje: "Kako nešto negativno može doći odozgora?" Znamo da ono što dolazi odozgora čini dobro. Kada dođe nešto što nije pozitivno, kakva korekcija proizlazi iz toga, a da možemo reći da je sišla kao vatreni pas? Na kraju krajeva, to nije pozitivno.

Razumjet ćemo to kroz alegoriju. Čovjek čiji je sin bio bolestan ode kod liječnika, koji mu da lijek. Međutim, to nije pomoglo njegovom sinu. Prijatelji su mu savjetovali da posjeti velikog profesora, koji puno naplaćuje, ali se isplati otići k njemu, jer je vrhunski stručnjak. Kada su došli kod njega, pregledao je dijete i rekao mu da je njegov sin jako bolestan, te naveo djetetovu bolest.

Čovjek mu je platio iznos koji su unaprijed dogovorili, a kad se vratio kući, rekao je prijateljima: "Savjetovali ste mi da odem kod tog vrhunskog stručnjaka, da vrijedi platiti mu puno novaca. No što je veliki stručnjak učinio na kraju? Rekao mi je da moj sin ima još goru bolest od one koji je nestručni liječnik rekao. Zar se isplati dati toliko novca kako bi mi rekao da moj sin ima tako strašnu bolest? Na kraju krajeva, zašto idem liječniku? Da izliječi pacijenta, a ne da mi kaže da moj sin ima strašnu bolest."

Prijatelji mu rekoše da, zahvaljujući preciznoj dijagnozi vrhunskog stručnjaka, sad znamo kako ga izliječiti. Liječenje bolesti ne zahtijeva vrhunskog liječnika, jer već znamo koji lijek trebamo prepisati za koju bolest. No važno je znati od čega čovjek uistinu boluje. Ispostavlja se da je ta pozamašnja suma koju plaćaš vrhunskom stručnjaku u usporedbi s manje stručnim liječnikom cijena dijagnoze bolesti.

Ispostavlja se da je otkrivanje mane, koja se smatra negativnom, zapravo pozitivna. To jest, kad znamo o kojoj se bolesti radi, to je zapravo korekcija, jer sada zna što ispraviti. Ispostavlja se da je otkrivanje bolesti dio procesa liječenja, jer je nemoguće izliječiti bolest ako se ne zna uzrok bolesti. Stoga, kad se spušta vatreni pas, slika psa ukazuje na to da su niži u vlasti samoljublja, što Zohar naziva Hav! Hav! (zvuk laveža, ali također i "daj"), poput psa, to se smatra pozitivnim, jer znamo što trebamo ispraviti, da je sve što trebamo ispraviti posude primanja.

Ispostavlja se da slika vatrenog psa koji se spušta odozgora dolazi sa svrhom korekcije, a ne korupcije. Stoga, i to se smatra pozitivnim, a ne negativnim. Sve što dolazi odozgora, iako se nižima čini kao mana, kad je preispitaju, vidjet će da je sve to za njihovo dobro, kako bi znali što moraju ispraviti unutar sebe.

Objašnjenje članka 14 (1984.) glede tjelesne volje za primanjem, koja je tek pola stupnja čitave volje za primanjem. Kada čovjek primi duhovnu volju za primanjem, nadopunjuje ga se potpunom voljom za primanjem. Iz toga slijedi da, dok ima tjelesnu volju za primanjem, on nije zao, pa što će mu onda duhovna volja za primanjem, da bude gori? Dakle, rekao bih da je bolje ostati u tjelesnoj volji za primanjem. Zašto da ulažem trud kako bih stekao duhovnu volju za primanjem, pa da postanem gori? Zašto da se osoba izlaže opasnosti, koju možda neće uspjeti ispraviti? Stoga, definitivno je bolje ostati u tjelesnoj volji za primanjem, što znači da će sve njegove strasti biti usmjerene samo na tjelesne stvari i da neće uopće težiti duhovnosti.

Pisano je u "Uvodu u knjigu Zohar" (stavak 29): "Prva podjela je steći prekomjernu volju za primanjem bez ograničenja, u njenoj punoj, iskvarenoj mjeri, iz ruku četiri nečista svijeta ABYA. Ako nemamo tu iskvarenu volju za primanjem, nećemo je moći ispraviti, jer čovjek ne može ispraviti nešto što nije u njemu."

Stoga, nemamo izbora nego činiti stvari koje će nas dovesti do postignuća duhovne volje za primanjem. No ni to nije lako. Osoba može steći duhovnu volju za primanjem jer to ovisi o mjeri vjere. To jest, osoba prvo mora vjerovati da duhovnost postoji te da je važnija od bilo kojeg materijalnog užitka, u tolikoj mjeri da vrijedi odreći se materijalnih užitaka da bi stekla duhovne užitke. Dakle, to zahtijeva puno rada i ne uspiju svi u tome.

Ipak, to se i dalje smatra lošim, to što je stekao iskvarenu volju za primanjem. To je značenje" od Lo Lishma (ne za Njezino ime) dolazimo do Lishma (za Njezino ime)". To znači da osoba prvo mora postići stupanj Lo Lishma, a tek onda ga može ispraviti u Lishma, jer je nemoguće imati namjeru tamo gdje nema djela. Kad postoji djelo, moguće je pokušati postići da to djelo slijedi ispravan put, koji se naziva "radi Stvoritelja".

Prema gore navedenom, ispostavlja se da imamo četiri opće razine u radu, kroz koje čovjek treba proći da bi postigao ispunjenje zbog kojeg je stvoren. 1) Primanje radi primanja, 2) davanje radi primanja, 3) davanje radi davanja, 4) primanje radi davanja.

Prva razina, primanje radi primanja, jest početni stupanj, s kojim se stvorenja rađaju. To jest, ne razumiju ništa više od samoljublja. Ne zanima ih činiti dobro ikome i potpuno su uronjeni - prema prirodi s kojom su rođeni - u volju za primanjem radi sebe. Čitav se svijet nalazi  tom stanju i nema razlike između jednog i drugog.

Druga razina je davanje radi primanja. To je stupanj koji nadilazi većinu ljudi, koji su naviknuti činiti stvari samo radi primanja, dok takva osoba izvršava čin davanja. Međutim, mora objasniti zašto želi biti drukčija od ostatka svijeta, odnosno činiti stvari koje su protivne prirodi s kojom je rođena. Tada kaže svome tijelu: "Znaj da ćeš čineći djela davanja primiti više užitka." Govori svom tijelu da vrijedi vjerovati da će se to isplatiti. Ako joj tjelo povjeruje, dopušta joj da radi u mjeri u kojoj vjeruje da će se isplatiti poništiti djela samoljublja i činiti djela davanja. To se naziva Lo Lishma, o kojoj naši mudraci kažu: "Od Lo Lishma dolazimo do Lishma."

To je odskočna daska za prelazak iz jednog stanja u drugo - od Lo Lishma do Lishma, obzirom da su u pogledu samog čina potpuno jednaki. To jest, ne možete razabrati i reći da postoji nešto što se može dodati činu Lishma. Stoga, budući da su u pogledu čina jednaki, rad se ne tiče čina, već je čitav rad u namjeri. To znači da trebaju samo razmisliti je li čin koji izvršavaju uistinu zbog zapovijedi Stvoritelja; jer nam je On zapovijedio da izvršavamo mitzvot (zapovijedi) i mi ih se želimo pridržavati, jer nam je velika nagrada služiti Njemu, a On nam je dao do znanja kako Mu možemo služiti.

Tada slijedi analiziranje je li to uistinu tako - upušta li se u Toru i mtzvot samo s namjerom davanja ili ima druge računice, odnosno računice samoljublja, pa zbog toga štuje Toru i mitzvot.

Kada vidi da je još uvijek daleko od rada isključivo za Stvoritelja, potrebno mu je istinsko preispitivanje. Mnogi ljudi nemaju takvo istinsko preispitivanje, pa misle da uistinu rade za Stvoritelja. Mada nisu sto posto u Lishma, obično osjećaju da je to Lishma, iako još uvijek postoji nešto za dodati u vezi s Lishma. Međutim, istina je da nemaju istinsku percepciju, ili zbog svoje prirode, ili zato što nisu imali dobrog učitelja koji bi ih naučio kako da se ne zavaravaju.

Stoga ne mogu postići Lishma jer se Lishma naziva "istinom", a Lo Lishma se naziva "laž". Međutim, treba postojati sredina između istine i laži, kako bi služila kao odskočna daska iz laži u istinu. Sredina između istine i laže jest laž u istini. Drugim riječima, postoji laž, ali ona nije zapravo laž, jer misli na laž koja je istinita. To jest, ide lažnim putem, ali misli da je to istina. Ispostavlja se da to nije zapravo laž. Međutim, ako zna da ide lažnim putem, tada ide putem istine, jer zna da je to laž. Tada se javlja odskočna daska, budući da tek tada može doći do prave istine, odnosno od istine u laži do istine u istini.

Dok god čovjek ne zna da ide lažnim putem, zašto bi promijenio smjer i otišao drugim putem, ako ne shvaća da živi u laži? Samo ako dođe do spoznaje da uistinu jest u laži, moći će promijeniti svoj smjer i krenuti putem istine.

Iz toga slijedi da ako osoba uistinu ide putem istine, znači da ide putem Lishma, iako je tek na pola puta. Primjerice, osoba koja želi ići u Jeruzalem sjedne u auto i vozi prema putokazima za "Jeruzalem". Međutim, čak i kad prijeđe osamdeset ili devedeset posto puta do Jeruzalema, još uvijek nije stigao u Jeruzalem. Tek kad zapravo stigne u Jeruzalem možemo reći da je u Jeruzalemu.

Tako je i u duhovnosti. Ako kažemo da se Jeruzalem naziva "istina", odnosno Lishma, tada prije nego što osoba uđe u Lishma, što je istina, moramo reći da je još uvijek u laži, odnosno u Lo Lishma, što se naziva "laž". Čak i kada prijeđe većinu puta i stoji pred vratima, zvanim "istina", što je Lishma, još uvijek je vani. Ispostavlja se da osoba ne može znati je li postigla Lishma prije nego što bude nagrađena ulaskom u Lishma.

No kad osoba može znati je li ušla u Lishma? Koji je znak po kojem može znati da je na stupnju istine?

Odgovor na to pronalazimo u "Uvodu u Talmud Eser Sefirot" (Učenje deset Sefirot, st. 56): "Kroz ovo ćete razumjeti što su rekli naši mudraci: 'Kako izgleda pokajanje? Dok Onaj koji za sve tajne ne posvjedoči da se neće vratiti gluposti.'" Ovo djeluje zbunjujuće, jer tko može otići na nebo i slušati Stvoriteljevo svjedočanstvo? Isto tako, pred kime Stvoritelj treba svjedočiti? Nije li dovoljno što sam Stvoritelj zna da se čovjek iskreno pokajao i neće više griješiti? Iz onoga što je objašnjeno, stvar je vrlo jednostavna. Uistinu, čovjek ne može biti potpuno siguran da neće više zgriješiti prije nego bude nagrađen s gore pojašnjenim vodstvom nagrade i kazne, odnosno otkrivenjem lica. Otkrivenje lica od strane Stvoritelja naziva se "svjedočanstvo". Zbog toga mu je dan jasan znak, odnosno "dok Onaj koji zna sve tajne ne posvjedoči za njega".

Ispostavlja se da kad čovjek postigne davanje, biva nagrađen licem Stvoritelja. To se naziva da Onaj koji zna sve tajne svjedoči za njega da je postigao Lishma. To je "treća razina", davanje radi davanja, koja se smatra postignućem Lishma, što znači da je postigao stupanj istine. To mu je došlo pomoću odskočne daske, odnosno od Lo Lishma do Lishma, ali zasigurno sa svim uvjetima kojih se moramo pridržavati kako ne bismo ostali u Lo Lishma.

Nakon što je dovršio stupanj davanja radi davanja slijedi četvrta razina, što je primanje radi davanja. To je stupanj cjelovitosti (savršenstva). To znači da je osoba postigla stupanj u kojem kaže: "Želim primiti svjetlost i užitak, jer znam da želim ispuniti svrhu stvaranja, budući da je Stvoritelj stvorio kreaciju zato što želi činiti dobro Svojim stvorenjima." Zato želi primiti užitak i ispunjenje od Stvoritelja, jer je to Njegova volja.

Sa gledišta samoljublja nema nikakvu želju za time, jer je već postigao stupanj jednakosti forme, koji se naziva "davanje radi davanja". Stoga, sada želi poštivati volju Stvoritelja, što je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. 

Trebamo znati razlikovati pitanje svrhe stvaranja i pitanje korekcije kreacije. Svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjim, odnosno da stvorenja prime užitak i ispunjenje. Ispostavlja se da što više oni primaju, to više Stvoritelj uživa. Stoga, onaj tko je na stupnju cjelovitosti želi uvijek primati puno užitka i ispunjenja. Kao što je objašnjeno, to je svrha stvaranja - činiti dobro Njegovim stvorenjima.

No onaj koji je postigao stupanj davanja radi davanja, što je dvekut (sjedinjenje) i jednakost forme, i dalje je u procesu ispravka kreacije. To znači da stvorenja moraju doći u stanje u kojem nakon što prime užitak i ispunjenje i dalje ostaju u davanju. To se naziva "primanje radi davanja".