Čovjek uvijek treba prodati grede svoje kuće

Članak 9, 1984.

“Rav Yehuda reče, 'Rav reče: 'Čovjek uvijek treba prodati grede svoje kuće i obuti cipele na svoje noge'“ (Šabat, 129). Trebamo precizno razumjeti o gredama nečije kuće i velike važnosti cipela, do toga da vrijedi prodati grede svoje kuće za to, odnosno, imati mogućnost obuti cipele na svoje noge.

Trebamo to objasniti u radu. Korot (nosači, grede) dolaze od riječi mikreh (slučaj/incident, zbivanje), dakle sve što čovjek doživljava u svojoj kući. Čovjeka doživljavamo kroz dva načina razmatranja – iz znanja, dakle intelekta, i iz emocije, dakle onoga što osjećamo u svojim srcima – jesmo li sretni ili nesretni.

Ti incidenti kroz koje prolazimo u svakodnevnom životu bude pitanja. Riječ je o odnosu između osobe i njezina Stvoritelja i između osobe i njezina prijatelja.

Između osobe i Stvoritelja znači da ona ima primjedbe da Stvoritelj ne zadovoljava sve njezine potrebe. Drugim riječima, Stvoritelj bi trebao ispuniti što čovjek misli da mu je potrebno, jer je pravilo da je svojstvo Dobra da čini dobro. I nekad se žali da kao da osjeća suprotno – da je njegova situacija uvijek gora nego situacija drugih, koji su na višoj razini od njega.

Slijedi da je čovjek u stanju „špijuna“, koji kleveću Providnost zato što on ne osjeća radost i užitak u svom životu i teško mu je reći „Samo dobrota i milost pratit će me svih dana moga života“. Tako je u to vrijeme u stanju „špijuna“.

Naši mudri o tome rekoše (Berachot [Blagoslovi], 54), “Moraš blagosloviti loše jednako kao i dobro“, s obzirom da je temelj judaizma izgrađen na vjeri iznad razuma. To znači ne oslanjati se na ono što čovjeka intelekt prisiljava da misli, kaže i čini, nego na vjeru u dobrohotnu, višu Providnost. I upravo opravdavanjem Providnosti čovjek kasnije biva nagrađen osjećajem radosti i užitka.

Baal HaSulam dao je alegoriju o čovjeku koji je imao prigovore i zahtjeve prema Stvoritelju, da mu ne ispunjava sve želje. To je poput čovjeka koji hoda ulicom s malim djetetom koje gorko plače. Svi ljudi na ulici gledaju oca i misle, „Kako je okrutan ovaj čovjek koji sluša plač svoga djeteta i ne obraća pozornost? S dječjim plačem suosjećaju i slučajni prolaznici, ali ovaj čovjek koji je djetetov otac, ne. A postoji pravilo '... kao što otac suosjeća sa svojom djecom'.“

Djetetovi urlici isprovocirali su prolaznike da priđu ocu i kažu: „Gdje ti je milost“, a otac odgovara: „Što mogu ako moj sin, kojeg čuvam kao zjenicu svoga oka, zahtjeva da mu dam iglu kako bi se počešao po oku koje ga svrbi? Jesam li "okrutan" zato što mu ne ispunim želju, ili me milost nagoni da mu je ne dam, inače će si probosti oko i zauvijek ostati slijep?“

Stoga, moramo vjerovati da je sve što nam Stvoritelj daje za naše vlastito dobro, iako se moramo moliti, za svaki slučaj, da nas poštedi tih nedaća. No, moramo znati da su molitva i odgovor na molitvu dvije razdvojene stvari. Drugim riječima, ako činimo što moramo, tada će Stvoritelj učiniti ono što je dobro za nas, kao u spomenutoj alegoriji. O tome je rečeno „Bog će učiniti sve što se Njemu čini dobro.“

Isti se princip odnosi na čovjeka i njegovog prijatelja, odnosno da treba prodati grede svoje kuće i obuti cipele. Drugim riječima, osoba treba prodati grede svoje kuće, znači, sve incidente koje je njegova kuća proživjela u odnosu na ljubav prijatelja.

Čovjek može imati pitanja i pritužbe na prijatelja, s obzirom da on posvećeno radi na ljubavi među njima, a ipak ne vidi ikakvog odgovora od strane prijatelja koji bi mu pomogao na ikoji način. Vidi ponašanja koja nisu u skladu s njegovim razumijevanjem toga kakva treba biti ljubav između prijatelja, dakle, da svatko s poštovanjem razgovara s prijateljem, kao što je to među istaknutim pojedincima (časnim ljudima).

Jednako tako, u vezi s djelima – čovjek ne vidi djela od strane prijatelja za koja smatra da pripadaju ljubavi prijatelja. Umjesto toga, sve je normalno, kao među običnim ljudima koje još uvijek ne zanima približiti se jedni drugima i odlučiti da bi trebali izgraditi društvo gdje postoji ljubav prijatelja, u kojem svatko brine za dobrobit onog drugog.

Zato, sad vidi da se nema na koga ugledati po pitanju ljubavi prijatelja. I s obzirom da osjeća kako je jedini koji kroči ispravnim putem i na sve druge gleda s prijezirom i omalovažavanjem, to se naziva „špijunima“. Tj., uhodi svoje prijatelje kako bi vidio ponašaju li se ispravno prema njemu u odnosu na „ljubi bližnjeg svoga“. I s obzirom da neprestano čuje kako prijatelji čitav dan propovijedaju ljubav prema bližnjem kao najvažnijoj stvari, želi vidjeti provode li te riječi u djela.

I vidi da su sve to prazne fraze. Vidi da čak ni u riječima nema ljubavi prema bližnjemu, što bi trebala biti najmanja stvar u ljubavi prema drugima. Drugim riječima, ako nekome postavi pitanje, dobiva olak, indiferentan odgovor umjesto načina kako inače bliski ljudi razgovaraju. Taj odgovor je hladan, kao da ga se sugovornik želi riješiti.

I ne pitajte me „Ako razmišljate o ljubavi bližnjega, zašto kritički promišljate voli li vas prijatelj, kao da je ljubav prema bližnjem utemeljena na samoljublju, i zbog toga želim provjeriti što moje samoljublje dobiva ovim angažmanom?“ To nisu moje misli. Radije, uistinu želim voljeti drugoga.

Zbog toga sam htio osnovati ovo društvo, kako bih vidio da se svi bave ljubavlju prema drugima, pa da se kroz to ovo malo snage koju ja imam za ljubav prema drugome uveća tako da imam snage baviti se ljubavlju prema drugom silovitije nego što bih mogao sam. Ali sad vidim da nisam postigao ništa jer vidim da nitko ne čini dobro. Stoga, bilo bi bolje da nisam s njima i da ne učim od njihovih djela.

Na to postoji replika – ako je društvo osnovano s određenim ljudima, kad se okupe, mora postojati netko tko je htio spojiti baš ovu „ekipu“. Dakle, od svih ljudi na svijetu odabrao je ove da vidi jesu li prikladni jedni za druge. Drugim riječima, svatko od njih ima iskru ljubavi prema drugome, ali iskra ne može užgati vatru ljubavi da zasja u svakom pojedinačno, nego su se složili da će ujedinjenjem sve iskre postati velik plamen.

Stoga, sad također, kada ih špijunira, treba prevladati i reći: „Kao što su svi bili složni da moraju kročiti putem ljubavi kad je društvo bilo osnovano, tako je i sad.“ I kad svatko sudi o drugome povoljno, sve iskre će se iznova zapaliti i ponovno će postojati velik plamen.

Kao što Baal HaSulam jednom reče o zavjetu koji dvoje prijatelja načini, kao što nalazimo u Tori (Postanak, 21:27), “I Abraham uze ovaca i goveda pa ih dade Abimeleku te njih dvojica sklope savez.“ Pitao je: „Ako se vole, naravno da će činiti dobro jedan drugom. I, prirodno, kad nema ljubavi među njima, jer je zbog nečega ljubav zgasnula, ne čine dobro jedno drugom. Pa kako im zavjetovanje može pomoći?“

Odgovorio je da zavjet nije za sad, jer se sad osjeća ljubav među njima, pa nema potrebe za zavjetom. Nego, zavjet se čini upravo za budućnost. Drugim riječima, moguće je da nakon nekog vremena neće osjećati ljubav kao sad, ali će održati svoje odnose kao i prije. Tome služi zavjet.

Isto tako možemo vidjeti da iako sad ne osjećaju ljubav kao kad je društvo bilo osnovano, opet svatko mora prevladati svoje stavove i ići iznad razuma. Time će sve biti ispravljeno i svatko će o drugome suditi povoljno.

Sad možemo razumjeti riječi naših mudrih, koji rekoše: „Čovjek uvijek treba prodati  grede svoje kuće i obuti cipele na svoje noge.“. Min’alim (cipele) dolazi od riječi ne'ilat delet (zaključavati vrata), dakle zatvarati/zaključavati. Kad čovjek uhodi svog prijatelja –  rigel (uhodio), dolazi od riječi raglaim (stopala/noge) – treba „prodati  grede svoje kuće“, dakle sve što se dogodilo njegovoj kući u njegovom odnosu s prijateljem, odnosno špijune koje ima, koji kleveću prijatelje.

Tada, „prodaj sve“ znači otkloniti sve incidente koje su mu špijuni donijeli i umjesto toga obuti cipele na svoje noge. To znači da špijune treba baciti pod ključ kao da više ne postoje u zemlji i odbit će sva pitanja i zahtjeve koje ima u vezi s njima. I tada će sve doći na svoje mjesto u miru.