Ponekad se duhovnost naziva "duša"

Članak 13, 1984.

Moramo razumjeti zašto se duhovnost ponekad naziva "duša" (heb. neshama), kao što je pisano "tijelo i duša", a ponekad se duhovnost zove "duša" (heb. nefesh), kao u: "Voljet ćeš Gospodina Boga svog sa svim srcem svojim i svom dušom svojom."

Obično, kad govorimo o duhovnosti, govorimo o njezinoj najvišoj razini, što je neshama, kako bi čovjek znao da je visok stupanj pripremljen za njega, odnosno neshama, da bi to potaknulo njegovo srce i želju da je postigne te da razmišlja koji je razlog zbog kojeg je još nije postigao.Tada će shvatiti da nam je za postizanje duhovnosti potrebna samo jednakost forme.

Tijelo se rađa s prirodom samoljublja, što je razlika u formi u odnosu na Stvoritelja, kojeg postižemo (otkrivamo) kao Onoga koji samo daje. Stoga, osoba treba pročistiti svoje tijelo i postići jednakost forme, kako bi i ona željela činiti djela koja su poradi davanja. Time će moći postići stupanj koji se naziva neshama. Zbog toga uvijek govorimo o pojmovima tijela i duše (neshama).

No kad govorimo o redoslijedu rada, nakon stupnja tijela slijedi stupanj nefesh. Zbog toga tekst kaže: "Voljet ćeš Gospodina Boga svoga sa svim srcem svojim i svom dušom svojom (heb. nefesh).", jer je to sljedeći stupanj nakon tijela.

Zbog toga kaže "svim srcem svojim", i nakon toga "svom dušom svojom": Drugim riječima, osoba mora biti voljna sve što ima dati Stvoritelju. No poslije, ako postigne visok stupanj, odnosno ruach (duh), a zatim neshama, i dalje treba biti voljna sve dati Stvoritelju. No tekst počinje s prvim stupnjem koji dolazi nakon tijela.

Sve što čovjek ima, mora dati Stvoritelju. To znači da ne čini ništa za vlastitu korist, već je sve u korist Stvoritelja. To se smatra da su sva njegova djela poradi davanja, dok je on potpuno nevažan. Umjesto toga, sve je za dobrobit Stvoritelja.

Sad možete razumjeti što piše u Zoharu (Teruma (Doprinos), str. 219, st. 479 u Sulam komentaru): "'Sa svom dušom svojom.' On pita: "Trebalo je pisati 'u duši', što znači ' sa svom dušom svojom'? Zašto kaže 'sa'? Odgovara da to uključuje nefesh, ruach, neshama. To je 'sa svom dušom svojom', gdje 'svom' znači ono što ta nefesh  obuhvaća.

Iz toga vidimo da Zohar tumači da nam riječju 'svom' Tora dodaje i dolazi reći da su nefesh i ruach uključeni u neshama. No kad govorimo o duhovnosti općenito, nazivamo je neshama, kao što je pisano: "Udahnuo je u njegove nosnice neshama ("dušu" ili "dah") života.

Da bismo postigli stupanj NRN (nefesh-ruach-neshama), moramo ići putem davanja i pokušati izaći iz samoljublja. To se naziva "putem istine", što znači da ćemo time postići svojstvo istine koje postoji u Njegovoj Providnosti, koji se odnosi prema nama dobronamjerno.

Za to se kaže da je "istina Stvoriteljev pečat". To znači da je cilj Stvoriteljevog rada, tj. Njegovog rada u stvaranju svjetova - a to je činiti dobro Svojim stvorenjima - da čovjek mora steći Stvoriteljevo svojstvo istine. Čovjek će znati da je postigao savršenstvo (potpunost) kad otkrije da je Stvoriteljevo vodstvo dobronamjerno, po tome ima li obilje. Isto tako, treba vidjeti da drugi imaju obilje također, odnosno vidjeti da svi imaju potpuno izobilje.

Ovo je predstavljeno u "Uvodu u Učenje deset Sefirot (st. 150): "Četvrta razina ljubavi, koja je bezuvjetna ljubav, vječna je. To je zato što nakon što je prosudio cijeli svijet pozitivno, ljubav postaje vječna i apsolutna. Ne može biti prikrivanja i skrivenosti u svijetu, jer to postaje mjesto potpunog otkrivenja lica, kao što je pisano: "Tvoj se Učitelj neće više skrivati i tvoje će oči vidjeti tvog Učitelja.", jer već zna kako se Stvoritelj odnosi prema s ljudima u obliku istinske Providnosti koja proizlazi iz Njegova imena "Dobar Koji Čini Dobro dobrima i lošima". 

Iz toga slijedi da ako osoba dosegne potpuno savršenostvo, postiže svoje istinsko stanje. Međutim, postoje prethodne razine prije toga, kao što je pisano u "Uvodu u deset Sefirot", da je prva razina pokajanje iz straha. Pisano je o tome (st.63): "Prvi stupanj postignuća otkrivenja lica, odnosno, postignuća i osjećaja Providnosti nagrade i kazne, na način da će On koji zna sve tajne svjedočiti da se neće više vratiti gluposti, naziva se 'pokajanje iz straha'. Tada njegovi grijesi postaju pogreške za njega i on se naziva 'nepotpunim pravednikom' ili 'prijelaznom razinom'.

Međutim, prema gore navedenom, postoji još jedan znak da čovjek hoda putem istine - stanje negiranja. Drugim riječima, iako vidi da je sada u gorem stanju, tj., prije nego što je započeo koračati putem istine, osjećao se bliže Kedushi (svetosti), a sad kad je započeo ovaj put, osjeća se udaljenije. No prema poznatom pravilu "svetost se uvećava,ne umanjuje", ovdje se postavlja pitanje "zašto sad kad ide putem istine osjeća da nazaduje umjesto da napreduje, kako bi trebalo biti, ako ide putem istine? U najmanju ruku, ne bi trebao pasti ispod svoje prijašnje razine."

Odgovor je da mora postojati odsutnost prije nego što može postojati prisutnost. To znači da prvo mora postojati kli (posuda), koja se naziva "nedostatak", a onda će biti mjesta da se nedostatak ispuni. Stoga, prvo osoba mora ići naprijed i približiti se istini svaki put. Drugim riječima, svaki put kad krene naprijed, vidi svoju situaciju: da je uronjena u samoljublje. I svaki put treba još jasnije vidjeti da je samoljublje loše, jer je samoljublje ono što nas koči od primanja užitka i ispunjenja koje je Stvoritelj pripremio za nas, budući da nas ono razdvaja od Stvoritelja.

Prema tome, možemo razumjeti da ono što čovjek misli - da nazaduje sad kad je započeo put istine - mora znati da to nije tako. Umjesto toga, napreduje prema istini. Prethodno, dok se njegov rad nije zasnivao na davanju i vjeri, bio je daleko od stine. No sad mora prepoznati zlo unutar sebe, kao što je pisano: "Neće biti drugih bogova unutar tebe."

Naši mudraci rekoše: "Tko je drugi bog u čovjekovu tijelu? To je zla inklinacija." Drugim riječima, volja za primanjem je  zlo unutar čovjeka.

Kada postigne otkrivenje zla, može reći da će ga ispraviti. Ispostavlja se da prije nego što otkrije zlo u sebi u mjeri da ga ne može više podnijeti, nema što ispraviti. Stoga, uistinu je daleko dogurao u istini, ako vidi svoje stvarno stanje.

A kad osoba vidi zlo u sebi u tolikoj mjeri da ga ne može više podnijeti, počinje tražiti savjet kako izaći iz tog stanja. No jedini savjet za čovjeka iz Izraela jest da se obrati Stvoritelju, da mu On otvori oči i srce i ispuni ga uzvišenim obiljem, kao što naši mudri rekoše: "Onaj tko se dolazi pročistiti dobiva pomoć."

Tada, kada primi pomoć od Stvoritelja, svi nedostaci će se ispuniti Stvoriteljevom svjetlošću i on se počinje uspinjati stupnjevima svetosti, jer je potreba za tim pripremljena time što je uvidio svoje pravo stanje. Stoga, sada ima prostora primiti savršenstvo.

I onda čovjek vidi kako se svaki dan, u skladu sa svojim radom, uvijek uzdiže prema gore. Međutim, uvijek moramo probuditi ono što srce zaboravi, što je potrebno za korekciju srca - ljubav prijatelja - čija je svrha postići ljubav prema drugima.

To nije ugodno za srce, koje se naziva "samoljublje". Stoga, kada imamo okupljanje prijatelja, moramo se sjetiti postaviti pitanje, odnosno svatko bi trebao zapitati sam sebe koliko smo napredovali u ljubavi prema drugima i koliko smo učinili da se unaprijedimo u tom pogledu.