35. O životnoj snazi Kedushe

Čuo sam 1945. godine, Jeruzalem

U Psalmu 104 piše: „Ovo more veliko i prostrano, u njemu mnoštvo bez broja, malih životinja s velikima.“  Protumačimo to na sljedeći način:

1. Ovo „more“ odnosi se na more sitre achre (sitra achra - druga strana - suprotnost svetosti).

2. „Veliko i prostrano“ znači da se otkriva svima i viče „daj, daj“, što se odnosi na velike želje za primanjem.

3. „U njemu mnoštvo“ znači da se tamo nalaze uzvišena svjetla po kojima čovjek gazi nogama, bez poštovanja.

4. „Bez broja“ – u njemu su male i velike životinje, odnosno, bilo da čovjek osjeća malu ili veliku životnu snagu, sve je to sadržano u ovom moru.

To je zato što vrijedi pravilo: „S neba se daje, ali se ne uzima natrag.“ (Sve što dolazi odozgo, ne vraća se gore, već ostaje dolje). Dakle, ako je čovjek primio neko prosvjetljenje i potom ga ukaljao, ono ostaje u svijetu, ali ne kod njega – već pada u more sitre achre (nečistih sila).

Drugim riječima, ako je čovjek primio neku svjetlost, ali je ne može zadržati trajno, jer mu posude (kelim) nisu dovoljno čiste, tj. ne može primati svjetlost u posude davanja, kao što Davatelj daje svjetlost, tada ga ta svjetlost mora napustiti.

I tada ta svjetlost (iluminacija) pada u ruke sitre achre. I tako se to ponavlja više puta – čovjek prima svjetlost, a zatim je izgubi.

Tako se množe iluminacije u moru sitre achre, sve dok se „mjera ne napuni“. Odnosno, nakon što čovjek otkrije sav trud koji je sposoban dati, tada sitra achra vraća sve što je uzela, kako stoji: „Progutao je bogatstva i povratit će ih natrag.“ Dakle, sve što sitra achra primi, ona zapravo drži samo kao polog. Sve dok ima vlast nad čovjekom, ima zadatak pomoći čovjeku da prepozna vlastite egoistične želje i da ih unese u svetost (Kedusha).

Jer da ona nije vladala nad čovjekom, čovjek bi se zadovoljio s malo – a njegove bi egoistične posude ostale odvojene od svetosti. Čovjek tada nikad ne bi mogao prikupiti sve kelim koje pripadaju korijenu njegove duše, unijeti ih u svetost te primiti svjetlost koja mu pripada.

Stoga je to korekcija: svaki put kad primi neku svjetlost, a zatim padne, mora početi iznova – s novim razjašnjenjima. Ono što je prethodno imao sada je palo u sitru achru, koja to drži kao polog. Kasnije dobiva natrag sve što je ona primala od njega čitavo vrijeme.

No, treba znati i ovo: kad bi čovjek bio sposoban zadržati čak i najmanju iluminaciju, ali trajno – već bi se smatrao potpunim. S tim bi mogao napredovati. Zato, kad izgubi iluminaciju, treba žaliti za tim.

To je slično čovjeku koji zasadi sjeme s ciljem da izraste veliko stablo, ali odmah zatim izvadi sjeme iz zemlje – kakva je korist bila od tog čina?

Štoviše: može se reći da nije samo izvadio sjeme iz zemlje i uništio sjeme, nego čak veliko stablo koje već ima zrele plodove.

Tako je i ovdje: kad čovjek izgubi i najmanju svjetlost, time je kao da je izgubio veliku, golemu svjetlost koja se mogla iz nje razviti. Iz toga slijedi da nije nužno uzgubio snagu male iluminacije, nego je to kao da je izgubio veliku svjetlost.

Treba znati opće pravilo da čovjek ne može živjeti bez životne snage i užitka. To proizlazi iz korijena stvaranja – Božje volje da čini dobro svojim stvorenjima. Zato nijedno stvorenje ne može opstati bez užitka. I zato svatko mora tražiti izvor užitka.

Užitak se može osjetiti u tri vremena: u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

No glavni užitak se doživljava u sadašnjosti. Istina, čovjek može uživati u sjećanju na prošlost ili očekivanju budućnosti, ali samo u onoj mjeri u kojoj to svijetli u sadašnjosti.

Ako čovjek ne može pronaći užitak u sadašnjosti, onda crpi snagu iz prošlosti – prepričava drugima kako mu je nekoć bilo dobro, i to ga oživljava. Dakle, može u sadašnjosti crpiti životnost iz prošlosti, ili mašta o boljoj budućnosti. No opet, sve ovisi o tome koliko to svijetli u sadašnjem trenutku. To vrijedi i za tjelesne i za duhovne užitke.

Kao što vidimo, kada čovjek radi, čak i u materijalnom svijetu, obično je tijekom rada nesretan jer ulaže napor, ali se nastavlja truditi, jer ga motivira nagrada koju očekuje u budućnosti - plaća za rad. Ta nagrada svijetli u sadašnjosti i daje mu snagu za rad.

No ako ne može zamisliti nikakvu buduću nagradu, tada mora uživati u budućnosti, a ne u nagradi koju će primiti u budućnosti. Drugim riječima, neće uživati u nagradi, ali neće ni osjećati patnju zbog mukotrpnog rada. To je ono u čemu uživa u sadašnjosti.

Budućnost mu sjaji u sadašnjosti tako da barem uživa u ideji da će se uskoro završiti s radom i imati odmor. Ta nada – da će se bol završiti – daje mu snagu za sadašnji napor. Drugim riječima, njegova će nagrada biti to što neće trpjeti od rada i to mu daje snagu da sad radi.

Ako čovjek ne može ni to zamisliti, pada u očaj, tugu, a ponekad i u stanje u kojem si želi oduzeti život.

Zato su mudraci rekli: „Tko se sam ubije, nema udjela u budućem svijetu.“ Jer time poriče providnost – da Stvoritelj vodi svijet kao „dobar koji čini dobro“.

Čovjek mora vjerovati da mu takva stanja dolaze kako bi ga ispravila – da bi iz njih dobio zapise (reshimot) koji će mu pomoći bolje razumjeti put duhovnosti. Ta se stanja zovu „stražnja strana“ (achoraim), i kad ih čovjek nadvlada, dobit će „prednju stranu“ (panim) – svjetlost će zasvijetliti i unutar tame (unutar achoraim).

Kao što je rečeno, čovjek ne može živjeti bez izvora užitka. Ako ga ne nalazi u sadašnjosti, crpi ga iz prošlosti ili budućnosti. Drugim riječima, tijelo traži životnost u svemu što mu je na raspolaganju.

Tada, ako čovjek odbija užitke iz tjelesnog svijeta, njegovo tijelo mora prihvatiti duhovne užitke, jer nema druge opcije. I tada počinje primati užitke iz posuda davanja – jer nema izbora.

Stoga, mora pristati primati užitak iz posuda davanja, jer se bez užitka ne može živjeti. Ako je čovjek naviknut poštivati Toru i mitzvot (zapovijedi) Lo Lishma (ne za Njezino ime), odnosno s namjerom da dobije nagradu, može si zamisliti da će poslije dobiti nagradu i zahvaljujući tome nastaviti raditi.

Ali ako čovjek želi raditi bez ikakve nagrade, samo radi Stvoritelja, kako da si zamisli ikakav izvor užitka koji bi mu dao snagu? Nema na temelju čega uopće zamisliti išta.

Stoga u Lo Lishma nema potrebe da čovjek dobije životnost odozgora, kad dobiva životnost iz zamišljene buduće nagrade, a samo se nužda ispunjava odozgora, ne i luksuz. Prema tome, ako  čovjek želi raditi samo za Stvoritelja i nema želju uzimati životnost za druge stvari, onda nema drugog načina nego da mu se odozgora da životnost, jer ne traži ništa za sebe, osim onoga što mu je nužno da nastavi živjeti. Tada dobiva životnu snagu iz strukture Shechine (Božanska prisutnost).

Kao što su mudraci rekli: „Tko pati zajedno s narodom, zaslužit će vidjeti njegovu utjehu.“ Jer narod označava Shechinu – zajednicu Izraela, Malchut, koja je zbroj svih duša.

Budući da ne traži nikakvu osobnu nagradu, već želi služiti Stvoritelju – želi „podignuti Shechinu iz prašine“, tj. da ona ne bude prezrena – jer ljudi ne žele služiti Stvoritelju, nego samo kad imaju osobnu korist, osjećaju da imaju snage raditi. A kad trebaju služiti Stvoritelju i ne vide vlastitu dobit, tada tijelo osjeća da ta služba ima okus "prašine"

A ovaj čovjek ipak želi služiti Stvoritelju, iako mu tijelo pruža otpor. On moli Stvoritelja da mu da snagu da služi bez obzira na sve – da „podigne Shechinu iz prašine“. I zato zaslužuje Stvoriteljevo lice (Panim) – svjetlost mu se otkriva, a skrivenost nestaje.