Čovjek bi uvijek trebao prodati sve što ima i oženiti kćer mudrog učenika**  

Članak br. 14, 1984.

"Čovjek ni uvijek trebao prodati sve što ima i oženiti kćer mudrog učenika" (Psachim, 49). To znači da bi trebao prodati sve posjede koje je stekao svojim radom. To jest, trebao bi dati sve i odreći se svega, a zauzvrat uzeti kćer mudrog učenika.

To znači da ako ne uzme kćer mudrog učenika, sav trud koji je uložio u Toru i mitzvot (zapovijedi)  tijekom cijelog svog života je nepotpun. Samo ako oženi kćer mudrog učenika bit će nagrađen svojom potpunosti. Zato su naši mudraci rekli da bi trebao prodati sve što ima, što znači da se isplati prodati sve za kćer mudrog učenika. Stoga bismo trebali razumjeti značenje "kćer mudrog učenika".

Baal HaSulam je rekao da je mudri učenik onaj tko je učenik mudrog, što znači da uči od mudrog, i tada se smatra učenikom. Mudri je Stvoritelj, čije je svojstvo samo davanje. Onaj tko uči od Njega svojstvo davanja naziva se "mudri učenik", jer uči od Njega svojstvo davanja.

Time ćemo razumjeti što su naši mudraci rekli: "Uvijek bi trebao prodati sve što ima i oženiti kćer mudrog učenika." To jest, trebao bi dati sav trud koji je dao u Toru i rad, i zauzvrat primiti posjedovanje davanja.

To znači da će u svom srcu uspostaviti novu prirodu, umjesto one koju prirodno ima — želju za ljubav prema sebi. Sada će primiti drugu prirodu: želju za davanjem. To jest, svaka njegova misao, riječ i djelo bit će samo da daje Stvoritelju, jer to je cijeli čovjek. To znači da bi osoba trebala postići samo taj stupanj, jer sve što trebamo postići su kelim [posude]. Ali obilje, koje je ispunjenje posuda (kelim), dolazi od Stvoritelja, jer više nego što tele želi sisati, krava želi dojiti. Stoga, sve što nam nedostaje jest moć davanja.

Time možemo protumačiti ono što je pisano u Zoharu (Pinhas, str. 78, stavka 218): "Ako su Izraelci nagrađeni, On bi sišao poput lava od vatre da pojede žrtve. Ako nisu nagrađeni, sišao bi tamo kao pas od vatre." Poznato je da lav implicira Hesed [milost], koja je desna strana Merkava [kočija], "Ako su nagrađeni", gdje nagrađeni znači čisti, što znači davanje. Tada nam se pokazuje oko za oko — da i odozgo dolazi raspoznavanje lava, što znači da se svojstvo Hesed proširilo na niže, i tada je obilje bilo izdašno za niže.

"Ako nisu nagrađeni", što znači da se nisu bavili davanjem, već samo ljubavlju prema sebi, tada bi se odozgo proširilo raspoznavanje psa. Pas implicira, kao što je napisano u Zoharu o stihu: "Pijavica ima dvije kćeri koje zavijaju poput pasa, daj nam bogatstvo ovog svijeta i daj nam bogatstvo onog svijeta." Drugim riječima, dvije kćeri koje laju poput pasa: "Daj nam bogatstvo ovog svijeta i daj nam bogatstvo onog svijeta", što se odnosi samo na primanje, a ne na davanje. Stoga nam se i odozgo pokazuje da ne možemo davati obilje prema dolje, i to se naziva "oko za oko".

Ispostavlja se da je naš rad samo biti nagrađen s kelim [posudama] koje su prikladne za primanje obilja, a to su posude davanja. Stoga bi se osoba trebala usredotočiti na sve svoje napore samo na jednu stvar, nazvanu "posude davanja". To bi trebala biti jedina nagrada koju želi postići iz Tore i mitzvot (zapovijedi). Time će postići dvekut [prijanjanje] sa Stvoriteljem, što je svrha čovjeka: postići dvekut sa Stvoriteljem.

Također vidimo u riječima Zohara da je rečeno o stihu: "Milost naroda je grijeh", "Svo dobro koje čine, čine za sebe." To znači da njihova namjera sa svom milošću, što znači činovi davanja koje čine, nije davati. Umjesto toga, njihova je namjera za sebe, što znači primiti nagradu za to. Inače ne mogu izvršavati djela davanja.

Ali narod Izraela je sposoban izvršavati djela davanja. Trebali bismo razumjeti zašto narod Izraela može izvršavati djela davanja, a također bismo trebali razumjeti, prema onome što čujemo od ljudi koji su postali religiozni, koji kažu da su prije nego što su postali religiozni bili sposobniji za izvršavanje djela u svrhu davanja, ali poslije, što znači nakon što su postali religiozni, postalo im je teže izvršavati djela davanja.

Da bismo razumjeli gore navedeno, trebali bismo se prisjetiti poznatog da se osoba naziva "stvorenim bićem" samim time što postoji volja za primanjem u njemu, jer to se naziva "stvoreno postojanje iz nepostojanja". Stoga se ispostavlja da je po prirodi nesposoban izvršavati bilo kakvo djelo davanja ako ne primi neku nagradu zauzvrat.

Nagrada ne mora biti da primi nešto za trud. Umjesto toga, može biti neko umirenje koje prima. To jest, ako se u njemu probudilo neko suosjećanje prema drugome, i savjest mu ne dopušta da miruje, do točke da mora pomoći drugome, i to se također smatra nagradom. Ali jednostavno činiti nešto za drugoga, kako bi drugi uživao, tada sebi govori: "Što ću ja dobiti iz toga?"

Ali narod Izraela, snagom Tore i mitzvot (zapovijedi), sposoban je steći drugu prirodu. To jest, umjesto prirode s kojom su rođeni — želje samo za primanjem — primit će drugu prirodu, gdje sada rade samo radi davanja. To postiže kroz Toru i mitzvot (zapovijedi), koje u njemu usađuju iskre davanja koje mu donose osjećaj da želi nalikovati svom korijenu. Ali bez Tore i mitzvot (zapovijedi), osoba ne može izaći iz svoje prirode, koja je želja za primanjem samo za sebe, i ne može izvršavati nikakvo djelo davanja bez nagrade.

Time ćemo razumjeti ono što su pitali o onima koji su postali religiozni i kažu da su prije nego što su postali religiozni imali više snage za izvršavanje djela davanja. Ali kasnije, kada su postali religiozni, osjećaju da im je teže izvršavati djela davanja.

Trebali bismo na to odgovoriti, kao što je objašnjeno u "Uvodu u knjigu Zohar" (stavci 29-30), gdje piše da je u trenutku rođenja njegova volja za primanjem samo za tjelesnost. Stoga, iako je stekao pretjeranu volju za primanjem prije nego što je napunio trinaest godina, to još uvijek nije kraj rasta volje za primanjem. Glavni rast volje za primanjem prikazan je samo u duhovnosti, jer, naprimjer, prije nego što je navršio trinaest godina, njegova želja za primanjem želi progutati svo bogatstvo i čast u ovom fizičkom svijetu, koji je otkriven svima, što je za njega prolazan svijet koji je dostupan svima, i svi ga doživljavaju samo kao prolaznu sjenu.

Ali kada stekne prekomjernu, duhovnu volju za primanjem, želi za svoje zadovoljstvo progutati sve užitke i bogatstvo budućeg, vječnog svijeta, koji mu je beskonačno vlasništvo za svu vječnost. Tako se volja za primanjem dovršava tek sa željom za primanjem duhovnosti.

Ispada da su prije nego što su postali religiozni imali tjelesnu volju za primanjem, koja još nije bila toliko velika. Zato su imali više snage za činjenje djela davanja. No, kad su postali religiozni i njihova je volja za primanjem porasla zajedno s voljom za primanjem duhovnosti, postalo im je teže, jer sada volja za primanjem ima više snage nego kad su imali samo tjelesnu volju za primanjem. Stoga su prije nego što su postali religiozni imali neku snagu za činjenje djela davanja, ali kad su postali religiozni i stekli duhovnu volju za primanjem, sada im je teže baviti se davanjem.

Zbog toga se ne može reći da su sada postali gori, niti da su religiozni ljudi gori jer im je teže činiti djela davanja. Naprotiv, volja za primanjem je narasla, pa je teže nadvladati je. Naprimjer, prije nego što je stekao duhovnu volju za primanjem, njegovo zlo bilo je trideset posto. Nakon što je stekao duhovnu volju za primanjem, njegovo zlo je steklo dodatnih sedamdeset posto. Stoga sada treba veću snagu da bi ga mogao nadvladati.

Međutim, ne bismo trebali reći da mu je sada snaga oslabila. Naprotiv, sada mora pronaći lijek kako bi pobijedio zlu snagu koju je stekao. A lijek za to je održavanje Tore i mitzvot (zapovijedi) s namjerom da ga svjetlost u njima reformira.

Iz toga slijedi da je napredovao i stekao više zla kako bi ga ispravio. Ali svaki početak je težak, pa sada misli da je postao gori. Međutim, treba znati da mu se svaki put daje više zla za ispraviti dok ne bude nagrađen time što će ispraviti sve.