33. Pitanje ždrijeba na Jom Kipur i kod Hamana

Čuo sam – 6. Teruma 5703 (1943)
 

Kako je rečeno: „I bacio je Aaron ždrijeb na dva jarca: jedan ždrijeb za Gospoda i jedan ždrijeb za Azazela“ (Levitima, 16:8). A kod Hamana piše: „I bacio je Pur, to jest ždrijeb“ (Knjiga o Esteri 3:7).
Ždrijeb se koristi ondje gdje se ne može razlučiti razumom, jer razum tu ne doseže da bi mogao raspoznati što je dobro, a što zlo. Tada se ždrijeba i oslanja ne na razum, već na ono što ždrijeb pokaže. Prema tome, kad se upotrebljava riječ „ždrijeb“, to nam dolazi reći da se ide iznad razuma.
U vezi sa sedmim danom mjeseca Adara (šesti mjesec hebrejskog kalendara) – dan rođenja i smrti Mojsija, treba razumjeti što znači „Adar“. To dolazi od riječi „aderet“ (plašt), kao što piše kod Ilije: „I baci svoj plašt na njega“ (1. Kraljevima 19). Plašt od dlaka simbolizira dlake i sudove (dinim), koje u radu predstavljaju strane misli i stavove koji udaljuju čovjeka od Stvoritelja.
Ovdje se radi o nadvladavanju njih. I premda čovjek vidi mnoga proturječja u Providnosti Svevišnjega, ipak se mora uzdići iznad toga pomoću vjere iznad razuma i reći da je sve to upravljanje u obliku Dobrog koji čini dobro. To je tajna onoga što je rečeno za Mojsija: „I Mojsije zakloni svoje lice“ – to znači da je vidio sva proturječja i održao ih snagom vjere iznad razuma. I kao što su naši mudraci rekli: „Za nagradu što je Mojsije zaklonio lice jer se bojao gledati, zaslužio je gledati Božje obličje.“
To je tajna stiha: „Tko je slijep kao Moj sluga, i tko je gluh kao Moj poslanik?“
Poznato je da „oči“ označavaju razum, um – oči uma. Jer kad nešto razumiju razumom, kažu: „Mi to vidimo“, jer razum i um obvezuju čovjeka da kaže tako i tako. Zato tko ide iznad razuma, čini se kao da nema oči – zove se slijep. To znači da se pravi slijep. Također, tko ne želi slušati ono što mu špijuni govore i pravi se gluhim, zove se gluh.
I to je značenje: „Tko je slijep kao Moj sluga, i tko je gluh kao Moj poslanik?“ Jer čovjek govori: „Oči imaju, ali ne vide, uši imaju, ali ne čuju“ – znači da ne želi poslušati ono što razum nalaže, niti ono što uši čuju, kao što je bilo kod Jošue, sina Nunova, koji nikad nije dopustio da mu nešto loše uđe u uši.
Plašt od dlaka (Aderet Sear) znači da ima mnogo proturječja i sudova. Svako proturječje naziva se dlakom – jer pod svakom dlakom je rupa, što znači da strane misli probijaju i buše glavu. Kad ima mnogo stranih misli, to se zove da ima mnogo dlaka. To se zove Adret Sear – plašt od dlaka.
To je tajna o Elizeju: „I ode odatle i nađe Elizeja, sina Šafatova, kako ore s dvanaest parova pred sobom, a on bijaše na dvanaestom. I Ilija prođe pokraj njega i baci na njega svoj plašt.“ (1. Kraljevima 19) (Parovi su parovi goveda jer su orali s dva goveda zajedno – to se zove par goveda.)
Bakar (govedo), znači ispitivanje (bikoret). A dvanaest je tajna potpunosti stupnja (kao dvanaest mjeseci, dvanaest sati) – znači da već ima sve vrste dlaka koje se mogu naći u svijetu. Tada se od dlaka pravi plašt od dlaka (Adret Sear).
Ali kod Elizeja to je bilo s obzirom na zoru Josipovu, kako piše: „Zora je svanula, a ljudi su otpušteni, oni i njihovi magarci.“ To znači da je već zaslužio svjetlost koja obitava nad tim proturječjima. Jer kroz proturječja – nazvana preispitivanje (bikoret) – kada ih želi nadvladati, tada na njih privlači svjetlo.
To je kao što je rečeno: „Onome tko dolazi da se očisti, pomaže mu se.“ I kad je već privukao svjetlost na sva preispitivanja, i nema više što dodati jer je već sve dovršio, tada preispitivanja i proturječja sama nestaju. Prema pravilu: nijedno djelo nije uzalud, jer nitko ne upravlja bez svrhe.
Zapravo, treba znati da ono što se čovjeku čini proturječjem Božanskoj Providnosti Dobrog koji čini dobro služi samo zato da bi čovjek bio prisiljen privući Višu Svjetlost na proturječja kada ih želi nadvladati. Inače ih ne bi mogao svladati. I to se zove uzvišenost Stvoritelja, jer tada čovjek privlači Višu Svjetlost na proturječja, zvana sudovi (dinim).
Drugim riječima, proturječja mogu nestati ako ih želi nadvladati, samo ako privlači uzvišenost Stvoritelja. Dakle, ti sudovi uzrokuju privlačenje uzvišenosti Stvoritelja. To je tajna onoga što piše: „I baci svoj plašt na njega.“ To znači da je kasnije sve pripisao Stvoritelju – da je sada vidio da mu je Stvoritelj dao taj plašt s namjerom da privuče Višu Svjetlost na njih.
Ali to se može vidjeti tek poslije – nakon što je zaslužio svjetlost koja prebiva na tim proturječjima i sudovima koje je prije imao. Jer vidi da bez dlaka, tj. padova, ne bi bilo mjesta da se Viša Svjetlost nastani, jer nema svjetlosti bez kli (posude). Zato vidi da je sva uzvišenost Stvoritelja koju je stekao bila zahvaljujući se’arot, dlakama i proturječjima koje je imao. To je tajna „Moćan je Gospod na visinama“ – to znači da se pomoću aderet, plašta od dlaka (skrivenost) zaslužuje uzvišenost Stvoritelja.

I to je tajna stiha: ‘neka uzvišenost Boga bude u njihovim ustima’, što znači da upravo kroz manjkavosti u radu za Stvoritelja, čovjek se potiče da se uzdigne i uspinje. Jer bez tog poticaja, čovjek bi se ulijenio da napravi ikakav pokret i bio bi zadovoljan i htio ostati u stanju u kojem se nalazi.
Međutim, ako čovjek padne na nižu razinu nego što to razumije, to mu daje snagu da se nadvlada, jer ne može pristati ostati u tako lošem stanju. Budući da ne može prihvatiti stanje u koje je pao, on je prisiljen svaki put sebe nadvladati i izaći iz stanja pada. Tada je dužan na sebe privući uzvišenost Stvoritelja, a to ga navodi da privuče odozgo još veće snage — inače bi ostao u krajnjoj niskosti.
Tako se ispostavlja da on svaki put, kroz te vlasi /se’arot (skrivenosti, proturječja), sve više otkriva uzvišenost Stvoritelja, sve dok ne otkrije Imena Stvoritelja, koja se nazivaju Trinaest osobina milosrđa. I to je tajna: “stariji će služiti mlađem”, kao i “zli priprema, a pravednik odijeva”, i “I služit ćeš svome bratu”.
To znači da sav rad, to jest sve skrivenosti koje su se činile kao da ometaju sveti rad, jer su djelovale protiv svetosti — sada, kad je zaslužio Svjetlost Stvoritelja koja počiva na tim skrivenostima, vidi suprotno: da su one služile svetosti. To jest, kroz njih je nastalo mjesto gdje se svetost mogla odjenuti u njihove odore. To se zove ‘zli priprema, a pravednik odijeva’, što znači da su oni dali kelim (posude) i mjesto za svetost.
I time se objašnjava ono što su rekli naši mudraci: “Ako je zaslužio — pravednik uzima svoj dio i dio svoga bližnjega u Raju; ako je kriv — zli uzima svoj dio i dio svoga bližnjega u Paklu” (Hagiga 15a).
Slijedi da dok je još bio zao, što se naziva „kriv“, njegov je vlastiti dio bio dio se’arot (vlasi), proturječja i stranih misli. No, također je bio pomiješan s dijelom svoga bližnjega u paklu, što znači da je bio uključen u sva gledišta svih ljudi na svijetu.
Stoga, kad kasnije postane „zaslužio — pravednik“, to jest, nakon što se pokaje, on prevagne vagu u svoju korist i u korist cijeloga svijeta, on uzima i svoj dio i dio svoga bližnjega u Raju. To je zato što mora privući Višu Svjetlost i za strane misli svih ljudi na svijetu, budući da je uključen u njih i mora ih privoljeti na stranu zasluge.
To se postiže upravo privlačenjem Više Svjetlosti na te dinim (sude) opće mase. I premda oni sami ne mogu primiti tu svjetlost koju je on privukao u njihovo ime, jer za to nemaju spremne kelim, ipak ju je privukao i za njih.
Ipak, prema poznatom pravilu, tko god uzrokuje privlačenje svjetlosti u višim stupnjevima, kaže se da u mjeri u kojoj netko izazove svjetlost u Višem, također prima od te svjetlosti, jer je bio uzrok. Prema tome, i zli bi trebali primiti dio svjetlosti koju su izazvali za pravednike.
Da bi se to razumjelo, treba najprije objasniti stvar ždrijeba. Bila su dva ždrijeba, kao što piše: „Jedan ždrijeb za Gospodina, a drugi ždrijeb za Azazela.“ Poznato je da ždrijeb označava ono što je iznad razuma. Stoga, kada je ždrijeb iznad razuma, to uzrokuje da drugi ode Azazelu.
To je značenje „I oluja će se vrtložiti nad glavom zlih.“ To je zato jer je kroz ta proturječja on privukao Višu Svjetlost. Ispada da se time povećava uzvišenost Stvoritelja, a za zle je to gubitak, jer je sva njihova želja samo unutar razuma. Kad se poveća svjetlost koja dolazi na temelju iznad razuma, ta proturječja izblijede i bivaju poništene.
Stoga, sve što zli imaju jest njihova pomoć pravednicima da privuku uzvišenost Stvoritelja, a potom oni nestaju. To se naziva „zaslužio — uzima svoj dio i dio svoga bližnjega u Raju.“ (To znači da samo onaj tko je pomogao u izvršenju ispravka, stvarajući stvarnost otkrivenja Svjetlosti kroz dobra djela, ta radnja ostaje u svetosti, i on prima ono što je uzrokovao gore, da se napravi mjesto za širenje Svjetlosti. Tada niži prima ono što je izazvao u višem. Dok se proturječja i sudovi poništavaju, jer ih zamjenjuje uzvišenost Stvoritelja, koja se otkriva na temelju iznad razuma, dok oni žele da se to otkrije baš u kli unutar razuma — zato se poništavaju. Tako se to može protumačiti.)
Ipak, strane misli također, koje je opći skup ljudi uzrokovao da se na njih privuče Uzvišenost, ta svjetlost ostaje za njih. Kad budu dostojni primiti, primit će i ono što je svatko uzrokovao da se privuče Viša Svjetlost na njih.
To je značenje „Puta koji prolazi kroz rascjep vlasi“, kako se spominje u Zoharu (15. dio, i u Sulamu, stavak 33., str. 56.), koji dijeli desno od lijevog. Dva ždrijeba bila su na Dan pomirenja (Yom Kipur), što je tajna pokajanja iz straha. Također, bio je ždrijeb na Purim, što je tajna pokajanja iz ljubavi.
To je zato jer je tada bilo prije izgradnje Hrama, i tada je bilo potrebno pokajanje iz ljubavi. No, najprije je morala postojati potreba da se čini pokajanje. Ta potreba uzrokuje sudove i se’arot (vlasi). To je značenje toga što je Hamanu odozgo dana vlast, prema načelu: „Postavljam vlast nad vama, neka on vlada nad vama.“
Zato je napisano da je Haman „bacio pur, to jest, ždrijeb“, u mjesecu Adaru, koji je dvanaesti, kao što piše „dvanaest volova“, o kojima se piše kod Elizeja. Piše: „dva reda, šest u redu“, što je mjesec Adar, u tajni Aderet Se’ar (ogrtač od vlasi), koji su najveći sudovi.
Iz toga je Haman znao da će pobijediti Izrael, jer je Mojsije umro u mjesecu Adaru. Ali nije znao da se u njemu i rodio, u tajni: „I vidješe da je dobro.“ Jer kada se čovjek ojača u najtežoj situaciji, biva mu dana najveća svjetlost, koja se naziva „uzvišenost Stvoritelja“.
To je značenje „fino ispletenog lana“. Drugim riječima, jer im je darovan „put koji prolazi kroz rascjep vlasi“, „dva reda, šest u redu“, tada „ispleteno“ dolazi od riječi „stranac uklonjen“. To znači da je stranac, tj. Sitra Achra, poništen i nestao jer je već izvršio svoju zadaću.
Ispada da su svi Dinim i proturječja došli samo zato da otkriju uzvišenost Stvoritelja. Stoga kod Jakova, koji je bio čovjek „glatke kože“, bez se’arot (vlasi), nije bilo moguće otkriti uzvišenost Stvoritelja jer nije imao razlog ni potrebu da ih privuče. Zbog toga Jakov nije mogao primiti blagoslove od Izaka, jer nije imao kelim (posude), a nema Svjetlosti bez kli. Zato mu je Rebeka savjetovala da uzme Ezavove halje.
I to je značenje „i njegova se ruka držala za Ezavovu petu“. To znači da, iako nije imao nikakve vlasi, uzeo ih je od Ezava. To je Izak vidio i rekao: „Ruke su ruke Ezavove, ali glas je glas Jakovljev.“ Drugim riječima, Izaku se svidio ispravak koji je Jakov učinio i time su mu se stvorili kelim za blagoslove.
Zbog toga je potreban tako velik svijet s toliko mnogo ljudi, kako bi se svatko uključio u svoga bližnjega. Slijedi da je svaki pojedinac uključen u misli i želje cijeloga svijeta.
Zato se čovjek naziva „mali svijet“ u sebi samome, iz gore navedenog razloga. To je također značenje „nije zaslužio“. To jest, kada još nije zaslužio, „uzima svoj dio i dio svoga bližnjega u paklu“. To znači da je uključen u pakao svoga bližnjega.
Štoviše, čak i kada je netko već ispravio svoj vlastiti dio pakla, ako još nije ispravio dio svoga bližnjega, to znači dio koji je uključen s cijelim svijetom, još se ne smatra cjelovitim.
Sada razumijemo da, iako je sam Jakov bio gladak, bez se’arot, ipak se držao Ezavove pete. To znači da on uzima se’arot kroz uključenje s Ezavom.
Stoga, kad ih zasluži ispraviti, uzima dio svoga bližnjega u Raju, što se odnosi na mjeru uzvišenosti Više Svjetlosti koju je privukao nad se’arot opće mase. Njemu je darovano, premda opća masa još ne može primiti jer za to nema spremnost.
Sada možemo razumjeti spor Jakova i Ezava. Ezav je rekao: „Imam dovoljno“, a Jakov je rekao: „Imam sve“, što znači „dva reda, šest u redu“, što označava unutar razuma i iznad razuma, što su želja za primanjem i Svjetlost Dvekut (prianjanja).
Ezav je rekao: „Imam dovoljno“, što je Svjetlost koja dolazi u posudama primanja, unutar razuma. Jakov je rekao da ima sve, što znači dva razmatranja. Drugim riječima, koristio je posude primanja i također je imao Svjetlost Dvekut.
To je značenje miješanog mnoštva (Erev Rav) koje je načinilo tele i reklo: „ovo je tvoj bog, Izraele“, što znači Eleh (ovi) bez Mi (tko), što znači da su se htjeli povezati samo s Eleh, a ne i s Mi. To znači da nisu željeli oboje, Mi i Eleh, koji zajedno čine ime Elokim (Bog), što znači „dovoljno“ i „sve“. To oni nisu željeli.
To je značenje Kerubina, koji su Kravia i Patia. Jedan Kerub na jednom kraju, što je razmatranje „dovoljno“, i jedan Kerub na drugom kraju, što je razmatranje „sve“. To je također značenje „glasa koji mu govori između dva Kerubina“.
Ali kako je to moguće? Uostalom, to su dva kraja, suprotna jedan drugome. Ipak, morao je učiniti Patia (budalu) i tako primiti. A to se naziva „iznad razuma“: čovjek čini ono što mu se kaže iako ništa ne razumije od onoga što mu se kaže.
Što se tiče „svega“, nazvanog „iznad razuma“, čovjek treba nastojati raditi s radošću, jer se kroz radost otkriva prava mjera „svega“. Ako nema radosti, tada treba žaliti što nema radosti, jer je to glavno mjesto rada — otkriti radost što radi iznad razuma.
Stoga, kad netko nema radost iz tog rada, treba se mučiti zbog toga. To je značenje onoga što je napisano: „čije srce ga dragovoljno navodi“, što znači da je bolestan i mučen jer nema radost u tom radu.
To je značenje onoga što je napisano: „jer nisi služio Gospoda Boga svoga s radošću zbog obilja svega.“ Umjesto toga, ostavio si „sve“ i uzeo samo „dovoljno“. Stoga ćeš na kraju biti daleko ispod i bez ičega, što znači da ćeš izgubiti i „dovoljno“. Međutim, u mjeri u kojoj čovjek ima „sve“ i raduje se, u toj mjeri mu se daje i „dovoljno“.
Prema tome možemo protumačiti riječi: „žene koje plaču za Tamuzom“ (Ezekiel 8). Rashi tumači da su imali idolatriju, da je imao olovo u očima, i one su ga grijale da istjeraju olovo iz očiju.
Treba protumačiti stvar plača, što znači da nemaju radosti jer im je prašina u očima. Prašina je Behina Dalet, što znači Kraljevstvo Neba, što je vjera iznad razuma.
To razmatranje nosi oblik prašine, što znači da je nevažna. I taj rad ima okus prašine, što znači da je važan samo koliko i prašina. Alegorija o ženama koje plaču za Tamuzom jest da spaljuju to idolopoklonstvo, kako bi zagrijavanjem prašina izašla iz olova.
To znači da plaču nad radom koji im je dan, da vjeruju iznad razuma da je Njegovo upravljanje Dobroga koji čini dobro, dok unutar razuma vide samo proturječja u Njegovom upravljanju. Taj rad je rad Kedushe, a oni žele ukloniti prašinu, tj. rad iznad razuma, nazvan „prašina“. Međutim, oči, nazvane „vid“, označavaju gledanje Njegovog upravljanja unutar razuma; to se zove idolopoklonstvo.
To je slično čovjeku čiji je zanat praviti zemljano posuđe. Redoslijed je da najprije napravi oble kugle od gline, a zatim ih reže i buši. A kad mali sin vidi što mu otac radi, plače: „Oče, zašto uništavaš kugle?“ Sin ne razumije da je očev glavni cilj rupa, jer samo rupe mogu postati posude, a sin želi zatvoriti rupe koje je otac napravio u kuglama.
Tako je i ovdje. Ta prašina u očima, koja mu zaklanja vid, tako da kud god pogleda nalazi proturječja u Providnosti — to je cijeli kli pomoću koje može otkriti iskrice bezuvjetne ljubavi, nazvane „radost mitzve“. O tome je rečeno: „Ako mu Stvoritelj ne pomogne, ne može to svladati.“ To znači da mu Stvoritelj nije dao te misli, ne bi mogao primiti nikakvo uzdignuće