34. Prednost zemlje

Čuo sam na Tevet, 1942.

Poznato je da se nijedna stvar ne otkriva u svom istinskom obliku osim preko svoje suprotnosti – "kao prednost svjetlosti iz tame." To znači da svaka stvar ukazuje na svoju suprotnost; upravo kroz neku stvar i njezinu suprotnost moguće je spoznati istinsko postojanje suprotnog pojma.

Zbog toga nije moguće potpuno spoznati neku stvar ako ne postoji njezin pandan, njezina suprotnost. Primjer: ne može se procijeniti i  reći da je nešto dobro ako ne postoji i ono suprotno – zlo. Isto tako: gorko – slatko, mržnja – ljubav, glad – sitost, žeđ – utaženost, odvojenost – prianjanje (sjedinjenost). Iz toga proizlazi da nije moguće doći do ljubavi prema prianjanju (sjedinjenju) dok se ne postigne mržnja prema odvojenosti.

Savjet kako postići stupanj mržnje prema odvojenosti jest da čovjek najprije treba znati što je to uopće odvojenost – od čega je odvojen. Tek tada može govoriti o tome da želi ispraviti tu odvojenost. Drugim riječima, čovjek treba napraviti obračun sa samim sobom – od koga i od čega se odvojio. I tada može nastojati to popraviti i povezati se s onim od koga se bio odvojio. Ako shvaća da će time imati korist, tada može procijeniti i razumjeti što gubi ako ostane odvojen.

Pitanje koristi i gubitka mjeri se po osjećaju užitka i patnje. Čovjek, po prirodi, mrzi ono što mu izaziva patnju i udaljava se od toga. Stupanj udaljavanja ovisi o stupnju patnje, jer je u ljudskoj prirodi bježati od patnje Dakle, jedno ovisi o drugome, odnosno, što više boli osjeća, to se više nastoji udaljiti od toga. Drugim riječima, patnja izaziva mržnju prema onome što mu nanosi bol, stoga se čovjek udaljava od toga.

Iz svega rečenog proizlazi da čovjek treba znati što je to "jednakost forme", kako bi znao što treba učiniti da dođe do toga. Tek tada može razumjeti što je nejednakost forme i odvojenost.

Poznato je iz knjiga i od mudraca da je Stvoritelj dobročinitelj. Njegova providnost prema stvorenjima je u svojstvu "dobar koji čini dobro", i u to smo dužni vjerovati.

Stoga, kada čovjek vidi što se događa u svijetu i pogleda sebe i druge te vidi kako pate pod vodstvom Providnosti umjesto da uživaju, kako doliči Njegovu Imenu - Dobar Koji Čini Dobro - u tom stanju teško mu je reći da Providnost upravlja svijetom kao dobro koje čini dobro i obasipa ih izobiljem.

No moramo znati da se tom stanju, kada ne može reći da Stvoritelj čini samo dobro, čovjek naziva "zlim" jer svojim osjećajem boli i patnje osuđuje svog Stvoritelja. Samo kada osjeti užitak i radost, tada opravdava svog Stvoritelja i naziva se pravednikom. Kao što su rekli naši mudraci: "Tko je pravednik? Onaj koji opravdava svog Stvoritelja.", odnosno, onaj koji kaže da Stvoritelj pravedno vlada svijetom.

Dakle, kad osjeća patnju, udaljava se od Stvoritelja – jer je u prirodi čovjeka da mrzi onoga tko mu uzrokuje patnju. I tada, umjesto da voli Stvoritelja, dolazi do suprotnog stanja – do mržnje prema Stvoritelju.

Što tada čovjek treba učiniti kako bi došao do ljubavi prema Stvoritelju? Zbog toga muje dana moćna metoda – bavljenje Torom i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), jer "svjetlost u njoj vraća čovjeka na dobro". U toj svjetlosti nalazi se sila koja čovjeku omogućava osjetiti težinu stanja odvojenosti. Kada čovjek ima ispravnu namjeru, postupno se u njemu razvija mržnja prema odvojenosti – osjeća uzrok koji njega i njegovu dušu udaljava od Stvoritelja.

Drugim riječima, čovjek treba vjerovati da je Božja providnost "dobro koje čini dobro", no zbog toga što je uronjen u samoljublje, on doživljava odvojenost, odnosno nejednakost forme. Jer korekcija (tikun) je u tome da se djeluje "radi davanja", a to se naziva "jednakost forme". Samo u tom stanju moguće je primiti užitak i ispunjenje koje Stvoritelj želi dati. Nemogućnost primanja tog užitka i ispunjenja od Stvoritelja izazivaju u primatelju mržnju prema odvojenosti i tada počinje uviđati korist jednakosti forme te počinje težiti sjedinjenju.

Iz toga proizlazi da jedno stanje ukazuje na drugo. Dakle, svi čovjekovi padovi – koji se osjećaju kao odvojenost – daju mu priliku spoznati razliku između nekog stanja i njegove suprotnosti. Drugim riječima, iz padova čovjek treba spoznati korist uzdizanja. Inače, ne bi mogao cijeniti važnost toga što ga se odozgora približava i uzdiže. Kao kad bi mu, naprimjer, dali hranu bez da je ikad osjetio glad - ne bi mogao cijeniti vrijednost hrane.

Tako je i s padovima, koji su vrijeme odvojenosti; iz toga se razvija važnost sjedinjenja u usponima, dok ga usponi tjeraju da počne mrziti padove koje mu odvojenost izaziva. Čovjek ne može procijeniti koliko su ti padovi teški, dok ne uvidi da zbog njih govori loše o providnosti, a da nije ni svjestan koga ocrnjuje, pa da zna da se mora pokajati za tako težak prijestup. To se naziva "klevetanjem Stvoritelja".

Samo kad ima obje suprotnosti pred sobom, sposoban je uvidjeti udaljenost među njima. Tada može razumjeti i cijeniti vrijednost sjedinjenja, kroz koje se može primiti dobrota sadržana u Stvoriteljevoj namjeri – "činiti dobro stvorenima". Sve što se pojavljuje pred našim očima nije ništa drugo nego ono što Stvoritelj želi da doživimo tako kako to doživljavamo, jer je to način da postignemo savršenstvo cilja.

No, postići sjedinjenost sa Stvoriteljem nije jednostavno. Potrebni su trud i velika nastojanja da se postigne i osjeti užitak i ispunjenje. Prije toga, čovjek mora opravdati providnost i vjerovati iznad razuma da Stvoritelj vodi svijet u svojstvu dobar koji čini dobro – i reći: "Oči imaju, ali ne vide."

Kao što su mudraci rekli: "Habakuk je postavio sve na jedno: ‘Pravednik će živjeti po svojoj vjeri.’" To znači: čovjek se ne mora baviti detaljima, već usredotočiti svu svoju službu na jednu točku – vjeru u Stvoritelja. I za to se treba moliti: da mu Stvoritelj pomogne hodati putem vjere iznad razuma. Vjera ima posebnu moć: preko nje čovjek dolazi do mržnje prema odvojenosti.

Vidimo da postoji velika razlika između vjere, viđenja i znanja. Nešto što se može vidjeti i znati – što um razumije i smatra vrijednim činjenja - dovoljno je jednom odlučiti, i ta odluka ostaje. Drugim riječima, čovjek postupa prema odluci koju je donio, jer ga um prati u svakoj radnji i stalno ga podsjeća da ne prekrši odluku uma i dopušta mu potpuno razumijevanje, u potpunosti, u mjeri u kojoj ga je um doveo do odluke koju je donio.

Međutim, vjera zahtijeva neprestano obnavljanje. Drugim riječima, čovjek nadvladava razum i kaže da uistinu vrijedi raditi kako nam vjera nalaže - iznad razuma. Stoga vjera iznad razuma pomaže samo u trenutku kada se ona osjeća, dok vjeruje. Tek je tada čovjek spreman na trud iznad razuma u radu.

No čim čovjek izgubi vjeru – makar na trenutak – sve se zaustavlja. Ne pomaže mu što je maloprije preuzeo na sebe teret vjere iznad razuma.

Za razliku od znanja – kad čovjek jednom zna da je nešto štetno, da time riskira život, ne treba ponavljati objašnjenja i argumente zašto je to opasno, već djeluje u skladu s onim što zna - što mu um govori da je dobro, a što loše, dok on samo provodi te odluke.

Vidimo razliku između onoga što um nalaže i onoga što samo vjera nalaže te zašto se, kad se nešto temelji na vjeri, moramo neprestano podsjećati na oblik vjere, inače ćemo pasti sa svog stupnja u stanje koje odgovara grešniku. Ta se stanja mogu dogoditi čak u istom danu: čovjek može mnogo puta tijekom dana pasti sa svog stupnja, jer nije moguće zadržati vjeru iznad razuma u svakom trenutku čitavog dana.

Moramo znati zašto zaboravljamo vjeru i zašto je moramo stalno obnavljati - jer je vjera protivna razumu i željama tijela. Budući da naše želje proizlaze iz naše prirode, zvane "volja za primanjem", bilo srcem ili razumom, tijelo uvijek vuče prema svojoj prirodi. Samo kada se čvrsto uhvatimo za vjeru, ona ima moć izvući nas iz sebičnih želja i omogućiti nam da idemo iznad razuma, odnosno protivno razumu tijela. 

Zato, prije nego što čovjek zasluži "posude davanja", što se naziva Dvekut (sjedinjenje) – vjera u njemu ne može biti trajna. A kada mu vjera ne svijetli, osjeća da je u najgorem mogućem stanju. Sve mu to dolazi zbog nejednakosti forme – tj. zbog želje za primanjem za sebe. Ta odvojenost je uzrok sve patnje i ruši mu sve što je izgradio i sav trud koji je uložio u rad.

Vidi da je onog trenutka kad izgubi vjeru u gorem stanju nego kad je tek započeo put u radu davanja. Kroz to čovjek stječe mržnju prema odvojenosti, jer smjesta počinje osjećati osobne patnje i patnje cijelog svijeta. Postane mu teško opravdati Njegovu providnost nad stvorenjima kao dobro koje čini dobro. Osjeća da je cijeli njegov svijet obavijen tamom i da nema iz čega crpiti radost.

Zato, svaki put kad pokuša ispraviti nedostatak – to što govori loše o providnosti – dobiva mržnju prema odvojenosti. I kroz tu mržnju koju osjeća prema razdvajanju, dolazi do ljubavi prema prianjanju (Dvekutu). Odnosno, u mjeri u kojoj osjeća patnju tijekom odvojenosti, u toj mjeri se približava Dvekutu sa Stvoriteljem. Kao što je rečeno, u mjeri u kojoj osjeća tamu – što se smatra lošim – u istoj mjeri dolazi do osjećaja prianjanja, što se smatra dobrim. I zna to cijeniti – kada dobije malo prianjanja makar na trenutak, tada zna koliko je to dragocjeno.

Iz navedenog možemo razumjeti da sve patnje koje postoje u svijetu služe samo kao priprema za istinsku patnju. Do te istinske patnji čovjek mora doći, inače nije sposoban zaslužiti ništa duhovno, jer „nema svjetlosti bez posude (kli)“. Ta istinska patnja odnosi se na to kada čovjek kleveće providnost – kada govori loše o Stvoritelju. Za to se moli – da ne govori loše o Božjoj providnosti. Tu patnju Stvoritelj prihvaća – za to se kaže da „Stvoritelj čuje molitvu svakih usta“.

Razlog zašto Stvoritelj čuje tu vrstu patnje jest u tome što čovjek ne traži pomoć za svoje posude primanja (za svoje sebične želje), jer kad bi Stvoritelj ispunio svaku njegovu sebičnu molbu, to bi ga samo još više udaljilo od Stvoritelja zbog nejednakosti u formi – jer bi tako samo više primao za sebe.

Naprotiv, čovjek traži vjeru – da mu Stvoritelj da snagu nadilaženja, da bi mogao zaslužiti jednakost forme, jer vidi da zbog toga što nema stalnu vjeru – tj. kada mu vjera ne svijetli – dolazi do sumnji u providnost i pada u stanje koje se naziva „grešnik“, jer tada kleveće svog Stvoritelja.

Dakle, sve patnje koje osjeća potječu iz toga što govori loše o Providnosti. Prema tome, muči ga to što čovjek, umjesto da veliča Stvoritelja i govori: „Blagoslovljen je Onaj koji nas je stvorio na svoju slavu“(što bi značilo da stvorenja poštuju Stvoritelja), on vidi da upravljanje svijetom nije na slavu Božju. Jer svatko ima pritužbe i zahtjeve – smatraju da bi providnost trebala biti otkrivena, da se jasno vidi da Stvoritelj vodi svijet kao „dobar koji čini dobro“. A budući da to nije otkriveno, ispada da ljudi govore kako Božje upravljanje nije na Njegovu slavu. I to ga boli.

Dakle, čovjek, zbog patnji koje osjeća, prisiljen je govoriti loše o providnosti. Stoga ono što moli od Stvoritelja jest da mu da snagu vjere, da zasluži stanje „dobrog koji čini dobro“, i to ne zato da bi on uživao, već zato da ne bi govorio loše o Stvoritelju, jer ga to boli. Drugim riječima, on želi vjerovati iznad razuma da Stvoritelj upravlja svijetom kao „dobar koji čini dobro“ i želi da ta njegova vjera bude dovoljno snažna da ju može osjetiti kao da je vidi vlastitim razumom.

Zato, kada se bavi Tórom i zapovijedima, on ne traži svjetlost Stvoritelja radi vlastite koristi, već zato što ne može podnijeti to što ne može opravdati Božju providnost kao „dobro koje čini dobro“. To mu uzrokuje patnju, jer osjeća da skrnavi Božje ime – jer Božje ime je „dobar koji čini dobro“, a njegovo tijelo tvrdi suprotno.

To je sva njegova patnja – što zbog stanja odvojenosti, ne može opravdati Božju providnost. To se smatra mržnjom prema odvojenosti. A kada osjeća takvu patnju, tada Stvoritelj čuje njegovu molitvu, približava ga Sebi i on zaslužuje Dvekut, jer mu upravo patnja koju osjeća zbog razdvajanja omogućuje da zasluži Dvekut. Tada je rečeno: „Jer prednost svjetlosti dolazi iz tame.“

I to je značenje stiha: „Prednost zemlje u svemu je.“ Zemlja, tj. stvorenje. U svemu – to jest kroz prednost, kroz to što vidimo razliku između stanja odvojenosti i stanja prianjanja (Dvekuta), čovjek zaslužuje biti sjedinjen sa svime, budući da se Stvoritelj naziva korijenom svega.