38. Strah Gospodnji jest Njegovo blago

Čuo sam 31. ožujka 1947.

Blagom se naziva posuda u koju se stavlja imetak. Na primjer, žito se sprema u žitnicu, a dragocjene stvari na još sigurnije mjesto. To znači da sve što se prima dobiva naziv prema svom odnosu sa svjetlosti, a posuda (kli) mora biti takva da može primiti tu stvar – kao što učimo da „nema svjetlosti bez posude“. To pravilo vrijedi čak i u materijalnom svijetu.

Ali koja je to posuda u duhovnosti kojom možemo primiti duhovno obilje koje Stvoritelj želi dati? Ta posuda mora odgovarati svjetlosti. Kao i u fizičkom svijetu: posuda mora biti primjerena sadržaju koji se u nju stavlja.

Ne možemo reći da imamo vinsku riznicu u kojoj vino neće prokisnuti jer smo ga pretočili u nove vreće, ili da smo pohranili brašno u bačve, jer je uobičajeno da vino ide u bačve i vrčeve, a brašno u vreće, ne u bačve.

Prema tome, koja je duhovna posuda kojom možemo stvoriti veliku riznicu višeg obilja?

Jer prema izreci: „Više nego što tele želi sisati, krava želi dojiti“, budući da je Njegova volja činiti dobro stvorenjima, moramo vjerovati da je razlog tzimtzuma (ograničenja) za naše dobro. Razlog je očito taj što nemamo odgovarajuće posude u koje bi se to obilje moglo uliti – kao što se i u materijalnom svijetu posude moraju podudarati s onim što se u njih stavlja. Zato treba reći: ako dodamo posude, onda ćemo imati u što primiti dodatno obilje.

I na to dolazi odgovor: „Stvoritelj u svojoj riznici nema ništa osim blaga straha Božjega.“ (Berachot 33b)

No, treba objasniti što je to „strah “. To je posuda od koje se sastoji blago, i u njoj se čuva sve što je važno.  Rekao je da je strah kao što piše o Mojsiju – kako su rekli naši mudraci: „Zahvaljujući tome što je Mojsije ‘sakrio svoje lice, jer se bojao gledati’, zaslužio je da ‘gleda Božju sliku’.“ (Berachot 7a)

Strah se odnosi na čovjekov strah od užitka koji postoji u svjetlosti, da ga neće moći primiti s namjerom davanja. Nagrada za taj strah jest što time čovjek stvara posudu kojom će moći primiti više obilje. I to je rad čovjeka. Osim toga, sve ostalo pripisujemo Stvoritelju.

Ali strah pripada čovjeku, jer strah znači ne primati, a ono što Stvoritelj daje, daje kako bi bilo primljeno, i to je značenje riječi: „Sve je u Božjim rukama, osim straha Božjega.“

Ta je posuda ono što nam treba, jer se u suprotnom smatramo budalama, kao što su rekli naši mudraci:
„Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu se daje.“ Što znači, ako nemamo ispravnu namjeru primanja da bismo davali, tada će nam Sitra Acḥra (druga strana) oduzeti obilje, jer je otišlo u posude primanja, što pripada nečistoći (Tuma'a).

I to je značenje: „Poštivat ćete zapovijedi (mitzvot)“ – jer je to povezano sa strahom. Istina, priroda svjetlosti je da se ona sama čuva, tj. ako je namjera primiti radi sebe, ona se povlači. Ipak, čovjek mora učiniti sve što može – kao što su rekli mudraci: „Ako se vi malo čuvate odozdo, Ja ću vas čuvati mnogo odozgo.“

Razlog zbog kojeg se strah pripisuje čovjeku, kao što tumače naši mudraci: „Sve je u Božjim rukama osim straha Božjega“, jest to što Stvoritelj može dati sve, osim straha. Jer Stvoritelj daje ljubav, a ne strah.

A strah se stječe kroz segula (moć/lijek) Tore i mitzvot (zapovijedi)– to jest, kada ih čovjek vrši s namjerom da pruži zadovoljstvo Stvoritelju, tada ta namjera, utemeljena na izvršavanju zapovijedi i učenju Tore, dovodi čovjeka do postignuća straha. U suprotnom, čak ako se drži svih pravila do posljednjeg detalja, može ostati samo na razini neživog u svetosti (Kedusha).

Stoga, čovjek uvijek mora imati na umu razlog zbog kojeg vrši Toru i mitzvot. I to je ono što su rekli mudraci:
„Neka vaša svetost  (kedusha) bude zbog Mene“, tj. neka Ja budem uzrok vaših djela – da cijelo vaše djelovanje bude s ciljem pružanja užitka Meni, kako bi sva vaša djela bila radi davanja.

Kao što su rekli naši mudraci:„Svatko tko čuva (mitzvot), taj se i sjeća“ (Berachot 20a). To znači da svi koji čuvaju (poštuju, op. prev.) Toru i mitzvot s namjerom da dođu do ‘sjećanja’, kao što piše „kad Ga se sjetim, ne da mi spavati“, jasno je da je glavni cilj čuvanja  – postizanje sjećanja.

Drugim riječima, želja da se sjećamo Stvoritelja – ona je uzrok poštivanja Tore i mitzvot. Jer bez toga nije moguće prionuti se uz Njega, budući da „On i ja ne možemo prebivati u istom mjestu“, zbog razlike u formi.

Razlog zbog kojeg nagrada i kazna nisu otkrivene, nego se od nas traži da vjerujemo u njih, jest zato što Stvoritelj želi da ljudi rade radi Njega, a ne radi vlastite koristi – jer je to suprotno Njegovoj formi. Da su nagrada i kazna otkrivene, čovjek bi služio iz samoljublja, jer bi želio da ga Stvoritelj voli, ili iz mržnje prema sebi, iz straha da će ga Stvoritelj mrziti. I tako bi on sam bio svoj motiv za rad, a ne Stvoritelj. A Stvoritelj želi da On bude glavni razlog.

Iz svega rečenog proizlazi da strah postoji kad čovjek osjeća svoju ništavnost, i kaže da je za njega velika čast to što može služiti Kralju, što želi davati Njemu – i to mu je vrjednije od ičega. To je u skladu s pravilom da kad dajemo nešto važnoj osobi, to je kao da primamo od nje.

U mjeri u kojoj čovjek osjeća vlastitu ništavnost, u toj mjeri može procijeniti veličinu Stvoritelja, i time se budi žudnja da Mu služi.

No ako je čovjek ohol, onda, kao što Stvoritelj kaže:„Ja i on ne možemo prebivati na istom mjestu“.

I to je značenje zašto "budala, grešnik i oholica dolaze zajedno". Jer ako nema straha, što znači da ne može poniziti sebe pred Stvoriteljem, da kaže da mu je čast služiti Mu bez ikakve nagrade, tada ne može primiti mudrost od Stvoritelja– i ostaje budala. A tko je budala, kažu mudraci, postaje grešnik, jer
„čovjek ne griješi osim ako ga obuzme duh ludosti.“